VUKAŠIN BEATOVIĆ: MOJA LAZARICA I MITROPOLIT NIKOLAJ

Zahvaljujući mitropolitu Nikolaju, sokolačka crkva imala je neizmjerno važnu ulogu u nastanku Republike Srpske...

Zahvaljujući mitropolitu Nikolaju, sokolačka crkva imala je neizmjerno važnu ulogu u nastanku Republike Srpske

U praskozorje ratnih nedaća, u Sokocu se razvio snažan nacionalni pokret. Sinovi onih koji su imali želje crvenije od komunizma, odbacili su petokrake svojih očeva i među prvima stali na branik otadžbine.

Zbilja sam čuo mnogo priča o tom teškom i nesigurnom vremenu. Ne umanjujući važnost svake od njih, ipak bih želio da se dotaknem samo jedne, da ostane zabilježeno sjećanje dječaka iz malog stana u Glasinačkoj jedan.

Nakon što je umirovljen mitropolit dabrobosanski Vladislav, crkva je na njegovo mjesto postavila dotadašnjeg episkopa dalmatinskog G. Nikolaja. Pošto se promjena zbila u vrijeme prvih i najgorih ratnih sukoba, novopostavljeni mitropolit nije mogao otići u svoju sarajevsku rezidenciju. Tih majskih dana 1992. godine, odlazak u Sarajevo prosto je bio nezamisliv.

Nikad nisam saznao zbog čega, mada, možda to i nije toliko važno – u svakom slučaju mitropolit Nikolaj odlučio je da svoju pastvu, kroz surova ratna stradanja, povede baš iz Sokoca.

I kao da se juče desilo – živo se sjećam komšija koji su sa čuđenjem i nevjericom pričali da se u „Batovu kuću, tik iza naše zgrade, useljava neki glavni pop“. Batovo puno ime ne znam. Stanovao je u pomenutoj kući i bio je imućan čovjek, kafedžija. Od komšija sam čuo da je „uz rat otišao negdje, u Srbiju“.

Sva priča o mitropolitovom dolasku bila je prožeta i dozom nestrpljivosti, naročito među nama, djecom. Mislili smo da će njegovo prisustvo značajno promijeniti ustaljeno životarenje u komšiluku, da ćemo imati neka druga pravila ponašanja… Pažljivo smo posmatrali šta se dešavalo u prostranom dvorištu buduće rezidencije.

Ali, uprkos našim pogledima, vladika se uselio dok se miris pržene kafe još nije izračio iz prizemlja Batove kuće. Niko od nas ništa nije primijetio. Sve je promaklo čak i ženama koje su heklale uz prozor. Za nekoliko dana samo smo čuli da je mitropolit tu, među nama.

Prvi put sam ga vidio nekoliko mjeseci nakon dolaska. Majstori su uredili dvorište a on je izašao da primi radove. Visok čovjek u mantiji, sa drvenim žezlom u ruci i crnom kamilavkom ispod koje se vidjela sijeda kosa i gusta brada, stao je pred nas, djecu. Gledali smo kao u čudo. U meni se izrodila trema i neobjašnjivo strahopoštovanje prisutno i do danas.

Baš u trenutku koji je nagovijestio njegovu prvu riječ, uz najbogohulniju psovku komšinica je pozvala kćerku u kuću. Mitropolit je stao kao skamenjen. Potom se prekrstio, mahnuo nam rukom preko ograde, okrenuo se i otišao u kuću. Od tog dana prošlo je skoro punih dvadeset godina kada sam ga u dvorištu mitropolije ugledao opet.

Živio je povučeno i tiho. Nikada se nije žalio na buku koju smo u igri pravili. Uz praznike je slao đakona koji nam je dijelio darove. Uvijek se trudio da pomogne komšijama koji su teško živjeli. Pomagao je izbjeglicama, ranjenicima i svima kojima je pomoć trebala. Sjećam se da je slao hranu Ciganima koji su u dva navrata po nekoliko dana boravili na autobuskoj stanici.

Ne znam kako se on navikao na nas, kako nas je prihvatio i koliko je morao da potrpi, ali njegovo prisustvo niko od komšija u suštini nije ni osjetio. Sve vrijeme je bio tu, a činilo se da ga nema. S vremenom, kuća u kojoj je živio, prestala je biti Batova i u našem govoru postala je „Mitropolija“.

Dolaskom mitropolita Nikolaja štošta se promijenilo u sokolačkoj crkvi. Naši preci ni slutili nisu da nam na Gradcu ostavljaju zdanje u kome će se, objedinjeni idejom nacionalnog preporoda, okupljati najznačajnije ličnosti vjerskog, kulturnog i političkog života naše zemlje ali i cijelog svijeta.

Zahvaljujući mitropolitu Nikolaju, sokolačka crkva imala je neizmjerno važnu ulogu u nastanku Republike Srpske.

Po njegovoj odluci krasi je ime Romanijska Lazarica.

 

Izvor Frontal, 12. 04. 2014.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u