Kuda idemo?

Punoj predaji Kosova trebalo bi da prethodi puno državno i društveno slamanje Srbije

Neće, uprkos svemu, posle mučkog ubistva Olivera Ivanovića Srbiju razbiti peta kolona preko društvenih mreža. Opasnost u njenoj možda najvažnijoj godini od 1991. pretiće joj od nadiruće malodušnosti među njenom boljom decom i punog odbijanja njenih elita – i nacionalnih i prozapadnih – da zaista shvate pred čim smo se našli.

Procena američkih planera je da predstojeći kosovski pregovori prete „zaglavljivanjem“. To bi značilo udaljavanje od željenog rešenja (članstva u UN), koje u jednom času čak ne bi bilo moguće postići ni pritiskom na jednog partnera – Srbiju naravno. Sa druge strane, (polu)zvaničan stav stav Srbije – suštinski ili taktički, videćemo – je sledeći: možda smo spremni da pristanemo na Kosovo u UN, ali nismo spremni da damo sve za ništa.

Bez obzira na to što ne postoje nagoveštaji da bi Srbiji nešto moglo biti ponuđeno, njen nastup itekako nosi elemente politike, o kojoj u srpskoj javnosti odavno postoji konsenzus kao jedinom sredstvu borbe za Kosovo.

Zato se plan SAD čini jasnim: Kosovom mora biti politički i diplomatski ovladano pre nego što dođe do bilo kakvih konkretnih pregovora o njegovom konačnom statusu. Zbog toga je u narednoj godini neophodno razbiti celokupnu srpsku političku i društvenu strukturu, njene unutrašnje veze i uništiti društvenu koheziju. Rečju, punoj predaji Kosova trebalo bi da prethodi puno državno i društveno slamanje Srbije.

Novi problem, koji ojačava američčke planove, jeste taj što u tim procesima dezintegracije kao izvođači učestvuju sami Srbi, često nemajući svest o tome. Iskoristiću dva primera, na prvi pogled udaljena, ali srodna prema konačnim rezultatima.

Prvi je nepametan politički napad jednog od najvećih živih srpskih arhijereja mitropolita Amfilohija na predsednika Aleksandra Vučića. Napad je krio mitropolitovu podršku Apelu za Odbranu Kosova i Metohije veće grupe intelektualaca, koja je iznela stav da se proces secesije Kosova „može i mora zaustaviti“, tvrdeći da je zamrznuti konflikt „jedina razumna odluka“.

Foto: Dimitrije Ostojić

Usledili su oštri i nepotrebni napadi nekoliko funkcionera SNS na Amfilohija, ali i manipulacije njegovom izjavom stvorene oko nekoliko potpisnika i pripadnika DSS, koja je bila stožer Apela. Mitropolit je uglavnom branjen oštrim napadima na Vučića i njegove ljude, na momente čak veoma ličnim. Kad je konflikt došao do usijanja, zapretivši odnosima Crkve i Države, pobedila je mudrost patrijarha Irineja i zaustavila ga u času kad nikako nije smeo da se dogodi.

Ostrašćenost pripadnika nacionalne politike, naravno, dočekao je svoj aplauz sa „pogrešne strane“. Najbučnija podrška Amfilohiju i DSS došla je iz redova pete kolone, koja bi, istini za volju, u svakoj drugoj prilici radije spalila Amfilohija nego Vučića, a radije od obojice – Kosovo.

U svom zločinačkom ključu ubistvo Olivera Ivanovića bilo je to isto – udar na unutrašnju koheziju političke i društvene scene, i po vertikali i po horizontali. Dok je prethodni događaj bio precizan napad na važnu i za sada tvrdu vezu Država – Crkva, Oliverova smrt bila je vođena preciznim izborom, ali je delovala kao bomba, koja je trebalo da se zabije između beogradske vlasti i Srba na Kosovu, da stvori opštu nesigurnost u bilo kakav oblik političkog i društvenog života i da se konačno cena svih drušvenih konflikata izruči kao cena koju će platiti Vučić i vlada. Zato je sve to i trebalo da dobije svoj operativni oblik na molebanu i paljenju sveća opozicionih prvaka za Olivera Ivanovića u Hramu Svetog Save pod ne baš „molebanskim“ nazivom – Nas je ipak više.

Na ovom mestu neočekivano dolazimo do zaključka da Kosovo ponovo počinje da usmerava naše političko ponašanje, kao i uvek kad počne da pulsira. I na tom pulsiranju vidimo tri kosovske politike. Prva je politika formirana između Druge Srbije i građanskih grupa granično sa strankom Vuka Jeremića. Na tom polu Kosovo se ne pominje, uglavnom se smatra teretom za budućnost Srbije i koristi se samo onoliko koliko je u stanju da se njime napadne Vučić u nekoj konkretnoj situaciji, poput smrti Olivera Ivanovića.

Druga politika – politika Apela – suštinski nije politika, već stav i, da bi postala politika, moraće da se postavlja integrativnije i prema vlasti i prema pametnoj prokosovskoj opoziciji (tim pre što DSS to ne može da iznese), naravno, onoj koja još nije preuzela ideju novog Petog oktobra. Neophodno je da sličan korak napravi i vlast, jer će tako ojačati svoju politiku i – što je mnogo važnije – napadnutu političku i društvenu koheziju u zemlji.

Foto: Dimitrije Ostojić

Jer ono što nas čeka je sledeće: tokom cele godine pretnje neće prestati, posebno pretnje ratom, kao ni psihološke operacije moćnih obaveštajnih službi, koje će služiti našem opštem sluđivanju. Ne bi trebalo isključiti atentate, diverzije, razna politička nameštanja i, naravno, pokušaje da se što više ovlada javnom sferom. Uostalom, sve su to stvari iz udžbenika za razbijanje kohezije jedna zemlje. Šanse Zapada su i u našoj veoma razvijenoj petoj koloni – onima koji bi znali šta bi sa Kosovom samo da se reše Vučića – i u malodušnima. Naša šansa je u našoj moći da radimo na tome da se integrišemo i ujedinimo. Bez toga smo gotovi.

 

Tekst je 22. januara objavljen u dnevnom listu Informer

Kolumna, Politika
Pratite nas na YouTube-u