Nacionalizam je pobedio demokratiju!

Sve veći broj naroda smatra da je najbolji politički sistem onaj koji najbolje štiti i čuva jedinstveni karakter nacije

„Razvijeni svet hvali zapadni demokratski sistem kao bezmalno savršen i najsuperiorniji politički sistem za upravljanje zemljom“, ruga se kineska zvanična novinska agencija. „Međutim, ono što se danas događa u Sjedinjenim Državama navešće više ljudi širom sveta da razmisle o održivosti i legitimitetu tako haotičnog političkog sistema.“ Ceo svet je čuo reči Pekinga o obustavi rada vlade SAD, jer u tim rečima ima istine.

Sudeći po Fridom hausu, demokratija je već nekoliko godina u povlačenju. Države u svetu sve manje najsjajniju globalnu demokratiju – Sjedinjene Američke Države – vide kao najbolji model za očuvanje i zaštitu onoga što im je najdragocenije.

ODBACIVANjE LIBERALNIH VREDNOSTI
Kina je možda jednopartijska komunistička država koja ograničava slobodu govora, religije i štampe, zaštitnih znakova demokratije. Ali Peking je ipak uspeo da kineskom narodu obezbedi nešto na šta će biti ponosan – status supersile koja baca rukavicu u lice moćnim Sjedinjenim Državama. Kineski građani deluju spremno da ograničenim slobodama plate cenu nacionalnog veličanstva kakvo nije doživela nijedna moderna kineska generacija.

Isto vredi i za ruski narod. Nakon poniženja iz Jeljcinove ere, Rusi su se okupili oko Vladimira Putina, autokrate koji je za 18 godina vlasti povratio Krim i Rusiji vratio status velike sile koja uspeva da parira Amerikancima.

Osvrnimo se i na „iliberalne“ demokratije u Centralnoj i Istočnoj Evropi – Češku Republiku, Poljsku, Austriju i Mađarsku. Kako bi očuvale svoj nacionalni karakter i identitet ove zemlje su odbile da prihvate izbeglice iz Afrike i Bliskog istoka, ne mareći što to možda nije u skladu sa liberalnim demokratskim vrednostima EU.

Predsednik Emanuel Makron u nedelju je rekao da bi Francuzi takođe verovatno napustili Evropsku uniju da su glasali u isto vreme kad i Britanija. Zašto? Razlog je samo jedan, i ne, ne radi se o ekonomiji, glupane (aluzija na čuveni slogan „It’s the economy, stupid“ iz predizborne kampanje Bila Klintona 1992. godine; prim. prev).

Razlog je plemenski. Kao što su Englezi hteli da ostanu Englezi glasanjem za povratak kontrole nad svojim granicama, tako i Francuzi hoće da ostanu ono što su bili i što jesu, svejedno da li pod Lujom XIV, Napoelonom, generalom De Golom ili u Petoj Republici. Najmanji zajednički sadržalac za ove zemlje je želja da se nacija stavi na prvo mesto, a da najbolji politički sistem bude onaj koji najbolje štiti i čuva jedinstveni karakter nacije.

Nacionalizam je pobedio demokratiju. Setite se da Donald Tramp nije izabran jer je obećao da će Ameriku učiniti još demokratičnijom, već da će je „učiniti ponovo velikom“. Što se tiče sakralnog Prvog amandamana kojim je utvrđeno pravo na demokratsko ispoljavanje protesta, Tramp je dobio burne ovacije kad je rekao da bi NFL igrači koji klečanjem demonstrativno bojkotuju nacionalnu himnu trebalo da budu izbačeni sa stadiona i iz tima.

PITANjE U KORENU SVIH PITANjA
Vratimo se na temu obustave rada vlade. O čemu se tu korenski radilo ako ne o nacionalnom identitetu? Demokrate koje su odbile da pruže podršku nastavku funkcionisanja vlade nisu imale primedbi na bilo šta u vezi sa republikanskim zakonom. Žalili su se na ono što nije bila tema tog zakonskog akta: na amnestiju ilegalnih imigranata poznatih pod nazivom „sanjari“. Sve se vrtelo oko pitanja kome bi trebalo dozvoliti da bude Amerikanac. Zaista, šta to izaziva podelu u stavovima oko teme „otvorenih granica“ za migrante ako ne pitanje budućnosti etničkog sastava Sjedinjenih Država?

Razmislite samo koja su pitanja potresala našu zemlju u poslednjih nekoliko meseci. Beli policajci. Protesti NFL igrača. Skrnavljenje i uklanjanje statua Kolumba, Lija i Džeksona. Sukob Antife i alternativne desnice u Šarlotsvilu. Predsednikova izjava o „vukojebinama“. Celonedeljne televizijske tirade i buncanja o „rasisti“ Trampu. Zar sve ovo nisu pitanja rase, kulture i identiteta?

U univerzitetskim naseljima levičarski orijentisani studenti i fakulteti se bune što desničari, koje smatraju fašistima, rasistima i homofobima, imaju pravo da drže govore. Za radikalne levičare ne postoji pravo na propovedanje onoga što oni smatraju mržnjom, jer bi dopuštanje tako nečega dovelo do njenog širenja i učvršćivanja.

Levica pokušava da kaže sledeće: Naša ideja moralnog društva podrazumeva maksimalnu etničku, kulturnu i religioznu šarolikost. U procesu sahranjivanja stare izopačene Amerike i stvaranja nove, bolje Amerike, nećemo dozvoliti zlim idejama da uživaju jednaka prava.

U prevodu, „greška ne sme imati nikakva prava!“ Petina čovečanstva koja ispoveda islam sledi sličnu logiku. Budući da nema Boga osim Alaha i Muhameda koji je njegov prorok, zašto bismo u našim državama i društvima dopustili propagandu lažnih religija poput hrišćanstva, što bi neizbežno dovelo do zastranjivanja velikog broja naše dece?

„Najbolji test istine“, rekao je Oliver Vendel Holms, „jeste snaga ideje da se u tržišnoj konkurenciji sama izbori za prihvatanje.“ U našem svetu, međutim, sve više ljudi s pravom veruje da istina egzistira nezavisno od toga da li je ljudi prihvataju ili odbacuju.

Postoje pitanja – kao što je očuvanje jedinstva naroda i države – koja su previše važna da bi o njima odluke donosila privremena većina.

 

Preveo ALEKSANDAR VUJOVIĆ

 

Buchanan.org

Svet
Pratite nas na YouTube-u