IZMEĐU BIZMARKA I HITLERA

ŽELjKO CVIJANOVIĆ Nemački izbor danas se ne razlikuje mnogo od srpskog, s tim što...

ŽELjKO CVIJANOVIĆ

Nemački izbor danas se ne razlikuje mnogo od srpskog, s tim što Nemci brane svoj rast, a Srbi svoj opstanak

I kad bi nekom čarobnom rukom ukrajinska kriza noćas bila zaustavljena, opet ujutro u Evropi mnogo toga ne bi ostalo isto, ne bi bilo vraćeno u stanje pre krize. A ne bi ne zato što ista neće ostati Ukrajina, već što ista neće biti Nemačka.

Nezamislivo se dogodilo kad je u četvrtak u parlamentu EU u Strazburu, koji nije uspeo da definiše nivo sankcija protiv Rusije, frakcija Zelenih dala nacrt rezolucije kojom se bivšem nemačkom kancelaru Gerhardu Šrederu „zabranjuje da se ubuduće obraća javnosti o pitanjima ukrajinske krize“. Da nije tu samo bila reč o potezu zelenih „frikova“, pokazala je podrška iz uticajnog kruga konzervativne Narodnjačke stranke Evrope.

Šta je bilo razlog da se Šrederu uskrati pravo na mišljenje, i to na mestu koje sebe smatra hramom gde se neguju tradicije posleratne evropske demokratije? Bivšem kancelaru zamera se što je odbio da jasno osudi politiku Vladimira Putina, istovremeno podsećajući da je NATO agresija na Srbiju, u kojoj je kao kancelar i sam učestovao, izvedena mimo međunarodnog prava.

Umesto odmeravanja posledica koje takav predlog može da ima na stanje odavno opadajuće evropske demokratije, vredno je razmotriti njegov karakter. Naime, on ima svoj duboko iracionalni aspekt, gde se preti izolacijom svakom ko se usudi da u kritičnom trenutku izađe izvan vladajuće matrice mišljenja. Ne manje od toga, taj predlog očituje i jedan duboki strah i nelagodu evropske političke klase. Naime, svako ko prati internet-komentare čitalaca u online izdanjima najvećih evropskih novina lako će primetiti da je razumevanje zapadne publike za Putinove poteze u Ukrajini nesrazmerno veće od onoga koje i mogu i smeju da pokažu zapadne elite. Rečju, veoma brzo se pokazalo da građani EU o ukrajinskoj krizi misle različito od svojih elita, tako da, koliko god izgledao usamljen, Šrederov stav je sve samo ne to. Istovremeno, na evropskoj sceni najveće razumevanje za Putina, pa i za demokratsko pravo Šredera na izricanje stava, pokazale su stranke, koje se u medijima EU nazivaju „ultradesničarskim“ i koje bi, prema nekim procenama, mogle uskoro da zauzmu više od trećine mesta u parlamentu EU. Naravno, kad se „ultradesničari“ pokažu kao poslednji branioci demokratije, to govori da nije reč ni o kakvim ultradesničarima, već svetu koji štiti interese i prava građana. I, još više, koliko se evropski politički mainstream odvojio od elementarnih vrednosti koje javno ispoveda i od onih čije stavove bi morao da zastupa.

angelamerkelnetanijahu

POLjSKO PONIŽENjE MERKELOVE

Političke implikacije predloga za Šrederovu izolaciju, međutim, još su značajnije. Naime, teško je verovati da bivši nemački kancelar može da bude slobodan strelac, koji u javnosti prema osetljivim pitanjima nastupa bez konsultacija sa vlašću. Koliko god da savremeno srpsko političko iskustvo nalaže kako je premijer, kako postane bivši, čovek viđen za Centralni zatvor ili bar, kako je pisao Nušić, „za Ivanjicu“, bivši kancelar je među Nemcima vanredno ugledna ličnost, čija retka reč u javnosti ne može da prođe bez odjeka. Otuda je pitanje da li je razlog za toliko rigidan odnos prema Šrederu i osnovana sumnja da to nije bilo nikakvo usamljeno mišljenje, već nešto što misli deo političke elite i, u ovom slučaju, ozbiljna većina nemačke poslovne elite.

Naravno, nije teško naslutiti odakle je Zelenima stigao impuls za osudu Šredera. Bio je to isti onaj impuls koji je samo dan pre teško ponizio nemačku kancelarku Angelu Merkel. Naime, najavljujući svoj sastanak sa Merkelovom, koji se odigrao u sredu, Poljski premijer Donald Tusk najavio je da prema njoj neće imati milosti. “Nemačko oslanjanje na ruski gas može da ograniči suverenitet Evrope“, rekao je Tusk, svrstavajući tako Nemce u neku vrstu evropske pete kolone, u krug ruskih saveznika, koji rade o glavi evropskom suverenitetu i bezbednosti.

Očigledno, Severni tok je delikatno pitanje za Nemačku, koja dobar deo svog privrednog rasta, posebno posle odustajanja od nuklearne energije, bazira na jeftinom ruskom gasu. Istovremeno, Nemci rast svog izvoza, na koji su toliko ponosni, danas najviše ostvaruju na ruskom i kineskom tržištu, dok je za isto to vreme njihov izvoz u krizom pogođenu Evropu prilično smanjen. Osetljivo pitanje, međutim, ovaj put nije zahtevalo i osetljivog sagovornika. Naime, dalo bi se očekivati da će Vašington – koji na vrhuncu ukrajinske krize postavlja pitanje zavisnosti Nemačke i Evrope od ruskog gasa – u tako važnu misiju Merkelovoj poslati Baraka Obamu ili bar Džona Kerija. Ali ne, poslali su joj Tuska, tipa koji ispunjava zadatak i prenosi poruku, sa kojim se ne može raspravljati, već je moguće samo po njemu poslati odgovor.

angelamerkelputin

NEMAČKI I SRPSKI IZBOR

Ilustracije radi, izbor Tuska, koji zahteva od Merkelove da odustane od ruskog gasa, mnogo je drastičnije nego kad iz Brisela u Beograd sa novim zahtevima pošalju Jelka Kacina. Elem, nije Tuskovo bilo samo da donese poruku i vrati odgovor već i da sagovornicu ponizi, da joj pokaže da tamo u velikom svetu moćnih njegove političke gabarite odmeravaju nivoom posete. Mera tog nivoa bio je, naravno, Tusk.

Nemačka, od koje se tako direktno zahteva da odustane od ruskog gasa i kojoj se preventivno zatvaraju usta zabranom Šrederu da govori, naravno, još nije iscrpela svoje mogućnosti da balansira između odanosti Vašingtonu i svog suštinskog ekonomskog interesa. Ali ti resursi se ipak troše dok se Merkelova pridružuje osudama Rusije, istovremeno se veoma trudeći da preko usana ne prevali ni reč o američkoj ideji za ekonomske sankcije protiv Putina i Moskve.

Sa jedne strane, to nagoveštava da će ona morati da preuzme inicijativu u zapadnim pregovorima sa Putinom, računajući na sve rizike tog posla, budući da ono što Nemačka u Ukrajini hoće sa Rusijom gotovo da i ne liči na ono što hoće Vašington. I to, konačno, Nemačku dovodi na njenu najveću raskrsnicu od ujedinjenja, a možda i od Drugog svetskog rata. Naime, ukrajinska kriza još jednom je pokazala, ali više nego ikada pre, da je dugoročno neodrživa nemačka pozicija ekonomskog diva i političkog patuljka. Taj disbalans mora da se uravnoteži. Rečju, ili će Nemačka, kao patuljak na koncima Vašingtona, morati da umeri, možda čak i zaustavi svoj ekonomski rast zauzimajući prve redove u antiruskoj ofanzivi, ili će porasti u srazmernog političkog giganta, plaćajući visoku cenu odupiranja Vašingtonu. Naravno, odgovor na to pitanje neće doći preko noći, biće to proces koji bi mogao da traje veoma dugo, ali ukrajinska kriza mogla bi da nagovesti nemački smer kretanja. Duboka ukorenjenost američke kontrole u Nemačkoj ne daje mnogo nade u promenu kursa Berlina, ali zar odluka Merkelove da prihvati drastično usporavanje ekonomskog rasta izgleda verovatno? Možda će u toj odluci ulogu igrati i činjenica da Nemačka, pojednostavljeno gledano, bira između povratka suverenosti i povratka nacizmu, između Bizmarka i Hitlera.

Koliko god to paradoksalno izgledalo, nemački izbor danas se ne razlikuje mnogo od srpskog, s tim što Nemci brane svoj rast, a Srbi svoj opstanak. Ako je dakle, prema kriterijumima Vašingtona, Tusk bio adekvatan glasnik za Merkelovu, kojoj se preko njega poručilo da se ima završiti energetska saradnja sa Rusijom, i to u situaciji kada je Severni tok, kojim se gasom snabdeva Nemačka, svršen čin, odnosno odavno završen projekat, kakvom glasniku ii kakvoj poruci onda može da se nada Srbija povodom Južnog toka, koji faktički još nije ni započet?

Hoće li posle izbora Vučiću to sa Južnim tokom saopštiti Kacin, ili, će poniženje biti adekvatnije da mu u tuskovsku misiju u Beograd pošalju Hašima Tačija? To i nije najvažnije pred činjenicom da će Južni tok zapravo biti fokusna tačka srpske posleizborne politike, nešto od čega će zavisiti i sve drugo, a o čemu se neće moći raspravljati i tražiti kompromis ni sa jednim od velikih igrača. Postojaće samo odluka i posledice.

Donald Tusk, koji se za račun Vašingtona postavio između Nemačke i Rusije, pokazao je da iz istorije nije naučio ništa, zaboravljaući kako je Poljska prolazila kad bi se za račun prekomorske sile našla između dva moćna suseda. Da li je Angela Merkel bolji učenik istorije, tek će se videti po njenom konačnom odnosu prema Rusiji. A Srbija? Ona još nije pred pitanjem koji će put izabrati, već da li će sama da bira ili će pre toga biti izabrana.

Politika
Pratite nas na YouTube-u