Leonid Savin: Nova Jugoslavija nije moguća

,,SAD treba da budu drugi pol sveta, zasebna celina u multipolarnom sistemu, bez mešanja u unutrašnje stvari evropskih država“

Bilo bi veoma štetno da SAD odlučuju o dijalogu Beograda i Prištine i verujem da bi Amerika trebalo da rešava probleme na zapadnoj hemisferi, na primer, na meksičkoj granici. Tako u razgovoru za „Politiku” šef administracije Međunarodnog evroazijskog pokreta Leonid Savin odgovara na pitanje o pozivima Prištine da Vašington intenzivnije uključi u briselske razgovore. „SAD žmure na mnoge stvari u svetu, a bave se kosovskim pitanjem. Rusija je geografski bliža i verujem da bi morala da bude uključena u razgovore koji se sada vode jer će EU i Albanci zastupati samo američke interese”, poručuje Savin.

Razlog nedavnog boravka u Beogradu ovog ruskog geopolitičara i glavnog urednika uticajnog sajta Geopolitika.ru bila je priprema dolaska u Srbiju profesora Aleksandra Dugina, lidera Međunarodnog evroazijskog pokreta i inicijatora osnivanja Balkanske škole geopolitike. U poslednjoj nedelji februara Dugin će posetiti našu zemlju, gde će održati više javnih predavanja. Predstaviće i knjigu „Mrežni ratovi”, čiji su autori Dugin i Savin.

Kako predstavnici vaše škole definišu pojam geopolitike?
— To je politička nauka koja obuhvata mnoge aspekte neophodne za funkcionisanje države, poput sistema obrazovanja, ekonomske ili vojne teorije. Polazimo od toga da su ljudi glavni faktor u geopolitici, a tek zatim geografija. Važno je da se razume kako određena zajednica funkcioniše u međunarodnim odnosima, podeli moći, izbornom sistemu… Dakle, naša ideja, a to je i razlog zbog kojeg smo na Balkanu pokrenuli školu, jeste da predstavimo, ne samo mladima nego i ljudima iz raznih sektora državne uprave, kako geopolitički odnosi treba da funkcionišu u sadašnjim svetskim prilikama.

U osnovi je Četvrta teorija koju je postavio Aleksandar Dugin?
— To je nov pristup globalnim temama. Imali smo teoriju liberalizma iza koje uglavnom stoji engleska, odnosno britanska škola mišljenja. Potom marksizam, pa nacionalsocijalističko-fašističku teoriju. Iz perspektive profesora Dugina možemo da izbegnemo sve ove fokuse. Liberalistički pristup ističe individualizam, marksistički radničku klasu, fašizam državu, a mi se usredsređujemo na ljude, svesni da su njihove zajednice različite. Namera je da shvatimo esencijalno kod svih grupa, a ne da se svima nameće neki od tri pomenuta koncepta iz 20. veka.

To bi značilo da više ne postoji unipolarni svet i dokazivanje da je multipolarni pristup najbolje rešenje?
— Sve grupe imaju svoje vrednosti bazirane na tradiciji i religiji, čak i kada pogledate ekonomske sisteme. Kod Maksa Vebera i njegovog pristupa kapitalizmu postoji uticaj protestantizma, pa i u islamu se javlja upliv religije na tržišne tokove. Nažalost, do sada nije razvijan pravoslavno-hrišćanski sistem u ekonomiji, a mi želimo da to bude budućnost za naš prostor. Iz političkog ugla videli smo da je krah unipolarnosti otpočeo još pre 20 godina, uz prirodno okretanje ka multipolarnosti.

Kada govorite o multipolarnom svetu, često koristite izraz evroazijski?
— To je široka vizija ekonomske i političke saradnje svih delova ovog velikog kontinenta. Zemlje poput Japana, Rusije, Nemačke, Francuske bile bi neka vrsta čvorišta. Kao što sada postoji projekat „Jedan pojas – jedan put” koji je pokrenula Kina. Tu je i Evroazijska ekonomska unija koju razvijaju Rusija i druge zemlje bivšeg sovjetskog prostora, uz mogućnost da se priključe i ostali. Kao deo Evroazije mi vidimo i evropsku zajednicu.

Kakva bi bila pozicija Evrope u ovom projektu i koje bi bile razlike u odnosu na Evropsku uniju kakvu danas poznajemo?
I sama Evropa je skup različitih zemalja. Danas su EU i NATO beskorisni projekti SAD, velike sile s globalnim uticajem. Verujem da su ljudi u Evropi bliži Rusiji i zemljama poput Irana, pa čak i Kine, jer briselska korporativna diktatura zapravo nije demokratija. Ljudi moraju da imaju mogućnost izbora i videli smo da partije, koje nazivaju populistima, dolaze na vlast upravo zbog ovog diktata Brisela. Pri tome, Evropa ne može više da se posmatra kao lider u tehnologijama jer zemlje poput Rusije odavno razvijaju svoje. Postoje i velike ruske zalihe resursa, ali ovakvoj Evropi je više u interesu da to uzme, što je pokušavala i u prethodnim decenijama i vekovima. To je odlika imperijalističke politike, koju su praktikovali u afričkim zemljama ili Aziji.

Koja je u projektu Evroazije uloga Bliskog istoka, danas prilično nestabilnog područja?
— Budući da je to veoma značajno čvorište gde se ukrštaju pravci iz Afrike, ostatka Azije, pa i Evrope, uvek postoji opasnost od sukoba. Osim tradicionalne podeljenosti, na Bliskom istoku postoji i snažan uticaj Vašingtona. Njegovi glavni sateliti podržavaju SAD, koje nemaju mnogo razumevanja za istorijsku pozadinu naroda koji tamo žive. Zato niču intrumentalizovane grupe, spremne da napadnu neke vlade i države, kao u Siriji. Vojna intervencija Rusije u Siriji dobar je primer kako problemi mogu da se rešavaju i u narednim godinama očekujemo ozbiljne promene u ovom delu Evroazije. Već sada Katar nije više u bloku američkih satelita, a mnogi analitičari u SAD govore da bi Turska trebalo da bude van NATO-a, što je veoma dobro.

Kako bi Evropa i drugi delovi sveta trebalo, po vašem mišljenju, da funkcionišu u odnosu prema SAD?
— SAD treba da budu drugi pol sveta, zasebna celina u multipolarnom sistemu, bez mešanja u unutrašnje stvari evropskih država. S iskrenim principima, saradnja bi bila moguća. I svakako da bi Amerikanci imali pravo da odluče kako će se dalje razvijati. Ukoliko žele liberalizam, neka bude tako, ali unutar SAD ili Kanade.

Ukazujete na opasnost nacionalizma u pojedinim evropskim državama, recimo na Baltiku ili u Ukrajini?
— Mislim da pod liberalizmom pojedini nacionalizmi mogu da budu radikalizovani, po potrebi. Rođenje Koncepta nacije uništilo je neke tradicionalne vrednosti i bilo je korisno da se napadaju druge države ili etničke grupe. To je osnov za svojevrstan etnocid, mnoge etničke grupe su nestale u naletu nacionalizma, kao na primer u Ukrajini. Uvedeno je pravilo da svi moraju da budu Ukrajinci ako tamo žive, a zvanično prema statistici tamo živi oko 100 etničkih grupa.

Nedavno smo videli i analizu, koju je objavila televizija Raša tudej, da bi neka nova Jugoslavija mogla da bude rešenje za Balkan?
— Mislim da je Jugoslavija u današnje vreme prilično zastareo model jer se u pojedinim bivšim republikama osećaju etničke razlike i uvek postoji pogodan teren za tenzije i provokacije. U nekim zemljama mi vidimo da razne etničke grupe mogu da koegzistiraju, kao u Kini. Ali ne verujem da bi bilo moguće u Jugoslaviji, gde se javljaju takvi faktori poput Hrvatske. Ipak, mislim da bi mogao da postoji neki koncept srpskih zemalja, na prostorima Crne Gore ili Bosne i Hercegovine, gde su ljudi manipulacijom odvojeni od same Srbije.

Koje bi onda, po vašem mišljenju, bilo konkretno rešenje za Balkan?
— Možda da se u budućnosti stvori nekakva vrsta balkanske unije na osnovu zajedničke istorije, koja bi potom bila deo Evroazijske unije. Ali potrebni su strpljenje i vreme da se to i sprovede.

Do sada smo čuli mnoge razloge da je takvu uniju teško ostvariti, znajući za podeljenost naroda na Balkanu?
— Ako govorimo o bezbednosnim razlozima, verujem da je Rusija najbolji izbor, jer ima ogromno iskustvo u rešavanju takvih situacija. NATO to nije pokazao jer postoji mnogo zemalja koje su njegov deo, ali se u njima problemi i dalje javljaju. Vidimo terorističke napade godinama unazad u evropskim državama. Verujem da bi se to drugačije razvijalo s ruskim prisustvom i angažmanom ODKB-a.

Kako biste konkretno opisali poziciju Srbije u ovom momentu? Vi znate da su naši glavni ciljevi ulazak u EU i nastavak saradnje s Rusijom. Često se govori da smo izloženi pritiscima dve velike civilizacije?
— Dobar je primer Švajcarske koja se ne odriče neutralnog statusa. Srbija treba da izabere takav put, čak i u slučaju da delovi trenutne elite ne žele saradnju s Rusijom. Naši narodi, tradicija, razumevanje i sistemi vrednosti prirodno teže takvoj saradnji. Pogledajte šta je danas EU. Videćete bregzit, tenzije u Višegradskoj grupi, probleme koji mogu da dovedu do istupanja Mađarske i Poljske iz EU, što bi moglo da navede i druge zemlje na sličan korak.

Kako gledate na položaj Republike Srpske danas?
— Verujem da je pred izbore u oktobru ove godine, RS u boljoj poziciji nego muslimanski deo federacije, ali da je velika tragedija zato što je srpski narod razdvojen od matice. Slično je i s Rusima u Ukrajini, Estoniji ili Kazahstanu. Dakle, bilo bi dobro da procesi između RS i Srbije budu intenzivniji, da postoji bolja komunikacija između ljudi i svaka vrsta uzajamne pomoći. Istovremeno, nema potrebe za demonizovanjem muslimanskog stanovništva u Bosni. Svakako da je Alija Izetbegović bio problem, započeo je džihadistički rat, možda je po tome bio i prvi džihadista u Evropi, ali to ne znači da muslimani u Bosni danas ne treba da budu zaštićeni i uključeni u politički život, uz poštovanje njihovih prava da se verski izjašnjavaju.

UBISTVO IVANOVIĆA NIJE U INTERESU NI SRBA, NI ALBANACA
Čuli smo razne teorije i verzije o tome ko stoji iza ubistva Olivera Ivanovića. Šta je, po vašem mišljenju, u ovom slučaju najbliže istini?
— Verujem da Srbi, a ni Albanci, nisu imali interese da ubiju Ivanovića. Mislim da to odgovara trećoj strani, odnosno SAD i da je Vašington već imao mnogo planova za destabilizaciju. Slučaj Olivera Ivanovića je samo jedan put ka tome. Nažalost, možemo da očekujemo i druge provokacije.

Ipak, Vašington gotovo svakog dana poziva da se sarađuje sa Sudom za OVK. Oni govore da Albanci moraju da osude svoje ratne zločince…
Mislim da je to najbolji primer na koji način SAD demonstriraju svoju politiku. Pre nekoliko godina oni su te albanske teroriste koristili za svoje interese, a sada samo žele da budu uhapšeni. To se jednostavno naziva politikom dvostrukih standarda.

 

Razgovarao Nikola Belić

 

Izvor Politika, 19. februar 2018.

Pratite nas na YouTube-u