NEKOLIKO PODATATAKA O SARAJEVSKOM I MARSELjSKOM ATENTATU

DUŠAN BUKOVIĆ Teško je oteti se utisku da su naši najuzvišeniji ciljevi bili igračka...

DUŠAN BUKOVIĆ

Teško je oteti se utisku da su naši najuzvišeniji ciljevi bili igračka u rukama bivših i sadašnjih gospodara sveta

Nema nijedne reči koja već ranije nije kazana – Est iam ditum, quod non sit dictum prius – glasi jedna latiska poslovica. Ako sada pogledamo izvesne sudbonosne, istorijske i dramatične događaje koji su se zbivali na prostorima bivše Jugoslavije, ne možemo se oteti utisku da su naši najuzvišeniji ciljevi bili igračka u rukama bivših i sadašnjih vidljivih i nevidljivih gospodara sveta, koji teže da ostvare jedinstvo sveta sa ciljem jednojezičkog, jednopartijskog i jednoverskog društva, koje bi bilo pod kontrolom međunarodnih korporacija, velikih finansijera, tzv. velikih izabranika i angloameričkih trijalista, koje predstavlja establišment idolatriskog društva čarobnjaka međunarodne masonerije, rimskih katoličkih templara i kabalista…

Oni su krajem HH stoleća potvrdili svoje namere da nas unište i obelodanili ono što su bili odlučili pre više od jednog veka, kada su nas izbrisali sa evropske karte iz grupe slobodnih i samostalnih naroda. „Nedostajala su još samo dva rata da bi se sve sprovelo u stvarnost” – „Nous le donnons ici, après ces deux documents du XIXe siècle, afin que le lecteur se rende mieux compte que déjà en 1862 la chose etudiee, elaboree, posee est bien arretee…” (vidi: Pierre Virion, Beintot un Gouvernement Mondial – Une super et counter-eglise? Paris, France, 1967, str. 131).

POBEDA 1918. JE BILA „KORAK UNAZAD“
Ovde bismo se osvrnuli na knjigu Parkera Tomasa Muna koju je objavio pod naslovom Imperialism and world politics i koja oslikava austro-nemačku imperijalističku pozadinu Sarajevskog atentata, gde doslovno stoji:

„Velika pobeda balkanskih saveznika u Nemačkoj i Austriji shvaćena je kao veliki korak unazad: za Rusiju kao istinskog zaštitnika balkanskih saveznika to je bila diplomatska pobeda. Da je imala podršku Nemačke i Italije, Austrija bi napala Srbiju u julu 1913. godine…”

sarajevskiatentat05„Samo u svetlu ovih sukobljenih imperijalističkih planova može se sagledati pravi značaj atentata, koji je počinjen na prašnjavoj ulici u Sarajevu u junu 1914. i koji je bio povod austrijskog napada na Srbiju. To je za Austriju bio veći povod za rat protiv Srbije nego svi sukobi koji su bili sa malenim susedom; to je bio veći povod za rat nego što je bilo suzbijanje pansrpskog zagovaranja raspada Habsburške monarhije. Takođe, bio je to ključni potez u igri na bliskoistočnoj šahovskoj tabli, koju su igrali evropski diplomate i finansijeri. Bečka vlada je verovatno nameravala da izvrši okupaciju Srbije, da je drži u ropskom stanju, da dodeli jedan deo srpske teritorije Bugarskoj, a drugi deo Albaniji, da je svede na pravo ropsko stanje i da osnuje proaustrijsku Balkansku ligu. Na jednoj strani, Berlin se pretvarao kao nezainteresovan zbog diplomatskih razloga, a, na drugoj strani, bio je angažovan u podršci austrijskoj sili i prestižu kako bi mogla da osigura austrijsko-nemačku prevlast na Balkanu. Iza Srbije stala je Rusija, koja je imala nameru da dominira na Balkanu i u Carigradu, a iza Austrije stao je nemački imperijalizam, odlučan da po svaku cenu ostvari nemački prodor na istok.” (Vidi Parker Tomas Mun, Imperijalizam i svetska politika (Poglavlje XI, Bliskoistočno pitanje staro i novo) Njujork, 1927, str. 258-259).

SARAJEVSKI ATENTAT I MASONI
O Sarajevskom atentatu je napisano mnoštvo knjiga, rasprava i brošura ne samo na srpskom već i na drugim svetskim jezicima. Sredinom šezdesetih godina XX veka u francuskoj je objavljena veoma interesantna knjiga Pjera Viriona pod naslovom Bientot un gouvernement mondial? – Une super et contre-eglise – Uskoro jedna svetska vlada? – Jedna super, nad ili protiv crkva. Knjiga je interesantna i instruktivna po predmetu koji obrađuje, posebno kada je reč o nama i Sarajevskom atentatu, o kojem Virion doslovno piše:

„No evo još nešto: rat koji je trebalo da uništi austro-ugarsku imperiju, da sruši dinastiju Hoencolern, da obori Nemačku, čije su pretenzije postale megalomanske – na njih Saint Ives d’ Alejdre (Saint-Yves d’Alveydre) aludira već 1890 godine; rat koji je trebao da generalizuje demokratske režime najavljen je 1894. godine, osim ako bi u Evropi sve države bile republikanske, shodno planu iz 1860. godine, a radi se o tome, da se one ostvare pomoću velikog rata XX veka; radi se i o stvaranju Sjedinjenih Država Evrope pod masonskom hegemonijom… Evo najave svetskog rata, potrebnog da Evropu ponovo izmeni… Ono što se ne može poricati, to je najava već 1912. godine od strane Pati de Klam-a (Paty de Clam) opasnosti, kojima je izložen austrijski prestolonaslednik Ferdinand, ubijen u Sarajevu 1914. godine. Ono što isto tako zbunjuje, to su aluzije na taj tragični završetak, koje je pravio pukovnik Hauz (Edward Mandel House, 1858-1938), član Masters of Wisdom ili četiri godine pre atentata…” (Vidi Piere Virion, Bientot un gouvernement mondial? – Une super et contre-eglise, Paris, France, 1967, str. 40).

To isto potvrđuje i Leon de Ponkins (Leon de Poncins) u knjizi The secret powers behind revolution – Tajne sile iza revolucije, gde doslovno stoji:

“Sarajevski atentat i masoni
Možda će se jednog dana osvetliti reči visokog švajcarskog masona u vezi sa sudbinom austrijskog prestolonaslednika: ‘On je izvanredan čovek, šteta što je osuđen i što će umreti na položaju prestolonaslednika…”

Imajući u vezi s tim i Marseljski atentant na viteškog kralja Aleksandra Ujedinitelja, kojeg su scenirali i režirali masoni, naci-fašisti i komunisti, pomenuli bismo italijansku istoričarku dr Mirelu Kolarieti, koja je u Beogradu 1984. godine na Petom međunarodnom kongresu balkanologa podnela naučni elaborat pod naslovom Fašistička Italija i atentat na Kralja Aleksandra 1934. godine, u kojem doslovno stoji:

„Musolini snosi punu odgovornost za ono što su ustaše učinile. Ne samo da su se ustaše pripremale za atentat pod neposrednom zaštitom i kontrolom Musolinija (Erkole Konti je podnosio izveštaje direktno Musoliniju) već su uživale tu zašitu i posle atentata. ‘Duče’ je odbio da francuskoj izruči Pavelića i Eugena Kvaternika… U Državnom arhivu u Rimu nalazi se lični arhiv dr Erkole Kontija u 20 svežnjeva, od kojih sam proučila samo dva sa kojih je početkom ove godine skinut embargo. Ostalih 18 svežnjeva, kako mi je zvanično objašnjeno, biće stavljeni na uvid istraživačima tek za 20 godina….“ (Vidi Dr Mirela Kolarieti, Rasprava o ubistvu kralja Aleksandra, Srbija – Serbia, br. 249, januar 1985, Fruitland, Ontario, Canada).

ČERNOZEMSKI JE BIO KOMUNISTA
U knjizi istaknutog američkog obaveštajca Pitera Tompkinsa (Peter Tompkins served in the OSS in World War Two…), koju je objavio pod naslovom Italy Betrayed – Izneverena Italija, ima jedan interesantan podatak o umešanosti Pjetra Badolja (Pietro Badoglio, 1871-1956) u Marseljski atentat, gde doslovno stoji:

vladocernozemski„Ćano (Gian Galeazzo Ciano, 2nd Count of Cortellazzo and Buccari – 11 January 1944) posedovao je dokumenat u kojem je stajalo da je Badoljo upleten u Marseljski atentat kao načelnik Musolinijevog Generalštaba. Ostaje otvoreno pitanje: zašto je Badoljo imao čvrstu podršku Vinstona Čerčila i zašto je odlikovan visokim ordenom Britanske imperije? Da li je Badoljo bio dvostruki agent, koji je radio u interesu Velike Britanije i Francuske?…“

Maršal Bodoljo je mogao de se “zahvali svojim masonskim vezama što nije izveden na sud” (mostly thanks to his Masonic contacts, including his superior, General Capello…”) (vidi: https://en.wikipedia.org/wiki/Pietro_Badoglio).

U vezi sa ovim pomenuli bismo i jedan podatak Rad. P. Rašanina koji je objavljen u Amerikanskom Srbobranu o komunističkom učešću u Marseljskom atentatu, gde stoji:

„Komunistima je bio za vreme celog njegovog života glavni neprijatelj i stajao im je kao nezalečivi trn u oku blaženopočivši kralj Aleksandar I Ujedinitelj… Znamo isto tako vrlo dobro da je svojim kuražnim aktom od 6. januara 1929. godine kralj Aleksandar presekao i skinuo sa dnevnog reda tada najviše razbuktalo hrvatsko i ostala od komunista i njihovih saradnika ustaša i defetista potrgnuta nacionalna pitanja i tako time spasao Jugoslaviju od sigurnog rasula i propasti…“

U vezi sa saradnjom KPJ – ustaše – VMRO na rušenju Jugoslavije, o kojoj je gore bilo reči, neće biti na odmet da ovde iznesemo još jedan vrlo interesantan detalj. Pre petnaestinu godina pisac ove rasprave boravio je duže vremena u Čikagu. Prikupljajući materijal i razgovarajući sa još preživelim učesnicima mnogih predratnih događaja u vezi sa komunističkom aktivnošću u Jugoslaviji i na Balkanu, bio je upoznat i doveden u vezu sa jednim istaknutim ukrajinskim nacionalistom, koji je tada takođe živeo u Čikagu. Ovaj Ukrajinac je sa dosta ubedljivih detalja i podataka ispričao piscu ovih redova i sledeće: da je kao politički emigrant radnik živeo 1932/1933. u Sofiji. Da je tada imao prilike da lično upozna Vladimira Vladu Černozemskog (na slici iznad), tada mehaničarskog radnika i šofera, inače, kao što je poznato, istaknutog člana VMRO, obučenog i opasnog teroristu i fizičkog ubicu blaženopočivšeg kralja Aleksandra. Ovaj Ukrajinac je tvrdio da je Černozemski u to vreme važio i bio vrlo izgrađeni komunista iako on iz konspirativnih razloga nije mogao ustanoviti da li je bio član KPJ…“ (Vidi Rad P. Rašanin, Komunistička partija Jugoslavije i nacionalno pitanje – kroz prizmu komunističke literature, izvora i dokumenata, Amerikanski Srbobran – American Srbobran, 20. februar 1976, Pittsbourgh, Pa., USA).

Istorija
Pratite nas na YouTube-u