Kauboji, spremite se za tropski Vijetnam

Bez obzira na mokre snove neokona, u Pentagonu bi morali da znaju da bi invazija na Venecuelu zaista mogla da preraste u tropski Vijetnam

Hladni rat 2.0 je snažno pogodio Južnu Ameriku – postavljajući SAD i njihove očekivane podanike protiv četiri ključna stuba tekuće evroazijske integracije: Rusije, Kine, Irana i Turske. Radi se o nafti, glupane! (Aluzija na čuveni predizborni slogan Bila Klintona iz 1992. “radi se o ekonomiji, glupane“, prim. prev.) Ali i o mnogo čemu drugom što promiče oku zagledanom u naftu.

Karakas je počinio ultimativni kardinalni greh u očima „Izuzetnistana“, a to je prodaja nafte mimo američkog dolara i berzi pod njegovom kontrolom. Setite se Iraka i Libije. Ipak, danas to isto rade i Iran i Turska, a i Rusija je – delimično – na tom putu, dok će Kina na kraju sve svoje energetske transakcije vršiti u petrojuanima. Budući da je Venecuela usvojila petro kripto-valutu i suvereni bolivar, Trampova administracija je još prošle godine sankcionisala Karakas i isključila ga sa međunarodnog finansijskog sistema.

Nije ni čudo što Karakas podržavaju Kina, Rusija i Iran. Oni su prava tvrdokorna trojka – a ne „trojka tiranije“kako karikira psiho-ubica Džon Bolton – koja se bori protiv strategije energetske dominacije koju sprovodi Trampova administracija. U suštini, smisao ove strategije je da se postigne apsolutno i večito trgovanje naftom u petrodolarima.

Venecuela je ključni zupčanik u mašini. Psiho-ubica Bolton je pred kamerama priznao: „Ekonomski će biti od velikog značaja za Sjedinjene Države ako američke naftne kompanije budu mogle da investiraju i proizvode naftne kapacitete u Venecueli“. Nije ovde samo stvar u tome da npr. Ekson mobil preotme ogromne naftne rezerve Venecuele – inače najveće na svetu. Ključ je u tome da se eksploatacija nafte monopolizuje u američkim dolarima, od čega bi profit imala nekolicina velikih naftnih milijardera iz grupe Big oil.

Još jednom je na sceni kletva prirodnih resursa. Venecueli ne sme biti dopušteno da profitira od sopstvenog bogatstva po sopstvenim uslovima, pa je tako „Izuzetnistan“ odlučio da se Venecuela mora razoriti. Na kraju, sve se svodi na ekonomski rat. Vrhunac su nove sankcije američkog ministarstva finansija protiv državne naftne kompanije Venecuele PDVSA, čime je defakto uveden naftni embargo protiv Venecuele.

POVRATAK EKONOMSKOG RATA
Sada vlada čvrsto uverenje da ono što se dogodilo u Karakasu nije obojena revolucija, nego stara američka škola smene režima pučem, korišćenjem kompradorskih elita i instaliranjem na poziciju v. d. predsednika anonimusa Huana Gvaida, koji imidžom momčića iz hora nalik na Obamu prikriva svoje ekstremno desničarske stavove.

Svi se sećamo onoga „Asad mora da ode“. Prva faza sirijskog sukoba bila je obojena revolucija koja je izazvala građanski rat, koji se pretvorio u posrednički (proksi) rat uz upotrebu međunarodnih džihadističkih plaćenika. Kako je primetio Tjeri Mejsan, ondašnju ulogu Arapske lige sada ispunjava Organizacija američkih država. A ulogu „Prijatelja Sirije“ – koja je sada uveliko na smetlištu istorije – sada ima tzv. „Lima grupa“, koja suštinski predstavlja klub vazala Vašingtona. Umesto „umerenih pobunjenika“ iz Al-Nusre, možda ćemo uskoro videti kolumbijske ili pridružene „umereno pobunjene“ plaćenike obučene u Emiratima.

Vojna parada tokom proslave Dana nezavisnosti Venecuele, Karakas, 5. jul 2017.

Protivno lažnim vestima zapadnih korporativnih medija, poslednji izbori u Venecueli su bili apsolutno legitimni. Nije bilo načina da se šteluju elektronske mašine za glasanje napravljene na Tajvanu. Vladajuća Socijalistička partija je dobila 70 odsto glasova, a opozicija – iz čijih redova su mnoge partije bojkotovale izbore – je dobila 30 odsto. Ozbiljna delegacija Latinoameričkog saveta izbornih eksperata (CEELA) je iznela nedvosmislen zaključak: „izbori su protekli mirno i bez problema i reflektuju volju građana Venecuele“.

Američki embargo ume da bude surov. Uz to, možda se može reći da je Madurova vlada bila spektakularno nesposobna da diverzifikuje ekonomiju i investira u prehrambenu samodovoljnost. Vodeći uvoznici hrane muljaju kao da sutra ne postoji i razbijaju se od para. Međutim, pouzdani izvori iz Karakasa kažu da su „bariosi“ – siromašna predgrađa – i dalje pretežno mirni.

U zemlji gde pun rezervoar benzina i dalje košta manje od konzerve koka-kole, nema sumnje da su hronični nedostaci hrane i lekova u lokalnim radnjama i klinikama naterali najmanje dva miliona ljudi da napuste Venecuelu. Ali ključni faktor pritiska je američki embargo. Izvestilac UN za Venecuelu, stručnjak međunarodnog prava i bivši sekretar Saveta za ljudska prava UN Alfred de Zajas je pogodio suštinu – mnogo više nego što se bavi tradicionalnom demonizacijom Madura, Vašington vodi „ekonomski rat“ protiv čitave nacije.

Divno je videti kako „narod Venecuele“ uviđa ovu šaradu. U anketi koju je Hinterlaces sproveo još pre mokrog sna Trampove administracije o smeni režima, 86 odsto Venecuelanaca je reklo da se protivi bilo kakvoj vrsti američke intervencije – vojnoj ili nevojnoj – a 81 odsto da je protiv američkih sankcija. Toliko o „benignom“ inostranom mešanju u ime „demokratije“ i „ljudskih prava“.

RUSKO-KINESKI FAKTOR
Analize informisanih posmatrača kao što je Eva Golindžer i, pre svih, kolektiv „Mision Verdad“ su izuzetno korisne. Ono što je sigurno je to da priručnik „Imperije haosa“ nakon embarga i sabotaža podrazumeva i izazivanje građanskog rata.

Neuhvatljive „oružane grupe“ su aktivne u predgrađima Karakasa, deluju pod okriljem noći i podstiču ulične nemire na društvenim mrežama. Pa ipak, Gvaido nema apsolutno nikakvu vlast unutar zemlje. Njegova jedina šansa za uspeh je ukoliko uspe da instalira paralelnu vladu – koja bi se finansirala od prodaje nafte, dok bi Vašington hapsio članove vlade po izmišljenim optužnicama.

Bez obzira na mokre snove neokona, odrasli u Pentagonu bi morali da znaju da bi invazija na Venecuelu zaista mogla da metastazira u tropski vijetnamski ćorsokak. Pritajeni brazilski čvrstorukaš – potpredsednik i penzionisani general Hamilton Murao – je već rekao da neće biti nikakve vojne intervencije (od strane Brazila).

Predsednik Venecuele Nikolas Maduro i prva dama Silia Flores sa podignutim pesnicama pozdravljaju svoje pristalice tokom obeležavanja Dana nezavisnosti Venecuele, Karakas, 5. jul 2017.

Sada već čuvena predstava psiho-ubice Boltona sa beleškom o „5.000 vojnika u Kolumbiji“ je smešna; oni ne bi imali nikakve šanse protiv gotovo 15.000 Kubanaca zaduženih za bezbednost Madurove vlade. Kubanci su već kroz istoriju pokazali da nisu skloni predaji vlasti.

Sve se vraća na pitanje šta bi mogle da urade Rusija i Kina. Kina je najveći kreditor Venecuele. Madura je prošle godine primio Si Đinping u Pekingu, nakon čega mu je dodelio još pet milijardi dolara pozajmice, a potpisano je i najmanje 20 bilateralnih sporazuma. Predsednik Putin je Maduru ponudio svoju punu podršku preko telefona, diplomatski ističući da „destruktivno mešanje sa strane flagrantno krši osnovne norme međunarodnog prava“.

PALjENjE CRVENIH LAMPICA
Do januara 2016, nafta je pala tako nisko da je jedan barel koštao 35 dolara, što je bila katastrofa za trezore Venecuele. Maduro je tada odlučio da 49,9 odsto udela države u vlasništvu nad američkom filijalom PDVSA – „Citgo“-om – preda ruskom Rosnjeftu za pozajmicu od svega 1,5 milijardi dolara. Ovo mora da je izazvalo talas paljenja crvenih lampica po Beltveju: „zli“ Rusi su sada delimični vlasnici glavne venecuelanske robe!

Kako su mu i dalje falili izvori prihoda, Maduro je krajem prošle godine ruskim rudarskim kompanijama omogućio da eksploatišu venecuelansko zlato. A tu je još toga – nikl, dijamanti, gvožđe, aluminijum, boksit – sve što žele Rusija, Kina i SAD. Što se venecuelanskog državnog zlata u vrednosti od 1,3 milijarde dolara tiče – zaboravite na mogućnost vraćanja istog iz Banke Engleske.

A onda je prošlog decembra usledila kap koja je prevršila čašu stpljenja duboke države: „let prijateljstva“ dva ruska strateška nuklearna bombardera Tu-160 (preko Atlantika u Karakas). Kako se usuđuju? I to u našem dvorištu? Energetski master plan Trampove administracije možda zaista predviđa anektiranje Venecuele na paralelni kartel „Zemalja izvoznica nafte Severne i Južne Amerike“ (NASAPEC), koji bi bio u stanju da konkuriše OPEK+ romansi između Rusije i saudijske kraljevske porodice. Ali čak i kada bi to urodilo plodom,  uz moguće savezništvo SAD i Katara u industriji tečnog gasa, nema garancija da bi to bilo dovoljno da obezbedi dominaciju petrodolara – i petrogasa – na duge staze.

Evroazijska energetska integracija će u najvećoj meri zaobići petrodolar, to je u samoj srži strategija BRIKS-a i ŠOS-a. Od „Severnog toka 2“ do „Turskog toka“, Rusija cementira dugoročno energetsko partnerstvo sa Evropom. A dominacija petrojuana je samo pitanje vremena. Moskva to zna. Teheran to zna. Ankara to zna. A zna i Rijad.

Predsednik Ruske Federacije Vladimir Putin poklanja predsedniku Venecuele Nikolasu Maduru knjigu o Ugu Čavezu, Brazilija, 17. jul 2014.

Tako da, koji je plan B, neokoni? Jeste li spremni za vaš tropski Vijetnam?

 

Preveo Vojislav Gavrilović

 

Izvor Ѕtrategic-culture.org

Svet
Pratite nas na YouTube-u