Zoran Čvorović: Carigrad bi da žanje što nije sejao

Današnje pretenzije Carigradske patrijaršije na kanonsku teritoriju RPC imaju predistoriju dugu čak 560 godina

Rečima iz naslova ovog teksta, koje aludiraju na jevanđeosku priču o talantima, prokomentarisao je „vaseljenske pretenzije istanbulskog patrijarha“ još početkom prošle decenije episkop UPC Moskovske patrijaršije Ipolit. Pri tom je isti vladika upozorio kako carigradski patrijarh „pretenduje na kanoničke teritorije gde god mu se to prohte, isključujući možda jedino Antarktik.“

Ozbiljnosti ovog upozorenja početkom nove hrišćanske hiljadugodišnjice mogli su biti svesni samo nepopravljivi pravoslavni „konzervativci“, koji pod utiskom posthladnoratovskog trijumfa Sjedinjenih Američkih Država nisu poverovali u neoliberalnu utopiju „kraja istorije“, što je među religioznim globalistima podrazumevalo obavezno izbacivanje nacije i istorije iz Crkve. A onda je istorija grunula u sadašnjost na velika vrata i to, ni manje ni više, nego posredstvom odluke Carigradske patrijaršije, koja je svih prethodnih godina prvenstvovala u modernističkom okretanju budućnosti.

Ovih dana je carigradski Sinod doneo odluku da imenuje dva svoja egzarha na teritoriji Ukrajine, koja kanonski pripada Moskovskoj patrijaršiji. Ovakvom odlukom se drastično narušava drugi kanon Drugog vaseljenskog sabora, koji jasno nalaže: „Episkopi da ne prostiru svoju vlast preko dijeceze na tuđe crkve, te da ne slivaju mržnju crkava.“ Na ovakvu nekanonsku odluku, koja preti jedinstvu svetskog pravoslavlja, Ruska crkva je odgovorila kanonskom opomenom: moskovski patrijarh prestaje sa pominjanjem imena carigradskog patrijarha na bogosluženjima, prekidaju se sasluženja sa klirom Carigradske patrijašije, suspenduje se učešće u zajedničkim episkopskim telima u dijaspori i komisijama za bogoslovski dijalog.

Osveta istorije se u ovom slučaju ogleda u tome što današnje pretenzije Carigradske patrijaršije na kanonsku teritoriju RPC imaju predistoriju dugu čak 560 godina. Osim toga, ovakve pretenzije carigradske katedre su po pravilu dolazile do izražaja u sličnim istorijskim okolnostima i pod uticajem istog spoljnog faktora.

Kada je 1458. godine poljski kralj Kazimir IV, pod pritiskom pape Kalista III, oteo od mitropolita kijevskog i cele Rusije, Jone, eparhije na delu današnje Ukrajine i Belorusije, koje su se nalazile pod poljsko-litvanskom okupacijom, formirana je posebna unijatska Kijevska i Litvanska mitropolija na čelu sa Grigorijem II. Ovu nekanonsku mitropoliju, koja je vršila jurisdikciju na teritoriji otetoj od Ruske crkve, Carigradska patrijaršija je primila u svoj sastav 1470. godine i takvo stanje je potrajalo sve dok 1686. godine nije došlo do sjedinjenja otete mitropolije sa Ruskom crkvom-majkom, uz saglasnost carigradskog patrijarha Dionisija IV.

Posle boljševičke revolucije patrijarh Meletios Metaksakis, koji je prema nekim podacima od 1909. bio član jedne od engleskih masonskih loža, priključio je Carigradskoj patrijaršiji nekanonski otcepljenu Finsku i Estonsku eparhiju i uz to je priznao autokefalnost nekanonski otcepljenim eparhijama Ruske crkve u novoformiranoj poljskoj državi.

Da je Carigradska patrijaršija u XX veku redovno parazitirala na krizi ruske moći i državnosti, pokazalo se 1996. godine, kada je donela potpuno nekanonski tomos o osnivanju tzv. Estonske autonomne pravoslavne crkve u okviru Carigradske patrijaršije. Na isti nekanonski način Carigradska patrijaršija danas hoće da daruje autokefalnost ukrajinskim raskolnicima.

Pošto saborno ustrojstvo Pravoslavne crkve čine nezavisne (autokefalne) pomesne crkve, autokefalnost nekoj eparhiji, ili grupi eparhija, može da da samo autokefalna crkva-majka, koja ima zakonitu vlast nad tim eparhijama. Sledstveno, patrijarh Vartolomej se po pitanju autokefalnosti kijevskih raskolnika ponaša protivno starom pravnom principu, koji je u Nomokanonu uz Veliki trebnik definisan u obliku pitanja: „Kako može dati drugome, što nema sam“. Oslobađajući sebe od obaveze poštovanja kanona, Vartolomej bi da reši status jedne raskolničke grupe u oviru tuđe jurisdikcije po uzoru na rimskog papu, koji je u rimokatolcizmu jedini i nepogrešivi izvor prava, pa otuda po njegovoj volji mogu da se osnivaju i ukidaju pojedine biskupije.

Ovakvi nekanonski postupci carigradskog prvojerarha, motivisani kod davanja autokefalnosti željom da se osnaži oronuli istorijski autoritet prve „po časti“ pravoslavne katedre, a kod davanja autonomija u sastavu Carigradske patrijaršije da se prevaziđe kriza sa simboličnim brojem vernika. Pri tom carigradski patrijarsi pri dostizanju ovih ciljeva ne samo da ne zaziru od kršenja kanona i unošenja razdora u pravoslavlje, već ni od pomoći zapadnih struktura moći, koje su im prema arhivskom istraživanju P. Jermilova, postale nezvaničan patron od 1949. godine.

Ako se sve ovo zna, onda može i da se razume zašto je posle neuspeha utopije Novog svetskog poretka i ponovnog vraćanja u stvarnost istorije, angažovanje Carigradske patrijaršije na istorijskim ruskim zemljama toliko veliko i nesrazmerno u odnosu na kapacitet ove patrijaršije bez naroda. U pokušajima da se Rusija prema hladnoratovskom receptu izoluje i ocrni pred ostatkom sveta, pravoslavlje postaje njen važan resurs za civilizacijski prodor u tradicionalne, konzervativne rimokatoličke zemlje, gde se deo stanovništva svakako neće pomiriti sa modernističkim preveravanjem Vatikana. Da bi se sprečila takva misija, Fanar je upregnut da pravi probleme Ruskoj crkvi u njenom „dvorištu“ i da istovremeno osporava prestiž RPC u drugim pomesnim autokefalnim crkvama. Sa Fanarom na čelu pravoslavlja, Zapad bi dobio ne samo dodatno izolovanu Rusiju, već i kooperativnog saradnika koji se u liku Vartolomeja već dokazao da je spreman da onemogući samostalnu civilizacijsku misiju pravoslavlja.

Imajući sve to u vidu, moramo na kraju zaključiti rečima već pomenutog episkopa Ipolita: „Čelovođa pravoslavnog sveta može i treba da bude ne slabomoćna katedra koje ne poseduje ništa osim istorijsku, ali bez ikakvog sadržaja vaseljensku titulu, zatim globalne pretenzije i najzad spremnost na saradnju sa svim i svakim, nego (treba da bude čelovođa) ona Crkva koja je realno sposobna da predstavlja interese pravoslavlja u svetskim okvirima.“ U uslovima lažnog mira sa početka prošle decenije, na ovaj poziv nije bilo odziva iz Moskve. Da li će ga biti danas kada su ratovi već naša stvarnost?

 

Autor je docent Pravnog fakulteta Univerziteta u Kragujevcu

 

Izvor Novosti, 17. septembar 2018.

 

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u