OLEG BONDARENKO: ZAPAD JE OTVORIO PANDORINU KUTIJU

Američki trend evropske regionalizacije suprotstavljen je procesu centralizovanog povratka ruskih zemalja Izgubivši u trenutku...

Američki trend evropske regionalizacije suprotstavljen je procesu centralizovanog povratka ruskih zemalja

Izgubivši u trenutku dobru četvrtinu svoje teritorije i svetskog uticaja 1991, Rusija se našla na pragu daljeg raspada, opasnosti koja je potrajala više od deset godina. Lokalni separatistički pokreti, često s terorističkim predznakom, delovali su u nacionalnim republikama Kavkaza, Povoložja, Istočnog Sibira. Ali, zahvaljujući Vladimiru Putinu, koji je postepeno sticao moć, država je opstala.

Takođe, zakon razvoja Rusije, kao i bilo koje druge imperije, glasi: bez razvoja centralističkih tendencija jača centrifugalna sila, i obratno.

Obuzeta svojim problemima, moja država vene i slabi veoma brzo. Pri tome, ruska ekspanzija razlikuje se od američke – i nije suprotstavljena toliko američkoj 6. floti koliko sili suverenog duha, koji, kao što je poznato, „diše gde hoće”. U sovjetska vremena taj duh je bio komunizam, koji je svetu predstavila Moskva. U novije vreme taj duh je postao konzervatizam i pravoslavlje – ta jedinstvena istinska prirodna tradicija i kultura, vera i porodica, koje nedostaju savremenom svetu. Umesto komunističkog internacionalizma dolazi konzervativni internacionalizam, istinski savez država i naroda koji ne žele da žive po tuđim pravilima, dajući prednost zdrave porodične vrednosti zapadnom prihvatanju svega (agresivnoj tolerantnosti).

S bolom gledamo progon Rusa iz Uzbekistana, Letonije, Estonije, Moldavije, što u Rusiji izaziva pravedan gnev. Kada su Ruse iz srednje Azije ubijali zbog stanova, a američki savetnici se više interesovali za spoljnu politiku Kremlja, mi smo stidljivo ćutali.

Kad su banditi iz NATO-a našu bratsku Srbiju, alter ego Rusije, bombardovali kasetnim bombama i osiromašenim uranijumom, mi smo i dalje (Jeljcin i Černomirdin) nemoćno ćutali. A kada su ce, učinivši herojski podvig, ruski specijalci iskrcali na aerodrom Slatina, u očekivanju transportera s ruskim desantom, predati su sopstvenim političarima koji su se žalosno pravdali zatvorenim vazdušnim prostorom susednih država. Sada je došlo vreme za odgovor.

Krim je samo početak. U najskorijem periodu bićemo svedoci ustanka u ruskim oblastima na jugoistoku Ukrajine, gde ne žele da priznaju nezakonitu vlast neofašista u Kijevu. U istoriji, ukoliko se važan presedan desio na Krimu to znači da će se zbiti i u Odesi, i u Donjecku. Priznavši jednostrano stanje na Kosovu, Zapad je otvorio Pandorinu kutiju za Južnu Osetiju i Abhaziju, a ove godine referendumi o samoopredeljenju biće održani u Škotskoj i Kataloniji.

Toliko hvaljenom „civilizovanom svetu” biće izuzetno teško da objasni zašto ne mogu žitelji Krima, a mogu Škoti. Vraćanje Krima u sastav Rusije na osnovu rezultata referenduma biće značajno i za druge regione. Ubeđen sam da će slični referendumi uskoro biti organizovani i u Pridnjestrovlju, Abhaziji, Južnoj Osetiji. Američki trend evropske regionalizacije suprotstavljen je procesu centralizovanog povratka ruskih zemalja. Pod parolom „Krim hoće kući” taj proces je već počeo. Više od toga, mogućnost povratka Krima posle 23 godine ukrajinske „nezavisnosti” i posle skoro 60 godina predaje istoga iz RSFRS u CSSR – to je direktan signal i Srbima: Kosovo je moguće povratiti. Princip koji je izneo najuticajniji čovek na svetu na konferenciji za novinare – „Ako može KiM, može i Krim” – ima efekat ogledala: ako je moguće vratiti Krim, moguće je vratiti i KiM. Srpski svet, jednako kao i ruski, koji je preživeo raspad i stagnaciju, sada mora da se objedini oko narodne ideje. Ta ideja, posebno aktuelna posle pokušaja destabilizacije Republike Srpske i opasnosti narušavanja njenog suvereniteta, može da objedini sve Srbe, bez obzira na pojedinačne političke stavove. Danas, uoči referenduma na Krimu i izbora u Srbiji, trenutak je da se i o tome progovori i distancira od evroatlantskih defetista.

Većeg jedinstva jedne nacije, kao sada u Risiji, odavno nije bilo – čak se ni olimpijada i sportske pobede proteklih godina ne mogu uporediti sa time. Jer, jedna stvar su igre, a druga – ozbiljan život.

Autor je politikolog iz Moskve

Izvor Politika, 14. 03. 2014.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u