SLOBODAN JANKOVIĆ: EKUMENIZAM, GLOBALIZAM I AMERIČKI BARONI

Hrišćanska (protestantska) inicijativa za mir služila je nalaženju načina za uspostavljanje angloameričke dominacije nad...

Hrišćanska (protestantska) inicijativa za mir služila je nalaženju načina za uspostavljanje angloameričke dominacije nad svetom

Kada se bavimo ekumenizmom, moramo se truditi da gledamo u sam koren pojave. Jer ekumenisti u Pravoslavnoj crkvi često pričaju bajke o svom angažmanu, predstvaljajući sebe kao „male Perice“ koje idu među inoslavne da nešto „svedoče“. A ustvari reč je o ozbiljnom „globalnom biznisu“, iza koga već decenijama stoje ključne strukture moći novog svetskog poretka. Zato smo rešili da napravimo razgovor sa dr Slobodanom Jankovićem, naučnikom koji se u okviru svojih interesovanja pozabavio i ovom temom.

Već odavno je uočeno da je ekumenizam kvazireligiozni globalizam, koji nema skoro nikakve veze sa težnjom da se dođe do religijske istine. Globalističke sile duže od jednog veka rade na stvaranju ujedinjenog čovečanstva, u čemu religija, lišena svoje srži i obezličena, treba da igra važnu ulogu. Šta biste nam mogli reći o tom procesu na osnovu vaših istraživanja istorije globalnih mirovnih inicijativa?

— Prve inicijative za svetski mir su u SAD pokrenule protestantske denominacije, na osnovu ideje teologa i socijaliste fabijanca dr Valtera Rošenbuša (Walter Rauschenbusch) i britanskog metodističkog propovednika i marksiste Harija Vorda (Harry F. Ward). Tridesetak protestantskih zajednica su se na inicijativu pomenutih 1908. ujedinile u Federalni savet Hristovih crkava u Americi. Ubrzo se ova organizacija obratila za finansiranje tajkunima, koje su tada u SAD zvali i pljačkaški baroni (robber barons), među njima i Endrjuu Karnegiju. Karnegi se, iako je bio agnostik, zalagao za ujedinjenje svih hrišćanskih konfesija, ali i Jevreja (ujedinjenja verskih zajednica koje se pozivaju na Hrista i judaizam). On već 1911. godine počinje da finansira Federalni savet crkava u SAD. Insistirao je da se u rad ove institucije uključe rimokatolici i Jevreji, i da bi trebalo svi zajedno da služe (ili saslužuju?). Kada mu je propovednik Frederik Linč, koji mu je podnosio mesečne izveštaje o radu Saveta, rekao da bi u tom slučaju možda trebalo dati ime fondacija jer bi tu, osim protestanata, bili i rimokatolici i Jevreji, Endrju Karnegi mu je rekao „Vaše preferiranje za reč fondacija (što znači i utemeljenje) je malo utemeljeno. Unija je prava reč!” [1] Karnegi je finansirao Federalni savet od početka manjom sumom, da bi februara 1914. u dogovoru sa kolovođama te organizacije uspostavio Karnegijevu crkvenu uniju za mir (Carnegie Church Peace Union) sa osnivačkim kapitalom od dva miliona dolara (što bi u 2015. odgovaralo sumi od 46 miliona dolara). [2]

A uloga drugih „barona pljačkaša“? Koliko su se oni uključivali u ekumenističko „mirotvorstvo“?

— Rokfeleri su takođe bili zainteresovani za mir, kako kroz nauku tako i kroz crkve. Na crkvenom planu Džon Dejvison Rokfeler mlađi (John Davison Rockefeller Jr, na slici ispod, brat Nelsona Rokfelera) finansirao je pokretanje Međucrkvenog svetskog pokreta (Interchurch World Movement) 1919-1920, Federalnog saveta Crkava i Svetskog saveta crkava. [3] Ovaj Rokfeler, koji je kupio zemljište za podizanje sedišta UN u Njujorku 1946, finansirao je u istom gradu i izgradnju najviše crkvene građevine u SAD, ekumenističke Riversajd crkve. U tom hramu prvi starešina je bio baptistički propovednik Heri Fozdik (Harry Emerson Fosdick), rođeni brat predsednika Rokfeler fondacije Rejmonda Fozdika (Raymond B. Fosdick) i veliki propagator svetskog mira i ujedinjenja sveta. Rejmond Fozdik je bio i veliki prijatelj američkog predsednika Vudroa Vilsona, koji ga je imenovao za zamenika generalnog sekretara Lige naroda 1919. godine, a bio je i član američke delegacije na mirovnim pregovorima u Parizu. [4]

JohnD RockefellerJr web NPSNe treba zaboraviti ni inicijativu za osnivanje Komisije za pravedni i trajni mir (Commission on a Just and Durable Peace) oktobra 1940. Prvi predsednik te komisije Federalnog saveta crkava bio je jedan od osnivača Saveta za spoljne poslove (Council of Foreign Relations) u Vašingtonu, upravnik Rokfeler Fondacije i predsednik Karnegijeve zadužbine za mir i kasnije državni sekretar SAD (1953-1959) Džon Foster Dales (John Foster Dulles, +1959). [5] Džon Dales je inače rođeni brat kontroverznog obaveštajca i potom direktora CIA Alena Dalesa (Allen Welsh Dulles, +1969).

Obzirom na učešće superbankara u globalističkom pokretu, čiji je sastavni deo ekumenizam, šta biste mogli reći o tome? Kakva je istorija „bankarskog ekumenizma“?

— Američka tajkunska porodica Rokfeler formalno pripada jednoj od baptističkih kongregacija. Rokfeler junior, unuk „Bila Đavola“ (kako su zvali njegovog dedu, putujućeg trgovca i prevaranta) postao je veliki donator protestantskih liberalnih kongregacija. Deo bogatstva zasnovanog na prevari, naftnoj industriji i bankarstvu, porodica je usmerila u navodno blagostanje sveta, osnovavši fondaciju 1913. Još pre izgradnje Riversajd crkve na Menhetnu (na slici ispod), u centru Njujorka, članovi porodice su posećivali lokalnu baptističku crkvu u kojoj su 1920-tih držali propovedi i veronauku. Ove propovedi su redovno slušali novinari. Oni su potom u člancima ismevali Džona D. Rokfelera kao barona pljačkaša koji opravdava svoje delovanje interpretacijom Svetog pisma. [6]

Govore i pisanje o hrišćanskoj osnovi velikog bogatstva i rastućim razlikama između nekolicine superbogatih i ostalih koristio je i Endrju Karnegi. On je u eseju Bogatstvo iz 1889. godine veličao upravo ogroman i rastući jaz između milionera i ostalih kao način za postizanje hrišćanskih ideala i ostvarivanja „mira na zemlji i dobre volje među ljudima“. [7] On je protiv milostinje, za davanje onima koji su sposobni da iskoriste pomoć kako bi napredovali. Karnegi je u tom eseju naveo kako su male razlike u materijalnom statusu onemogućavale progres. Tako je kao loš primer naveo jednu epizodu iz njegovog života. Jednom prilikom otišao je kod jednog poglavice Sijuksa (američki indijanci) u šator. Tom prilikom uvideo je da se u materijalnom pogledu poglavica vrlo malo razlikuje od ostalih članova plemena (najveća razlika je bila u tome što je poglavica obično imao najveći šator kako bi u njemu mogli da se okupe uglednici plemena i raspravljaju o zajedničkim poslovima). To je po njemu bila zaostalost.

Kad se pomenu superbankari, odmah počinje priča o „teoriji zavere“. Koliko je to tačno?

— Neko bi na ovom mestu mogao cinično da pita da li sada počinjem da govorim o nekoj zaveri? Moguće je da i toga ima, međutim, deo plana ili njegova celina su odavno obelodanjeni. Kao što sam ranije naveo, Rokfelerov saradnik, propovednik „hrišćanskog“ delovanja u svetu i širenja mira Džon Dales je početkom Drugog svetskog rata pokrenuo čuvenu Komisiju za pravedni i trajni mir (Commission on a Just and Durable Peace) u okviru Federalnog saveta crkava i postao prvi predsednik te komisije. Cilj Komisije je bio propagiranje podrške budućoj američkoj ulozi u međunarodnim odnosima i predupređivanje eventualnog novog izolacionaizma. Dales je radio na tome da kongregacije okupljene u Federalni savet crkava propovedaju neophodnost učestvovanja Amerike u stvaranju tela koja bi regulisala međunarodne političke i ekonomske odnose kao i bezbednosne (međunarodna kontrola naoružanja) — zapravo u budućim Ujedinjenim nacijama. Ovo se nazire iz „šest tačaka mira“, koje je Dales izložio u govoru od 18. marta 1943. [8] Priprema za posleratno uređenje, u čemu je protestanstki inspirisan ekumenizam trebalo da doprinese, podrazumevala je razradu scenarija u kojoj bi Angloamerikanci mogli da dominiraju svetom. Na tu i temu duhovne zasnovanosti buduće međunarodne organizacije Dales je leta 1942. pričao sa kanterberijskim nadbiskupom Vilijamom Templom (William Temple) Arnoldom Tojnbijem, koji je tada bio direktor za istraživanja spoljnih poslova Kraljevskog instituta za međunarodne poslove Četam hausa (Royal Institute of International Affairs, 1939-43) i vodećim britanskim ekumenistom lordom biskupom Džordžem Belom (George Kennedy Allen Bell). Posle sastanka sa ovom trojkom razgovarao je sa britanskim političarima, ministrom spoljnih poslova Entonijem Idnom i zamenikom premijera Klementom Atlijem. [9]

riversajdcrkvaU časopisu Tajm 16. marta zvanično su objavljeni planovi liberalnih američkih protestanata vezanih za ostvarenje pravednog i trajnog mira posle rata:

– „Stvaranje svetske vlade sa delegiranim moćima;

– Potpuno napuštanje američke (politike) izolacionizma;

– Snažna i hitna ograničenja nacionalnog suvereniteta (nezavisnosti država);

– Međunarodna kontrola svih vojski i mornarica;

– Univerzalni sistem novca… osmišljen tako da predupredi inflaciju i deflaciju;

– Opštesvetska sloboda imigracije (svako može da se sli gde želi jer svetska vlada bdi nad svim, napomena S.J.);

– Progresivna eliminacija svih tarifa i ograničavajućih kvota u svetskoj trgovini;

– Autonomija svih podjarmljenih i kolonizovanih naroda (sa bolji tretmanom za crnce…).” [10]

Dakle, zvanična hrišćanska (protestantska) inicijativa za mir služila je pre svega nalaženju načina za uspostavljanje angloameričke dominacije nad svetom. Oni su uzeli da se (navodno) bave Božijim da bi zadobili ono što je ćesarevo.

Da podsetimo, Dalesov rođeni brat Alen bio je američki diplomata i visoko pozicionirani obaveštajac koji će postati šef CIA. Braća Dales su takođe, kao partneri firme Sullivan&Cromwell, privatno sarađivali sa Rokfelerima kao konsultanti Rokfeler banke u predratnom periodu.[11] Dva brata su, u duhu protestantskog poimanja Hristovih reči, posle rata lobirala za bombardovanje Gvatemale zbog tamošnje agrarne reforme koja je ugrožavala firmu u kojoj su oni bili suvlasnici, čuvenu United Fruits Co. (koja je imala ogropmne plantaže banana u toj i u drugim zemljama).[12]

Rokfeleri su se predstavljali kao hrišćani, a da li su to i bili?

— Veliki darodavci Rokfeleri, kao i Karnegi i Morganovi, bili su poznati i kao veliki tlačitelji radne snage. Posle protesta rudara koji su 1914. tražili humanije uslove rada u Rokfelerovom rudniku uglja u Koloradu, nacionalna garda je pobila 20 demonstranata sa njihovim porodicama (Ludlou masakr). Rokfelerovi su, i pored toga, nastavili da propovedaju u Njujorku davanje milostinje i zalagali se za blagostanje svih naroda.

Ono što je Rokfelerima, zbog lošeg mišljenja javnosti o njima, bilo potrebno jesu daroviti govornici na njihovoj strani. Njihove propovedi su se svodile na isticanje delovanja (poslovnog uspeha i davanja milostinje), a ne na doktrini (učenju). Osim toga, Rokfeleri su, kao i Karnegijevi, promovisali „ujedinjenje hrišćana”, što će se vremenom pretvoriti u ujedinjenje različitih religija.

U tom pogledu zanimljiva je Riversajd crkva kao najviša crkvena građevina u SAD (toranj je visok 119m). Ona je izgrađena po modelu katedrale u Šartru, koja se vezuje i za templarski red, možda jer su je sagradili cisterciti, red koji je osnovao duhovni utemeljivač templara Bernardo di Kjaravale.

Da li je Riversajd hram po meri finansijskih magnata?

— U vreme kada se među protestantima vodila velika borba oko načina daljeg delovanja, pridržavanja osnova (fundamenta) vere ili modernizovanja u cilju „prilagođavanja potrebama savremenog čoveka“, kontroverzni i čuveni baptistički propovednik Hari Fozdik, rođeni brat Rokfelerovog asistenta Rejmonda, prošao je dve teološke škole pod uticajem učenja fabijanca Rošenbuša, a koje su Rokfeleri vremenom počeli da finansiraju.

[8] On je, iako baptista, postao propovednik u njujorškoj prezbiteranskoj crkvi i pročuo se kao odličan govornik, čije su propovedi radijski prenošene širom SAD. Najpoznatiju propoved protiv fundamentalista, a zapravo protiv biblijskih osnova vere, on je održao 1922. godine. Rokfelerov propovednik se hvalio da je jeretik (sektine sekte otpadnik) i poricao devstvenost Bogorodice, poricao mogućnost Boga da čini nadprirodna čuda, negirao istinitost većine biblijskih tekstova kao i Hristov drugi dolazak koji je defionisao kao simboličan. Fozdik se zalagao za kontrolu rađanja i uopšte prilagođavanje vere potrebama sekularnog savremenog društva. Dok su Rokfeleri podržavali eugenetiku i on je, pa je bio član Upravnog odbora Američkog društva za eugenetiku (American Eugenics Society), kada su je odbacili i on je to učinio. Smatrao je da psihologija omogućuje čoveku smirenje i postizanje unutrašnje ravnoteže, tj. raja iznutra. Taj i takav jeretik oduševio je Džona Rokfelera starijeg (osnivača naftne imperije) pa je on štampao Fozdikovu modernističku i liberalnu propoved u 130 hiljada primeraka i poslao ljude da je besplatno dele. [14] Pošto je Fozdik zbog jeretičkih učenja izbačen iz prezbiterijanske crkve 1925. godine, Rokfeler ga je angažovao da bude vodeći propovednik u novoizgrađenoj interdenominacijskoj Riversajd crkvi. Od tada do danas izmenjalo se ukupno sedam glavnih propovednika, pri čemu su svi od reda bili izrazito napredni i moderni. Fozdikov naslednik je hvalio doprinos jeretika, četvrti je bio agent CIA u Korejskom ratu, veliki pobornik prava homoseksualaca i lezbijki i član društva Lobanje i kosti. Pretposlednji, američki crnac Bred Brekston (Brad R. Braxton) morao je da napusti službu posle samo dva meseca. On je nateran da to učini jer je bio suviše uskogrud, prema shvatanju parohijana. Naime, greh Brekstona se sastojao u činjenici da je rekao kako se čovek može spasti samo u Isusu Hristu. To je zasmetalo „vernicima“, koji kažu da neki od njih smatraju da se može spasti kroz Budu, drugi samo kroz činjenje dobra i socijalno angažovan rad, treći kroz Lao Cea itd. Aktuelni glavni propovednik je žensko – feministkinja Emi Batler – neudata majka, koja ima „skromnu“ platu od 250 hiljada dolara godišnje i pride dobija novac za pokrivanje troškova stanovanja, osiguranja, penzije i za druge potrebe. Ona smatra da je nepristojno pričati o visini ličnih primanja. Batlerova je pre toga propovedala u Vašingtonu, gde je predikaonicu preuzelo transrodno biće, bivši američki marinac koji je verovatni kandidat za narednog provednika u Rokfelerovom hramu. Riversajd je redovni učesnik Njujorške povorke srama, u kojoj učesnicima parohijani dele doručak i drugu vrstu ukrepljenja.

Zašto su Rofeleri bili zainteresovani za ekumenizam? Šta su preduzimali da se stave na čelo pokreta?

— Kao što sam ranije naveo, velike fondacije bile su zainteresovane za zajedničko delovanje različitih protestantskih denominacija sa Rimokatoličkom crkvom, pa i judaizmom, da bi u perspektivi to obuhvatilo sve ili najveći deo religija sveta. Poučno je ukazati u tom smislu na deo ciljeva i planova podrške svetskom ekumenizmu, koji su nam dostupni danas. Dakle, ovde nije reč samo o ekumenizmu kakav se u nas misli u odnosima Pravoslavne i Rimokatoličke crkve već o jednom širem i muljevitijem delovanju.

Fondacija Henrija Lusa (Henry Luce Foundation, na slici ispod), nekadašnjeg vlasnika njujorškog časopisa Tajm, kao i drugih časopisa, između ostalog pokriva troškove za rimokatoličko-pravoslavni dijalog. [15] Henri Lus, osnivač fondacije, poznat je kao autor sintagme Američki vek i veliki zagovornik američkog intervencionizma i ulaska te zemlje u Drugi svetski rat te u Korejski i Vijetnamski rat, a zarad, kako se to uvek lepo navede, „širenja američkih vrednosti.” [16]

Fondacija Rokfeler je osnovala niz obrazovnih institucija i katedri, između ostalog i Čikaški univerzitet i na njemu crkvu koja je od početka pa do danas predstavljala bućkuriš – mesto na kome služe pripadnici različitih protestantskih demoninacija, a danas se okupljaju i neke muslimanske sekte, budisti, obožavatelji šambale i meditacije i slični. [17] Obrazovne institucije su služile i služe da nauke promene način mišljenja i osmisle delotvorne mehanizme za preoblikovanje društva u pravcu koji je, prema Rokfelerima i njihovim saradnicima, bio poželjan.

henrilusDžon Rokfeler Mlađi (sin osnivača naftne imperije), darodavac zemljišta za UN, finansijer podizanja Riversajd crkve, finansirao je i osnivanje Ekumenističkog instituta u Bosiju u Švajcarskoj. Ovaj institut je pokrenut 1946. i postao je deo Svetskog saveta crkava od osnivanja te organizacije 1948. [13] Na ovom institutu su predavali ili se školovali i mnogi pravoslavci. Gostujuća predavanja je 1956. držao i otac Georgije Florovski a školovali su se ili doškolovavali i čuveni ekumenisti: sadašnji vaseljenski patrijarh Vartolomej, mitropolit pergamski Jovan Zizijulas, naš vladika bečki Andrej (Ćilerdžić) i rumunski patrijarh Danijel. [14]

Rokfelerova fondacija je finansirala i istaknutog švajcarskog ekumenistu Alfreda Kelera (1872-1963). Keler je, po nalogu te fondacije, posetio Balkan 1925. godine i uspostavio kontakt sa Grčkom pravoslavnom crkvom i sa vaseljenskim patrijarhom, koga je sreo u Solunu. Keler će posetiti Balkan opet 1931, kada je razgovarao sa više pravoslavnih visokih dostojanstvenika, između ostalog i sa srpskim patrijarhom, bez nekog naročitog rezultata. Ono što je uspeo jeste da organizuje konferenciju u Sofiji o socijalnim pitanjima, na kojoj je učestvovalo 12 delegata iz balkanskih pravoslavnih crkava. Pošto su pomesne crkve otvorile tela koja će se baviti socijalnim pitanjima odmah im je Centralni biro, protestantska organizacija u Ženevi kojoj je Keler bio na čelu a Rokfeler redovni finansijer, poslala 400 hiljada franaka. [20] To ne znači da su oni koji su primili ova sredstva odlučili da menjaju veru, kao što razni manastiri koji dobijaju i koji su dobili donacije od inoslavnih time ne prestaju da budu pravoslavni. Međutim, donacija zarad pokretanja određene aktivnosti koja je preporučena spolja već stavlja stvari u drugačiju perspektivu. Da li je aktivizam Crkve u socijalnoj sferi loš i pogrešan? Ne, istorijski nije. Ovde se radi o nečemu drugom. Da li je cilj donacije bio puko socijalno delovanje ili navikavanje na saradnju sa protestantskim i drugim nehrišćanskim organizacijama, to jest zajedničke aktivnosti kako bi jednog dana moglo da se pređe i na sasluživanje? S ove vremenske distance i sa istorijskim iskustvom kakvo danas imamo, ova pitanja postaju legitimna.

U Sofiji je govorio i Džon Mot, čuveni prezbiterijanac, ekumenista, koji je pomenut u Vašoj knjizi Gramatika ekumenizma. Treba reći da je Mot prvi uspostavio dugoročne veze sa pravoslavnim crkvama. On je u Japanu govorio i sa Sv. Nikolajem Japanskim, tamošnjim arhiepiskopom, upoznao je patrijarhe u Jerusalimu, Aleksandriji, Antiohiji i Konstantinopolju a na Halkiju držao i predavanje bogoslovima. Mot je bio deo delegacije koju je leta 1917. u Rusiju poslao američki predsednik Vudro Vilson. Sačuvano je njegovo obraćanje na Saboru Ruske pravoslavne crkve koji je izabrao patrijarha Tihona. Boravio je više puta u Rusiji, a bio je i u Srbiji. Zanimljivo je da je po njegovom obilasku zemlje od Petrograda do Vladivostoka 1917. Sabor Ruske pravoslavne crkve naložio uspostavljanje Odeljenja za ujedinjenje hrišćana (Otdel po soedineniю Cerkveй) sa ciljem skorijeg ujedinjenja sa anglikancima i starokatolicima a u daljoj perspektivi sa svim hrišćanima (to nije zaživelo). [21] Međutim, stav Ruske crkve odnosio se na ujedinjenje kroz priznanje i primanje učenja Pravoslavne crkve kao jedne svete, saborne i apostolske, dakle na pristupanje njoj i odbacivanje jeresi, a ne puko ujedinjenje u kome bi svako verovao kako mu se svidi.

Mot je bio prvi predvodnik Međucrkvenog svetskog pokreta, koji je 1918. osnovan sa ciljem prikupljanja 336 miliona dolara (fantastična suma za ono, ali i za današnje doba) radi povezivanja svih protestantskih misija koje promovišu mir i evangelizaciju. Dakle, međucrkveni pokret je osnovan zarad skupljanja novca kako bi se onda ostvario humani cilj podrške miru i lečenju tela i duše (misionari zdravstveni radnici i evangelizatori). Rokfeleri su od početka izrazili podršku i dali početni novac za osnivanje organizacije nadajući se da će i drugi biznismeni priložiti novac. Neznano kako, Rokfelerove pare su straćene, a ekumenista Džon Mot nije uspeo da prikupi sredstva drugih sponzora. S obzirom da je projekat propao, saradnik Džona Dejvisa Rokfelera mlađeg Rejmond Fozdik preuzeo je vođenje projekta i plasirao ostatak novca i učinio sve da se ne pročuje da je neki poduhvat moćne porodice propao, već je odgovrnost prebacio na sebe. [22]

Danas je Rokfeler fondacija takođe aktivna u raznim ekumenističkim, ali pre svega u međuverskim inicijativama koje uparuje sa borbom za mir, zaštitom životne sredine i drugim zvučnim temama. Tako je ova fondacija pokrila troškove, može se slobodno reći, paganskog skupa u Asiziju 1986, kada su se okupili budisti, rimokatolici, šamani, neki muslimani, judeji i zalutali pravoslavci ne bi li se navodno molili za mir u svetu. Rokfeleri nisu diretno platili ovaj skup, nego je troškove pokrila njihova fondacija za zaštitu divljine (World Wildlife Fund).

Teško da su pravoslavni pre Drugog svetskog rata kao primaoci dara zapravo od Rokfeler fondacije imali saznanje o poreklu novca. A novac ima i boju i miris i ukus.

Kad sve ovo znamo i kad vidimo duboku upletenost pravoslavnih predvodnika u ekumenizam, ima li za nas bilo kakve nade?

— Ne treba žuriti ni u osudi. Ako neko i sagreši, bio to pojedinac ili zajednica, on se ipak može vratiti na pravi put. Za to je nedavni primer Antiohijska pravoslavna crkva u Americi, koja je konačno napustila Nacionalni savet crkava u Americi, organizaciju nastalu na Karnegijevim idejama, odnosno iz Federalnog saveta crkava. [23] Rimokatolička crkva ne učestvuje u ovom telu. Prema javnom priznanju zvaničnika te organizacije, koja okuplja mahom liberalne protestantske verske zajednice (oko 45 miliona ljudi u SAD), pravoslavci su ti koji svemu daju (prividni) legitimitet i utemeljenost. Antiohijske eparhije na američkom tlu su napustile ovo telo zbog sve većeg dodvoravanja LGBT zajednici i odbijanju generalnog sekretara da podrži Deklaraciju o hrišćanskom braku (dokument koji poziva da brak može biti samo zajednica muškarca i žene) zbog zabrinutosti kako bi takav dokument mogao da se zloupotrebi protiv homoseksualaca i lezbijki (za razliku od npr. američkih rimokatolika, koji su tamo najglasniji protivnici abortusa, istopolnih brakova i sl., zbog čega su papa Francisku konzervativni). [24] Dakle, braća pravoslavci napuštaju to (loše) društvo, a tamo nisu ni omiljeni prijatelji ekumenista rimokatolici. Zato se može postaviti pitanje opravdanosti daljeg učešća eparhija Srpske pravoslavne crkve u radu Nacionalnog saveta crkava u Sjedinjenim Državama.

__________________

Uputnice i napomene:

[1] Prema: C. Roland Marchand, The American Peace Movement and Social Reform, 1889-1918, Princeton University Press 1973, pp. 348, 351.

[2] “The Carnegie Church Peace Union”, The American Journal of International Law, Vol. 8, No. 2 (Apr., 1914), pp. 349-351. Članovi ove Unije su tražili iste godine od Karnegija da poveća svoje finansiranje te organizacije na 10 miliona dolara (što bi 2015. bilo ravno kupovnoj moći za oko 240 miliona dolara), laskajući Karnegiju da bi „Vi koji ste povezali američke crkve u uniju… postali onaj koji je stvorio ‘Ujedinjene crkve sveta’. Međutim, i američka Unija nije uspela da obezbedi dovoljnu saradnju sa rimokatolicima pa Karnegi nije bio voljan da pridoda još novca. Vidi u: C. Roland Marchand, The American Peace Movement and Social Reform, op., cit, p. 355.

[3] “John D. Rockefeller Jr.”, Wikipedia, Internet, http://en.wikipedia.org/wiki/John_D. _Rockefeller_Jr., pristup: 01/03/2015. O međucrkvenom pokretu i ekumenizmu više u knjizi američkog istoričara: Charles E. Harvey, “John D. Rockefeller, Jr., and the Interchurch World Movement of 1919–1920: A Different Angle on the Ecumenical Movement”,  Church History / Volume 51 / Issue 02 / June 1982, pp 198-209. Heri Fozdik je bio kontroverzni propovednik, kao i naredni u Rokfelerovom hramu. Između ostalog tvrdio je: „Jednog dana, predviđam, podići će se čovek koji će lično izvesti federalizovanje sveta i tako će se zaustaviti ratovi. Zato će njegovo ime biti vekovima povezivano sa velikim ostvarenjima kao što je Kopernikovo sa novom astronomijom ili Linkolnovo sa očuvanjem naše unije. Taj čovek će doći. Jednog dana će se podići.” Na strani 228, u: Harry Emerson Fosdick, Living Under Tension. New York: Harpers & Brothers, 1941. pp. 253.

[4] “Raymond B. Fosdick”, Rockefeller Foundation, Internet, http://rockefeller100.org/biography/ show/raymond-b–fosdick, pristup: 28/02/2015.

[5] “John Foster Dulles (1888-1959)”, Internet, http://www.thelatinlibrary.com/imperialism /notes/dulles1.html, pristup: 01/03/2015; Mark G. Toulouse, “The Transformation of John Foster Dulles: From Prophet of Realism to Priest”, Mercer University Press 1986, p. 58.

[6] Rokfelerova žena Laura Spelman je bila feministkinja i, kao i njegova majka, podržavala ga u uverenju da on ima Božji dar da zarađuje novac. Laura i Džon su uživali u pregledanju računovodstvenih hartija i njegove lične evidencije o svakom potrošenom novčiću. Deo novca davao je u milosrdne svrhe, pa je svaka para data nekoj crkvi ili prosjaku bila ubeležena.

[7] Andrew Carnegie, “Wealth”, North American Review, No. CCCXCI JUNE, 1889, Internet, http://www.swarthmore.edu/SocSci/rbannis1/AIH19th/Carnegie.html, pristup: 12/03/2015.

[8] John Foster Dulles, “Six Pillars of Peace: Cement Unity Now With Organized World Collaboration”, Delivered at a Luncheon Meeting of Financial, Labor, Religious and Educational Leaders, New York City, March 18, 1943, Vital Speeches of the Day, Vol. IX, pp. 405-407.

[9] Heather A. Warren, Theologians of a New World Order : Rheinhold Niebuhr and the Christian, Oxford University Press, p. 113. Predmet razgovora je bio razmena mišljenja o načinu na „koji bi Sjedinjene Države i Britanija trebalo da dominiraju u međunarodnoj zajednici (“how the United States and Britain should dominate in the international community”).

[10] “Religion: American Malvern”, Time, Monday, Mar. 16, 1942, Internet, http://content.time.com /time/magazine/article/0,9171,801396,00.html, pristup: 09/03/2015.

[11] http://mises.org/library/rockefeller-morgan-and-war

[12] Posle dovođenja novih vlasti ušao je u upotrebu termin banana-republike za države Latinske Amerike u kojima je kompanija braće Dales imala veliki politički i ekonomski uticaj; i plantaže banana, naravno.

[13] Fabijanci su britansko društvo socijalista, koje je imalo ciljeve koji su se podudarali sa Karlom Marksom, ali su insistirali na postupnosti borbe, to jest promene sistema kroz infiltriranje u njega, nešto što je kasnije definisao i italijanski socijalista Antonio Gramši. Fabijanci su šaroliko društvo u kome su bili i H. G. Vels, Orvel i Haksli. Međutim, tu su bili i satanista i čuveni pisac Džordž Bernard Šo i teozofkinja Eni Besant.

[14] Tim Challies, Tim Challies, “ The False Teachers: Harry Emerson Fosdick”

[15] http://www.lmu.edu/lmunews/Henry_Luce_Foundation_Grant_Aims_to_Help_Catholic-Orthodox_Dialogue.htm, pristup: 10/03/2015.

[16] Henry Luce and 20th Century U.S. Internationalism, Internet, https://history.state.gov/milestones/1937-1945/internationalism.

[17] http://hpkifc.org/about-us/member-organizations/directory/#rock

[18] David W. Miller, God at Work: The History and Promise of the Faith at Work Movement, Oxford University Press, 2006, pp. 232.

[19] http://www.monasterodibose.it/en/hospitality/conferences/orthodox-spirituality/1229-2014-blessed-are-the-peacemakers/8492-speakers-blessed-2014, http://en.wikipedia.org/wiki/John_Zizioulas, http://myocn.net/orthodox-contribution-ecumenical-discussion-church-unpublished-lecture-series-fr-georges-florovsky/

http://www.serfes.org/biography/patriach.htm

http://www.antiochian.org/node/17078, pristup 15/03/2015.

[20] Marianne Jehle-Wildberge, “Adolf Keller (1872-1963): Ecumenist, World Citizen, Philanthropist”, Lutterworth Press 2013, p. 126

[21] Protopresviter Vitaliй Borovoй, A.S. Buevskiй, Pravoslavie i эkumenizm – sbornik materialov o эkumeničeskoй diskussii sredi pravoslavnыh za XX vek, ekumenistička knjiza koja je okupila razna dela pa i najvećeg ruskog ekumeniste Nikodima Rotova.

[22] Anthony Blasi Sociology of Religion in America: A History of a Secular Fascination with Religion.

[23] http://www.touchstonemag.com/archives/article.php?id=19-02-057-r.

[24] http://www.touchstonemag.com/archives/article.php?id=19-02-057-r

Razgovarao VLADIMIR DIMITRIJEVIĆ

Borba za veru

Istorija
Pratite nas na YouTube-u