Uroš Nikolić: Defetizam i unutrašnji dijalog

Kada slušate preporuke onih koji stalno navode selektivne realnosti, u različitim situacijama Kosmeta i RS, uvek je realnost na štetu Srba

Poslednjih godina (pre)često smo imali prilike da čujemo pozive da se povodom Kosova i Metohije prihvati nekakva navodna realnost. Posebno je intenzivirana kampanja za prihvatanje ,,realnosti’’, otkako je sredinom prošle godine najavljen, a time i de fakto započet unutrašnji dijalog o Kosovu i Metohiji. Na onaj najekstremniji i već odavno prepoznatljiv po takvim stavovima deo javnosti – nazovimo ga otvoreno drugosrbijanskim – smo već navikli. Njihova politika je sasvim jasna, oni se zalažu da prihvatimo nezavisnost Kosova, ne samo da prihvatimo, nego i poguramo unitarizaciju BIH – posebno LDP propagira ovakvu aktivnu autodestruktivnu politiku po naš narod u RS i BIH, takvi se zalažu i za što veću autonomiju Vojvodine, a znamo kuda na ovim prostorima takvi zahtevi mogu dalje da vode.

Mnogo interesantnija pojava od LDP i ostalih klasičnih duhovnih sinova i kćeri Latinke Perović, su oni koji nisu toliko prepoznatljivi kao deo te branše, koji su u različitim epohama ili po različitim pitanjima imali i različite stavove, pa ih je mnogo teže smestiti u tom smislu na taj ekstremni autošovinistički pol. Pogotovo što takvi često koriste retoriku, koja je odvratna iskrenim anacionalnim i antisrpskim apologetama – često se pozivaju na nacionalne vrednosti, očuvanje naše autentične kulture, kritikuju destruktivne uticaje u tom smislu spolja i loše strane globalizacije, potenciraju važnost naroda, zajednice, izražavaju brigu za selo i našu demografsku budućnost, odliv mozgova, i mnoge druge stvari koje zaista jesu problem i po tim razmatranjima i stavovima mogli bi da se svrstaju u patriotski spektar.

Čak i njihovi argumenti u prilog defetističkoj opciji povodom Kosmeta, imaju kriptonacionalističko opravdanje – tamo ima mnogo Šiptara, šta će nam Kosovo kada bi Kosovo u Srbiji napravilo od nje dvonacionalnu državu, a možda bi i gro ministara, pa i premijer bio Šiptar itd. Navode se i ekonomski, i bezbednosni, i drugi razlozi za predaju Kosmeta.

Za razliku od većinski prezrenih osoba u Srbiji koje pripadaju tom spektru koji je za prihvatanje nezavisnog Kosova, u ovo kolo su se uhvatili i mnogi koji imaju znatno bolju reputaciju, jer su nešto u svojim zanimanjima uradili, poseduju određeni ugled i nisu politički i javno kompromitovani. Naveo bih samo neke poput predsednika SANU Vladimira Kostića, akademika Ljubomira Simovića, Dušana Kovačevića. Posebno je tužno kada Ljubomir Simović, čovek koji je napisao i po čijem scenariju je urađen Boj na Kosovu, sada daje defetističke predloge, jer se zabrinuto pita šta bismo sa Kosovom i da nam ga vrate. Simović se tako verovatno svrstao uz onaj deo elite koji se okreće uvek u duhu vremena i kako vetar duva, što i većina naroda često radi (ali srećom ne i oko Kosmeta), menjajući stranke i mišljenja o određenim pitanjima, mada ovo pitanje oko koga kardinalno menja stav, je fundamentalno i nije nešto stranački i usko dnevnopolitički pa da ga čovek olako menja.

Ljubomir Simović iz 1989. godine i ovaj sad, neodoljivo asocira na razliku između Novaka Kilibarde iz tog perioda i ovog danas. Naravno da samo budala nikada ne menja mišljenje, ali postoje i neke fundamentalne stvari oko kojih se ne prave tako radikalni zaokreti. U nečemu se ipak mora biti postojan, inače nema nikakvih orijentira i sve je podložno promeni i prodaji. Da li je Simović bio iskren tada ili sada, Kilibarda i sl. i da li su se ikada iskreno zalagali za nešto ili uvek oportunistički to je pitanje za njih. Osim tog argumenta da je nama Kosovo samo teret, ekonomski, bezbednosni, zbog toliko Šiptara neprijateljski nastrojenih prema nama, često se kao što radi Dušan Kovačević poteže argument, kako nemamo više dece za ratovanje.

I bivši predsednik SANU, Hajdin takođe nedavno je ustvrdio kako je ovaj narod trebalo već navići da je Kosovo zauvek izgubljeno. Čak i profesor ustavnog prava, Kutlešić predlaže kršenje Ustava i priznavanje nezavisnog Kosova čak i de jure. U okviru unutrašnjeg dijaloga, predlog Vladimira Trapare, o nekakvom uslovnom priznanju Kosova, naišao je, kao i svi predlozi u tom smeru, od strane medija i mejnstrim javnosti na zdušno odobravanje. Imamo i uslovno rečeno, nacionaliste, poput Čedomira Antića i sličnih ćosićevske provenijencije, koji se zalažu ili za priznavanje Kosmeta ili njegovu podelu, a za uzvrat bi se to kompenzovalo nekom drugom teritorijom, u vidu Republike Srpske na primer, i zaštitom i autonomijom Srba i naših verskih i kulturnih objekata dole. U čemu je konstrukcijska greška svih ovakvih stavova?

Najpre, u istinskom odsustvu duhovne dimenzije, sakralnog značaja koji Kosmet ima za srpsku državu. U geopolitici, kao i životu, nema ni konačnih pobeda ni poraza, već se večito (o)kreće. Takvu grešku prave oni nacionalisti koji sve posamtraju jedino u zapadnom racionalističkom ključu, pa tako kažu šta će nam Kosovo, tu su ionako Šiptari, uzmimo Srpsku tamo su naši. Takvu sakralnu dimenziju, pored Kosmeta, imaju i svi krajevi gde žive Srbi, i koji su bili ili su i dalje značajni – u Srpskoj, BIH, CG, Makedoniji, delovi Hrvatske itd., ali među njima ipak postoji hijerarhija i asimetrični su. Međutim, Kosmet nije ni samo duhovno i sakralno, ni samo teritorijalno pitanje, već i jedno i drugo. Kosmet apsolutno obuhvata sve aspekte naše države i naroda. Na Kosmetu je naša istorija, naš nastanak, svetinje, naš narod, i naravno da o tome treba da vodimo računa. Ali, kao što bi rekao Đinđić, u poslednjem intervjuu pred ubistvo, zaštitom Srba i autonomijom naših verskih objekata, time se još prava Srbije kao države ne završavaju.

Kosovo je i naša velika geopolitička makrotvrđava, osim naroda, svetinja, simboličkog i državnog značaja, to je i skoro 13 posto naše teritorije, mnoga rudna i prirodna bogatstva kojih se nijedna zemlja na svetu ne bi odrekla. Svuda gde žive Srbi u okolnim državama, mi smo već priznali da žive u tim državama, i to nisu bile teritorije koje su bile u sastavu Republike Srbije, pa se izdvojile iz nje, nego u drugim republikama koje su ze izdvojile u građanskim ratovima za jugoslovensko nasleđe.

Nama je bitna zaštita i položaj i da Srbi u tim zemljama imaju sva prava, a u RS imamo i obavezu da je štitimo od svih nasrtaja i pokušaja ukidanja. Potrebno je u slučaju RS raditi kao što Šiptari rade, napraviti da de fakto ona bude sve državnija i povezanija sa Srbijom, a sam de jure status, nije joj najbitniji, pogotovo što Srbija preko nje ima uticaj na celu BIH. Ali, ne dolazi u obzir bilo kakvo smanjivanje njenih nadležnosti i promena statusa na našu štetu. Srbi u RS nemaju potrebe da prvi posežu tu za radikalnim rešenjem, osim ukoliko druga strana radikalnim posezanjem to ne isprovocira prva. Nama odgovara i izvorno dejtonska Srpska, i koristiti nju u svrhu predaje Kosmeta, nije naročito mudro. To se može povezati u smislu naše poretnje i aduta u rukavu, radi ogoljavanja duplih standarda, pogotovo jer se maltene zna da takvu kompenzaciju nijedna sila ne bi aminovala. Još opasniji su nekakvi predlozi o uslovnom odricanju od Kosmeta, poput ulaska u UN, ako mi nešto dobijemo ili Traparinog predloga.

Ta logika, da će oni i to odbiti, pa nam to daje alibi nije na mestu, jer ono što je apsolutno neprihvatljivo i crvena linija, to se nikada ni ne nudi, čak i kad bi se znalo da će biti odbijeno. U tom smislu ne treba ništa da radimo što nijedna druga država ne bi radila. Takvi predlozi bi u normalnim zemljama bili redak izuzetak i neblagonaklono bi bili dočekivani u javnosti, zamislite samo Izrael, ili Britancima da kažete nešto za daleke Foklande, pa čak i Ukrajincima za Krim i Donbas. No, ovde se odomaćilo da su nekakvi defetistički predlozi maltene mejnstrim.

Zamislite u Hrvatskoj, devedesetih godina pre pada Krajine, da je neko u Zagrebu pozivao na realnost, jer tamo su Srbi koji ne vole Hrvatsku i slične argumente koje ovdašnja krugodvojkaška elita često koristi. Malo nezamislivo, zar ne? U Hrvatskoj čak ni Puhovski, Čičak i slični ne dovode u pitanje karakter poslednjeg rata sa hrvatskog stanovišta, samo što eto za razliku od onih koji ih napadaju, priznaju da je u tom, po njima, pravednom ratu, bilo i zločina nad Srbima.

Kada se kaže realnost i prihvatanje iste, mora se znati da je realnost suviše apstraktan pojam i da postoje razne verzije realnosti, zavisno iz kog ugla posmatrate stvari. Realnost je i da Kosovo skoro deset godina od proglašenja nezavisnosti, nije postalo država. Ono to, bez saglasnosti Srbije, nikada ne može ni postati, Zato su nikad jači pritisci na nas, jer jasno je da ako bi mi pristali na tu tzv. realnost, da bi se onda i duge zemlje saglasile, jer bi to pitanje bilo obostrano dogovoreno i zatvoreno.

Realnost je da većina stanovništa na planeti ne priznaje tzv. Kosovo, ne može da uđe u SB UN, čak i nekoliko zemalja EU i NATO ne priznaje tu tvorevinu i već su počeli iz sopstvenih interesa da koče tzv. Kosovo na putu evroatlantskih integracija. Realnost je i Republika Srpska, kao i to da Srbija zauzima centralni položaj na Balkanu, da su Srbi najbrojniji narod na prostorima bivše Jugoslavije, i da se bez rešenog srpskog pitanja, ne može imati stabilan Balkan. Kad kažem rešenog, mislim na način da zadovoljava vitalne interese Srbije i srpskog naroda. Realnost je i da je danas situacija povoljnija po nas nego kada smo bombardovani i kada je Kosovo proglasilo nezavisnost.

Naravno da mi de fakto ne kontrolišemo Kosmet, ali mi smo se i sami saglasili, i rezolucijom 1244 SB UN, koja je takođe relanost i Briselskim sporazumom, da dajemo Prištini najveću moguću autonomiju na svetu i da ne želimo da vladamo Šiptarima, ali onima koji nas i dalje pritiskaju da prihvatimo njihovu realnost i to je malo, sve do nekakvog sporazuma kojim bi Kosovo ušlo u UN, čime bi i pitanje srpskog priznanja bilo potpuno irelevantno.

Realnost je čak i da je Srbija preko Srpske liste povratila donekle i de fakto uticaj na Kosovu, iako je taj kondominijum BG-PR, ili trijumvirat kada pridodamo i međunarodni faktor verovatno perverzni sui generis u svetu, jer u istim institucijama deluju ljudi koji dijametralno suprotno posmatraju status tih institucija. Ne znam koju to još realnost treba da prihvatimo, kada smo dali sve što smo mogli i smeli, a sve preko toga bi bilo samouništenje, i to čak ni za šta zauzvrat. Za večiti put u EU, koji se izmiče ionako stalno kao horizont.

Osim sakralne i teritorijalno državne dimenzije, odricanje od Kosmeta bilo bi pogubno po naše unutrašnje prilike, stabilnost i domino efektom, nakon doobrovoljnog odricanja od vitalne teritorije, više ne bi bilo nikakvih granica i sve bi bilo dozvoljeno – pretila bi potpuna dezintegraicja Srbije. To ne mogu da poreknu ni oni koji nalaze pogrešne analogije u vidu Francuske i Alžira, jer Alžir nije teritorija na kojoj je nastala Francuska ni kao država ni kao ideja, nije kolevka, već osvojena kolonija koja je stotinak godina bila pod francuskom vlašću.

Besmisleni su modeli dve Koreje, Nemačke, jer se tu radilo o istim narodima ideološki i usled delovanja svetskih sila razdvojenimu dve nezavisne države. Kina i Tajvan su takođe primer jednog naroda, pa i to nije dobra analogija, osim ako bi se gledalo u smislu de fakto nezavisnosti, ali ne i de jure, što bi u ovom trenutku odgovaralo Srbiji. O ovome treba misliti, kada slušate preporuke onih koji stalno navode selektivne realnosti, u različitim situacijama Kosmeta i RS, uvek je realnost na štetu Srba.

Titoistička krilatica slaba Srbija jaka Jugoslavija, dobila je nastavak u evrofanatičnoj slaba Srbija, stabilan Balkan. Naravno da su i mir i stabilnost nešto nama neophodno, i važno (Srbiji je kao vazduh potrebno barem još dvadeset godina mira), ali čak i to ima cenu i nekad je manje zlo nestabilnost od potpune predaje čemberlensko-daladjeovske, zarad lažnog mira i predaha. Niko ne kaže da mi želimo dva miliona Šiptara u Srbiji i Tačija za predsednika skupštine po makedonskom modelu. Najpre, Šiptara nema na Kosmetu koliko se zvanično misli i biće ih sve manje, pogotovo ako još dobiju i viznu liberalizaciju.

Srbija prihvata sve one građane, koji žele da žive u njoj, prihvataju je i ne krše zakon i ne čine zločine i nisu činili. Naravno da u hipotetičkom povratku Kosova u Srbiju i de fakto, ne bi bilo mesta ni za Tačija i većinu Šiptara koji u takvoj Srbiji ne bi želeli da žive. Tako da je taj argument da nam Kosmet ne treba sve i kad bi Šiptari hteli da se vrate u sastav Srbije, besmislen, jer oni nikada to neće hteti, niti je to moguće. Kada je u pitanju argument da nemamo dece za ratovanje, opet je u pitanju manipulacija. Najpre, niko normalan ne želi rat tek tako, i on je uvek krajnja opcija, kada su sve druge iscrpljene. To da svako ko nije za formalno odricanje od Kosova i priznanje tzv. realnsoti je istovremeno i za rat, je manipulacija. Samo pitanje rata je kompleksno, i kao što je suludo zagovarati ratove tek tako, isto tako je suludo i apriori odbacivaanje istog – jer kakvu poruku šaljete drugima stavom da nikada nećete ni za šta ratovati i da je sve drugo manje važno od toga da izbegnete rat.

Rat unazađuje i košta i ekonomski i u ljudskim resursima, ali zato normalna država ne pribegava istom osim kada je baš primorana i kada je veća šteta pri izbegavanju istog. Uostalom isti uvek izbijaju iz mnogih složenih razloga, i uvek je za njih potrebno barem dvoje. Kakvi su to pregovori i dijalog, ako se kaže da ako odbijete maksimalističke zahteve šiptarske i njihove zapadno-mentorske strane, dobijate etiketu da ste za krv i rat? Zbog čega uostalom postoje sve vojske na svetu, osim zbog toga što postoji mogućnost da se nekad desi neki rat za šta se vojncii obučavaju? Vojsku ima čak i Švajcarska, koja preko dvesta godina nije ratovala. Ako mi kao najbrojniji narod, na prostorima tzv. zapadnog Balkana, sa nerešenim pitanjima, gorkom prošlošću i teritorijalnim sporovima nemamo dece za rat, kako to da svi drugi, pa i manji narodi imaju – Albanci, Bošnjaci, Hrvati.

Uostalom Srbija se u ovom trenutku ne bori da povrati efektivnu kontrolu nad Kosovom, već samo ne želi da se odrekne svojih minimalnih prava i državnosti, makar formalne, što svakako nije huškački i agresivno već maltene jedan krajnje minimalistički stav, koji čak i takav oni koji pozivaju da prihvatamo realnost jer nemamo dece za ratove odbijaju. To su oni koji hoće da požurimo i predamo sve, zarad navodne sigurne budućnosti, kao da u svetu ne postoje desetine zamrznutih konflikata, neki traju i decenijama praktično bez žrtava. Na kraju krajeva, kada odete na Kipar ili u Izrael, da li imate utisak da živite u nekakvoj jezivoj zemlji bez budućnosti, ili u trenutno relativno mirnim, razvijenim zemljama, pogotovo ako se uporede sa nama.

Niko normalan ne želi rat, ali još manje niko normalan u Srbiji ne bi trebalo da želi odricanje od Kosova i Metohije, jer ako ga se jednom dobrovoljno odreknemo odrekli smo se sebe i izgubili smo pravo da ga nekad možda povratimo. Ono za nas ima vrhovnu vrednost čak i ovako trenutno okupirano (možda baš zato i veću nego da nam sad i faktički pripada ), a da li ćemo ga nekad povratiti potpuno to samo Bog zna. Sun Cu Vu je davno rekao da je neprijatelja najbolje poraziti bez (direktne) borbe, a stara rimska izreka mudro kaže – ako želiš mir, onda se spremaj za rat!

 

Izvor Nacionalist, 12. februar 2018.

Pratite nas na YouTube-u