KAD TEORIJE ZAVERE POSTANU ČINjENICE ZAVERE

D. MARJANOVIĆ Orvelijanski dokumenti tajnih službi SAD i Britanije otkrili su pravu dubinu zapadne...

D. MARJANOVIĆ

Orvelijanski dokumenti tajnih službi SAD i Britanije otkrili su pravu dubinu zapadne medijske manipulacije

Aktivno ciljanje i blaćenje nepodobnih država ponekad može izgledati toliko duboko ugrađeno u suštinu pojedinih prozapadnih medija da ostavlja utisak autentične kritike i proizvoda objektivnog novinarstva. Nema sumnje da su konkretne kritike neretko i opravdane, pa se tvrdnje da iza svega možda stoje moćne organizacije sa političkom agendom često izgledaju kao teorija zavere. Ali, kako ćemo uskoro videti, neke od ovih “teorija zavera” postale su činjenicama zahvaljujući novim dokumentima koje je posredstvom Glena Grinvalda objavio Edvard Snouden.

Pre nego što se osvrnemo na same dokumente, osvrnimo se na aktuelni medijski razvoj koji je prethodio.

TRANZICIJA PREMA NOVIM MEDIJIMA

Što se tiče korporativnih medija, tu je stvar više-manje jasna: mnogi danas shvataju da su korporativni i državni mediji u službi političkih interesa i da imaju svoju specifičnu agendu. Za prosečnog čitaoca globalni “medijski ratovi” su zapravo dobra stvar jer na taj način – ako nije i sam ograničen – može da sagleda jednu istu temu iz više perspektiva.

Nove generacije sve manje prate mas-medije i okreću se drugim izvorima informisanja, pre svega tzv. “novim medijima”, gde svakako spadaju i društvene mreže. Na prvi pogled moglo bi se zaključiti da su društvene mreže, poput Facebook-a, Twitter-a, YouTube-a i sl., idealan izvor informacija jer informaciju stvaraju, prenose i koriguju sami korisnici/čitaoci. U idealnom scenariju to bi bili pravi “građanski” mediji, nezavisni od političkih agendi, oglašivačke industrije i drugih faktora koji itekako utiču na izveštavanje i pisanje “klasičnih” medija.

Nažalost, takav ideal postoji samo u teoriji – a otkako su počeli bivati sve važniji izvori informacija –krenulo se i sa infiltracijom u “nove medije”. Treba imatii na umu koji je primarni cilj informisanja – borba za „srce i um” onog koji konzumira informaciju. Cilj je da njega na razne načine dovedemo u situaciju da poveruje upravo našoj strani priče, našoj agendi. Od toga zavisi sve. Današnje najveće svetske sile i dominantni ekonomski modeli primarno postoje i opstoje zahvaljujući uspešnoj “prodaji” agende.

Do koje je mere agenda uspešno prodavana, možda je najbolje opisao poznati Slavoj Žižek kada je rekao: “Razmislite na trenutak o čudnovatoj situaciji današnjice. Pre 30 ili 40 godina još uvek smo vodili debate o tome kakva će budućnost biti: komunistička, fašistička, kapitalistička, nekakva druga. Danas niko više ne raspravlja o tim pitanjima. Svi mi tiho prihvatamo da će globalni kapitalizam ostati. S druge strane, opsednuti smo kosmičkim katastrofama: da će celi život na Zemlji nestati, zbog virusa, zbog asteroida itd. Dakle, paradoks je da jemnogo lakše zamisliti kraj života na zemlji nego znatno umereniju radikalnu promenu u kapitalizmu”.

Dakako, Žižek je potpuno u pravu: mnogi će danas lakše zamisliti kraj sveta nego kraj kapitalizma, čak i u ovim godinama kad je kapitalizam u dubokoj krizi.

Otkud ovakav ekstremni paradoks? Nedostatak ljudske mašte? Re-evolucija u poslednjih 30 ili 40 godina? Ili možda odgovor leži u tome da su i ljudsku maštu već preotele određene sile koje određuju gotovo sve aspekte čovekovog života, pa i njegovu maštu?

Ne tako davno, pre možda svega 30 godina, u zapadnom svetu vladao je daleko veći medijski pluralizam. Čak i ono što danas nazivamo mainstream medijima bilo je daleko liberalnije. Možda su vodeći mediji uvek imali neke temeljne sličnosti, ali različitost u prezentovanju pojedinih činjenica ipak se osećala od medija do medija, tačnije od vlasnika do vlasnika.

obamacukerberg

KONCENTRACIJA PROPAGANDE

Mnogi toga nisu svesni, ali ne tako davne 1983. oko 90 odsto svih medija u SAD bilo je pod kontrolom ukupno 50 kompanija. Već taj broj može da zvuči problematično za “medijsku demokratiju”, ali stvari su sa godinama postale mnogo gore. Prema istom istraživanju 2011. godine, u SAD 90 odsto svih medija više ne kontroliše 50 kompanija, već samo šest.

Statistički gledano, 50 medijskih vlasnika sigurno će proizvoditi veći medijski diverzitet od šest medijskih vlasnika, zar ne? Da danas američkim medijima upravlja 50 kompanija, možda bi njih 48 tvrdilo da je u Siriji u toku “borba za demokratziju”, ali da se samo njih dve usude da sagledaju situaciju iz drugačije perspektive, već je na snazi medijska demokratija i čitatlac/slušalac/gledalac ima mogućnost da se informiše o važnim temama iz šireg medijskog spektra. Danas svih šest američkih medijskih korporacija ima identičan stav o gotovo svim važnim globalnim pitanjima, razlikuju se eventualno samo po pitanju domaće politike (jer o tome zavisi koliko će novca koja korporacija ugrabiti). Da li je to američka specifičnost? Ne, većina država danas ima sličnu medijsku strukturu: svega nekoliko velikih korporacija drži najmanje 90 odsto medijskog prostora i uvek ima tendenciju da usisa i onih preostalih 10 odsto kako bi “prodaja agende” bila savršeno sinhronizovana i bez talasanja.

U tu priču stižu i društvene mreže, koje su takođe jedan oblik medija, a uskoro će postati i dominantan. Tradicionalni klasični mediji su dinosaurusi koji izumiru, štamppane medije čita samo starija populacija, većina publike seli se na internet. Ali i na internetu mainstream mediji gube svoj značaj, naravno, zahvaljujući neizmerno većoj količini novca (a neretko su i u direktnom političkom odnosu sa državnom vlašću, što im donosi još veće količine novca), u stanju su da svoja virtuelna izdanja drže najposećenijima, ali broj poseta ne znači nužno i da ta publika tim istim medijima danas slepo veruje. To je jedan od razloga zašto su na Zapadu već počeli eksperimenti sa alternativnim dostavljanjem informacija ciljanoj publici. Na primer, mladi Amerikanci sve manje veruju i sve manje posećuju medije poput CNN ili ABC, ali zato veoma vole cool formate kao što su novi mediji koji primarno emituju putem YouTube-a – oni variraju od emisija kao što su VICE, The Alex Jones Show, The Young Turks, pa do emisije američke novinarke Ejbi Martin Breaking The Set, koja svoju “alternativu” emituje pod okriljem ruske državne kompanije RT.

nsa

SPECIFIČNE METODE NOVOG FORMATA

Posebno je zanimljiv program kanala VICE, koji obrađuje niz egzotičnih spoljnopolitičkih tema, od Severne Koreje, sukoba u Južnoafričkoj Republici, favela Brazila do rata u Libiji 2011. Njihov format je pristupačniji mlađoj publici (koja sutra više neće biti tako mlada, ali će i dalje imati određenu averziju prema mas-medijima). Izgleda zaista autentično, stvarno, na licu mesta, za razliku od uštogljenih, dosadnih, politički korektnih i skriptovanih reportaža, kakve i dalje izbacuju CNN, BBC i drugi.

Rast takvih formata je ogroman, a neki već sad prognoziraju da će VICE za koju godinu biti možda i najuticajnija platforma. Treba li da budemo srećni što najzad dolazi kraj ere mainstream-a? Nažalost, ne. Radi se o istoj propagandi kao i pre, samo je drugačije pakovana, a činjenica da izgleda “stvarno” verovatno je čini još opasnijom. Na primjer, taj isti VICE News pratio je rat u Libiji iz jedne sasvim druge “prizemne” perspektive, ali konačna poruka je bila identična kao i ona iz mas-medija: ovo je rat u kojem hrabri borci za demokratiju ruše omraženi režim.

Drugi “novi mediji”, međutim, imaju već jasnu taktiku, koja se svodi na saniranje štete putem trivijalizacije ili pak zastupanja agende ešanjem činjenica i propagande. Recimo, prilog informativnog servisa Vlogbrothers, koji se takođe bavi brojnim temama iz spoljne politike,opisuje kompletnu situaciju u Siriji u pet minuta – pritom se iznose činjenice koje mainstream mediji često pretkćućuju, kao što je uticaj radikalnih islamista, ali u prilog se ubacuje i red propagande, pa se tako navodi da je u Siriji pod Asadom na snazi “segregacija” i kako “doslovno postoje ceste po kojima smeju da voze samo Alaviti”.

To je zapravo savršena propaganda, daleko efikasnija od svega što su mas-mediji radili poslednjih godina. Pritom se izbacuje bez ikakve odgovornosti, izbora, provere ili stručnosti za temu. Takve priloge na YouTube-u prate milioni gledalaca.

Shvatamo li magnitudu efikasnosti ovog metoda? Jedan CNN, bez obzira na pristranost, nikad ne bi sebi mogao da dozvoli tako opskurne, neproverene i očigledno lažne informacije. Ali novi servisi na YouTube-u mogu reći šta god žele i kako god žele, a uticaj im raste iz dana u dan.

Daleko od toga da među online medijima nema objektivnih izvora. Ima ih, a, iskreno govoreći, i pomenuti su često objektivniji od mainstream-a. Kanal The Real News Network, koji vodi Pol Džej iz Baltimora, je relativno objektivan izvor, kao i The Democracy Now na čelu s Emi Gudmen. Ali ti kanali nikad neće biti popularni kao pomenuti cool formati, koji politiku provlače kroz red šale.

Ali sve pomenuto ipak su samo “mediji”, razlikuje ih jedino format kojim ciljaju publiku koja je prestala slepo da veruje mas-medijima. Šta je sa ogromnim morem informacija kao što su Facebook, Twitter i Youtube? Mogu li se i oni na neki način usmeravati ili je tu na sceni već prava teorija zavere?,

vicenews

NOVI SNOUDENOVI DOKUMENTI

Mnogima bi do juče zaista zvučalo nategnuto da veruju kako, recimo, američke i britanske obaveštajne službe aktivno plasiraju dezinformacije i propagandu u krvotok ovih mreža. Ali ne i danas, još jednom zahvaljujući dvojici hrabrih Amerikanaca. Reč je o zviždaču Edvardu Snoudenu i novinaru Glenu Grinnjaldu, koji služi kao spona između Snoudenovih dokumenata i šire javnosti.

Najnoviji dokumenti koje je Grinwald predstavio otkrivaju da je još jedna teorija zavere postala činjenicom. Ono što nam se do juče činilo zaista nemogućim, danas se otkriva kao stvarnost: američke i britanske službe zaista se bave sistematskim plasiranjem propagande u društvene mreže kako bi ne samo uticali na mase već i eventualno podsticali nemire (takav primer otkriven je prošle nedelje u slučaju Kube, gde je USAID putem servisa nalik Twitter-u pokušao da podstakne “Kubansko proleće”).

Grinvald ističe: “Diskusije o tome kako eksploatisati internet, naročito društvene medije, kako bi se tajno širila stajališta zapadnih interesa i ona koja će biti štetna za njihove mete pojavljuju se učestalo u celoj arhivi materijala koji je pribavio NSA zviždač Edvard Snouden”. Već iz ranijih dokumenata poznato je da je NSA još 2012. pokrenula “nadzor uživo” Facebook-a, Twitter-a i Youtube-a, ali novi dokumenti otkrivaju kako je GCHQ (britanska verzija NSA) doslovno krenuo u guranje pojedinih vesti sa agendom u javni prostor.

U novim dokumentima otkriva se da su 2010. na sastanku Kluba Pet Očiju (neslužbeni naziv za grupu zemalja koje međusobno razmenjuju obavještajne informacije – SAD, Britanija, Kanada, Australija i Novi Zeland) raspravljali o metodama diskreditovanja stranih (nelojalnih) vlada tajno eksploatišući društvene medije koristeći doslovno ove reči: “Propagandu, obmanu, masovne poruke i guranje vesti”. Jedan od ciljeva koje treba postići, ističe se u dokumentu, je: “Koristiti online tehnike kako bi se nešto dogodilo u stvarnom ili sajber-svetu,” uključujući “informacione operacije (uticanje ili remećenje)”.

Što se tiče mainstream medija, o njima se i dalje raspravlja na sastancima ovih grupa, pa se u dokumentu takođe navodi nužnost pokretanje prakse pod nazivom “Žetva i akreditacija”. O čemu se radi? O procesu skeniranja novih ljudi koji bi koristili u širenju agende. “Selektovanje novinara koji bi bili korisni u širenju informacija koje idu naruku vlastima”, tako otkriveni proces opisuje NBC.

U dokumentima se sugeriše da se informativne kampanje moraju kreirati na načina da postanu “viralne”. Drugim rečima, da se velikom brzinom šire u ogromnom broju ljudi. Viralni video, vest ili nešto drugo je internetski sadržaj kojeg korisnici prosleđuju svojim prijateljima na društvenim mrežama. Što je sadržaj “viralniji”, to se brže širi, a neki sadržaji često dosežu i po nekoliko miliona pregleda za manje od 24 sata.

NOVA PROPAGANDNA MAŠINA

Ove informacije otkrivaju kako spomenuti “novi formati” nisu samo zanimljiv poslovni model već dio šire taktike osmišljene u vodećim obavještajnim američkim i britanskim službama. Sve vodeće platforme putem kojih se sadržaj plasira, od Facebook-a do Youtube-a, su ujedno i američke korporacije, što dakako olakšava ceo proces.

Novi dokumenti, koji su dobili malo pažnje u medijima, otkrivaju sve više jedan neugodan mozaik koji, koliko god to već bilo često pominjano, zaista podseća na distopijsko društvo pod potpunom propagandom manipulacijom opisanom u Orvelovoj 1984.

Kako će ljudi da pruže otpor u situaciji kad nisu ni svesni da se nad njima provodi jedna vrsta grotesknog psihološkog eksperimenta i manipulacije? Hoće li pružiti otpor? Vremenom hoće jer struktura koja radi na kontroli stanovništva već sad ima velikih problema. Da bi nastavili sa kontrolom, morali su da zauzdaju nove izvore informiaanja, ali tu imaju još veoma mnogo posla pre nego što internet dovedu u red, kao što su to učinili sa klasičnim medijima.

Ima li argumenata za takav optimizam? Prošlogodišnji pokušaj američkog napada na Siriju žestoko je odbio američki narod, uprkos činjenici da mu se svakodnevno ispira mozak jednom istom propagandom. To pokazuje da je taj propagandni model itekako ugrožen, on već decenijama trpi poraze i sad je prisiljen da brzo i radikalno evoluira.

Pomenuli smo slučaj sa “kubanskim Twitter-om”, da li im je uspelo? Nije. Hoće li im uspeti u Venecueli gdje su gotovo sve spomenute taktike primenjene? Verojatno neće. Propagandnom modelu ponestaje prostora za širenje, ponestaje mu i inovacija, a istina se danas probija možda i više nego ikad u istoriji.

Prezentovranje propagande kroz novi format je još uvek “svež metod”, tako da ne iznenađuje da milioni trenutno veruju takvim obmanama, ali teško da će to potrajati. Propaganda ruši samu sebe jer svaka lažna informacija odnosi sa sobom deo kredibiliteta dotičnog izvora, a moderna publika danas je na to vrlo osetljiva. Živimo u zanimljivom vremenu kada zavere postaju činjenice. Činjenica je da je Turska pokušala napad pod lažnom zastavom na vlastitu teritoriju kako bi Siriji objavila rat. Činjenica je da su vodeće obaveštajne službe SAD i Britanije kovale plan da infiltriraju društvene mreže svojom propagandom. Na kraju, činjenica je da možemo otvoreno konstatovati te činjenice, i to je već veoma velika i važna stvar.

________________

Izvori/reference:

The transition to digital journalism

http://multimedia.journalism.berkeley.edu/tutorials/digital-transform/print-and-broadcast-news-vs-internet/

Internet Overtakes Newspapers As News Outlet

Internet Overtakes Newspapers As News Outlet

The “Cuban Twitter” Scam Is a Drop in the Internet Propaganda Bucket

https://firstlook.org/theintercept/2014/04/04/cuban-twitter-scam-social-media-tool-disseminating-government-propaganda/

Big Brother’s Facebook: UK, US intelligence ‘infiltrating’ social media

http://rt.com/news/Snouden-nsa-us-facebook-717/

Advance

 

Svet
Pratite nas na YouTube-u