EU i Rusija: Od normativizma do realpolitike

Stručnjaci često ističu kako EU i Rusija vode politike iz različitih vekova

Odnosi među državama ne kreću se samo u okvirima interesima vođene realpolitike, već i u „samozadatim“ vrednosnim okvirima. Oni ne samo da utiču na samoodređenje i percepciju „drugog“ u međunarodnoj politici, već i znatno doprinose viđenju sopstvenih interesa. Otuda i u spoljnoj politici i u političkoj teoriji preovladađuju ubeđenja kako vrednosno-ideološki bliske države (to jest, one sličnog uređenja) imaju mnogo manje međusobnih problema i interesnog sukobljavanja. (1) Sa druge strane, smatra se da veoma različite političke zajednice znatno češće upadaju u neporazume i sukobljavanja. (2) Nisu retkost ni stavovi o neminovnosti sukobljavanja između međunarodnih subjekata sa veoma različitim političkim ustrojstvom. (3) Na ovim premisama su vekovima građena teorijska viđenja poput „teorije demokratskog mira“ ili nekadašnje solidarnosti unutar socijalističkog bloka. U istim okvirima kretala su se i razmatranja o nekadašnjoj nepomirljivosti između naslednih monarhija i republika, između demokratskih i totalitarnih država, između liberalnih i autoritarnih sistema itd.

Savremeno suprotstavljanje EU i Rusije često se prezentuje u ovom svetlu. Nije, dakle, pitanju samo stav podstaknut eskalacijom ukrajinske krize, zbog čega se EU, prateći politiku SAD, konfrontirala sa Ruskom Federacijom. Radi se o jednom već duže vremena prisutnom stanovištu. Za njegovo uobličavanje bio je potreban čitav niz konkretnih povoda. Kako su se antagonizmi od 2000. godine naovamo samo povećavali, oni su na kraju doveli evropske zvaničike i eksperte do stanovišta kako za njih savremena Rusija predstavlja „strateški izazov.“ (4)

Prve pukotine u međusobnim odnosima javile su se sa „Konceptom šire Evrope“ koga je donela Evropske komisija u novembru 2003. godine. Nesuglasice su se pojačale sa najavom „Evropske dobrosusedske politike“. Ova politika je smerala da „kreira „prijateljski prsten“ u okruženju EU koji bi uključivao Rusiju i druge postsovjetske zemlje poput Ukrajine i Moladavije, kao i evropske severnoafričke susede, (5) čemu se Rusija žestoko suprotstavila. Nasuprot ovakvim namerama, Rusija je potencirala aktivno strateško partnerstvo sa EU zasnovano na jednakosti dve strane. (6)

Ubrzo nakon toga, sporovi su počeli da se umnožavaju: od onih vezanih za „kalinjingradsko pitanje“ i probleme prekogranične kontrole, preko različitog ocenjivanja čitavog niza političkih dešavanja u vreme „velikog proširenja EU“ 2004. godine, zatim bojazni vezanih za proširenje NATO-a na istok, sve do krajnje suprotstavljenih stanovišta vezanih za tadašnju „narandžastu revoluciju“ u Kijevu, za stanje na Kavkazu, za avionski prelet preko Sibira… Vremenom se spisak „spornih pitanja“ između Rusije i EU samo uvećao. U centru spora su se nalazile ekspanzija NATO-a i širenje protivraketnog štita na prostore bivših članica Varšavskog pakta; optužbe Brisela upućene Moskvi koje su bile vezane za kršenja ljudskih prava i slabljenje demokratije, zatim za tkz. ,,gasni sporovi“ (2006, 2009) između Rusije i Ukrajine oko isplate dugova za transporovan gas, kao i kratkotrajni rat u Gruziji u leto 2008. godine gde se EU, zajedno sa SAD, oštro suprostavila ruskoj vojnoj intervenciji nakon oružanog napada gruzijskih trupa na prostor Južne Osetije.

U februaru 2007. godine Vladimir Putin je implicitno kritikovao evropske lidere na „Minhenskoj konferenciji o bezbednosti“ zbog toga što nisu zauzele čvršći stav protiv izigravanja međunarodnog prava i autoriteta UN od strane SAD i NATO-a. Istom prilikom, Putin se oštro suprostavio predloženim isporukama raketne odbrane locirane u centralnoj Evropi. (7) Ruska retorika postala je sve oštrija kako su predlozi NATO ekspanzije počeli do dotiču prostore bliske onome što Rusija smatra legitimnom sferom svog uticaja, pre svega prostor Gruzije i Ukrajine. (8) Ukrajinska kriza koja je eksalirala nakon „Evromajdana“ (čiji je povod, formalo, odlaganje da potpiše SSP sa EU) predstavlja samo burni završetak jednog dugog procesa postepenog konfrontiranja dve različite vrednosne i interesne koncepcije.

Duboko pogoršani odnosi između EU i Rusije imaju svoje reperkusije i na teorijska gledišta koja se razvijaju na obe strane. Interesne strane odnosa EU-Rusija najčešće se gledaju samo u dimenzijama kompleksne ekonomske međuzavisnosti, dok se, naprotiv, političko-diplomatski odnosi ili svode na normativni pristup ili se prećutkuju (naročito njihova geostrateška dimenzija). U zapadnim viđenjima, EU se posmatra kao ultra-progresivna „vrednosna“ zajednica koja odbacuje realpolitički koncept u međunarodnim odnosima. Naspram nje, prema ovom viđenju, stoji Rusija lišena svog deplasiranog komunističkog mesijanizma. Svojim savremenim ponašanjem – smatraju analitičari u EU – postsovjetska Rusija sve više poprima dimenzije neoklasične, suverene vestfalske imperije i „velike sile“ koja teži da reafirmiše strategiju „centralnog balansera“ unutar nastajućeg multipolarizma. (9) Zbog svega toga stručnjaci u EU često ističu kako EU i Rusija vode politike iz različitih vekova. (10) Iz ruske perpektive, spoljna politika EU se sve češće doživljava kao još jedna verzija osvajačke politike, kao repriza «prodora na istok» (Drang Nacth Osten), čije se normativne strane posmatraju samo kao ideološka oblanda.

Dualizam u poimanju međunarodnih odnosa koji sugeriše da EU poseduje nekakvu „postmodernu ekskluzivnost“ javlja se i u percepciji njenog odnošenja sa drugim velikim silama. Robert Kejgan je još 2003. godine primećivao ovu pojavu u odnosima između EU i SAD: „Američki i evropski pogledi razilaze se po veoma važnom pitanju o sili – po pitanju njene delotvornosti, moralnosti i poželjnosti. Evropa napušta princip sile ili ga, drugim rečima, prevazilazi, povlačeći se u svoj zatvoreni svet zakona i pravila, međunacionalnih pregovora i saradnje. Ona stupa u postistorijski raj mira i relativnog blagostanja, ostvarujući „večiti mir“ Imanuela Kanta. SAD, međutim, ostaju zarobljene u istoriji i primenjuju silu u anarhičnom hobsovskom svetu u kom su međunarodni zakoni i pravila nepouzdani, a prava na odbranu, bezbednost i utemeljenje liberalnog poretka još uvek zavise od posedovanja i upotrebe vojne sile.“ (11)

RAZLIČITE „PRIRODE“ I VIĐENjA MOĆI EU I RUSIJE
EU, koju su njeni istaknuti kreatori i zvaničnici nazivali „neidentifikovanim političkim objektom“ (12, Žak Delor), svoju prirodu duguje specifičnom istorijskom nastanku i evoluciji. Unija se u prvo vreme razvijala kao međunarodna mirovna organizacija, a kasnije i kao funcionalno nadnacionalo udruživanje koje se teško moglo odrediti postojećim pravno-političkim kategorijalno-pojmovnim aparatom. Za objašnjenje složene prirode EU postoje mnoštva teorija: neki je vide kao „entitet sui generis“ sa specifičnim karakteristikama uređenja odnosa između država članica i organa Unije, drugi kao provizorijum sa federalnim elementima, treći kao prostor integracije što postepeno iz konfederalnog uređenja prerasta u federaciju, četvrti kao hibridni entitet koji sublimiše odlike federativne države i međunarodne organizacije, peti kao sistem višestepenih sporazuma i interakcija. (13)

Znatnim delom oporavljena od udesa sovjetskog projekta, savremena Rusija ima sve atribute klasične suverene države: hijerarhijski ustrojene, federativnog urećenja, sa jakom centralnom vlašću i strogo definisanim nadležnostima državnih organa i nivoa vlasti, premda sa istorijskim, kulturnim nasleđem „predmodernog“ imperijalnog identiteta. (14) Prema svom Ustavu, Ruska Federacija je federativna republika sa polupredsedničkim sistemom. U njoj se na čelu države nalazi predsednik, dok premijer rukovodi vladom, sa klasičnom podelom vlasti na tri grane – zakonodavom, sudskom i izvršnom. U pogledu polititičkog sistema, Rusija fukcioniše kao višpartijska predstavnička demokratija. (15)

EU i Ruska Federacija ne razlikuju se samo po svom uređenju, već i po sasvim različitim pogledima na prirodu i načine korišćenja političke moći. Rusija se, uglavnom, pridržava vestfalskog, suverenog koncepta moći u međunarodnim odnosima. (16) Ovaj pristup kombinuje sve elemente tvrde i meke državne moći zarad zaštite svojih interesa u ovirima postojećeg međunarodno-pravnog sistema. Zastupajući moderne državne vrednosti (suverenost, ravnopravnost i jednakost država, nacionalni identitet i istorijska svest, prestiž) i tradicionalne komunitarne (uključujući i porodične i verske) vrednosti, Rusija na političku moć gleda upravo u klasičnom smislu.

Teorijsko proučavanje takvog viđenja političke moći potiče iz veberovske perspektive koju je, potom, preuzeo realizam u nauci o međunarodnim odnosima. U datom ključu moć se posmatra kao „sposobnost nametanja volje drugome, oslanjajući se pri tome na efikasnost sredstava sile u slučaju nepokoravanja“. (17) Sila, odnosno prinuda se, dakako, upotrebljava samo u krajnjem slučaju. Daleko češće se preferiraju različiti vidovi delotvornog uticaja viđeni iz pespektive interesnog preklapanja kao i čitav drugih uticaja koji teže korišćenju elemenata „tvrde“ i „meke moći“. Lišena patosa sovjetskog mesijanizma, Rusija ponovo zadobija svoje neoklasične kontinentalne karakteristike. One je postepeno osposobljavaju za vršenje uloge „centralnog balansera“ multipolarizma sa jasnim, u tradiciju ukotvljenim, nacionalnim identitetom i poimanjem međunarodnih odnosa u preseku interesa i međunarodnih pravnih normativa kao zadatog okvira saradnje između samostalnih državnih subjekata.

EU, pak, ne doživljava sebe kao jednog od nastajućih polova moći na „Starom kontinentu“. Ona sebe vidi kao eskluzivnog nosioca postmodernog poriva unutar identitetskog galimatijasa od koje je sačinjena. (18) Svoju postmodernu, difuznu prirodu EU vide kao progresivnu – sa istorijski najsavršenije zadatim normativnim sadržajima i njihovim samosvrhovitim usmerenjem. Usled specifične prirode njenog nastanka i razvoja te raznolikosti koja postoji između njenih članica, EU se ne može osloniti na komponente svoje „tvrde moći“ kao mehaničkog zbira komponenti moći svojih sastavnih delova. Jednom primljene u Uniju, njene države članice ubrzano se raslojavaju u tipično „fragmegracionom“ (Džervis, 19) smislu: one razlivaju svoju pređašnju državnu moć i naniže – na poddržavne nivoe i entitete (regione, oblasti, lokalne vlasti) i naviše – na naddržavne strukture.

„Kolažni“ pluralizmam EU je nastao u tipskom konstrukcionističkom ključu. U njemu se norme, moć i identitet(i) formiraju kroz stalne interakcije koje stvaraju kolektivna značenja. Ovakvi sadržaji – viđeni isprva kao relativni u odnosu na identitete i vrednosti drugih (Vent, 20) – uslovljavaju da EU nema tipičan državni odnos prema svojoj teritoriji, niti suvereno raspolaganje resursima. EU nema privredne kapacitete podložne političkim uticajima iz jednog centra; ona nema relativno homogeno stanovništvo s zajedničkim identitetom, karakterom i moralom. EU nema svoju vojsku; nema ni klasičnu diplomatiju (čak ni posle Lisabonskog ugovora i uvođenja institucije Visokog predstavnika za spoljnu i bezbednosnu politiku). Svi ovi nedostaci vode EU u pravcu okretanja drugim vidovima moći u međunarodnoj politici, a ne onim klasičnim, realpolitičkim.

NORMATIVISTIČKA SPOLjNA POLITIKA EU
Vrednosne dimenzije „nedržavolike“ prirode EU odavno su uočene i teorijski konceptualizovane: nazivane su prvo „civilnim“, (21) „mekim“, (22) a tek od nedavno i „normativnim“. (23) Na sličan način evoluirali su i termini koji su u zvaničnim dokumentima bili upotrebljavani od strane evropskih birokrata. „Pravedna osnova“ u međunarodnim odnosima kao vrednosni cilj EU javlja se još u „Deklaraciji o evropskom identitetu“ iz decembra 1973. godine. „Pojedinačni evropski akt“ iz 1986. godine poziva celu zajednicu da „pokaže principe demokratije i zastupanje vladavine zakona i ljudskih prava“ u svom vođenju spoljnih poslova. Godine 1988, Evropski savet pozivao se na ulogu EZ da čuva međunarodni mir, kao i da zastupa ostvariva rešenja za regionalne konflikte i pokaže solidarnost prema demokratiji. Takođe, apostorfirana je njena spremnost da pruži podršku „Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima“ i pojača učinak UN po pitanju poboljšavanja društvenih i ekonomskih uslova u manje razvijenim zemama.“ (24)

Sporazum iz Mastrihta 1992. godine zadao je dalje normativne putokaze spoljne politike EU. U njemu je iskazano zalaganje za širenje zajedničkih vrednosti poput demokratije, vladavine zakona, ljudskih prava i fundamentalnih sloboda, kao i podrška ekonomskom i društvenom razvoju kao nesumnjivim prioritetima (Article III-193(1), Article I-2 i I-3). Deceniju kasnije, sve to je u pojačanom vidu istaknuto na samitu u Lakenu. Na ovom skupu je ponavljano kako je Evropa kontinent na kome je doneta „Velika povelja sloboda“, gde su se odigrale Francuska revolucija i pad Berlinskog zida, da je ona postala prostor začetka ideja slobode, solidarnosti i različitosti. „Jedino ograničenje EU su demokratija i ljudska prava. Unija je otvorena samo za zemlje koje se pridržavaju bazičnih vrednosti kao što su slobodni izbori, poštovanje manjina i poštovanje vladavine prava.“ (25)

„Strategija evropske bezbednosti“ iz 2003. godine isticala je značaj normativnih sadržaja EU za vođenje njene spoljne politike sa ciljevima širenja dobre uprave, podrške društvenim i političkim reformama, borbe sa korupcijom i zloupotrebama moći, uspostavljanja vladavine zakona i zaštite ljudskih prava. Upravo to je bio okvir koga je EU definisala kao model svog mekog uticaja. Već tada je isticano kako je ovaj uticaj lišen prinude i unilateralnih poteza koji sežu za korišćenjem elemenata klasične, tvrde moći. Cilj ovakve „neprinudne“ spoljne politike bio je da prenese vrednosne dimenzije svojih unutrašnjih prilika u spoljni svet, da tamo prenese svoje “prirodu“ vezanu za slobodu i bezbednost. Pri tome je snažno proklamovano udaljavanje EU od „politike moći“, dominantne u međunarodnim odnosima kroz istoriju. Istovremeno, evropska spoljna politika proglašena je za suštinsku alternativu nasleđenoj anarhičnosti u međunarodnim odnosima. EU je zbog toga svoje normativne uticaje smatrala relevantim ne samo u odnosu na svoje susedstvo, već i u globalnim razmerama. Sve države – smatrali su zastupnici evropskog normativizma – mogu da se razmimoilaze po različitim pitanjima i načinu na koji žele da ostvare svoje interese. No, one ne mogu da ospore uspostavljene instucionalizovane okvire za miran dijalog uz pomoć kojeg se čuva međunarodna stabilnost, a sve na osnovu ovih normi, odnosno normativnih sadržaja čiji je – verovali su evopski normativisti – EU rodonačelnik i glavni zagovornik u savremenom svetu.

Deklarativni ciljevi normativističke spoljne politike EU bili su demokratizacija i ekonomska modernizacija na osnovu zapadnjačkog modela višepatrijskog političkog sistema i slobodno-tržišnih aktivnosti. Upravo njih je EU u svom proširenju promovisala i „presađivala“ na zemlje srednje i istočne Evrope. Pristupanje postsocijalističkih država Evropskoj uniji podrazumevalo je bezrezervno prihvatanje predstavničke demokratije, tržišne ekonomije te usklađivanje („harmonizaciju“) pravnog sistema ovih država sa propisima EU („kriterijumi iz Kopenhagena“). Glavna „normativna sredstva“ EU u kontekstu njenog proširenja bila su bazirana na principima „štapa i šargarepe.“ (26) Instrumenti proširenja su uključivali kažnjavanje drugih država usled njihovog odstupanja od normativnih okvira spoljne politike EU.

Sankcionisanje nije sprovođeno korišćenjem elemenata „tvrde moći“, već, pre svega, odlaganjem dobijanja benefita očekivanih pristupanjem EU. „U načelu, EU je više inklinirala da ohrabri i nagradi usaglašavanje nego da sankcioniše neusaglašavanje, osim indirektno. Ovim se ne zanemaruje asimetrija u moći između EU i zemalja kandidata. EU je ona koja odlučuje o podobnosti svakog kandidata da postane član kluba, određujući kriterijume pristupanja i vrednujući spremnost prijavljenih da to učine. Dok u teoriji kandidati formalno pregovaraju o pristupanju, u praksi se veoma malo toga pregovara. Acquis nisu predmet pregovaranja, osim izuzetaka vezanih za etape tranzicije i nekih privremenih derogiranja. I samo je EU ta koja može odlučiti da li je i na koji način kandidat ispunio kriterijume za članstvo.“ (27)

VREDNOSNO I INTERESNO RAZMIMOILAŽENjE IZMEĐU EU I RUSIJE
Ovako je u teorijskom pogledu izgledala „normativistička dimenzija“ spoljne politike EU tokom zadnje dve i po decenije. U praksi se ova politika nije suočavala sa otvorenim oponiranjem među malim i slabim državama sa periferije zapadnog kulturnog kruga. Razlika u „gabaritima“, spremnost na strukturno upodobljavanje u skadu sa zadatim normativnim sadržajem i rešenost da se, ulaskom u Uniju, postane deo jedinstvenog „velikog prostora“, bila je kod ovih država uglavnom neupitna. Ona je to ostala i u slučajevima kada su tumačenja „treće korpe“ ljudskih prava, počela da se postupno kreću u ultra-individualističkom smislu. Pravo suočavanje sa suštinskim oponiranjem se dogodilo tek kada se EU u svojoj „progresivnoj“ misiji suočila sa jednako „gabaritnom“ a istorijski samosvesnom Rusijom. Ruski kulturni identitet i vekovno imperijalno nasleđe nisu joj dozvoljavali da „sedi u čekaonici“ za članstvo u jednoj kontroverznoj supranacionalnoj zajednici i poslušno se upodobljava standardima sumnjive univerzalnosti koji se duboko kose sa moralno-kulturnim sadržajima ne samo njenog, nego i svih drugih nezapadnih društava.

Gledajući očima realpolitike u savremenim međunarodnim odnosima, situacija je jasna: u nastajućem multipolarnom poretku, EU predstavlja ubedljivo naslabiji pol u međunarodom sistemu. EU je zdanje sa najproblematičnijim perspektivama, dok Rusija prestavlja delimično obnovljenu veliku silu. Dok Rusija predstavlja samostalan pol političke moći, EU se sve vreme nalazi u podređenom položaju prema SAD i njenom vojnom savezu (NATO). Normativna moć EU predstavlja samo prateću ideološku potporu geostrategiji atlantističkog Zapada. EU je prinuđena da se stalno upodobljava i služi geostrateškim viđenjima i interesnim perspektivama SAD i NATO-a i da selektivno koristi ili prenebregava svoja normativna usmerenja. Normativne dimenzije spoljne politike EU potiču iz iste idejno-civilizacijske matrice i – mada u nekim elementima prednjače nad SAD svojom postmodernom avangardnošću – uglavnom slede trase „tvrde“ političke moći atlantizma.

Rusija – koja teži reafirmaciji njenog statusa „velike sile“ u globalnim razmerama (28) – upravo na ovaj način gleda na EU i njenu spoljnopolitičku ulogu. Rusko viđenje samog sebe, na Zapadu često tumačeno „postimperijalnim sindromom“ i pratećom nostalgijom, ne predstavlja samo žudnju za restauracijom moći kao velike sile: ono je, pre svega, bazirano na istorijskom iskustvu i kulturno-kolektivnom identitetu. Ruski identitet je nezapadni, mada evropski; ali ne zapadno-evropski, već identitet izrastao iz pravoslavne hrišćanske tradicije istočnog dela Evrope i njene simbioze sa Azijom. Ruski diskurs kao pratnja obnove klasičnih atributa državne moći određen je predstavama o „ruskoj civilizaciji“. „Ruska civilizacija“ je jednim delom bliska, a drugim veoma udaljena od zapadno-evropske civilizacije, naročito njenih savremenih postmodernih tendencija. (29) Praktično celo kulturno-kolektivno istorijsko nasleđe Rusije ukotvljeno je u tradicionalne, predmoderne obrasce. (30) Takođe, Rusija strogo razlikuje Evropu, sa svim njenim nasleđem, od EU kao njenog postmodernog eksperimenta u svakom smislu, a posebno onom normativnom. „Za Rusiju, evropski kontinent se sastoji iz dva dela – zapadnog (koga danas predvodi EU, a koja napušta i transformiše sopstveno predmoderno kulturno nasleđe i vrednosti) i istočnog (koga predvodi i čuva Rusija). (31)

Takvo vrednosno stanovište imlicira odnos Rusije ka EU kao ravnopravnom, iako posve različitom partneru. Takođe, Rusija u savremenoj međunarodnoj politici zastupa policentrični civilizacijski kulturalizam. (32) Ovakav stav odriče ubeđenje bilo koga o njegovom univerzalnom primatu. Rusko stanovište se suprotstavlja svakom stavu o superionim vrednosnim okvirima jednih kulturno-civilizacijskih tvorevina nad drugim. Ruski kulturni policentrizam zbog toga duboko protivreči zapadnom evropocentrizmu i njegovim globalnim težnjama. Praćen „tvrdom“ ekspanzijom SAD i NATO-a nezapadnim društvima ovakav „misonarski“ normativizam pre svega liči na novi ideološki vid neokolonijalnog potčinjavanja. Pored toga, multicentrični kulturno-civilizacijski pristup samo učvršćuje Rusiju u njenom opredeljenju da postovjetski prostor posmatra kao sopstvenu sferu uticaja. Rusija, na osnovu mnoštva kulturnih i istorijskih argumenata, smatra da je ona ta koja treba da ima prvenstvo da utiče i predvodi tamošnje ekonomsko-političko naddržavno povezivanje, a ne da te prostore prepušta onima koje doživljava kao „druge“ i drugačije.

Različite „prirode“ i vrednosna usmerenja EU i Rusije odslikavaju se i na njihovo viđenje prostora i vremena. Ova viđenja utiču na različita vrednovanja i interpretacije prošlosti. EU sebe vidi i promoviše kao „završenu“, „bezvremenu“ i (gledano u klasičnom državnom smislu) „nepolitičku“ zajednicu koja se širi kroz prostor vođena svojim normativnim impulsima. Za EU, istorija u pravom smislu i ne postoji mimo istorijata njenog nastanka i razvoja. Nasleđene istorijske kontroverze EU se reinerptretiraju ili u postmodernom relativističkom ključu ili zarad oportunih ciljeva. Reintepretiranje služi da se, kroz umanjivanje i negiranje postojećih razlika, prikriju i nekadašnji i aktuelni sporovi između država članica EU.

Rusija ne samo da geografski prostor posmatra geopolitički: ona i sadašnjicu i budućnost tumači u kulturno-istorijskom ključu, u preseku istorijskog prava, kulturno-istorijske geneze, njene dinamike i interesne logike. Bogata istorija i obnova poštovanja kulturno-istorijskih naslaga učvršćuje Rusiju u svom kompleksnom kulturnom identitetu. Pokušaji reinterpteracije istorije i relativizacije ključnih događaja i pozicija u istoriji odnosa Rusije i Zapada u Rusiji se doživljavaju kao pokušaji istorijskog revizionizma.

Uočene revizinitističke težnje se vide kao nastojanja usmerena ka kolektivno-identitetskom slabljenju i pokušajima rehabilitacije sumnjivih istorijskih ličnosti i poraženih pokreta. Zajedničko i ovim ličnostima i pokretima je što su bivali u službi upravo onih sila koje su ugrožavale istorijski identitet i samostvojnost Rusije, kao i njen teritorijalni integritet. (33) U tom smislu, između Rusije i nekih tendencija na njenom Zapadu odvija se svojevrsna „borba za sećanje“ (34), tj. bitka za reinterpretaciju prošlosti.

ZAKLjUČNA RAZMATRANjA
Sve u svemu, Rusija ne gradi svoju spoljnu politiku u skladu sa okvirima i vrednostima koje „zadaje“ EU. Ruska spoljna politika, međutim, nije puko oponiranje EU i rivalska reakcija. Ona je, pre i iznad svega, logični nastavak tamošnjeg dominantog kulturno-kolektivnog rezonovanja, a tek sekundarno reakcija na izazove Zapada. I ruske političke elite i ruski narod ne vide teritorije između EU i Rusije kao „prazan prostor“ koji postoji van ruskog kulturnog, političkog i ekonomskog uticaja. Naprotiv, oni ga vide kao „blisko susedstvo“ koje iskonski pripada jedinstvenom kulturnom krugu u kome je Rusija lider i stožer okupljanja. (35)

Videći sebe ponovo u statusu „velike sile“, Rusija obnavlja ovu istorijsku ulogu i vodi politiku u skladu sa tim. Ona se prethodno oslobodila komunističkog ideološkog bagaža i počela da forsira bilateralizam u svom „bliskom susedstvu“ kao najpogodniji način za vođenje politike. Za razliku od Rusije, EU, sa svog normativnog pijedestala, poriče svim drugima akterima poziciju jednako vrednog subjekta međunarodnih odnosa. Unija tretira svoje okruženje uglavnom kao malo vredan postistorijski materijal. Ovaj materijal, smatraju u Uniji, treba preoblikovati, prevrednovati i, postupno – kada se saobrazi EU kao „prototipu“ – apsorbovati provođenjem kroz sopstveni pristupni proceduralni lavirint.

Usled duboko udaljenih vrednosnih stavova i, na osnovu njih, viđenja stvarnosti, Rusija vidi aktivnosti EU na postsovjeskom prostoru pre svega u „geopolitičkim razmerama“: kao borbu za proširenje „sfere uticaja“ na ruski kulturno-istorijski prostor. Rusija smatra da u svom „bliskom susedstvu“ dugoročno ionako ne može da postoji vakum moći i da ga, zbog toga, treba preventivno – mada postupno i miroljubivo – ispuniti. EU, sa druge strane, ovakve viđenja i aktivnosti Rusije tumači kao obnovljeni „ruski imperijalizam“.

„Imperijalističke“ ruske namere, smatraju na Zapadu, nošene su nostalgičnim sentimentima ka prostorima na kojima Rusija više nema nikakav primat ni istorijsko pravo, a pogotovo ne neke kulturno-civilizacijske razloge koji izmiču zapadnim idealnim normativnim okvirima. Ovo duboko razmimoilaženje – „pogurano“ od strane SAD zarad njenih geopolitičkih ambicija – polako je preusmerilo odnose EU i Rusije u pravcu „igre nulte sume“ (zero sum game) gde se dobitak jedne strane smatra gubitkom druge. Sadašnji antagonizimi i sankcije puke su posledice ovakve logike i na osnovu nje viđenog spleta okolnosti.

——————————————

IZVORI I UPUTNICE
[1] Videti npr. Achibugi Daniele The Global Commonwealth of Citiziens, Princeton University Press, Princeton New Yersey, 2008; Gowa Joanne, Ballot and Bullets, Princeton University Press, Princeton New Yersey, 1999; Ray James Lee, “Wars Between Democracies: Rare, Or Nonexistent”, International Interactions (18:3), 1993, str. 251-276

[2] U pitanju je stanovište koju zastupa celokupna škola realizma u međunarodnih odnosa, od klasičnih realista poput Hansa Morgentaua do ofanzivnih neoklasičara kao što je Džon Miršajmer. Videti: Morgentau Hans, Politics Among Nations, McGraw–Hill Education, New York, 2005; Miršajmer Džon, Tragedija politike velikih sila, Udruženje za studije SAD u Srbiji, Beograd, 2009

[3] Ovakve stavove su najizraženije zagovarali trockisti – pobornici „permanente revolucije“, nezaustavljivog sukoba između zemalja socijalističkog i kapitalističkog uređenja.

[4] Anthony Ian, “Russia as a strategic challenge for the European Union”, SIPRI – Stockholm International Peace Research Institute https://www.sipri.org/commentary/essay/2015/russia-strategic-challenge-european-union pristupljeno 10.10.2017.

[5] De Bardeleben Joan, „The Impact of EU Enlargement on the EU-Russian Relationship“, A Resurgent Russia and the West: The European Union, NATO, and Beyond, (ed. Roger E. Kanet), Republic of Letters Publishing, Dordrecht, 2009, str. 93-94.

[6] Videti: Donaldson Robert, Nogee Joseph L, The Foreign Policy of Russia: Changing Systems, Enduring Interests, ME Sharpe, Armonk, 2005, str. 261.

[7] Putin Vladimir, ‘Speech and the Following Discussion at the Munich Conference on Security Policy’, Munich, 10 February 2007, http://en.kremlin.ru/events/president/transcripts/24034 , pristupljeno 24.10.2017.

[8] Donaldson Robert, Nogee Joseph L, The Foreign Policy of Russia: Changing Systems, nav. delo, str. 94.

[9] Allison Roy, Russia resurgent? Moscow’s campaign to “coerce Georgia to peace”,International Affairs Journal 84:6, Blackwell Publishing Ltd/ The Royal Institute ofInternational Affairs, 2008, str.1171; Donaldson Robert, Nogee Joseph L, The Foreign Policy of Russia: Changing Systems, nav. delo, str. 261.

[10] Nathalie Tocci,”The EU as a Normative Foreign Policy Actor”, CEPS Working Document no. 281, Centre for European Policy Studies (CEPS), Brussels, 2008; Kropatceva Elena, „Russian foreign policy in the realm of European security through the lens of neoclassical realism“, Journal of Eurasian Studies, vol 3 issue 1, January 2012, Hanyang University, str. 30-40.

[11] Kejgan Robert, O raju i moći: Amerika i Evropa u novom svetskom poretku, Čarobna knjiga, Beograd, 2003, str. 7.

[12] Videtn Mc Cormic Niel, Questioning Sovereignity, Oxford University Press, Oxford, 1999

[13] Videti: Berholtz Peter, Institutional Aspects of European Integration, Mc Millan Publishing Group, London, 1993

[14] O svim glavnim sociopolitičkim, pravnim, ekonomskim i demografski parametrima Ruske Federacije videti: Busighia Irina, Analysis of EU-Russia Relations, MGIMO, Moscow, 2012.

[15] Avakьяn S.A. Konstituciя Rossii: priroda, эvolюciя, sovremennostь, Saško, Moskva, 2000

[16] Videti: Strategija nacionalne bezbednosti RF do 2020.(Strategiя nacionalьnoй bezopasnosti Rossiйskoй Federacii do 2020 goda) iz 2009 godine, http://www.scrf. gov. ru/documents/99.htm, pristupljeno 13.12. 2017. kao i Deyermond Ruth, „The Uses of Sovereignty in Twenty-first Century Russian Foreign Policy“, Europa- Asia Studies, Volume 68, Issue 6, 2015, str. 957-984.

[17] Schwartzenberger George, “Civitas Maxima”, Year Book of World Affairs, New York, 1975, str. 338.

[18] Videti: Manners Ian, “Normative Power Europe: A contradiction in terms?”, nav. delo, str. 235-258. Sličnu autopercepciju EU nalazimu o čitavom nizu zvaničnih njenih zvaničnih dokumenata. Videti: European Council (2005), Declaration on Kosovo, Presidency Conclusions, 16-17 June (www.europa.eu); European Commission , “What the EuropeanUnion could bring to Belarus”, non-paper, 21 November 2001, Meeting Doc. 265/06 rev 5, 2006

[19] Jervis Robert, System Effects: Complexity in Political and Social Life, Princeton University Press. Princeton, 1997

[20] Wendt Alexander, “Anarchy is What States Make of It – the Social Construction of Power Politics”, International Organisation, vol. 46, no. 2, 1992, str. 391-425.

[21] Dûchene Francois,“The European Community and the Uncertainties of Interdependence”, A Nation Writ Large? Foreign Policy Problems before the European Community, (M. Kohnstamm and W. Hager (eds)), Macmillan, London, 1973, str. 19.

[22] Hill Christopher, “European foreign policy: Power bloc, civilian model – or flop?”, in R.Reinhardt (ed.), The Evolution of an International Actor, Westview Press, Boulder, 1990

[23] Manners, Ian, “Normative Power Europe: A contradiction in terms”, Journal of Common Market Studies, Vol. 20, No. 2, 2002, str. 235-258.

[24] Tocci Nathalie, „The EU as a Normative Foreign Policy Actor“, nav. delo, str. 1.

[25] Isto.

[26] Schimmelfennig, Frank, Sedelmeier Urlich, “Governance by Conditionality: EU Rule Transfer to the Candidate Countries of Central and Eastern Europe”, Journal of European Public Policy, Vol. 11, No. 4, 2004, str. 661-679.

[27] Tocci Nathalie, “The EU as a Normative Foreign Policy Actor”, nav. delo, str. 3.

[28] Gomart Thomas, „EU – Russia relations: Toward a way out of depression“, CSIS/IFRI, Washington DC, 2008, str. 5.

[29] Videti: Hantington Semjuel, Sukob civilizacija, CID, Podgorica, 1998, str. 182.187; Tsygankov Andrei, Russia’s Foreign Policy: Change and Continuity in National Identity, Rowman & Littlefield Publishers, New York, 2016

[30] Videti: Panarin Aleksándr, Rossiя v ciklah mirovoй istorii, Izdatelьstvo MGU, Moskva,1999

[31] Trenin Dimitri, “Russia reborn: reimagining Moscow’s foreign policy“, Foreign Affairs, Vol. 88, Issue 6, 2009, str. 37.

[32] Strategija nacionalne bezbednosti RF do 2020. Godine (Strategiя nacionalьnoй bezopasnosti Rossiйskoй Federacii do 2020 goda) iz 2009 godine, http://www.scrf. gov. ru/documents/99.htm pristupljeno 13. 12.2017.

[33] Simionov Loredana Maria, “EU and Russsia, cooperartion or competition?“, Center for European Studies, Alexandru Ioan Cuza University, The Romanian Academy,Iași, 2014, str. 235.

[34] Gomart Thomas, „EU-Russia relations: Toward a way out of depression“, nav. delo, str. 3.

[35] Videti npr. Dugin Aleksandar, Osnovi geopolitike 1, Ekopres, Zrenjanin, 2004, str. 147-193.

 

Srpska politička misao/Vidovdan

 

Svet
Pratite nas na YouTube-u