Večna draž nacionalizma

Od Rusije, preko Kine i Indije, do Sjedinjenih Država, nacionalizam ostaje ujedinjujuća i inspirišuća društvena sila

U iznenadnoj pobedi u produžecima finala muškog hokeja na Olimpijadi, Rusi su pobedili Nemačku 4:3.

Ali Rusima nije bilo dozvoljeno da njihova himna bude puštena, ili njihova zastava podignuta, usled ranijeg doping skandala. Zbog toga je ekipa ignorisala zabranu i pevala rusku himnu, nadglašavajući se sa zvucima olimpijske himne.

Neke će ovo podsetiti na scenu iz ,,Kazablanke“ u kojoj su francuski patroni Rikove krčme stajali i glasno pevali Marseljezu u inat ,,Straži na Rajni“ koja se orila sa stola za kojim su sedeli nemački oficiri.

Kada je kombinovani severno-južni korejski olimpijski tim ušao na stadion, potpredsednik Majk Pens je ostao da ćutke sedi. Ali desetine hiljada Koreanaca su stajale i pozdravljale ujedinjeni tim.

NACIONALIZAM SE NE MOŽE IGNORISATI
Amerika može da pruža odbrambeni štit za Jug, ali Koreanci sa obe strane demilitarizovane zone vide sebe kao jedan narod. A Kim Džong Un nije budala, pa koristi duboke plemenske veze za koje zna da postoje.

Posmatrajući kako Rusi prkosno pevaju svoju himnu, bude se asocijacije na letnju Olimpijadu u Meksiko Sitiju 1968. na kojoj su trkači Tomi Smit i Džon Karlos stajali na podijumu, sa pesnicama u crnim rukavicama podignutim u pozdrav Crne moći, ističući svoj odvojeni rasni identitet.

Zapadne elite bi mogle da se gade povratka nacionalizma. Ali bolje bi im bilo da ga ne zanemare, jer čini se da će isticanja nacionalnog i plemenskog identiteta biti glavna stvar u budućnosti.
Neki od učesnika Konferencije konzervativne političke akcije (CPAC) prošle nedelje su bili zapanjeni prisustvom Britanca Najdžela Faraža i Francuskinje Marion Le Pen.

Ali Faraž je najodgovornii čovek za ,,Bregzit“, istorijsku britansku odluku o napuštanju EU. Le Pen je možda najpopularnija ličnost stranke Nacionalni front koja je osvojila 35 odsto glasova u drugom krugu izbora u kojim je pobedio predsednik Emanuel Makron.

A najdalje što Nacionalni front ide u integrišućim stavovima je geslo ,,Neka Francuska bude Francuska“. Francuski narod ne želi da njihova zemlja bude osvojena od strane miliona migranata iz Afrike i islamskog sveta koji se ne mogu asimilovati.

Oni žele da Francuska ostane šta je bila. Da li je to pogrešno? Nije li očuvanje zemlje, te nacionalne familije u kojoj neko odrasta, konzervativno? U Mađarskoj i Poljskoj etnonacionalizam, kao uverenje da su države-nacije najsposobnije da zaštite i odbrane poseban i jedinstven narod – sa posebnom i jedinstvenom istorijom i kulturom – već je u usponu.

Globalisti bi mogli da gledaju na UN, EU, NAFTA i TPP kao na kamene temeljce ,,univerzalne nacije“ svih rasa, plemena, kultura i verovanja. Ali rastući brojevi ljudi u svakoj zemlji, na svakom kontinentu, odbacuju ovu viziju. Oni nastoje da obnove ono što su njihovi roditelji i bake i deke imali – državu-naciju koja je samo njihova.

Nacionalisti poput Faraža, koji žele da izvuku svoje zemlje iz socijalističke superdržave poput EU, i narodi koji nastoje da se odvoje i uspostave nove države poput Škotske, Katalonije, Korzike i Veneta danas, ili Kvebeka juče, nisu išta više antikonzervativni od američkih patriota Leksingtona i Konkorda koji su takođe želeli svoju državu.

NACIONALISTIČKA KONTRAREVOLUCIJA
Zašto su Evropljani koji žele da zaustave masovnu imigraciju sa one strane Mediterana, koji žele da očuvaju ko su i šta su, prokazani kao rasisti? Nisu li narodi afričkih i bliskoistočnih zemalja pre pola veka proterali evropske doseljenike koji su pomogli izgradnju tih država?

Rodezija pilota ,,spitfajera“ Ijana Smita je bila dragulj nacija od 250.000 belaca i nekoliko miliona crnaca koja je ostvarivala trgovinski suficit čak i kada je bila pod bojkotom i sankcijama sveta koji ju je mrzeo.

Kada je Smit bio prinuđen da preda moć, ,,Drug Bob“ Mugabe je preuzeo vlast, otpočeo pljačku belih Rodezijanaca i poveo svoje Šona saplemenike u pokolj Matabela svog rivala Džošue Nkoma.

Osamdesetpet odsto bele populacije koja je živela u Rodeziji pre ,,vladavine većine“ je nestalo u Zimbabveu. Više od polovine belaca koji su Južnu Afriku učinili najnaprednijom i najprosperitetnijom zemljom kontinenta je takođe nestalo. Da li su ove zemlje bolje nego što su bile? Za koga?

Posmatrajući unazad dosadašnji tok 21. veka, tranziciona elita, koja je zamislila beskrajnu eroziju nacionalnog suvereniteta i dolazak novog svetskog poretka otvorenih granica, slobodne trgovine i globalnog starateljstva nad sudbinom čovečanstva, zapravo je izazvala kontrarevoluciju.

Da li iko misli da Angela Merkel izgleda kao predstavnik budućnosti? Uzmimo u razmatranje najveće zemlje sveta. U Kini etnonacionalizam, a ne vladajuća Komunistička partija, ujedinjuje i inspiriše 1,4 milijardi ljudi da zamene Ameriku kao prvu svetsku silu.

Nacionalizam održava Vladimira Putina. Nacionalizam i jedinstveni identitet hinduističke nacije ujedinjuje i osnažuje Indiju. Ovde, danas, to je nacionalizam tipa ,,Amerika na prvom mestu“.

Zaista, sada kada je krstaški pohod demokratije Džordža Buša mlađeg skončao kao i dečiji pohod Petra Pustinjaka, koja je to vizija, koji je to istorijski cilj koji nude naše elite da inspirišu i regrutuju naše ljude?

 

Preveo VOJISLAV GAVRILOVIĆ

 

Buchanan.org

Svet
Pratite nas na YouTube-u