Sakralna geopolitika

Drugačija slika sveta koja baca novo svetlo na istorijske i savremene događaje za koje često verujemo da su nam manje-više poznati

Moderna geopolitika kao disciplina koja se bavi istraživanjem odnosa prostornog i političkog nastala je krajem 19. i početkom 20. veka. Naučna istoriografija njenu pojavu vezuje za karakteristike „epohe imperijalizma“ koja, kao što je poznato, ima svoja osobena društvena i politička obeležja od procesa ujedinjenja Nemačke 1871. godine sve do početka Prvog svetskog rata 1914. godine. Ekspanzija kapitalističkog načina privređivanja, razvoj saobraćaja, naročito transporta i trgovine, prouzrokovali su, nimalo slučajno, pojavu novih aktera u svetskoj politici (SAD i Japan, danas Kina), što je dodatno zakomplikovalo atmosferu u međunarodnim odnosima i oprostorenje politike nametnulo kao egzistencijalni interes u politici velikih sila. U izvesnoj meri moglo bi se reći da je ceo 20. vek i dobar deo ovog veka protekao u ratovima za „ovladavanjem i širenjem životnog prostora“, pri čemu se prostor pretežno doživljavao kao fizičko-geografska datost, bez dubljeg poniranja u njegova „duhovna“ obeležja. Sakralna (sveštena) geografija ovu problematiku posmatra iz sasvim drugačije perspektive. Za nju je prostor pre svega jedna „metafizička, a tek potom fizičko-geografska stvarnost“. Otuda je ideja ovog ogleda da ponudi jednu drugačiju sliku sveta koja baca potpuno novo svetlo na istorijske i savremene događaje za koje često verujemo da su nam manje-više poznati i da ne zahtevaju dodatno razjašnjenje.

METAFIZIKA PROSTORNOG
Orijentacija u prostoru je egzistencijalni zadatak svakog čoveka. U svakom slučaju to nije samo interesovanje moreplovaca, putnika ili kartografa. Čovek je oduvek imao potrebu da se snalazi u prostoru, da određuje svoje mesto i odnos prema ovoj temi. Stoga nije slučajno da je svaka građevina u prvom redu povezivana sa stranama sveta. Opštepoznato je da je sve do pojave „epohe Prosvetiteljstva“, koju karakterišu mehanicizam, materijalizam i pozitivizam, svaka ljudska delatnost imala izrazito sakralni (svešteni) odnos prema prostoru. Ovo se naročito odnosilo na religiozne obrede, ali i ne samo na njih. Ne ulazeći dublje u ovu problematiku o kojoj je napisana ogromna literatura, na ovom mestu ukazaćemo samo na važnost Istoka i Zapada kao pojmova koji u sakralnoj geografiji imaju suprotno simboličko značenje koje je opstalo sve do danas. Tako je Istok strana sveta koja je još od vremena drevnih tradicija imala svojstvo „sakralne pozitivnosti“, izvorištva svetlosti, duhovnog izvora, dok je Zapad, u pomenutom ključu, ne samo strana sveta na kojoj zalazi sunce, nego i granično područje „gde se susreću zemlje ljudi i svet mrtvih“. Dakle, ova jednostavna sakralna simbolika pojmova Istoka i Zapada (izlaska  i zalaska sunca) otkriva nam jednu dublju „metafizičku stvarnost“ koja seže znatno dalje od jednog svakodnevnog prirodnog fenomena.

Za naše izlaganje veoma je zanimljivo predanje „evroazijske sakralne geografije “o stranama sveta, po kojem je područje Gibraltara „krajnji zapad“, dok je sve iza toga neki polumaterijalni svet, zemlja sumraka i zalaska sunca, carstvo senki ili zemlja smrti, u koju se ne sme ići. Patrijarh tradicionalizma Rene Genon ovakavu logiku evroazijske sakralnosti objašnjava „mitom o potopljenoj Atlantidi“ – drevnom kontinentu koji je u sakralnoj geografiji imao ogromno simboličko značenje. Nije slučajno da su o postojanju Atlantide pisali Platon, Sokrat i mnogi posle njih. Zaista, Atlantida je bila paleokontinent, jedna naročita duhovna civilizacija, zapadni sakralni centar, koji je nestao posle velike kataklizme i potopa. Propast Atlantide opisuje se kao događaj koji se odvijao u etapama; pošto su potopljena glavna kontinentalna vrata, zapadno od Evroazije i Afrike, opstala su neka ostrva u Severnom Atlantiku i plemena koja su bila čuvari jedne osobene civilizacije. Jedna od tih zemalja zvala se Mo-Uru i ona je nestala nekoliko hiljada godina posle glavne kataklizme. Sve u svemu, nestanak Atlantide bio je događaj koji je iz temelja protresao svest ljudi i izgradio jedan karakterističan sakralni odnos prema tom delu sveta u kojem počivaju „duše umrlih predaka“ i u koji samo „posvećenik može ući“. Već sama ta činjenica kasnijem geografskom otkriću Amerike daje određeno uznemirujuće i tajanstveno tumačenje. Ovo tim pre što se „novo otkriće Amerike“ poklopilo s početkom naglog sunovrata evropske (evroazijske) civilizacije koja baš u to doba gubi svoja sakralna, sveštena i religiozna uporišta.

NOVA ATLANTIDA
Nagovestili smo da je pojava Amerike na istorijskom horizontu mnogo više od pukog geografskog otkrića „novog kontinenta“. Danas su sve popularnije hipoteze da je Amerika otkrivena mnogo pre putovanja Kolumba. Dokazano je da su Vikinzi brodovima posećivali Severnu Ameriku, jer se runski natpisi nalaze svuda na obalama Kanade, Labradora i Nju Faundlenda. Istraživač Žak de Mijo zastupao je teoriju o vezama civilizacija Inka i Vikinga. Po svemu sudeći i Evropa je odavno znala za postojanje američkog kontinenta. Admiral turske flote Muhidin Piri Reis objavio je 1520. godine pomorski atlas „Bahrije“ (koji se čuva u istanbulskom Nacionalnom muzeju), a na kojem su neobično verno prikazana oba američka kontinenta, Grenland i Antarktik. Piri Reis je vrlo osnovano tvrdio da je zahvaljujući ovim kartama Kolumbo otkrio „novi svet“, uz napomenu da su njegova otkrića poticala iz jedne tajne knjige koja je napisana još u doba Aleksandra Velikog. Tu su i drugi vrlo neobični detalji koji upućuju na zaključak o ranijem postojanju Amerike.

Poslednji ostatak Atlantide (1928), Nikolaj Rerih

Kolumbo je nesumnjivo svesno prekršio zavet predaka, organizujući ekspediciju ka području „iza zapada“, i to baš u vreme kada „zapadna civilizacija“ počinje da gubi, kao što smo istakli, svoju religijsku i kulturnu privlačnost. Razočarani tom činjenicom beli iseljenici, mahom kalvinistički protestanti, grade konstrukciju o Americi kao „Novom Jerusalimu“, konstrukciju koja iz ugla hrišćanske eshatologije neminovno asocira na Apokalipsu i silazak s Neba duhovnog „Grada Gospodnjeg“. To otkriću Amerike daje dodatnu onostranu dimenziju. Tradicionalista Džemal Gajdar ukazuje na veoma zanimljiv geografski položaj američkog kontinenta, gde svakog jutra sunce izlazi sa evropske strane (dakle na sakralnom Zapadu), a zalazi na azijskoj strani, ili na simboličkom Istoku. Interesantno je da se ovaj „obrnuti simbolizam“ podudara sa poznatim proročanstvom o „poslednjim vremenima“ kada će sunce izlaziti na zapadu, a zalaziti na istoku. Sve to ima svoj neminovan odraz u američkom mentalitetu, posebno njegovoj najizrazitijoj severnoameričkoj verziji, koji je prožet „mitom o jedinstvenosti i izabranosti američke nacije“. Teoretičar Džon Adams je nazvao SAD „vrlom i čistom republikom čija se misija ogleda u vladavini nad svetom i uspostavljanju ljudskog savršenstva“, čime je jasno odredio globalne porive američke politike koja proističe iz arhaične praslike sveta u kojoj Amerika igra ulogu „vaskrsle Atlantide“, preciznije njene senke, njenog negativnog produžetka ka simboličkom „svetu mrtvih“ koji se, podsetimo, nalazi „iza zapada“. Dakle, iz ugla sakralne geografije istorijski ciklus Amerike može se uporediti sa pojavom „nove Atlantide“ koja je izronila iz morskih dubina, a čiji je zadatak da dokrajči otuđenje i degradaciju Evrope iz čijeg je filozofsko-kulturnog ambijenta potekla.

KVINTESENCIJA ZAPADA
Pojedini tradicionalistički autori Ameriku opisuju kao „kvintesenciju razvoja Zapada“ i krajnji izraz njegove religijske, kulturne i filozofske osnove. Svakako može da se kaže i drugačije: SAD su suma Zapada, njegova geopolitička, ideološka i religiozna avangarda. Međutim, postoji i nešto što čini jedinstvenost Amerike u odnosu na Evropu. To je totalni liberalizam. Dakle, one racionalističke ideološke koncepcije i društvene teorije koje su nastajale na rimokatoličkom zapadu (prvom Zapadu), na tlu Amerike (iza Zapada) poprimile su radikalna obeležja. To su: individualizam, liberalni racionalizam, dinamični tehnološki industrijalizam, apsolutizovan trgovački poredak, dakle sve ono što u osnovnoj meri karakteriše razvoj Zapada, a što se naslućivalo još od doba hrišćanskog raskola na pravoslavlje i katolicizam.

Posle raskola u hrišćanskoj crkvi, rimokatolički areal postao je osnova onoga što se kasnije kolokvijalno nazivalo Zapadom. Nema nikakve sumnje da su od tog trenutka rimokatolici svoju istoriju počeli da poistovećuju sa svetskom istorijom. Posle „šizme“ kod katolika je počeo da se razvija i širi jedan snažan antipravoslavni sentiment, koji je u početku bio izražen prema Vizantiji, a zatim i prema Rusiji. U zapadnjačkoj društvenoj svesti veoma se ukorenjuje predstava o ostalim civilizacijama kao „divljim i varvarskim“ (posebno prema pravoslavlju). Zanimljivo je da se čak i zapadni vojni pohodi ka istoku (Rusiji) pravdaju kao „civilizatorske misije“. S druge strane, osnovni pravac društvenog i duhovnog razvoja Zapada kreće se u sasvim  drugačijem smeru. Naime, izvesni elementi rimokatoličkog učenja, koje je uzgred budi rečeno ono nasledilo od pravoslavlja, dolaze u sukob sa određenim tendencijama koje je uspostavio sam crkveni raskol. U svom otuđenju od Istoka i pravoslavlja, rimokatolički Zapad postavio je temelj za produbljivanje raskola u samom sebi, pojavom još racionalističkijih i individualističkijih strujanja koje svoje uporište pronalaze u protestantizmu. Upravo ova strujanja vremenom, najpre u Engleskoj, a zatim i u SAD teže apsolutizaciji liberalnog modela i neopozivo kreću putem tipične „morske civilizacije“. U sudaru sa arhaičnom praslikom Amerike kao zemlje „iza zapada“ nastaje politička teologija amerikanizma, koja se od početka 20. veka ponovo vraća u Evropu u prerađenom obliku. Interesantno je da baš u to vreme nastaje „moderna geopolitika“.

RUSIJA KAO BIBLIJSKI GOG
Kao što smo već naglasili, crkveni raskol izazvao je duboke potrese u svesti zapadnog čoveka, tolike potrese da praktično od tog trenutka počinje odbrojavanje istorije Zapada. Agresivno negiranje i distanciranje rimokatolicizma od pravoslavlja postaje svrha njegovog postojanja. Raskol na samom Zapadu i pojava protestantizma dodatno su zaoštrili odnos prema pravoslavlju. Protestantsko mesijanstvo američke geopolitike poprimilo je izrazito antiruski karakter, bez ikakvog naizgled razumnog i logičkog utemeljenja. Postoji jedno posebno protestantsko eshatološko učenje koje se naziva dispenzacijalizam, a o kojem u svojim radovima često piše Aleksandar Dugin. Njegova suština je u posebnoj ulozi koju je Bog dodelio „protestantskim Anglosaksoncima“ koji će u „poslednjim vremenima“ zajedno sa „narodom Izrailja“ biti napadnuti od „imperije zla“ (Rusije – prim. autora). Prema ovom proročanstvu pred kraj vremena biće ponovo formirana država Izrael (interesantno, formirana posle Drugog svetskog rata 1947. godine) koja će biti izložena najezdi „biblijskog Goga“ (Rusa, Evroazijaca), nakon čega će „anglosaksonski hrišćani biti uzneseni na nebo kao na kosmičkom brodu ili letećem tanjiru“ i tamo sačekati kraj rata. Zatim će se s „protestantskim Hristom“ spustiti na zemlju gde će ih dočekati Izraelci koji su pobedili Goga i koji će odmah preći u protestantizam, posle čega će otpočeti carstvo hiljadugodišnje zajedničke vladavine nad ostatkom sveta.

I mi otvaramo vrata (1922), Nikolaj Rerih

Mada je reč o ekstravagantnoj teoriji, ona se svakako ne može potcenjivati. Naprotiv, još za vreme Krimskog rata 1855. godine nju je jasno formulisao evangelista Džon Kaming kada je ruskog cara Nikolaja I poistovetio sa biblijskim Gogom (oličenjem zla). Vatreni dispenzacijalisti bili su i autor najpopularnije Biblije na engleskom Sajrus Skofild, zatim evangelistički propovednik Hal Lindzi, čiji je verni sledbnik bio predsednik Regan, kao i čuveni TV-evangelista Džeri Folvel, poznat po učešću na zatvorenim sednicama generalštaba američke vojske na kojima je dispenzacijalistički scenario tumačio u ključu mogućeg atomskog rata sa Sovjetskim Savezom (tzv. atomski dispenzacijalizam). To ovim stavovima daje značenje nečega što određuje glavni tok američke političke misli, nezavisno od toga ko se nalazi na vlasti, demokrate ili republikanci.

Da zaključimo. Pojava rusofobije na Zapadu, posebno u SAD, nije fenomen jednog političkog trenutka, već proces koji ima snažno „bogoslovsko“ utemeljenje koje se u suštini svodi na doslednu demonizaciju jedne drugačije neprijateljske civilizacije u svim njenim aspektima: od bogoslovskog, kulturnog i istorijskog, do geopolitičkog, etičkog, političkog i socijalnog.

SVETA RUSIJA
Rusija se nalazi u središtu evroazijskog kontinenta, i taj položaj sa sakralne tačke gledišta nije nimalo slučajan. Štaviše, posmatrano iz ove perspektive, ruski narod stiče svojstvo živog subjekta jedne „mistične Evroazije“. Rusija je pravoslavna zemlja kojoj je prema crkvenom predanju poverena posebna eshatološka misija „Trećeg Rima“. Već sama ta činjenica ruskoj sakralnosti daje jedan naročit tajanstveni smisao. Istoričar religije Mirča Elijade izneo je zanimljivo zapažanje o tome da je „priroda nešto što je uslovljeno kulturom“, tj. „da neki zakoni prirode variraju u zavisnosti od toga šta podrazumevaju pod prirodom narodi ove ili one kulture“.

Ova okolnost je nesporno na odlučujući način uticala na sliku o Rusima kao nosiocima pravoslavlja, ali i na formiranje hrišćanskog ideala „Svete Rusije“. Zanimljivo je da se ovakav ideal nije formirao niti u Rimu, niti u Vizantiji, iako njihova odanost hrišćanstvu nije bila ništa manja. Dakle, izgleda da ono što ruski narod čini posebnom pojavom u svetskoj istoriji nije samo njegova odanost hrišćanskoj tradiciji, nego i ništa manja odanost jednoj drevnijoj arhetipskoj predstavi na koju se hrišćanska doktrina jednostavno nadovezala. U tom smislu moguće je posmatrati i jednu vrstu metaistorijskog kontinuiteta, koji se provlači sve do danas preko lingvističkih arhetipova sadržanih ne samo u mitovima i legendama, nego i u obredima i simboličkoj paradigmi ruskog pravoslavlja. Na ovom mestu navešćemo svima poznati kanonski primer letnjeg obeležavanja Svetog Ilije, koji je zapravo poprimio karakteristike drevnog arijskog Ila, Boga Groma (iz istog korena il potiče ruska reč solnce, koja je u prvobitnom indoevropskom jeziku značila blagodatnu svetlost). I svakako niz drugih.

Aleksandar Dugin u svom kapitalnom delu Misterije Evroazije veoma temeljno obrađuje pojam „unutrašnjeg kontinenta – mitske Rusije“, ukazujući na rusku sakralno-geografsku dimenziju koja sadrži dva potpuno oprečna simbolička značenja. To su pojmovi belog i crvenog, pojmovi svetlosti i tame. Zanimljivo je da je upravo ovaj dualizam sadržan u samoj ideji „Svete Rusije“. Već smo istakli da je ideja svetog u arhetipskoj predstavi povezana sa svetlom (belim) kao oličenjem dobra, kao duhovnim izvorom. Ali nasuprot tome je pojam crvenog (od korena ros, Rusija, na hebrejskom edom – ad, što ima značenje crvene zemlje). Ta „crvena zemlja“ je u drevnoj arijskoj tradiciji simbol demonskog, ili simbol izopačenja nekadašnje svete zemlje, i mesto prebivanja u prethodnom poglavlju pomenutog biblijskog Goga (simbola tame, vrlo ukorenjenog u protestantskoj slici sveta). Dugin u svojim istraživanjima posebno ukazuje i na još jedan detalj: simboličku ulogu ruskog cara „kao sveštenog centra unutrašnjeg kontinenta Rusije“. U poređenju sa vizantijskim vasileusom – kraljem, koji je poglavar ucrkvenjene pravoslavne imperije koja objedinjava mnoštvo zemalja, princip imperatora – cara, nije povezan samo s vremenski određenom vlašću, nego pre svega s tajnom katehona, onoga koji zadržava. Dakle, uloga ruskog monarha je suštinski viša, sakralnija, u odnosu na vizantijskog imperatora čija je uloga pretežno administrativna.

Ruski Vaskrs (1924), Nikolaj Rerih

Kao što je poznato, svi navedeni arhetipovi neočekivano su došli do izražaja za vreme revolucije i građanskog rata 1917. godine; careubistvo – kao čin antisakralnog preobražaja Rusije izveli su pripadnici „crvenog pokreta“, kojima su se suprotstavljali pristalice „belog pokreta“. Da su događaji iz 1917. godine imali karakter jednog „sveštenog rata“ pokazuje i jedan zanimljiv dokument koji je izbio na videlo tek tridesetih godina, u vreme tzv. staljinskih čistki. Reč je o saslušanju čuvenog revolucionara Kristijana Rakovskog koji objašnjava prirodu „sveštenog rata“ koji je svetska masonska internacionala pod izgovorom revolucije pokrenula protiv „Svete Rusije“. Posebno upečatljiv je onaj deo iskaza u kojem Rakovski ukazuje na postojanje „višeg i nižeg komunizma“. Viši komunizam je ezoterijski znak i tajna šifra za stvarne demonske (crvene) ciljeve revolucije, dok je niži komunizam u osnovi interpretacija jedne ideologije koja je namenjena najširim masama, a koja zapravo gađa u „najmračniji aspekt ruske duše“, aspekt Rusije – Edoma, aspekt Crvene Rusije. Posmatrano iz ovog ugla, ubistvo cara Nikolaja II i njegove porodice ima važnu ulogu ne samo u sakralnoj geografiji Rusije, nego i cele Evroazije, i kao takvo nije moglo da ne ostavi trajne posledice u unutrašnjem životu Rusa, u najskrovitijim delovima nacionalno nesvesnog.

VELIKI RAT KONTINENATA
U prethodnim odeljcima, uz sve ograničenosti, izložili smo osnovne sakralno-geografske karakteristike Amerike i Rusije, ključnih aktera svetske istorije 20. veka. Sada je vreme da pokušamo da razjasnimo geopolitičku suštinu istorijskih događaja u tom veku. To svakako nije jednostavno iz više razloga. Najpre, savremeni čovek, pre svega na Zapadu, pod uticajem prosvetiteljstva, pozitivizma, materijalizma i pragmatizma, konačno i neopozivo je raskinuo sa svetom Tradicije. Pod uticajem razvoja nauke i tehnologije stvorena je jedna „desakralizovana“ slika sveta u okviru koje prostor gubi nekadašnja metafizička svojstva i postaje sve više fizičko-geografska datost. Naravno, ovo je okvirna slika sveta, koja određuje glavni tok društvene misli, pre svega na Zapadu. Uključenjem Amerike u svetske poslove početkom 20. veka stvari se dodatno komplikuju. Nastupa era koju danas kolokvijalno nazivamo globalizacijom. To međutim ne znači da izvesni sakralni kontinentalni arhetipovi nisu opstali u tragovima, naročito u geopolitičkim teorijama.

Na ovom mestu u obavezi smo da interpretiramo osnovni zakon „moderne geopolitike“. Reč je o dualizmu kopno-more, zemlja-voda, iz kojeg ćemo posebno izdvojiti razumevanje elementa prostora „kao onoga u čemu se materija fizički prostire“. Prema ovom modelu, narode sveta možemo grubo podeliti na pomorske i kontinentalne, u zavisnosti od toga da li osvajanju prostora pristupaju suvozemnim ili pomorskim putem. Iz takvog odnosa prema prostoru, a reč je o različitim načinima komunikacije i transporta, nastali su „pomorski i kopneni tip civilizacije“, koji kao takvi različito utiču na unutrašnju i spoljnu politiku naroda i država, nezavisno od trenutnih istorijskih okolnosti.

Najopštija karakteristika „pomorskog tipa civilizacije” sastoji se u primatu ekonomskog nad političkim faktorom, iz kojeg zakonomerno nastaje liberalni tržišni model i njemu prilagođena parlamentarna demokratija, u kojoj novac suštinski dominira nad društvom. Tipičan predstavnik ovakvog geopolitičkog opredeljenja u novovekovnoj istoriji (u antici bi to bili „talasokratska” Atina) jeste bivša „kraljica mora” Engleska, čija su kolonijalna osvajanja bila u funkciji širenja pomenutog civilizacijskog modela i stvaranja globalne pomorske imperije. Kao što smo ranije naveli, skoro identična misija danas pripada Sjedinjenim Američkim Državama, koje su geopolitički sledbenik Velike Britanije i područje gde je „vodeni princip“ poprimio najradikalnije karakteristike u ekonomskoj, socijalnoj, političkoj i duhovnoj sferi.

Nasuprot ovom, postoji i drugi „kontinentalni geopolitički princip” čija je osnova u primatu političkog nad ekonomskim faktorom, i gde je interes zajednice u važnim istorijskim momentima bio iznad pojedinačnih utilitarnih interesa. Njegova karakteristika je relativno čvrsta hijerarhija, ekonomija s naglašenom etatističkom i socijalnom dimenzijom, kao i duhovnost koja, nasuprot zapadnoj racionalističkoj religioznosti, ima snažnu mističnu dimenziju. Pojednostavljeno rečeno, naspram liberalnog individualističkog „Ja” stoji kolektivističko „Mi”. Baš takav model civilizacije nastao je ne samo u pravoslavnoj Rusiji, već i u kulturama Bliskog i Dalekog istoka. On je uprkos svemu opstao do danas.

GEOGRAFSKA OSA ISTORIJE
Ser Halford Džon Makinder (1861–1947) britanski geograf i istaknuti diplomata, osnivač je moderne geopolitike. Njegov ogled Geografska osovina istorije (1904) smatra se temeljem klasične geopolitike. Pored toga što je bio poznati profesor i političar, Mekinder je bio i član mnogobrojnih tajnih društava i organizacija. Jedna od njih je Fabijansko društvo (Fabian Society) koje je imalo važnu ulogu u Velikoj Britaniji od kraja XIX veka do početka Prvog svetskog rata. Reč je o „socijalističkoj organizaciji“ koja se bavila društvenim predviđanjima i socijalnim inženjeringom, i koja je do danas veoma uključena u kreiranje britanske spoljne politike. Nema sumnje da je Geografska osovina istorije pre objavljivanja temeljno razrađivana u kuloarima ove uticajne organizacije.

Skriveno blago (1947), Nikolaj Rerih

Makinderov rad bez preterivanja razotkriva geopolitički sadržaj svetske istorije 20. veka. Za razliku od nekih drugih autora, on je uspešno formulisao osnovni zakon geopolitike, a to je „dualizam kopna i mora“ koji predstavlja dinamiku svetske istorije. Za Makindera kao tipičnog predstavnika anglosaksonske geopolitike nema dileme da je centar sveta evroazijski kontinent u čijem je središtu tzv. zona „Hartlenda“ ili Središnja zemlja (Srca sveta). Reč je o ključnoj teritoriji u granicama „Svetskog ostrva“ koje uključuje tri kontinenta: Aziju, Afriku i Evropu. Mekinder u  Geografskoj osovini istorije  organizuje planetarni prostor hijerarhijski kroz „sistem koncentričnih krugova“. Pored „geografske ose istorije“ koja se potpuno poklapa sa teritorijom Rusije, slede „unutrašnji polumesec“, tj. pojas koji se potpuno poklapa sa priobaljem evroazijskog kontinenta i koji predstavlja „zonu najintenzivnijeg razvoja civilizacije“ (što se zanimljivo poklapa i sa istorijskom hipotezom o prvobitnom nastanku civilizacije na obalama reka i mora), i „ostrvski polumesec“ koji je kulturno i geografski spoljašnja zona u odnosu na kontinentalnu masu „Svetskog ostrva“. Razume se da je Mekinder sebe poistovećivao sa interesima anglosaksonskog sveta, pa je sasvim logično i njegovo stanovište da je interes „spoljašnjeg polumeseca“ u stalnom slabljenju „Hartlenda“ i jačanju uticaja „atlantizma“ u zoni „unutrašnjeg polumeseca“.

Na toj premisi nastao je važan Mekinderov ogled Demokratski ideali i stvarnost (1919) u kojem formuliše geopolitički pojam „Istočne Evrope“ kao lanca „limotromfnih država“ koji treba da sprečava kopneni savez Rusa i Tevtonaca (Nemaca). Ta vrsta nastojanja anglosaksonske (kasnije američke) geopolitike postaje ključni element u strategiji teritorijalne reorganizacije Evrope u oba svetska rata, Hladnom ratu, ali i u savremenoj postbipolarnoj eri. Sve to sasvim jasno ideološkom diskursu daje drugorazredno istorijsko značenje i logično objašnjava spremnost velikih sila da u ime geopolitičkih interesa u određenim istorijskim situacijama pokažu veliku fleksibilnost prema izvesnim ideološkim zastranjivanjima. Na taj način može se objasniti „istorijska paradoksalnost“ saveza Volstrita i boljševika 1917. godine u Rusiji, ili podrška svetskog finansizma političkom usponu Hitlera, ili „čudan savez atlantizma i islamizma“ tokom rata u bivšoj Jugoslaviji i za vreme Arapskog proleća.

CARSTVO SREDINE
Geopolitika je naučna disciplina koja je u poslednjih nekoliko decenija doživela neverovatnu transformaciju, prvenstveno pod uticajem razvoja nauke i tehnologije. Proces globalizacije je kao objektivna datost nametnuo drugačije razumevanje odnosa prostornog i političkog. Početkom devedesetih godina prošlog veka, uporedo sa Fukujaminim „krajem istorije“, pojavile su se i teorijske interpretacije o jednom novom „degeografizovanom svetu“ i „sužavanju svetskog prostora“ (Maklaun) kao logičnoj posledici pretvaranja sveta u „globalno medijsko i informatičko selo“. Nema sumnje da je ovakva percepcija sveta bila posledica unipolarnog trenutka u svetskoj politici koji je trajao relativno kratko (1991-2000). Globalistička mantra o „deteritorijalnosti“ nije izdržala sudar sa stvarnošću jednog novog „višepolarnog sveta“ koji se pojavljuje na obzorju svetske geopolitike.

Nema nikakve sumnje da smo savremenici kraja zapadnocentrične (amerikanocentrične) slike sveta. Na ovakav zaključak upućuju mnogobrojni pokazatelji, od krize neoliberalizma, preko demografske krize, do kraha jednog pseudokulturnog modela koji je izgubio nekadašnju privlačnost za ostatak sveta (koncept Amerike kao ideje). U središtu „novog višepolarnog sveta“ ponovo je „evroazijskoafrički kontinent“ s novim-starim akterima i njihovim percepcijama svetske kartografije. U tom smislu nije na odmet podsetiti na jednu zanimljivu istorijsku zakonomernost u politici velikih sila. Reč je o njihovoj sklonosti da same sebe kandiduju za „predvodnika sveta ili nosioca civilizacije“. U tom pogledu izuzetak nije ni nova globalna sila Narodna Republika Kina.

Mada se njen sadašnji ekonomski uspon uglavnom vezuje za promene koje su se dogodile u poslednjih nekoliko decenija (od kraja sedamdesetih godina 20. veka), nema sumnje da je ovovremeni kineski uspon u svetskim poslovima proistekao i iz jedne metaistorijske autoprojekcije koja sadrži osobenu sakralno-geografsku dimenziju. Kao što je istorijska pojava Amerike vezana za mit o „novoj Atlantidi“, tajna Rusije za ideal njene svetosti (Sveta Rusija), tako je i uloga savremene Kine emanacija jedne dublje arhetipske predstave o sebi kao „Carstvu sredine“. Naime, reč je o karakterističnom pogledu na svet koji se zasniva na osećaju kineske superiornosti, pre svega prema okolnim narodima koji su dugo bili u vazalnom i kolonijalnom odnosu, ali i osećaju supermacije u odnosu na evropsku civilizaciju sa kojom je Kina došla u kontakt tek u 19. veku. Razume se da kinesko samopouzdanje vuče svoje korene i u kontinuitetu vlastite državnosti, kulture, privrednoj samodovoljnosti, izuzetnom teritorijalnom obuhvatu i populacionoj snazi. Iz jedne ovakve arhetipske predstave o sebi izvesni fenomeni koji na Zapadu izazivaju odbojnost, poput svojevremenog slavljenja kulta ličnosti Mao Cedunga, iz kineske perspektive imaju sasvim drugačije simboličko značenje. Kao što je svojevremeno Staljinov kult proistekao iz dubine ruske narodne psihologije o značaju cara kao simbola „unutrašnjeg kontinenta“, tako je i Maov kult ličnosti bio konkretna manifestacija „narodnog vođe koji je na zemaljskom planu, ujedinjujući Kinu, ostvario misiju Sina neba“.

Konfučije, pravednik (1925), Nikolaj Rerih

Pojava Kine kao ključnog faktora savremene svetske politike iz osnova menja uobičajene predstave o odnosu prostornog i političkog kao predmetu istraživanja geopolitike. Ovo tim pre jer će, po svemu sudeći, Kina biti prva svetska sila koja je u stanju da izgradi jednu integralnu talasokratsku (pomorsku) i telurokratsku (kopnenu) moć. Reč je o ambiciji koja očigledno proizilazi iz strateškog koncepta „Jedan pojas – jedan put“ koji se sastoji iz „ekonomskog puta svile“ i „pomorskog puta svile za 21. vek“. Telurokratski (kopneni) put svile na evroazijskom kontinentu trasiran je po „paraleli od Dalekog istoka do Zapadne Evrope“, uz napomenu da su nekoliko njegovih meridijanski orijentisanih vektora usmereni ka „pomorskom putu svile za 21. vek“ (indokineski, pakistanski, srednjoazijski, balkanski). Talasokratski (pomorski) put svile takođe je heterogen. On se prostire duž dalekoistočne obale Pacifika i ima pravac po „meridijanu“, zatim kroz Indijski okean aproksimativna trasa je po „paraleli“, da bi se od Bab-el-Mandeba , kroz Crveno more, Suecki kanal i Sredozemlje, ponovo orijentisao po „meridijanu“. Prema tome reč je o koncepciji koja ima osoben prostorni izraz i prepoznatljivu geopolitičku dimenziju. Njen dalekosežni strateški cilj je ostvarenje „Carstva sredine“ kao otelotvorenja kineske metaistorijske samospoznaje. Jer saglasno staroj kineskoj poslovici: „Kao što ne mogu biti dva sunca na nebu, tako ne mogu biti ni dva cara na zemlji“.

 

Naslovna fotografija: Tvrđava duha (1932), Nikolaj Rerih

______________________________________________________

LITERATURA:
[1] Radovan Pavić, Prilozi političkoj geografiji NR Kine, separat Zagreb 1971; Kristijan G. Rakovski, Crvena simfonija, Rivel – ko, Beograd 1997;

[2] Aleksandar Dugin, Misterije Evroazije, Logos, Beograd 2008;

[3] Milomir Stepić, Poimanje prostora i geopolitičnost savremenog sveta, u: Savremeni čovek i savremeni svet, knj. 3, Matica srpska, Novi Sad, 2017.

 

kcns.org

Pratite nas na YouTube-u