RAJKO PETROV NOGO: ŠTA MOŽE LAŽ BESMRTNOJ DUŠI

Kada smo Dučićeve zemne ostatke vraćali, Dučić nije putovao od grada do grada, već...

Kada smo Dučićeve zemne ostatke vraćali, Dučić nije putovao od grada do grada, već od hrama do hrama, da bi se skrasio u krasnoj Hercegovačkoj Gračanici, na Crkvini iznad Trebinja

U okviru projekta Instituta za književnost i umetnost iz Beograda: „Smena poetičkih paradigmi u srpskoj književnosti XX veka: nacionalni i evropski kontekst”, u Trebinju, na manifestaciji „Dučićeve večeri poezije”, održan je naučni skup s temom: „Poetika Rajka Petrova Noga”. O delu velikog pesnika govorilo je tridesetak književnih kritičara, istoričara književnosti, univerzitetskih profesora… S Rajkom Petrovim Nogom (1945), u pauzi načnog skupa, razgovaramo pod čuvenim trebinjskim platanima, pod kojima je, verujemo, sedeo i Dučić.

Kakav je osećaj slušati tumače sopstvene poezije. Uspevaju li oni da otkriju nešto čega ni sami niste bili svesni?

— Uvek je korisno, mada nije uvek prijatno, slušati odjek svojih stihova. „U tuđem smo srcu svoje srce čuli”, pisao je Miljković. Ovde je, uz stare asove u tumačenju poezije (S. Koljević, J. Delić, A. Jovanović, I. Negrišorac, B. Letić) pristigao i neki novi, senzibilan, obrazovan i uljudan mladi svet koji, u opštoj vrednosnoj pometnji, ima čvrsta merila i jednu skoro monašku privrženost poeziji. I pesnici i njihovi tumači danas su u nekoj vrsti azila, a Dučićevo Trebinje kao da je rođeno za pribežište. Neko važan je rekao da je pesma uvek otvorena i da je slučajnost završava. Svaki naraštaj drukčije čita i tumači, i tako nam otkriva ponešto čega u svojim stihovima možda i nismo bili svesni. Zato su mi ove „posmrtne počasti” dvostruko drage. Čoveku se učini da je još živ.

Zalagali ste se za povratak Dučića u otadžbinu. Da li je pesnik, konačno, dobio mesto koje mu pripada u srpskoj književnosti?

— I dok je Dučićev prah bio u tuđini, o Dučiću se u našoj zemlji vanredno dobro pisalo: P. Slijepčević, M. Pavlović, M. Begić, M. Kašanin, M. Danojlić, N. Petković, N. Koljević. Kada smo Dučićeve zemne ostatke vraćali, Dučić nije putovao od grada do grada, već od hrama do hrama, da bi se skrasio u krasnoj Hercegovačkoj Gračanici, na Crkvini iznad Trebinja. Sa velikim pesnicima uvek je tako: kojom silinom ih potiskuju i izgone, oni se stotinu puta snažnije vraćaju. Danas je već opšte mesto da je neizmeran udeo Dučićev – i u poeziji i u prozi – kojim je našu književnost, istoriju i kulturu uopšte „vukao za uši” da bude i veća i bolja, nego što je bila. Ako je – a jeste – Petar Drugi Petrović Njegoš epska, Jovan Dučić je naša lirska paradigma.

Dučić je od Trebinja želeo da napravi „mali Dubrovnik”. Koliko je u tome uspeo?

— Dučić je pisao da je Dubrovnik nikao na srpskoj steni i da sve najbolje – vodu, vazduh, hranu i ljude – dobiva iz srpskog zaleđa. Dučić je Dubrovnik nenadmašno stihovima posvojio. Ali i pre Dučića, stari dubrovački pesnik je pevao: „Sa vrh Srđa vila kliče;/ Zdravo srpski Dubrovniče”! Bilo pa prošlo. A ko zna šta će biti. Od Trebinja Dučić nije, čini mi se, pravio mali Dubrovnik; Trebinje je starije od Dubrovnika, i Dučić mu je tu starinu potcrtavao. Danas je Trebinje Srbima mala i lepa mediteranska uteha.

U parku se gledaju Njegoš i Dučić. O čemu li oni danas razgovaraju?

— Prvi spomenik Njegošu uopšte – rad Tome Rosandića – Dučić je poklonio „svome milom Trebinju”. Da se zna u kakav vrh treba gledati i na koga se ugledati. Dučića smo preko puta Njegoša „posadili”, tu na ulazu u Dučićev park – da Vladika i Knez pesnika „po svu noć zbore gorke samoće ove zemlje”. Imali su, bogme, u poslednje vreme o čemu gorko zboriti, a možda i tvrdo mučati. Ali i Njegoš i Dučić stoje tu da nas svaki put opomenu i postide: „Jesmo li kao u iskonske sate/ Nalik na tvoje obličje i danas?/ Ako li nismo, kakva tuga za nas,/ Ako li jesmo, kakva beda za te”.

Odlazite li u Sarajevo, koje ste morali da napustite, gde nameravaju da podignu spomenik Francu Ferdinandu?

— Posle ovog poslednjeg rata više puta sam kroz Sarajevo prolazio – da vidim „je l’ Sarajvo gdje je nekad bilo” – a jednom i dva debela sata kroz centar šetao. Vuklo me, između ostalog, da vidim kako su u asfalt utisnute Principove stope besmislom zalili. Ej, zalivači, te su stope, više nego u asfalt, u vreme utisnute, i ničim se ne mogu izbrisati. Ferdinanda je Princip pitao: Šta ćeš ti tu? I to još na Vidovdan. Principov hitac – kojim je Obilića obnovio – putovao je iz Vidovdana 1389, rikošetirao od Karađorđa na Sretenje 1804, i iz Principa se upravio 1914. tamo gde mu je sudbina odredila. O tiranoubistvu je reč. A kako se zovu oni koji okupatoru dižu spomenike, neka drugi imenuju.

Neke evropske zemlje, stogodišnjicu početka Prvog svetskog rata, koriste za reviziju istorije. Spremaju se nove optužbe na račun Srbije?

— Jednom sam već rekao da nam oni nikada neće oprostiti zločine koje su nad nama počinili… Za koji dan u Srpskoj književnoj zadruzi izaći će moja knjiga „S mene na uštap”, gde će biti niz podsećanja na uzvišenost onih 78 noći i 78 dana kada smo se nosili sa silama nemerljivim. Neka oni pričaju njihovu, mi ćemo svoju priču. Ovde, u Trebinju, prisustvovali smo svečanoj akademiji „Spomen Principu”, koja je i naslovljena po istoimenoj pesmi M. Crnjanskog, gde ima i ovakav stih: „Ubici dište Vidovdanski hram”. Dragan Hamović je pustio Mladobosance – Principa i drugove – da svojim glasom govore, a u drugom delu savremene pesnike da o Principu slove. Te uzbudljive reči i stihove horski su i refrenski zatalasale note Svetislava Božića na stihove Crnjanskog. Nije dakle reč ni o Srbiji, ni o Srbijici, ni o Srpskoj – već o Serbiji: „U Serbiji zornjaču tražim”. Lepo se osetilo da su se iz Kočićevog, Šantićevog, Dučićevog, a ponajpre iz Njegoševog orlovskog gnezda, izlegli mladobosanski tići, ti Andrićevi „pobunjeni anđeli”, i njihov slobodarski, žrtveni let zauvek ih je sa nebom venčao. Šta može laž njihovoj besmrtnoj duši.

Hoće li Republika Srpska uspeti da opstane?

— Ovamo preko Drine skoro da nema porodice bez poginulih ili ranjenih. Neke familije su potpuno zatrte. Nema ovamo nikoga koji ne zna kolika je i kakva cena Srpske. Neka se oni predizborno svađaju do mile volje, ali ako dođe u pitanje otadžbina, biće, kao što su i bili, svi kao jedan.

Tako smo blizu mora, a more više nemamo?

— Imamo. Nije li Nikola Malović, srpski pisac iz Boke, koji živi u Herceg-Novom, onomadne odrešito rekao da još jedino u Boki Kotorskoj Srbi masovnije žive uz more. Pođi odavde preko Zubaca, tamo do Zelenike i Savine, pa ozgo pogledaj: sve dokle ti oko dopire, i tamo levo, gde žive Paštrovići, dokle pogled ne seže, sve je to i naše. I u Trebinju i u Herceg-Novom mi smo kod svoje kuće.

 

Autor Zoran Radisavljević

Izvor Politika, 07. 04. 2014.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u