Svi demoni šezdesetosmaške Pandorine kutije

Godina 1968. zasejala je zlokobno seme kolapsa Zapada kao civilizacije

Dok je u Banja Luci u toku veliko okupljanje — pod firmom „Pravde za Davida“, ali poodavno u funkciji podrivanja Republike Srpske – nije na odmet da se podsetimo nasleđa neuporedivo masovnijih protesta koji su pre pola veka potresali Evropu i zauvek izmenili kulturni profil zapadnog sveta.

Maja 1968, u Parizu je započeo talas studentskih protesta koji se potom proširio na mnoge zemlje i gradove sa obe strane Atlatnskog okeana.

Leto 1968. bilo je inkubator ideja koje su imale značajne posledice za političku i intelektualnu putanju savremenog sveta, sve do danas.

Te je nemire naizgled zaraznim i romantizovano simboličkim činio duh negacije autoriteta i odricanja od ustaljenih normi ponašanja, duh civilizacijskog samoporicanja i dekonstrukcije svega postojećeg, koji je već lebdeo nad Evropom i Amerikom.

U prvi mah, demonstracije i štrajkovi, zaposedanje fabrika i univerziteta, pretili su da paralizuju privredu Francuske i da je dovedu na rub građanskog rata ili revolucije. U jednom trenutku i samom predsedniku De Golu – lideru nepokorene Francuske iz ratnih vremena – popustili su nervi: tajno je napustio zemlju na nekoliko sati i sklonio se u francusku vojnu bazu u Sarskoj oblasti, sa druge strane Rajne.

Premda povremeno nasilni, događaji tokom demonstracija su imali i svoj kvaziumetnički i festivalski aspekt „hepeninga”, u duhu vremena koje je iznedrilo Vudstok.

TAČKA PREOKRETA
Leto 1968. sa pravom se smatra kulturnom, socijalnom i moralnom tačkom preokreta u istoriji zapadne civilizacije. Postmoderna ideologija „politike identiteta”, koja stapa teoriju moći Mišela Fukoa i kulturni marksizam, rodila se 1968.

Proizvela je morbidnu opsednutost rasom, klasom, rodom i seksualnom orijentacijom – specifičnim oblikom ludila koje danas hara celim zapadnim svetom.

Prvobitna iskra koja je zapalila Pariz tog proleća bila je naizgled banalna: zahtev da se okonča zabrana pristupa muških studenata u ženske domove na kampusu pariskog univerziteta u Nanteru. U ranoj fazi protesta, studenti su u tom svom zahtevu videli smelu pobunu protiv segregacije polova kao oblika navodnog ugnjetavanja. (Ironijom slučaja, pola veka kasnije studentski aktivisti širom zapadnog sveta zahtevaju da univerzitetske vlasti propisuju i strogo nadziru odnose između muškaraca i žena.)

Ubrzo je talas isprva nenasilnih protesta privukao i pobornike nasilnih derivata marksizma.

U Nemačkoj, sledbenici radikalnih formi direktne akcije, kao što je bila grupa Bader-Majnhof, nisu oklevali da pribegnu teroru i ubistvima.

Engleski fizolof Rodžer Skruton pisao je decenijama potom da je njegov zaokret ka konzervativizmu počeo kad je video pariske barikade izbliza, a kod aktivista protesta otkrio poricanje svake racionalnosti, negaciju samog pojma „istine“ koja se navodno menja od epohe do epohe i zavisi od deobe političke moći.

DUGI MARŠ KROZ INSTITUCIJE
Učesnici protesta na raznim su jezicima nazivani „šezdesetosmašima”, nosiocima jasno definisanog duha i pogleda na svet. Posle neuspeha brzog revolucionarnog preokreta, koji je mnogima od njih isprva delovao izgledno, oni vispreniji i ambiciozniji među njima prihvatili su sporiju ali plodniju strategiju „dugog marša kroz institucije” – strategiju koju je između dva svetska rata osmislio italijanski komunista Antonio Gramši.

Četiri godine kasnije, u eseju Kontratrevolucija i revolt, prvosveštenik frankfurtske škole Herbert Markuze sa odobravanjem je konstatovao da je istaknuti francuski Nemac u panteonu lidera 1968, Rudi Dučke, doslovno sledio Gramšijev savet: „Dugi marš kroz institucije znači raditi protiv etabliranih ustanova iznutra – ali ne sa ciljem njihovog podrivanja, već preuzimanja kontrole nad njima, sticanja znanja i rutine, kako programirati računare, kako podučavati mlade na svim nivoima obrazovanja, kako koristiti masovne medije, kako organizovati proizvodnju”.

Predvodnik prvih protesta bio je Danijel Kon-Bendit, danas aktivni član Evropskog parlamenta, predvodnik frakcije zelenih i tvrdi zagovornik utapanja evropskih nacija u federalnu superdržavu.

Marš kroz institucije mnogima se bogato isplatio: Joška Fišer, koji je snimljen kao student kako se bije sa policajcem, tri decenije potom postao je lider Zelenih i nemački ministar spoljnih poslova.

DEKONSTRUKCIJA
Protesti su retroaktivno poistovećeni sa oslobađanjem zapadnog društva od konzervativnog kapitalističkog poretka i promocijom novih oblika izražavanja i novog senzibiliteta – kroz rok muziku, odbacivanje seksualnih stega, korišćenje droga, rast feminizma (i raznih drugih „izama”), kroz odbacivanje tradicionalnog modela obrazovanja i osudu potrošačkog društva.

U grozničavoj težnji za „dekonstrukcijom” – lajtmotivom Žaka Deride, koji je koncept ukrao od Martina Hajdegera – glavni cilj uništenja bilo je tradicionalno društvo i svaki oblik reda i poretka u njemu. U mahnitom pohodu na svaki oblik ustaljenog poretka, u sferi duha i kulture pre svega,, „šezdesetosmaši” su propagirali novu, još neviđenu formu radikalnog individualizma.

Nisu mogli da shvate da sloboda iziskuje pravila: bez pravila, društvo će skončati na suprotnoj strani od slobode. Pravila zasnovana na mnogovekovnoj tradiciji nisu savršena, ali njihovo brisanje redovno vodi ka ishodima koji su za slobodu pogibeljni. To nam obilato pokazuju primeri francuske i ruske revolucije.

Isto važi i za tobožnju direktnu demokratiju za koju su se „šezdesetosmaši” zalagali, a koja na kraju moć daje onima koji se najglasnije deru i najbezobzirnije otimaju.

Navodno pravo da se bude „različit” odvelo je šezdesetosmaše u ekstremni subjektivizam, koji čini svaki oblik društvene harmonije i usklađenosti nemogućim.

Ono što „šezdesetosmaši” nikada nisu hteli da priznaju, iako su toga mnogi među njima potajno bili svesni, jeste da su uživali bogate plodove materijalnog uspona zapadnih društava u decenijama posle Drugog svetskog rata, da su bili najmaženija i najrazmaženija studentska generacija u dotadašnjoj istoriji sveta.

Zalagali su se za preraspodelu bogatstva, ali su uživali plodove pripadništva privilegovanim slojevima. Govorili su o obespravljenima, ali nisu bili spremni na odricanje od potrošnje i bezglavog hedonizma.

Parola učesnika protesta 1968. bila je „Uživaj bez ograničenja!” Svela se na zahtev za slobodom bez odgovornosti i širom je otvorila dveri zapadnog kapitalizma modelu razuzdane potrošnje i enormnih socijalnih razlika.

Prividno odbijanje potrošačkog društva u godinama i decenijama posle 1968. stvorilo je kulturu koja je beznadežno zavisna od potrošnje.

Još jedna novina koja je lansirana 1968. jeste atomizacija društva putem fabrikovanja manjina.

Retorika ljudskih prava za novostvorene manjine metastazirala je u ludilo zahtevanja specijalnih privilegija kao prirodne datosti. Rezultat je čitav niz državnih programa pomoći i staranja o sve bizarnijim kategorijama žitelja zapadnih zemalja – od kojih mnogi ni po kom standardu ne mogu da se smatraju ugroženim.

Tako su pripadnici rasnih, rodnih i seksualnom orijentacijom „ugroženih manjina” počeli grozničavu utakmicu za svoje parče tuđeg kolača, vazda na bazi izmišljenih ili preuveličanih mitova o sopstvenom statusu žrtve.

„ZABRANjENO JE BILO ŠTA ZABRANITI“
Rezultat je društvo razdirano „viktimizacijom”i „infantilizacijom”, kao dvema rak ranama postmodernog zapadnog individualizma i odrazima šezdesetosmaškog kolapsa lične odgovornosti.

Propratni ishod je kolaps kvaliteta obrazovanja, zasnovan na tvrdnji da su učenici i nastavnici zapravo „partneri” u procesu ravnopravne interakcije na putu ka multikulturnoj utopiji.

Mnogo je veći procent maturanata i studenata u današnjoj zapadnoj Evropi i Severnoj Americi nego pre pola veka, ali ne zato što više mladih dostiže nivo znanja prethodnih generacija, već zato što su drastično sniženi standardi za prolaznu ocenu. Stoga milioni francuskih, engleskih i američkih studenata naprosto nisu u stanju da napišu jednu gramatički ispravnu i logički koherentnu prostoproširenu rečenicu.

Godina 1968. zasejala je zlokobno seme kolapsa Zapada kao civilizacije.

Sloboda bez odgovornosti, hedonizam umesto zasluženog zadovoljenja stvarnih potreba, kultura neodgovornosti nasuprot punoletnoj uzdržanosti, fatalno su podrili temelje društava na obe strane Atlantskog okeana.

Tiha partija reda i poretka odnela je kratku neposrednu pobedu u leto i jesen 1969, u Francuskoj i drugde, ali je partija subverzije i haosa na duge staze uspešno preotela poluge vlasti.

Tokom decenija, nametnula je svoj perverzni sistem vrednosti sa ogromnim uspehom, na način koji verovatno ni najradikalniji učesnici šezdesetosmaških protesta nisu mogli da očekuju.

Parola „Zabranjeno je ma šta zabraniti” predstavljala je odbacivanje svakog autoriteta i zakona u ime oslobođenja instinkta, nagona i prizemnih želja. Značila je da bukvalno ništa nije zabranjeno, što zapravo predstavlja antitezu stvarne slobode.

Suština kulturnog marksizma, to smo od tada spoznali, jeste princip da ne postoji „istina”, postoji samo moć.

Pola veka pre 1968. Lenjin je ovu činjenicu sveo na prosto pitanje „Ko će da kokne koga?” Drugim rečima, moralno vrednovanje nekog postupka zavisi od toga ko nešto radi kome… Na širem planu, „šezdesetosmaški” kulturni marksizam je postao glavna ideologija globalizma. Njime se ideologija razaranja ustaljenih struktura i hijerarhijskih odnosa širi ruku pod ruku sa propagiranjem kulturne i seksualne perverzije.

Feminizam je evoluirao u radikalni antiporodični projekat koji počiva na stavu da tradicionalne veze muškaraca i žena su inherentno opresivne jer spajaju žene sa muškarcima, njihovim ugnjetavačima.

EU KAO OTELOTVORENjE 1968.
Besmisleno je za konzervativce i tradicionaliste da u nedogled analiziraju nelogičnosti i hipokriziju savremenih potomaka šezdesetosmaša. Za njih ne postoje sveopšte primenjivi standardi pravde, jer se iza te fraze, navodno, krije težnja za dominacijom heteroseksističke, belačke patrijarhije. Za njih je, pravda samo i isključivo moć koju oni sami imaju (ili treba da je imaju) da sprovode svoje modele liberalnog totalitarizma. Zato po njima nije rasizam da se u distribuciji moći favorizuju crnci nad belcima, homoseksualci nad heteroseksualcima, migranti nad
starosedeocima, i tako u nedogled.

Za njih je „dijalog” samo taktika za ostvarenje dugoročne strategije potpune kontrole. Suprotstavljati im se logikom i racionalno utemeljenim dijalogom je isto kao braniti se perorezom od kalašnjikova.

Za Srbe na obe strane Drine, bezrezervno odbacivanje kulturne i vrednosne matrice savremenog Zapada — zasnovane na otrovnim plodovima leta 1968. godine — preduslov je opstanka.

Ovo, naravno, iziskuje i nepripadanje Evropskoj Uniji kao instituciji koja predstavlja otelotvorenje zlokobnih ideja 1968, mehanizam za mlevenje nacionalnih identiteta, kulture, tradicije i morala utemeljenog na nasleđu Atine, Rima i vere u Hrista.

 

sveosrpskoj.com

Istorija
Pratite nas na YouTube-u