Osvrt na ,,Imperiju Soroš“

Kako je Džordž Soroš postao personifikacija postmodernog američkog imperijalizma

„Da, imam spoljnu politiku: moj cilj je da postanem savest sveta”, 2002. je izjavio Džordž Soroš.

Nažalost, ovo nije bio slučaj njegovog akutnog narcizma, nego primer kako Džordž Soroš doprinosi širenju američke hegemonije u svetu. Soroševe institucije i njegove finansijske mahinacije su delom odgovorne za uništavanje socijalizma u istočnoj Evropi i bivšem Sovjetskom Savezu, koji je posmatrao kao smrtnog neprijatelja. Takođe se fokusirao i na Kinu i učestvovao u svim operacijama koje su dovele do raspada Jugoslavije, nakon čega su njegove nevladine organizacije nastavile da sprovode zadatak sejanja mržnje među državama i stvaranja podela unutar naroda koji žive u republikama nastalim na razvalinama SFRJ.

Predstavljajući se kao filantrop, uloga milijardera Džordža Soroša je da učvrsti ideologiju globalizacije i „Novog svetskog poretka“, što mu obezbeđuje ogromnu finansijsku dobit. Sve Soroševe komercijalne i “filantropske” operacije su ilegalne, kontradiktorne i koaktivne. Što se tiče ekonomskih aktivnosti, sam priznaje kako on nema savest, jer je kapitalizam apsolutno amoralan. Majstor nove prevare sistemski obmanjuje svet, uz pomoć državnika koji ga slušaju. Bio je blizak Henriju Kisindžeru, Vaclavu Havelu i poljskom generalu Vojciječu Jaruzelskom. Podržava Dalaj Lamu, čiji institut se nalazi u Prezidiju u San Francisku, gde se nalazi, između ostalog, fondacija koju vodi Sorošev prijatelj, bivši sovjetski vođa Mihail Gorbačov.

Soroš je vodeća figura u Savetu za spoljne odnose, Svetskom ekonomskom forumu i Hjuman rajts voču (HRW). Godine 1994, nakon susreta sa svojim filozofskim guruom Karlom Poperom, Soroš je svojim firmama naredio da ulažu u komunikaciju u srednjoj i istočnoj Evropi. Federalna uprava za radio i televiziju Češke Republike je prihvatila ponudu za nastavak rada i finansiranje arhiva Radija Slobodna Evropa. Soroš je svoju arhivu preselio u Prag i potrošio više od 15 miliona dolara za svoje nastupe. Zajedno s Vašingtonom, Soroševa fondacija sada vodi Radio Slobodnu Europu / Radio Liberty, koji je svoje pipke proširio sve do Kavkaza. Ponovimo i da je Soroš osnivač i finansijer Instituta Otvoreno društvo.

On je stvorio i podupire Međunarodnu kriznu grupu (International Crisis Group) koja, između ostalog, deluje na Balkanu nakon raspada Jugoslavije. Soroš otvoreno radi s Američkim institutom za mir, telom koje službeno nadzire CIA.

Kada su snage koje su se protivile globalizaciji u februaru 2002. protestovale na ulicama u blizini Valdorf-Astorije u Njujorku, Džordž Soroš je bio unutra i držao govor pred Svetskim ekonomskim forumom. Dok je policija demonstrante zbijala u metalne kaveze na Park aveniji, Soroš je hvalio vrline “otvorenog društva”, pridruživši se Zbignjevu Bžežinskom, Semjuelu Hantingtonu, Frensisu Fukujami i drugima.

KO JE TAJ ČOVEK?
Džordž Soroš je rođen u Mađarskoj 1930. godine, i to od jevrejskih roditelja koji su bili tako daleko od svojih korena da su nekada letovali u nacističkoj Nemačkoj. Soroševi su živeli pod nacističkim režimom, ali su u trenutku trijumfa komunista 1947. emigrirali u Englesku. Tamo je na Londonskoj školi ekonomije (London School of Economics) na njega uticao filozof Karl Poper, antikomunistički ideolog polaskan što njegova učenja čine temelj političkih trendova Soroša. Teško je naći govor, rad ili članak Soroša u kojem se ne hvali i ne vidi uticaj Popera. Godine 1965. je Karl Poper izumeo slogan “otvorenog društva”, koje će kasnije biti temelj Soroševe fondacije i Instituta Otvoreno društvo.

Poperovi učenici njegove reči ponavljaju kao pravi vernici. Poperova filozofija savršeno utelovljuje zapadni individualizam. Soroš je napustio Englesku 1956. i pronašao posao na Volstritu, gde je ’60-ih godina stvorio prve “hedž fondove”, koje vode vrlo bogati pojedinci i sa sredstvima uglavnom tajnovitog porekla. “Hedž fondovi”, poznati i kao lešinarski, obično služe za poslovanje na udaljenim mestima i proizvode astronomske profite.

Džeodž Soroš je 1969. godine stvorio Kvantum fond i počeo da manipuliše valutama. Tokom ’70-ih su njegove finansijske aktivnosti bile alternacija između dugoročnih i kratkoročnih ulaganja. Soroš je ostvario dobit ulažući i na rast sektora nekretnina i na ulog u njegov naknadni kolaps.

Tokom dvadesetogodišnjeg poslovanja je Kvantum godišnje ostvarivao senzacionalnu dobit u proseku od 34,5 odsto. Soroš je naročito poznat po manipulaciji valutama. Godine 1997. je ostvario ogromnu zaradu na manipulaciji nacionalnom valutom Malezije, zbog čega ga je lider države, Mahatir Mohamed, javno prozvao zlikovcem. Pomoću takvih spekulativnih napada na nacionalne valute su se finansije Soroša počele brojati u milijardama dolara. U to vreme njegove firme kontrolišu nekretnine u Argentini, Brazilu i Meksiku, banku u Venecueli i pojavljuju se u najprofitabilnijim monetarnim transakcijama, stvarajući opšte uverenje da su mu njegovi moćni prijatelji pomogli u finansijskim avanturama, i to iz političkih i ekonomskih razloga.

Džordž Soroš je optužen za devastaciju tajlandske ekonomije 1997. godine. Tajlandski politički aktivista je izjavio: “Smatramo Džordža Soroša za neku vrstu Drakule. On siše krv ljudima.”

Kinezi ga zovu “krokodilom”, zbog njegovih ekonomskih i ideoloških napora u Kini, koji nikada nisu bile dovoljno učinkoviti, ali su mu njegove finansijske spekulacije na Tajlandu i Maleziji donele stotine miliona dolara profita.

Soroš ne štedi ciljeve. Tako je, na primer, samo u jednom danu zaradio milijardu dolara spekulisanjem britanskom funtom. Optužen da se „svaki put kada je spekulisao britanskom funtom, služio novcem poreskih obveznika”, odgovorio je: “Kada spekulišete na finansijskom tržištu, nemate moralnih problema koje bi morali imati u poređenju s običnim biznismenom.”

Soroš je šizofreno nestabilan kada je u pitanju bezgranično lično bogaćenje i ima patološku želju da ga ostali smatraju dobrim.

“Kod trgovaca valutama, koji sede za svojim radnim stolovima i kupuju i prodaju valute zemalja Trećeg sveta u velikim količinama, učinak fluktuacija tečaja na ljude koji žive u tim zemljama ne utiče na njihov duh. Ne bi to više trebali učiniti, ali oni imaju posao. Ako se zaustavimo i razmislimo, moramo se zapitati da li bi trebalo da trgovci valutama kontrolišu živote miliona ljudi”, rekao je Soroš, prvi među jednakima u ovom prljavom poslu.

Džordž Soroš je spasao kožu Džordža V. Buša kad je uprava njegove firme za istraživanje naftnih derivata trebalo da bankrotira. Soroš je bio vlasnik korporacije Harken enerdži i kupio je deonice u padu neposredno pre sloma Bušove firme. Budući predsednik je dobio gotovo milion dolara. Soroš je izjavio da je tako postupio kako bi imao “politički uticaj”. Soroš je takođe partner zloglasne grupe Karlajl. Službeno osnovana 1987. godine, grupa Karlajl je najveća privatna firma u svetu deonica, koja upravlja kapitalom od preko 12 milijardi dolara i udarna je šaka bivših republikanskih vođa, od bivšeg čoveka CIA-je Frenka Karlučija do bivšeg predsednika Džordža Buša.

FILANTROPSKI ŠPIJUN
Soroš je 1980. godine počeo da koristi svoje milione za borbu protiv socijalizma u istočnoj Evropi. Finansirao je pojedince za koje je znao da će verovatno sarađivati sa njim. Svoj prvi uspeh je ostvario u Mađarskoj. Tamo napada mađarski obrazovni i kulturni sistem, demontirajući socijalistički državni sistem cele zemlje. Otvorio mu se kanal direktno do mađarske vlade.

Sledeća zemlja kojoj se okrenuo je bila Poljska, gde je dao veliki doprinos operaciji Solidarnost, koju je izvorno finansirala CIA, a iste godine je proširio svoje aktivnosti na Kinu. SSSR je na red došao kasnije. Nije slučajno da je CIA izvodila operacije u svim tim zemljama. Ciljevi CIA-je i njegove fondacije Otvoreno društvo su bili isti – demontaža socijalističkih država. U Južnoj Africi je CIA obučavala antikomunističke disidente. U Mađarskoj, Poljskoj i Sovjetskom Savezu su kroz otvorenu intervenciju Nacionalna zadužbina za demokratiju, AFL-CIO, USAID, druge institucije i CIA podržavali i organizovali antikomunističke grupe i pojedince, iste one koje je regrutovala Soroševa Fondacija za otvoreno društvo. CIA ih je zvala svojim “asom u rukavu”.

Kao što sam Soroš kaže: “U svakoj zemlji sam identifikovao grupe ljudi, neke od istaknutih ličnosti i druge manje poznate koji podržavaju moja uverenja.” Soroševo Otvoreno društvo organizuje konferencije s antikomunistima iz Češke, Srbije, Hrvatske, Rumunije, Mađarske, BiH i sa Kosova. Godine 1989. je njegov rastući uticaj iznedrio sumnje da radi u okviru američkog obaveštajnog sistema. Vašington post je 1989. godine objavio tvrdnje vladinih službenika i podnosilaca zahteva iz 1987. godine kako Sorošev Fond za reformaciju i otvaranje Kine ima veze s CIA. Podsetimo, on je kontaktirao i regrutovao ljude s ovih prostora davno pre nego što je bilo ko mislio da će biti rata, što je podatak koji se ne sme prevideti i zaboraviti, a neki od njih su i danas politički vrlo aktivni.

NA RED DOLAZI RUSIJA
Nakon 1990. godine se Soroš okomio na ruski obrazovni sistem i osigurao udžbenike za celu naciju, kroz koje je koristio propagandu da indoktrinira rusku omladinu. Soroševe fondacije su optužene za orkestriranje strategije usmerene na osiguranje kontrole nad ruskim finansijskim sistemom, privatizacionim planovima i procesima stranih ulaganja u zemlju. Rusi su ljutito reagovali na Soroševo mešanje u njihovo zakonodavstvo. Kritičari Soroša su rekli da je cilj tih manevara bio da se spreči Rusija da postane zemlja s potencijalom da bude svetska supersila. Rusi su počeli da sumnjaju da su Soroš i CIA međusobno povezani.

Boris Berezovski je jednom prilikom rekao: “U trenu sam okrenuo očima čim sam saznao da je Džordž Soroš godinama agent CIA.”

Berezovski je smatrao “da se Soroš, kao i Zapad generalno, bojao da će ruski kapitalizam postati prejak”. Ako se američke ekonomske i političke institucije boje ruske ekonomske konkurencije, postoji li bolji način da se on kontroliše nego dominacijom ruskih medija, obrazovanjem, istraživačkim centrima i naučnim područjima?

Nakon što je potrošio 250 miliona dolara za “reformu obrazovanja, humanističkih i ekonomskih nauka u srednjim školama i univerzitetima”, Soroš godinu dana kasnije ulaže 100 miliona dolara za stvaranje Međunarodne naučne fondacije.

Ruska Federalna kontraobaveštajna služba (FSK) optužuje Soroševe fondacije u Rusiji za “špijunažu”. FSK podnosi izveštaj u kojem navodi kako Soroš ne deluje sam, nego je deo mašinerije u kojoj su, između ostalog, ljudi iz fondacije Ford, sa univerziteta Harvard, Djuk i Kolumbija, a svi dobijaju direktnu pomoć Pentagona i američkih obaveštajnih službi. FSK je ogorčen što Soroš u svojim rukama drži oko 50.000 ruskih naučnika i pretpostavlja da Soroš prvenstveno gleda svoje interese i osigurava nadzor nad hiljadama naučnih otkrića i novih ruskih tehnologija, čime prisvaja državne i poslovne tajne.

Rusi su 1995. bili jako ljuti zbog uplitanja agenta Stejt departmenta Freda Sinija u sukob u Čečeniji. Sini je pomoć izbeglicama koristio kao pokriće, ali priče o njegovim aktivnostima u međunarodnim zonama sukoba u kojima deluju FBI i CIA, pojašnjavaju njegove veze s američkom vladom. U vreme nestanka Sini je radio pod ugovorom s jednom od Soroševih fondacija.

U Americi malo ko zna da je sukob u Čečeniji, pokrajini koja se smatra srcem Rusije, iako to geografski nije, rezultat kampanje političke destabilizacije koju je organizovao Vašington. Rusi su optužili Sinija da je agent CIA i da je jedan od vođa obaveštajne podrške čečenskoj pobuni. U to vreme je Soroševo Otvoreno društvo još uvek bilo vrlo aktivno u Čečeniji, kao i druge organizacije koje sponzoriše ovaj američki milijarder. Ne treba puno za zaključak čije je delo bila islamistička pobuna i Čečeniji, posebno ako se u obzir uzme podrška zapadnih medija militantima i rad Soroševih organizacija na terenu.

Rusija je bila pozornica barem jednog zajedničkog pokušaja da se napuni Sorošev proračun, pokušaj koji je imao veliku diplomatsku pomoć Klintonove administracije.

Državna sekretarka Medlin Olbrajt je 1999. godine blokirala kreditno jemstvo od 500 miliona dolara koje je američka Eksport-import banka trebalo da da ruskoj kompaniji Tjumen oil, tvrdeći da je reč o američkim nacionalnim interesima. Tjymen je hteo da kupi američku opremu za naftu i usluge kompanije Holibarton Dika Čejnija i ABB Limis global blumfilda iz Nju Džersija. Džordž Soroš je bio investitor u firmi koju je Tjumen pokušao da kupi. Soroš i BP Amoko su vršili pritisak da se spreči ova transakcija, a Olbrajt mu je učinila uslugu.

DISKURS LAŽNOG LEVIČARA – ANTISOCIJALISTA I ANTIKOMUNISTA
Soroš se često pogrešno naziva levičarem, što je apsurd, ali je ljude bilo lako zbuniti zbog njegovog koketiranja s “ljudskim pravima” i lažne filantropije. Otvoreno društvo je pružilo svoje pipke na svako područje. Upravni odbori su doslovno pape Novog svetskog poretka. Pol Goble je direktor komunikacija, a bio je glavni politički komentator kuće Radio Slobodna Evropa. Herbert Okun je služio kod Niksona kao savetnik za obaveštajnu delatnost s Henrijem Kisindžerom. Kejti Marton je supruga Ričarda Holbruka, bivšeg ambasadora pri UN kog je Klinton uputio u bivšu Jugoslaviju.

Marton je lobirala u korist radio stanice B-92, koju finansira Soroš i usko je povezana s Nacionalnom fondacijom za demokratiju, još jedan očigledni ogranak CIA koji je rušio jugoslovenske republike i na kraju saveznu vladu.

Kada je Soroš utemeljio fondaciju Otvoreno društvo, tražio je da je vodi istaknuti liberal Arjeks Nejer. U to vreme je Nejer vodio Helsinki voč, organizaciju za ljudska prava koja nije skrivala svoj antikomunistički kurs. Godine 1993. fondacija Otvoreno društvo postaje Institut otvoreno društvo. Helsinški Voč postaje Hjuman rajts voč 1975. godine, a Soroš je tada bio u savetodavnom timu odbora Amerike za istočnu Evropu i središnju Aziju, koje je finansirala njegova fondacija.

Soroš je tesno povezan s organizacijom Hjuman rajts voč (HRW), a Nejer je pisao kolumne za časopis Nejšn, bez spominjanja da ga plaća Soroš.

Soroš je blisko uključen u rad udruženja Hjuman rajts voč, iako radi sve kako bi to sakrio. On kaže da daje samo sredstva, a HRW sam sastavlja program i deluje nezavisno. Ali akcije HRW se ni na koji način ne razlikuju od filozofije onih od kojih dobija sredstva. HRW i Institut Otvoreno društvo su vrlo bliski i njihove vizije se ne razlikuju. Naravno, i druge fondacije finansiraju ove dve institucije, ali time ne sprečavaju Sorošev uticaj na njihovu dominantnu ideologiju. Aktivnosti Džordža Soroša su konstrukcijska šema razvijena 1983. i najavljene od Alana Vajnštajna, utemeljivača Nacionalne zadužbine za demokratiju.

“Veliki deo onoga što radimo danas je tajno radila CIA pre 25 godina”, rekao je Vajnštajn, što znači da Soroš deluje tačno unutar granica špijunskog kompleksa. Ono po čemu se CIA malo razlikuje od njegovog instituta i galaksije nevladinih organizacija je da se američka obaveštajna služba bavila krijumčarenjem droge u Laosu ’60-ih ili saradnjom s mudžahedinima koji trguju opijumom, koji su se ’80-ih za SAD borili protiv socijalističkog Avganistana.

Međutim, njegov način sticanja kapitala je učinkovitiji od onih koje je imala CIA. Njegova sloboda delovanja leži u učinkovitoj kontroli profita, kojim se služi za legitimisanje strategija spoljne politike Sjedinjenih Država. Većina Amerikanaca koji se danas u političkom smislu smatraju središnjom levicom, bez sumnje su pesimistični da će ikada doživeti socijalističku transformaciju društva. Zbog toga prihvataju Sorošev model “decentralizacije” ili postupnog pristupa “negativnom utilitarizmu” u pokušaju da se smanji količina bede i siromaštva, što je filozofija Karla Popera. Dakle, sve ide dobro, više ili manje.

Soroš je finansirao istraživanje Hjuman rajts voča koje se koristilo za podršku ublažavanju zakona o drogama u Kaliforniji i Arizoni. Njegova podrška zakonu o drogama je način da privremeno smanji svest javnosti o sopstvenoj bedi. Soroš korumpira ljude i podržava koncept jednakih mogućnosti.

Višoj skali na društveno-ekonomskom nivou pripadaju socijaldemokrati koji prihvataju Soroševa sredstva i veruju u građanske slobode u kontekstu kapitalizma. Za ove ljude su zle posledice komercijalnih aktivnosti Soroša, koji osiromašuje cele narode, ublažene njegovim “filantropskim aktivnostima”. Isto tako, levo-liberalni intelektualci, kako u inostranstvu tako i SAD, zavedeni su filozofijom otvorenog društva, a njegove donacije nije potrebno ni spominjati.

 

Američka „Nova levica“ je socijaldemokratski pokret. Bio je otvoreno antisovjetski, a kada su se Istočna Evropa i Sovjetski Savez raspali, malo njih se u Novoj levici suprotstavilo uništenju socijalističkih sistema. Nova levica nije ništa rekla niti je protestovala kada su stotine miliona stanovnika istočne i srednje Evrope izgubili pravo na rad, stambeno zbrinjavanje i zakonsku zaštitu, besplatno obrazovanje, zdravstveno i socijalno osiguranje, niti je išta rekla kada je pokrenut plan uništenja njihove kulture.

Mnogi su umanjivali činjenicu da su CIA i neke nevladine organizacije, poput Nacionalne zadužbine za demokratiju ili Otvorenog društva, aktivno učestvovale u uništavanju socijalizma. Ti ljudi su imali utisak da odlučnost Zapada da se uništi SSSR iz 1917. nije povezana s kolapsom Sovjetskog Saveza. Za te ljude i takvu “levicu” socijalizam je nestao isključivo zbog toga što je sam to hteo, zbog sopstvenih nedostataka i poraza.

Jednak stav su imali prema revolucijama u Mozambiku, Angoli, Nikaragvi i Salvadoru, koje su ugušene silom i snagama koje je podupirala CIA ili na prilično upitnim “izborima”.

Nova levica nikada nije učinila ništa i uvek je skretala pogled na drugu stranu. Ponekad se činilo da je Nova levica namerno ignorisala postsovjetske mahinacije američke spoljne politike.

Bogdan Denič, američki sociolog hrvatskog porekla, koji je imao političke aspiracije u Hrvatskoj, bio je aktivan u Institutu Otvoreno društvo i od njega je dobio sredstva. Denič je ’90-ih podržavao intervencionizam NATO pakta na ovim područjima, čak je zagovarao i kopnenu invaziju krnje Jugoslavije.

Isti Bogdan Denič je bio osnivač i predsednik Demokratskih socijalista SAD, nadmoćne grupe liberalno-leve struje u Sjedinjenim Državama. Bio je i dugo vremena predsednik Konferencije prestižnih univerzitetskih socijalista, zahvaljujući kojima je lako mogao da manipuliše umovima mnogih i učini ih aktivistima koji će podržavati širenje NATO pakta.

Ostali koji su dobili potporu Soroša su orgnaizacije Refuse and Resist, Američko društvo za građanske slobode i čitav niz drugih liberalnih grupa. Soroš je stekao još jedan trofej i mesto na New School of Social Research u Njujorku, koja je dugo bila glavna akademija levih intelektualaca. Danas isti sponzorišu njegov program za istočnu i srednju Evropu. Reći da je Džordž Soroš “levičar”, kao i organizacije, stranke i aktivisti koji zavise od njegovog novca, za svakoga ko iole poznaje političke nauke je blasfemija koja se graniči sa zdravim razumom.

Mnogi levičari koji su bili inspirisani revolucijom u Nikaragvi su zbog lukavo osmišljene propagande, nažalost, prihvatili izbor Violete Kamoro i poraz “sandinista” 1990. Nakon toga su gotovo sve mreže podrške u Nikaragvi ovim opcijama prestale da rade. Možda je Nova levica mogla da nauči neke lekcije iz zvezde u usponu Majkla Kozaka. Čovek je bio veteran Vašingtona koji je želeo da u Nikaragvi, Panami i Haitiju postavi poslušne vođe, te potkopa Kubu, gde je u Havani radio za američke interese. Nakon organizovanja pobede Kamoro u Nikaragvi, Kozak je krenuo putem da postane američki ambasador u Belorusiji, radeći na pristupu internetu i programu obuke IATP pod pokroviteljstvom Soroša, a delovao je na “proizvodnji budućih lidera” u Belorusiji.

U isto vreme je ovaj program nametnut Jermeniji, Azerbajdžanu, Gruziji, Kazahstanu, Kirgistanu, Turkmenistanu i Uzbekistanu. IATP se sprovodi uz podršku američkog Stejt Departmenta. U slučaju Belorusije, mora se dodati da su proterani i Kozak i njegova bulumenta iz Otvorenog društva i američkog Stejt Departmenta.

Vlada Aleksandra Lukašenka je otkrila da je Kozak, četiri godine pre nego što se doselio u Minsk, organizovao finansiranje beloruske opozicije desetinama miliona dolara. Mičel Kozak je radio kako bi ujedinio opozicionu koaliciju, stvorio internet stranice, novine, polarizovao mišljenja i nadgledao pokret otpora studenata sličan Otporu u Srbiji. Kozak je doveo lidere Otpora da upute disidente u Belorusiji kako da deluju. Uoči 11. septembra 2001. godine su SAD pokrenule kampanju demonizovanja predsednika Aleksandra Lukašenka, ali je ona prekinuta i odložena zbog činjenice da se Vašington usredsredio na “rat protiv terorizma”.

Prodorom Otvorenog društva i HRW-a, Soroš je bio jedan od glavnih sponzora beogradske radio stanice B-92. On je osnovao Otpor, organizaciju koja je dobila kofere novca kako bi izvela obojenu revoluciju 5. oktobra 2000. godine i svrgnula ne samo Miloševića, nego celu vladu krnje Jugoslavije i političke funkcionere koji su imali veze s bivšim “režimom”. Nešto kasnije je Hjuman rajts voč bio aktivan u procesima pred haškim tribunalom, koji, što je prilično zanimljivo, ne podržava gotovo nijedna od strana u sukobima u bivšoj Jugoslaviji. Luiz Arbor, koja je radila kao sudija u Hagu, trenutno se nalazi u Soroševom Savetu za međunarodni dijalog. Hobotnica koju čine Otvoreno društvo i Hjuman rajts voč je radila i radi u Makedoniji, gde sprovodi “civilizatorsku misiju”. Kako trenutno stvari stoje u Makedoniji, čini se da “spašavanje” te republike jednog dana može dovesti do njene dezintegracije, baš kao što se dogodilo s Jugoslavijom. Na svetu gotovo da ne postoji zemlja u kojoj su aktivni Otvoreno društvo, HRW, NED, USAID i njihove lokalne plaćeničke nevladine organizacije, a da u njoj nema svađa, svetonazornih, političkih, verskih, sektaških i svakih drugih podela, koje vode u destabilizaciju i dezintegraciju zemlje u kojima su aktivni.

„MOJE POSLOVANjE JE AMORALNO, ALI JE MOJA FILANTROPIJA MORALNA“
Soroš je rekao da svoju filantropiju smatra moralnom i svoj posao upravljanja novcem amoralnim. Kako god bilo, oni koji vode nevladine organizacije koje finansira Soroš imaju jasan i stalan program. Jedna od Soroševih najuticajnijih institucija je Međunarodna krizna grupa, utemeljena 1986. godine. Njome upravljaju pojedinci iz samog središta političke moći i poslovnog sveta. U upravnom odboru grupe je, među ostalima, bio pokojni Zbignjev Bžežinski, bivši američki državni sekretar Morton Abramovič, bivši vrhovni komandant NATO pakta za Evropu Vesli Klark i bivši američki nacionalni savetnik za bezbednost Ričard Alen. Valja spomenuti da je Alen, čovek koji je napustio Savet nacionalne bezbednosti pod Niksonom, jer su mu se gadile liberalne sklonosti Henrija Kisindžera, regrutovao Olivera Norta za Savet za nacionalnu bezbednost pod Reganom, a pregovarao je i o razmeni talaca u skandalu “Iran-kontra”.

Za ove pojedince, “kontrolisani sukobi” su način preuzimanja kontrole nad narodima i resursima celog sveta. Tokom ’80-ih i ’90-ih, pod okriljem Reganove doktrine, američke tajne ili otvorene operacije su vršene u Africi, Latinskoj Americi, na Karibima i u Aziji. Soroš je bio aktivan na većini tih mjesta, korumpirao potencijalne revolucionare i sponzorisao političare, intelektualce i bilo koga ko bi mogao da dođe na vlast kada završi “revolucionarni period”.

Prema Džejmsu Petrasu, “krajem osamdesetih su ključni sektori neoliberalnih vladajućih elita shvatili da njihovi politički ciljevi polarizuju društvo i generišu široko društveno nezadovoljstvo”. Neoliberalni političari su počeli da finansiraju i promovišu paralelnu strategiju “odozdo prema gore”, odnosno organizacije koje su se na određeni način “otuđivale od baze”, ali su zadržavale sposobnost kanalisanja otpora u željenom smeru, tamo gde nije mogao da škodi vladajućoj eliti. Od “antidržavne ideologije”, koja je mogla da interveniše u potencijalnom klasnom sukobu, stvorila se “društvena tampon zona”. Ove su organizacije bile finansijski zavisne od neoliberalnih izvora i bile su direktno uključene u suzbijanje društveno-političkih pokreta kojima su preotele lojalnost lokalnih vođa i militantnih oslobodilačkih grupa. Tako su se s uspehom neutralisani brojni pokreti koji su imali potencijal da svojim narodima vrate suverenitet i vladanje sopstvenim resursima.

Devedesetih godina se ove organizacije, opisane kao “nevladine”, počinju brojati u hiljadama i primaju na milijarde dolara širom sveta.

U svom delu “Podrška demokratiji”, Soroš se diči “amerikanizacijom istočne Evrope”. Prema sopstvenim željama, zahvaljujući svojim obrazovnim programima počeo je da odgaja mlade vođe. Ovi mladi ljudi, koji su prolazili obuku Soroševe fondacije, spremni su da odrade zadatke onih koji se obično nazivaju “agentima uticaja”.

Zahvaljujući njihovom tečnom poznavanju jezika i ulasku u birokratiju u nastajanju u ciljanim zemljama, ti novaci su na filozofskom nivou olakšali prodor zapadnim multinacionalnim korporacijama.

Diplomata Herbert Okun, koji je u društvu Džordža Soroša u Evropskom odboru Hjuman rajts voča, održava bliske odnose s čitavim nizom institucija povezanih sa Stejt Departmentom, od USAID-a do Trilateralne komisije koju finansira Rokfeler. Od 1990. do 1997. godine, Herbert Okun je bio izvršni direktor organizacije pod nazivom Odbor volontera finansijskih usluga, iznad kojeg je bio USAID. Cilj ovog tela je bio “napokon pomoći da se u bivšim komunističkim zemljama uspostave finansijski sistemi slobodnog tržišta”. Džordž Soroš u potpunosti je saglasan s tim da u okupiranim zemljama strani kapitalisti preuzmu kontrolu i tako sve dok ne zavladaju svetskim ekonomijom.

PROFITABILNOST NEPROFITNIH ORGANIZACIJA
Soroš ne voli da se bavi filantropijom u zemljama u kojima manipuliše nacionalnim valutama, ali je često imao koristi od svojih odnosa kako bi oplodio ključna ulaganja. Naoružan studijom međunarodne krizne grupe i korišćenjem podrške Bernarda Kušnera i rukovodioca misije UNMIK na Kosovu, Soroš je pokušao da ugrabi najunosniji rudarski kompleks na Balkanu. U septembru 2000. godine, u žurbi da se dokopa rudnika Trepča pre izbora u tadašnjoj Jugoslaviji, Kušner je izjavio da zagađenje iz rudarskog kompleksa podiže nivo olova u okolini. To je neverovatno, posebno kada to kaže čovek koji je tapšao NATO bombardovanju istog tog područja 1999. godine, kada je celo Kosovo kontaminirano osiromašenim uranijumom, dok je u kampanji bombardovanja na celu zemlju bačeno više od 100.000 tona kancerogenih materija. Ali Kušner je tvrdio kako rudnici moraju biti zatvoreni iz “zdravstvenih razloga”. Soroš je uložio 150 miliona dolara u želji da stekne kontrolu nad zlatom, srebrom, olovom, cinkom i kadmijem Trepče, koji ovom objektu daju vrednost od 5 milijardi dolara.

Kada je Bugarska pala u haos “slobodnog” tržišta, Soroš se bacio na posao da stekne što je više moguće na ruševinama bugarske ekonomije. Rojters je početkom 2001. izvestio kako je Evropska banka za obnovu i razvoj uložila je 3 miliona dolara u kompaniju RILA, bugarsku firmu specijalizovanu za vodeće tehnologije. To je bila prva kompanija koja je koristila novi kredit od 30 miliona dolara za podršku visokotehnološkim firmama u srednjoj i istočnoj Evropi. Ali tih tri miliona dolara je dolazilo iz američkih privatnih investicionih fondova Argus Capital Partners, pod pokroviteljstvom kuće Prudential Insurance Company of America koja deluje u srednjoj i istočnoj Evropi. Soroš, koji je uložio oko 3 miliona dolara u spomenutu bugarsku firmu, uz milion koji je uložio 2001. godine, postaje njen većinski vlasnik.

Njegova filantropija je zapravo način da stekne moć oblikovanja međunarodnog javnog mnjenja i tokom društvenih sukoba odredi ko su žrtve, a ko zločinci i agresori. Kao i druge organizacije, Hjuman rajts voč, glasnogovornik Soroša kada su u pitanju ljudska prava, sistematski izbegava ili zanemaruje većinu organizovanih i nezavisnih borbi radničke klase i fokusira se na prava odabranih manjina.

Na primer, niko od njih ne štiti radničke lidere u Kolumbiji, koji su često žrtve ciljanih likvidacija paravojnih odreda koji deluju u dogovoru s vladom koja zemljom upravlja po nalozima iz Vašingtona. Zbog toga što se ti sindikati suprotstavljaju neoliberalnoj ekonomiji, HRW ne podiže preteranu buku oko tih ubistava. Hoze Vivanko iz HRW-a je pred američkim Senatom svedočio u korist “Plana Kolumbija”.

“Kolumbija ostaje lišena ljudskih prava i demokratije. Treba pomoć. Hjuman rajts voč ne vidi drugu mogućnost od one da Kolumbiji tu pomoć pruže SAD”, rekao je Hoze Vivanko.

Osim toga, HRW akcije kolumbijske gerile, koja se borila da ljude oslobodi od ugnjetavanja, državnog terora, siromaštva i eksploatacije, stavlja na isti nivo kao represiju oružanih snaga koje finansiraju SAD i paravojne eskadrone smrti AUC. HRW je priznao bivšu vladu Andresa Pastrane Aranga i njegovu vojsku, čija je uloga bila zaštita imovinskih prava i održavanje ekonomskog i političkog statusa kvo. Prema HRW-u, 50 odsto smrti civila su delo grupa koje je tolerisala vlada. Tačan postotak je u stvari 80 odsto. HRW je tada potvrdio izbore u Kolumbiji, kao i one kada je pobedio Uribe, savršeni naslednik latinoameričkih diktatora koje su u prošlosti podržavale SAD, iako nisu bili izabrani ni od koga. HRW nikada nije komentarisao činjenicu da je većina stanovnika Kolumbije bojkotovala izbore.

Na Karibima je i Kuba, još jedan protivnik neoliberalizma kog Hjuman rajts voč demonizuje. Na obližnjem Haitiju je Soroš finansirao aktivnosti kojima je suzbijao težnje koje su ipak dovele do okončanja diktature Duvaliera, ali je ubrzo destabilizovana vlada prvog demokratski izabranog lidera ove siromašne zemlje, Žana-Bertranda Aristida.

Ken Rot i HRW su odlučno podržali američke optužbe kako Aristid vlada “nedemokratski”. Da pokažu svoju ideju “demokratije”, fondacije američkog milijardera su na Haitiju pokrenule operacije kao što je promovisanje osoba povezanih sa poznatim eskadronima smrti pod pokroviteljstvom CIA pa su nakon pada Duvaliera proširile strah među stanovništvom zemlje.

Na svojoj internet stranici HRW i direktor organizacije Rot kritikuju SAD što se nisu oštrije suprotstavile Kini i pružaju ogromnu podršku tibetanskom pokretu za slobodu. Organizuju se koncerti, putujući propagandni projekat na kojem u Sjedinjenim Državama učestvuju velike rok zvezde, pozivajući mlade da podrže Tibet u borbi protiv Kine, a kao što je poznato, Tibet je godinama omiljeni projekat CIA.

GREŠKE U PROCENI
Kada nevladine organizacije iz galaksije Otvorenog društva, HRW i drugi moraju da saberu “dva i dva”, redovito se izgube. Hjuman rajts voč je rekao da je 1999. petsto ljudi, a ne 2000, stradalo od NATO bombardovanja tadašnjeg ostatka Jugoslavije. Rekli su da je samo 350 ljudi, a ne 4000, ubijeno u američkim napadima u Avganistanu. Kada je bombardovana Panama 1989. godine, HRW je u svom izveštaju naveo “kako je hvatanje Manuela Norijege i dolazak na vlast demokratski izabranog predsednika Gilerma Endare ulilo velike nade Panami”. Izveštaj je propustio da spomene broj žrtava. Hjuman rajts voč redovno priprema teren za NATO agresije, koristeći se svim vrstama lažnih optužbi. Ova taktika stvaranja političke histerije, nužne za Vašington u ostvarenju svojih planova, upotrebljna je 1999. u našoj regiji, ranije pri Sadamovom pokušaju zauzimanja Kuvajta, kasnije s Gadafijem, Asadom i brojnim drugim ličnostima koje su određene kao mete napada.

Sva Soroševa blebetanja o vladavini prava prestaju kada počne bombardovanje. SAD i NATO su nametnuli svoje zakone, a Soroševe institucije služe da se ti zakoni poštuju.

To je bio i važan deo kampanje američkog Saveta za spoljne odnose nakon 11. septembra 2001. Taj put je izbrojano 2801 poginulih u Svetskom trgovinskom centru. Savet za spoljne odnose se sastao 6. novembra 2001. godine i usvojio plan “velike javne diplomatske kampanje”. Stvorena je “Nezavisna krizna ćelija američkog odgovora na terorizam”. Sorošu su se pridružili Ričard Holbruk, Njuton Gingrič, bivši načelnik Združenog štaba Džon M. Šalikašvili i drugi uticajni pojedinci. Kampanja je osmišljena tako da se napadi na Svetski trgovinski centar pretvore u instrument američke spoljne politike. Izveštaj  Saveta za spoljne odnose je olakšao pokretanje rata protiv terorizma. U ovoj kampanji svuda možete pronaći otiske Džordža Soroša.

“Američki visoki funkcioneri moraju podsticati prijateljske arapske i druge muslimanske vlade ne samo da javno osuđuju napade od 11. septembra, već i da podupru razloge i ciljeve američke borbe protiv terorizma. Ako njihove vlade budu ćutale, moramo uveriti narode Bliskog istoka i Južne Azije u legitimnosti našeg cilja. Moramo im pomoći da izbegnu povratne informacije takvih izjava, ali ih moramo uveriti da se glasno izražavaju. (…) Treba ohrabriti i podsticati bosanske, albanske i turske muslimane da stranu publiku podsete na američku ulogu u spašavanju bosanskih muslimana i Kosova 1995. i 1999, tako da naši odnosi s muslimanima širom sveta budu bliskiji i dugotrajno. Angažujte  intelektualce i novinare u tim zemljama da preuzmu reč i da nameću njihovo stanovište. Kako biste podstakli brze odgovore, redovno obaveštavajte regionalnu štampu u realnom vremenu. (…) Insistirajte na potrebi da se govoreći o žrtvama uvek stavi naglasak na naše razloge i ciljeve”, stoji u zaključku Saveta za spoljne odnose sa sastanka održanog 6. novembra 2001. Ukratko, čak i greške u proračunima treba hvaliti pri odbrani američke spoljne politike.

Međutim, poslednjih godina je primetno da je Džordž Soroš jako ljut zbog propadanja svetskog kapitalističkog sistema i s tim u vezi očajnički želi da nešto učini.

Nedavno je rekao: “Već prepoznajem pripreme za konačnu krizu. (…) Nacionalni politički pokreti će se verovatno smatrati sposobnim za eksproprijaciju multinacionalnih kompanija i povratak vlasništva nad nacionalnim bogatstvom.”

On predlaže svetu plan ozbiljnog podrivanja Ujedinjenih nacija. Predlaže da “demokratije u svetu  uzmu uzde u svoje ruke i formiraju svetsku mrežu saveza koji bi mogao da radi sa ili bez Ujedinjenih nacija”. Moglo bi se reći da su to reči psihotičnog čoveka u akutnoj krizi, ali je on izjavio “kako su Ujedinjene nacije ustavno nesposobne da ispunjavanju obećanja sadržana u preambuli Povelje”, što su razmišljanja reakcionarnih institucija, kao što su American Enterprise Institute. Iako se konzervativci i Soroševa mreža različito odnose prema pitanju pripadnosti Sjedinjenih Država u Ujedinjenim nacijama, “gospodin” Džordž  Soroš je na istoj talasnoj dužini s ljudima poput Džona Boltona, trenutno jednog od najbližih saradnika predsednika Trampa, ranije državnog podsekretara za kontrolu naoružanja i međunarodnu bezbednost, koji misli kako UN nema nikakvu vrednost i da ceo sistem međunarodnih odnosa treba menjati, naravno, tako da koristi američkim interesima. Oko tog pitanja se Soroš, Bolton, Mekejn, Grejhem i ostali nikada nisu sukobili.

Ranije je američka desnica decenijama vodila kampanju protiv UN, a danas taj orkestar vode Soroš i njegovi saradnici. Na nekoliko njegovih internet stranica možete pročitati kritike UN u kojima se navodi da je organizacija previše bogata, kako ne želi da podeli svoje podatke ili da su UN toliko oslabljene da ne mogu da vode svet u “pravom smeru”.

Kolumnisti koji pišu za Nejšn, kojima je toliko naduvana reputacija da bi ih trebalo smatrati sveznajućim bogovima, pod uticajem su Soroševih ideja. Vilijam Grajder, na primer, utvrdio je vrednost Soroševe kritike UN i rekao kako “inferiorne diktatore i totalitarne vladare ne bi trebalo tretirati kao ravnopravne partnere”. Naravno, to nisu despoti kuće Al-Saud ili vladari Bahreina, niti predsednici zamaskiranih latinoameričkih hunti, nego u tu grupu spadaju Putin, Si, Rohani, Asad, Maduro, Ortega i drugi.

Ova vrsta evrocentričnog rasizma je jedna od ključnih karakteristika Soroša. Kada kaže da SAD mogu i moraju voditi svet, on zagovara globalni fašizam. Predugo su zapadni “progresivci” Sorošu davali “carte blanche”. Verovatno Grejder i drugi smatraju da je aluzija o fašizmu preterana, neopravdana, čak uvredljiva. No, setite se šta je Soroš rekao 2002. godine u Brazilu: “U starom Rimu samo su Rimljani glasali. U modernom svetskom kapitalizmu samo Amerikanci glasaju. Brazilci, ne.”

No, manipulisanje ne može trajati u beskraj i na kraju mora izazvati reakciju. Ona se odvija pred našim očima i sve više zemalja proteruje američke vladine agencije, navodno međunarodne nevladine organizacije, odnosno Institutu za otvoreno društvo i zabranjuje rad nevladinim organizacijama iz njegove galaksije. To je osnovni preduslov za vođenje suverene politike bez stranog uplitanja i, na kraju, povratak izgubljene ekonomske nezavisnosti.

 

logicno.hr

Pratite nas na YouTube-u