Kada smo Dučićeve zemne ostatke vraćali, Dučić nije putovao od grada do grada, već od hrama do hrama, da bi se skrasio u krasnoj Hercegovačkoj Gračanici, na Crkvini iznad Trebinja
U okviru projekta Instituta za književnost i umetnost iz Beograda: „Smena poetičkih paradigmi u srpskoj književnosti XX veka: nacionalni i evropski kontekst”, u Trebinju, na manifestaciji „Dučićeve večeri poezije”, održan je naučni skup s temom: „Poetika Rajka Petrova Noga”. O delu velikog pesnika govorilo je tridesetak književnih kritičara, istoričara književnosti, univerzitetskih profesora… S Rajkom Petrovim Nogom (1945), u pauzi načnog skupa, razgovaramo pod čuvenim trebinjskim platanima, pod kojima je, verujemo, sedeo i Dučić.
Kakav je osećaj slušati tumače sopstvene poezije. Uspevaju li oni da otkriju nešto čega ni sami niste bili svesni?
— Uvek je korisno, mada nije uvek prijatno, slušati odjek svojih stihova. „U tuđem smo srcu svoje srce čuli”, pisao je Miljković. Ovde je, uz stare asove u tumačenju poezije (S. Koljević, J. Delić, A. Jovanović, I. Negrišorac, B. Letić) pristigao i neki novi, senzibilan, obrazovan i uljudan mladi svet koji, u opštoj vrednosnoj pometnji, ima čvrsta merila i jednu skoro monašku privrženost poeziji. I pesnici i njihovi tumači danas su u nekoj vrsti azila, a Dučićevo Trebinje kao da je rođeno za pribežište. Neko važan je rekao da je pesma uvek otvorena i da je slučajnost završava. Svaki naraštaj drukčije čita i tumači, i tako nam otkriva ponešto čega u svojim stihovima možda i nismo bili svesni. Zato su mi ove „posmrtne počasti” dvostruko drage. Čoveku se učini da je još živ.
Zalagali ste se za povratak Dučića u otadžbinu. Da li je pesnik, konačno, dobio mesto koje mu pripada u srpskoj književnosti?
— I dok je Dučićev prah bio u tuđini, o Dučiću se u našoj zemlji vanredno dobro pisalo: P. Slijepčević, M. Pavlović, M. Begić, M. Kašanin, M. Danojlić, N. Petković, N. Koljević. Kada smo Dučićeve zemne ostatke vraćali, Dučić nije putovao od grada do grada, već od hrama do hrama, da bi se skrasio u krasnoj Hercegovačkoj Gračanici, na Crkvini iznad Trebinja. Sa velikim pesnicima uvek je tako: kojom silinom ih potiskuju i izgone, oni se stotinu puta snažnije vraćaju. Danas je već opšte mesto da je neizmeran udeo Dučićev – i u poeziji i u prozi – kojim je našu književnost, istoriju i kulturu uopšte „vukao za uši” da bude i veća i bolja, nego što je bila. Ako je – a jeste – Petar Drugi Petrović Njegoš epska, Jovan Dučić je naša lirska paradigma.
Dučić je od Trebinja želeo da napravi „mali Dubrovnik”. Koliko je u tome uspeo?
— Dučić je pisao da je Dubrovnik nikao na srpskoj steni i da sve najbolje – vodu, vazduh, hranu i ljude – dobiva iz srpskog zaleđa. Dučić je Dubrovnik nenadmašno stihovima posvojio. Ali i pre Dučića, stari dubrovački pesnik je pevao: „Sa vrh Srđa vila kliče;/ Zdravo srpski Dubrovniče”! Bilo pa prošlo. A ko zna šta će biti. Od Trebinja Dučić nije, čini mi se, pravio mali Dubrovnik; Trebinje je starije od Dubrovnika, i Dučić mu je tu starinu potcrtavao. Danas je Trebinje Srbima mala i lepa mediteranska uteha.
U parku se gledaju Njegoš i Dučić. O čemu li oni danas razgovaraju?
— Prvi spomenik Njegošu uopšte – rad Tome Rosandića – Dučić je poklonio „svome milom Trebinju”. Da se zna u kakav vrh treba gledati i na koga se ugledati. Dučića smo preko puta Njegoša „posadili”, tu na ulazu u Dučićev park – da Vladika i Knez pesnika „po svu noć zbore gorke samoće ove zemlje”. Imali su, bogme, u poslednje vreme o čemu gorko zboriti, a možda i tvrdo mučati. Ali i Njegoš i Dučić stoje tu da nas svaki put opomenu i postide: „Jesmo li kao u iskonske sate/ Nalik na tvoje obličje i danas?/ Ako li nismo, kakva tuga za nas,/ Ako li jesmo, kakva beda za te”.
Odlazite li u Sarajevo, koje ste morali da napustite, gde nameravaju da podignu spomenik Francu Ferdinandu?
— Posle ovog poslednjeg rata više puta sam kroz Sarajevo prolazio – da vidim „je l’ Sarajvo gdje je nekad bilo” – a jednom i dva debela sata kroz centar šetao. Vuklo me, između ostalog, da vidim kako su u asfalt utisnute Principove stope besmislom zalili. Ej, zalivači, te su stope, više nego u asfalt, u vreme utisnute, i ničim se ne mogu izbrisati. Ferdinanda je Princip pitao: Šta ćeš ti tu? I to još na Vidovdan. Principov hitac – kojim je Obilića obnovio – putovao je iz Vidovdana 1389, rikošetirao od Karađorđa na Sretenje 1804, i iz Principa se upravio 1914. tamo gde mu je sudbina odredila. O tiranoubistvu je reč. A kako se zovu oni koji okupatoru dižu spomenike, neka drugi imenuju.
Neke evropske zemlje, stogodišnjicu početka Prvog svetskog rata, koriste za reviziju istorije. Spremaju se nove optužbe na račun Srbije?
— Jednom sam već rekao da nam oni nikada neće oprostiti zločine koje su nad nama počinili… Za koji dan u Srpskoj književnoj zadruzi izaći će moja knjiga „S mene na uštap”, gde će biti niz podsećanja na uzvišenost onih 78 noći i 78 dana kada smo se nosili sa silama nemerljivim. Neka oni pričaju njihovu, mi ćemo svoju priču. Ovde, u Trebinju, prisustvovali smo svečanoj akademiji „Spomen Principu”, koja je i naslovljena po istoimenoj pesmi M. Crnjanskog, gde ima i ovakav stih: „Ubici dište Vidovdanski hram”. Dragan Hamović je pustio Mladobosance – Principa i drugove – da svojim glasom govore, a u drugom delu savremene pesnike da o Principu slove. Te uzbudljive reči i stihove horski su i refrenski zatalasale note Svetislava Božića na stihove Crnjanskog. Nije dakle reč ni o Srbiji, ni o Srbijici, ni o Srpskoj – već o Serbiji: „U Serbiji zornjaču tražim”. Lepo se osetilo da su se iz Kočićevog, Šantićevog, Dučićevog, a ponajpre iz Njegoševog orlovskog gnezda, izlegli mladobosanski tići, ti Andrićevi „pobunjeni anđeli”, i njihov slobodarski, žrtveni let zauvek ih je sa nebom venčao. Šta može laž njihovoj besmrtnoj duši.
Hoće li Republika Srpska uspeti da opstane?
— Ovamo preko Drine skoro da nema porodice bez poginulih ili ranjenih. Neke familije su potpuno zatrte. Nema ovamo nikoga koji ne zna kolika je i kakva cena Srpske. Neka se oni predizborno svađaju do mile volje, ali ako dođe u pitanje otadžbina, biće, kao što su i bili, svi kao jedan.
Tako smo blizu mora, a more više nemamo?
— Imamo. Nije li Nikola Malović, srpski pisac iz Boke, koji živi u Herceg-Novom, onomadne odrešito rekao da još jedino u Boki Kotorskoj Srbi masovnije žive uz more. Pođi odavde preko Zubaca, tamo do Zelenike i Savine, pa ozgo pogledaj: sve dokle ti oko dopire, i tamo levo, gde žive Paštrovići, dokle pogled ne seže, sve je to i naše. I u Trebinju i u Herceg-Novom mi smo kod svoje kuće.
Autor Zoran Radisavljević
Izvor Politika, 07. 04. 2014.