PUTIN: POGLEDAJTE ŠTA SU URADILI SA JUGOSLAVIJOM, TO ISTO ŽELE I SA NAMA

Isekli su je na sitne komadiće i sada manipulišu svim onim čime se može...

Isekli su je na sitne komadiće i sada manipulišu svim onim čime se može manipulisati. A tamo već može praktično svačim da se manipuliše

Predsednik Ruske Federacije Vladimir Putin, 12. put je uživo razgovarao sa svojim narodom. „Direktna linija“ je potrajala 3 sata 54 minuta. Za to vreme je ruski lider uspeo da odgovori na preko 70 pitanja.

„Direktnu liniju“ su direktno prenosili Prvi kanal ruske državne televizije, televizija Rusija 1 i Rusija 24, radio stanice Majak, Vesti FM i Radio Rusija. Do njenog početka – za osam dana – Putinu je postavljeno više od dva miliona pitanja. U proseku je stizalo po 17,5 hiljada poziva u minuti i to je novi rekord. Pitanja su bilakratka i veoma jednostavna, a mnoga su bila propraćena rečima: „Hvala za Krim“.

Razgovor su iz zajedničkog studija usmeravali voditelji Marija Sitelj i Kiril Klejmjonov.

Fakti će preneti najvažnija pitanja i Putinova odgovore.

K. KLEJMJONOV: Dakle, Ukrajina. Tamo se odigravaju događaji sa neverovatnom, ponekad zastrašujućom brzinom. Međutim, niko od nas 17. februara, pre dva meseca, tokom Olimpijade, nije mogao da pretpostavi da će Krim biti deo Rusije, a da će na istoku Ukrajine lokalno stanovništvo bukvalno golim rukama morati da zaustavlja oklopne kolone koje su tamo upućene po naredbi Kijeva. Zbog toga je, Vladimire Vladimiroviču, prvo pitanje potpuno očigledno. Kako ocenjujete ono što se danas, u ovim minutima događa, u Luganskoj i Donjeckoj oblasti?

V. PUTIN: Da bih okarakterisao ove događaje, dozvoliću sebi da se vratim malo u prošlost, ka onome što se u poslednje vreme dešavalo u Ukrajini.

Znamo da je svojevremeno predsednik Janukovič odbio da potpiše dokument o asocijaciji sa EU. On ga nije potpuno odbio, već je rekao da ga ne može potpisati pod tim uslovima, jer će to naglo pogoršati socijalno-ekonomsku situaciju u Ukrajini i svih njenih građana. I, izjavio je da treba da razmisli i da treba još raditi na tom dokumentu zajedno sa Evropljanima. Onda su počeli neredi koji su doveli do antiustavnog prevrata i do oružanog preuzimanja vlasti. To je nekome bilo potrebno, a nekome nije. 

I na istoku i na jugoistoku Ukrajine ljudi su se zabrinuli za svoju budućnost, za budućnost svoje dece, imajući u vidu da su posmatrali kako se razbuktava nacionalizam i kako im prete, uz želju da se ukinu prava nekih nacionalnih manjina, uključujući i rusku. Premda je to uslovno, zato što su u tom delu Ukrajine Rusi ipak starosedeoci. Uprkos tome, odmah su pokušali da ukinu odluku o upotrebi ruskog jezika. To je, naravno, uznemirilo ljude. A šta se dešavalo dalje?

Umesto da uspostave dijalog sa tim ljudima, oni su iz Kijeva na dužnosti gubernatora i šefova regiona postavljali svoje.To su bili lokalni tajkuni i milijarderi. Ljudi su veoma podozrivi prema tim tajkunima jer smatraju da su nagrabili svoje milijarde eksploatišući narod i pljačkom državne imovine. A sada ih još šalju njima kao administratore i rukovodioce celih regiona. 

Naravno da je to izazvalo dopunsko nezadovoljstvo. Zato su ljudi počeli da iz svojih redova kandiduju lidere.

A šta vlast čini sa tim liderima? Sve ih je poslala u zatvor!

Pri tom ne razoružava nacionalističke formacije, već sve više i više preti upotrebom sile na istoku. Na istoku su zato ljudi počeli da sami da uzimaju oružje.

I, umesto da razumeju šta se dešava – da se dešava nešto što nije dobro za ukrajinsku državu – i da pokušaju da vode dijalog, oni su počeli sve više da prete silom, što je dovelo do toga da na civile pošalju tenkove i avijaciju. To je još jedan u nizu ozbiljnih zločina sadašnjih kijevskih vlasti.

Nadam se da će ipak shvatiti u koju se provaliju i ambis kreću sadašnje vlasti i za sobom vuku zemlju. U tom smislu, smatram da je veoma važno što su počeli današnji pregovori (u Ženevi), jer smatram da je veoma važno danas zajedno razmisliti na temu kako izaći iz situacije, ponuditi ljudima pravi, a ne fiktivni dijalog.

Današnje kijevsko rukovodstvo odlazi na istok, ali sa kim se sastaju? Sastaju se sa onima koje su sami postavili. Za to ne treba da putuju u Donbas, dovoljno je da ih pozovu u Kijev i da tamo obave konsultacije.

Sa ljudima treba razgovarati, ali sa njihovim realnim predstavnicima, sa onima kome ljudi veruju. Treba sve pustiti iz zatvora, stvoriti dodatne lidere i početi dijalog.

Evo, na istoku govore o federalizaciji, a u Kijevu, hvala Bogu, govore o decentralizaciji. Šta se krije iza ovih reči?

Treba sesti za pregovarački sto i razumeti o čemu se radi i pronaći rešenje. Samo se dijalogom, demokratskim procedurama, a ne upotrebom oružanih snaga, tenkova i avijacije može uvesti red u zemlji.

K. KLEJMJONOV: Dok dijalog između diplomata počinje, i dok se u Ženevi otvara četvorostrani sastanak Rusija-Sjedinjene Države-EU-Ukrajina, Rusiju tamo predstavlja Sergej Lavrov, možete li u nekoliko reči okarakterisati koja je pregovaračka pozicija Rusije?

V. PUTIN: Upravo sam je okarakterisao. Mi polazimo od toga da to ne treba da bude prividan dijalog kijevskih vlasti samih sa sobom, već sa narodom i da to bude dijalog usmeren na iznalaženje kompromisa o kojima sam već govorio.

K. KLEJMJONOV: Šta kažete na izjave koje se čuju na Zapadu i u Kijevu da iza događaja na istoku stoji Rusija, bukvalno „ruka Moskve“ i da ona sve organizuje i finansira? Šta više, tvrdi se da tamo dejstvuju neke ruske jedinice.

V. PUTIN: Sve su to gluposti! Na istoku Ukrajine nema nikakvih ruskih jedinica, nema specijalnih službi i instruktora. To su sve lokalni stanovnici. I najbolji dokaz za to jeste to što su ljudi što se kaže skinuli maske sa lica.

I svojim zapadnim partnerima sam rekao: „Oni nemaju kud, nikuda oni neće otići, oni su gazde na toj zemlji, sa njima se mora razgovarati“.

M. SITELj: Verovatno ćemo se danas još vratiti na temu jugoistoka. A za sada o Krimu, o tome kako ste doneli odluku o Krimu. Tokom čitave Vaše političke karijere niste ni jednu aluziju dali na temu Krima. Sigurno ste o tome razmišljali, ali čak ni u privatnim razgovorima niste pominjali Krim. Kako je bila doneta odluka? Recite nam još jednom o tome. Da li je neko iz Vašeg najbližeg okruženja bio protiv? I kako ste ocenjivali dijapazon mogućih rizika: od uvođenja sankcija do građanskog rata koji se polako rasplamsava pred našim očima?

V. PUTIN: Rizik su pre svega bile apsolutno konkretne i primetne pretnje ruskom stanovništvu. Upravo je to pobudilo narod Krima i ljude koji tamo žive da se zamisle nad svojom budućnošću i da seobrate Rusiji za pomoć. Upravo smo se time rukovodili.

U svom nedavnom govoru u Kremlju rekao sam da Rusija nikada nije planirala bilo kakvu aneksiju i vojna dejstva na Krimu, nikada. Naprotiv, polazili smo od toga da ćemo naše odnose sa Ukrajinom graditi polazeći od današnjih geopolitičkih realnosti. Ali, uvek smo mislili i nadali se da će Rusi, oni koji govore ruski u Ukrajini živeti u komfornim političkim uslovima i stabilnoj situaciji i da neće biti progonjeni i da im niko neće pretiti.

Ali, kada je nastala upravo takva situacija – situacija sa mogućim pretnjama i progonima, i kada je narod Krima počeo govoriti da teži samoopredeljenju, onda smo naravno razmislili šta nam je činiti. I, upravo tada je, a ne pre 5, 10, ili 20 godina, doneta ta odluka da podržimo Krimljane.

Niko od članova Saveta bezbednosti Rusije, sa kojima sam razmatrao ovaj problem, niko nije bio protiv, svi su podržali moj stav. I bilo mi je drago, štaviše, sve što je bilo izloženo kao plan dejstva, sve je veoma rigorozno i profesionalno izvršeno, brzo i odlučno.

K. KLEJMJONOV: Dodao bih da u svetskoj istoriji nema primera kako je to izvršeno. Vladimire Vladimiroviču, svi živimo u Rusiji i pretpostavljamo sako se to radi. Ali, i sama organizacija tog veoma komplikovanog referenduma u najkraćem roku, rešavanje pitanja bezbednosti, kako su bile razoružane ukrajinske jedinice – sve je bilo izvedeno tako brzo da se sticao utisak da je to veoma dugo spremano.

V. PUTIN: Ne, ništa nije bilo pripremano, sve je rađeno, kako se kaže „u hodu“, polazeći od realne situacije i zahteva trenutka, ali zaista uz najviši stepen profesionalizma.

Naš zadatak je bio da tamo dejstvujemo u punom smislu oružanim snagama, naš zadatak je bio da obezbedimo građane i povoljne uslove za svenarodni plebiscit. Mi smo to i učinili. Ali, bez stava samih Krimljana to bi bilo nemoguće.

Šta više, sad ću vam reći, do zadnjeg trenutka, do poslednjeg dana u govoru koji sam održao u Kremlju nisam napisao poslednju frazu – predlažem Federalnom Saboru Ruske Federacije da usvoji Federalni zakon o prisajedinjenju Krima, jer sam čekao rezultat referenduma. Jedna su stvar sociološka istraživanja, a druga raspoloženje određenih grupa – volja svih građana na toj teritoriji. Meni je bilo važno da saznam i vidim kako glasi njihova volja.

I kada je postalo jasno da je izlaznost 83 odsto, a da je 96 i nešto više odsto glasalo za prisajedinjenje Ruskoj Federaciji, bilo je jasno da je to apsolutna većina, da ne kažemo volja čitavog naroda Krima. U takvim uslovima mi nismo mogli drugačije da postupamo.

K. KLEJMJONOV: Još ćemo se vratiti vašem govoru, a sada da čujemo i glas Krima.

M. SITELj: Uključujemo Sevastopolj – grad heroj, grad ratne slave. Tamo se nalaze naše snimateljske ekipe sa Dmitrijem Kajstrom i Nikolajem Dolgačovom.

D. KAJSTRO: Dobar dan Vladimire Vladimiroviču! Danas se javljamo sa dva mesta, ali to je jedno mesto. Jedno se nalazi uz samo more i tamo je moj kolega Nikolaj Dolgačov.

V. PUTIN: Dobar dan!

N. DOLGAČOV: Primorski bulevar – pravo je srce Sevastopolja. Ovde pored nas nalaze se njegovi glavni simboli: Grofovska luka, spomenik potopljenim brodovima, Trg admirala Nahimova koji se borio i poginuo kao obični pešadijski poručnik, u podnožju spomenika su građani koji svake noći donose cveće. Ovo se, zaista, može videti samo u Sevastopolju. Sevastopolj – grad simbol, grad tvrđava, grad naročitog smisla ruskog postojanja. A ti simboli su: pravo da se govori ruski, pravo na ruske vrednosti – sve to su Sevastopoljci branili duge 23 godine. I odbranili su: na referendumu za prisajedinjenje Rusiji, na kojem je glasao praktično ceo narod. Danas su ovde sa nama obični Sevastopoljci da Vam postave pitanja, njih je mnogo. Ko želi da postavi pitanje? Predstavite se molim vas.

L. MEDVEDEVA: Građanska lica na službi u jedinicama veoma se brinu za sudbinu Crnomorske flote. Za mnoge Sevastopoljce flota je i posao, i kadrovi, i jedina fabrika za remont artiljerijskog naoružanja. Šta će biti sa Crnomorskom flotom i budžetskim preduzećima?

V. PUTIN: Znate, a možda vi to znate bolje od bilo koga drugog u Rusiji, mi smo imali određene sporazume sa Ukrajinom o obnovi flote. Ali, na žalost, ti dogovori su se veoma slabo izvršavali ili se uopšte nisu izvršavali, tako da smo imali velike probleme sa obnovom naše flote. Danas više nema tih problema, i nadam se da ih neće biti. Znatan deo savremenih brodova i plovila biće prebačen u Sevastopolj iz Novorosijska. To će nam omogućiti da u određenoj meri čak i uštedimo značajna sredstva, to je prvo.

I drugo, Krim ima dobar potencijal sa aspekta brodogradnje i remontovanja brodova, zato će značajna sredstva biti usmerena na remont i brodogradnju u našim krimskim brodogradilištima. Ali, u drugoj fazi ministarstvo odbrane RF će poručiti od jednog brodogradilišta brodove čija vrednost će biti 5 milijardi rubalja. Nema sumnje da ćemo povećavati i povećavati taj potencijal Krima. On do danas nije korišćen. To, naravno, zahteva vreme i mi ćemo se, nema sumnje, u tom smislu kretati napred.

I naravno, Sevastopolj, upravo smo to sada čuli, a to zna svaki ruski građanin, Sevastopolj – to je grad ruske vojno-pomorske slave, od toga ćemo i polaziti i time ćemo se rukovoditi.

PITANjE: Danas je situacija u Ukrajini takva da granice ne dele samo naše države, već i naše porodice. Živim u Sevastopolju, moje sestre žive u Ukrajini, taj problem je prisutan kod mnogih porodica na Krimu. Stanje u Ukrajini je takvo da se međusobno ne razumemo po mnogim pitanjima, čak postajemo i neprijatelji. Šta treba učiniti da živimo prijateljski kao bratski narodi?

V. PUTIN: Dobro pitanje. Svi smo pod pritiskom određenih emocija. Ali, ako se međusobno volimo i poštujemo, onda moramo naći način da se međusobno i razumemo. Mislim da se to u okviru jedne porodice može lakše dostići nego u okviru države. Ali, uveren sam da ćemo i u okviru bilateralnih odnosa sa Ukrajinom pronaći uzajamno razumevanje – jer nemamo kud. Nadam se da će i u Ukrajini razumeti da Rusija na Krimu nije mogla postupiti drugačije.

Smatram da ćemo se još mnogo puta vraćati tom problemi, ali želeo bih da istaknem: ako poštujemo jedni druge, onda treba da jedni drugima priznamo pravo na vlastiti izbor. Zato ljudi koji žive u Ukrajini moraju poštovati izbor onih koji žive na Krimu. 

Rusija je uvek bila pored Ukrajine i uvek će ostati. Ne govorim o pomoći koju je Rusija svih proteklih godina pružala Ukrajini, verovatno ćemo se tome još vratiti. Pomoć se iskazuje, ako to prebacimo u novčani ekvivalent, u stotinama milijardi dolara. Ali, ne radi se o tome – stvar je u tome što nas povezuje ogroman broj zajedničkih interesa. 

Ako želimo da budemo uspešni, onda moramo da sarađujemo i budemo zajedno.

Ovo razumevanje će se obavezno vratiti, bez obzira na sve teškoće emotivnog karaktera koje nosi današnji dan.

M. SITELj: SMS na sajtu našeg programa: „Recite ko su bili oni mladi ljudi (na Krimu koji su stavili situaciju pod kontrolu – op. pr.)? Puno liče na naše“.

V. PUTIN: Koji mladi ljudi?

M. SITELj: Oni fini mladi ljudi. 

K. KLEJMENOV: Misli se na „zelene čovečuljke“…

V. PUTIN: Ja sam, u principu, već o tome govorio i govorio sam više puta, govorio sam javno. Ni u razgovorima sa svojim stranim kolegama nisam krio da je naš zadatak u obezbeđivanju uslova za slobodno iskazivnje volje stanovnika Krima. I da je zbog toga trebalo da budu preduzete neophodne mere kako se događaji ne razvijali onako kako se danas razvijaju na jugozapadu Ukrajine: da ne bude tenkova, da ne bude vojnih jedinica nacionalista i ljudi sa radikalnim pogledima, dobro naoružanim automatskim oružjem. 

Zbog toga su iza snaga samoodbrane Krima, naravno, stali naši vojnici. Oni su delovali veoma korektno, ali, kao što sam već rekao, odlučno i profesionalno. 

Drugačije bi bilo prosto nemoguće održati otvoreni, pošteni, dostojni referendum i pomoći ljudima da iskažu svoje mišljenje. Treba, pak, imati u vidu da se na Krimu nalazilo 20 hiljada dobro naoružanih naših vojnika. Tamo postoje sistemi S-300 – 38 uređaja za lansiranje, magacini sa naoružanjem, i kompozicije sa bojevom municijom. Bilo je potrebno ograditi ljude čak od mogućnosti korišćenja ovog oružja protiv civila.   

M. SITELj: Posle Sevastopolja dajemo reč komandantu Crnomorske flote Aleksandru Vitko.

A. VITKO: Druže Vrhovni Komandante! Komandant Crnomorske flote viceadmiral Vitko Aleksandar Viktorovič. 

V. PUTIN: A gde je zapovedni glas komandanta?

A. VITKO: Pre postavljanja pitanja, koristeći priliku, dozvolite da se zahvalim ruskim građanima i Vama lično, druže Vrhovni Komandante, za podršku koju je naša grupacija osećala u toku čitavog ovog složenog perioda u Krimu. Pitanje: U proteklih 23 godine nije bilo ozbiljnih ulaganja u vojnu infrastrukturu Krima, i sada je ona, blago rečeno, u lošem stanju. Naročito je teško pitanje stambenog prostora za, pre svega vojnike Ratne mornarice Ukrajine, koji su upisani na listu Crnomorske flote. Druže Vrhovni Komandante, rezultati Vaših projekata već predstavljaju ponos za Ruse. Da li će biti usvojen predsednički program ili federalni namenski program nalik na bazu podmornica u Viljučinsku ili Geoporta u Novorosijsku, a u vezi poboljšanja uslova života u vojsci Krima? 

V. PUTIN: Kao prvo, biće usvojen program razvoja baze u Sevastopolju, Crnomorske flote u celini. I, naravno, biće prošireni na Sevastopolj i na Crnomorsku flotu svi socijalni programi koji se realizuju u Oružanim snagama Rusije, to se između ostalog tiče i dodele stambenog prostora, kako službenog tako i stalnog.  

K. KLEJMENOV: Vladimire Vladimiroviču, u prethodnom odgovoru spomenuli ste snage samoodbrane Krima. Kod nas ovde u studiju, koliko vidim, prisutno je nekoliko predstavnika tih snaga, čije su jezgro u onim napetim danima činili, pre svega oficiri krimskog Berkuta i naravno, kozaci. Tamo je bilo mnogo napetih i dramatičnih trenutaka. Recimo, na Perekopu je Berkut bukvalno za nekoliko sati pretekao ekstremiste, koji su se autobusima uputili na Krim i to je pomoglo da se izbegne velika tragedija. Zamoliću koleginicu Valeriju Korabljevu da da reč komandantu krimskog Berkuta Juriju Abisovu.

J. ABISOV: Naš odred nalazio se u Kijevu, kada je Majdan oduzeo Janukoviču vlast. Nas su pekli, bacali su u nas kamenje, pucali. Na desetine vojnika je ubijeno, stotine su ranjene, ali dobili smo naredbu da ne prolivamo krv. Zatim su nas izdali. Vi već dugo vremena komunicirate sa Janukovičem, bili ste u kontaktu i u vreme dok je on bio predsednik. Da li je on uvek bio onakav slabić i izdajica?

V. PUTIN: Vi znate da kod nas, u Rusiji, postoji izreka: „Teška si, Carska Kruno Monomahova“. Teret odgovornosti koji je na plećima lidera države, bilo velike ili male, veoma je veliki i težak. U kritičnim trenucima čovek se rukovodi i svojim životnim iskustvom i svojim ličnim vrednostima.

Što se tiče Viktora Fjodoroviča, on je obavljao svoju dužnost onako kako je smatrao mogućim i potrebnim. Ja sam sa njim, naravno, u više navrata razgovarao i u toku krize, i pošto se Viktor Fjodorovič našao na teritoriji Ruske Federacije, između ostalog, razgovarali smo i o primeni sile. Možemo da se odnosimo prema tome kako hoćemo, ali se suština njegovog odgovora uvek sastojala u tome da on, kako je on meni rekao, nije mogao da potpiše naredbu o primeni sile protiv svojih građana.

Što se tiče Berkuta – nesumnjivo je da ste vi i vaši drugovi pošteno, veoma profesionalno i dostojno izvršili svoju dužnost. To izaziva bezuslovno poštovanje prema vama i prema svim vašim saradnicima, prema vašim vojnicima. Ali, na kraju krajeva, ono, što se dogodilo sa vama i to, kako se ponašaju prema vašim kolegama u Kijevu, loše će se vratiti ukrajinskoj državi. Zato što ne smeju da se ponižavaju, niti da se stave na kolena vojnici, koji brane interese države, niti je dopustivo da se oni klevetaju, niti da se lišavaju lekarske pomoći, dok se nalaze u bolnici. Meni je poznato, da pripadnike Berkuta u bolnici ne samo da ne leče, već ih i ne hrane. 

Ako se država tako ponaša prema ljudima koji su časno i dostojanstveno vršili svoju dužnost, teško je da ta država može da računa na to, da će u budućnosti neko drugi raditi na sličan način. 

To već sada možemo da vidimo. Na kraju krajeva, mislim da ljudi shvataju kako ste profesionalno i dostojanstveno izvršavali naredbe i da će vam za to reći hvala. 

K. KLEJMENOV: Među pitanjima naših gledalaca u vezi događaja na Ukrajini, mnogo je istorijskih aluzija. Valerij Klimov iz Sverdlovske oblasti jednostavno opisuje sledeću situaciju: „Predsednik Čilea Salvador Aljende sa oružjem u rukama je dočekao smrt, braneći svoju državu, a Predsednik Ukrajine je pobegao. Da li biste Vi do zadnjeg trenutka branili nezavisnost naše države?“.

V. PUTIN: Kao prvo, ne slažem da je Janukovič pobegao. On je stvarno bio primoran da ode, ali on nije pobegao iz Kijeva – on je otišao u jedan od regiona Ukrajine, i čim je iz Kijeva otišao – odmah su okupirali zgradu administracije Predsednika i vlade, a obećali su nešto sasvim drugo.

Kada je Janukovič 21. februara potpisivao sporazum, a kao garanti tog sporazuma nastupili su tri evropska ministra spoljnih poslova – Poljske, Francuske i Nemačke – on je polazio od toga da je sporazum postignut i da će se poštovati. U sporazumu je pisalo da on, Janukovič, neće koristiti vojsku i silu, da će povući jedinice MUP, uključujući i Berkut, iz prestonice, a da će opozicija osloboditi okupirane administrativne zgrade, da će ukloniti barikade i razoružati svoje vojne jedinice.

Janukovič je pristao i na vanredne parlamentarne izbore, pristao je na vraćanje Ustava iz 2004. godine, pristao je na vanredne predsedničke izbore u decembru ove godine. Da su to od njega zahtevali, mislim da bi pristao i na vanredne predsedničke izbore kroz mesec ili mesec i po. Jer, on je, u principu, bio već na sve pristao. Ali ne, čim je on napustio Kijev i čim je izveo jedinice MUP-a iz prestonice, odmah su krenuli dalje, zauzeli su i sedište njegove predsedničke administracije, i vladine zgrade, izvršili su državni prevrat u punom, klasičnom smislu te reči.

Zašto je to bilo urađeno, zašto je bilo potrebno da deluju tako neprofesionalno, tako glupo i da dovedu zemlju u stanje u kojem se i danas nalazi, ne razumem, i odgovor na to niko nema, niko ne može da odgovori na ovo pitanje.

Što se mene tiče, vi znate, da čovek u kritičnim situacijama donosi odluke polazeći od svog životnog iskustva i od ličnih vrednosti. Vi znate da je moje prvo radno mesto bilo u KGB-u SSSR, u spoljnoj obaveštajnoj službi, a tamo su nas vaspitavali na određeni način: to vaspitavanje se sastojalo u apsolutnoj odanosti svom narodu i državi. 

M. SITELj: Nesumnjivo, tema Ukrajine, protivustavnog prevrata, tema Krima – to je tema broj jedan u javnoj diskusiji, a u ruskom društvu ova tema je izazvala ozbiljnu diskusiju. Prema podacima socioloških istraživanja, 96 procenata Rusa Vašu odluku u vezi Krima smatra ispravnom, ali neki se ne slažu sa takvom odlukom. Danas su u našem studiju predstavnici tog krila. Oni koji su se iskazali „za“: Jurij Bašmet, Denis Macijev, Karen Šahnazarov. Dajemo reč ljudima, koji su danas prisutni ovde.

K. ŠAHNAZAROV: Ovde postoje dva momenta. Jedan je moj, lični, emotivni. Možda je za nekoga ovo nebitno, ali za mene nije. Moj pokojni otac je učestvovao u oslobađanju Krima. Njemu je tada bilo 20 godina, komandovao je izvidnicom artiljerijske brigade, učestvovao je u jurišu na Sevastopolj. Uzgred rečeno, on je Jermenin po nacionalnosti. Ali, nije imao nikakve sumnje, niti je kod njegovih drugova bilo sumnji da je to ruski grad. Tako, da on mene svakako ne bi razumeo ako bih zauzeo neku drugu poziciju. 

Drugi momenat, možda i bitniji, jeste to što je, po mom mišljenju, ukrajinska državnost prestala da postoji. Zato i ne vidim zašto narod Krima nema pravo da odredi svoju sudbinu. Zato sam, u tom smislu, uz Vladimira Vladimiroviča. Koliko sam čuo, Vi ste sami govorili da je parlament Ukrajine delimično legitiman. U tom smislu se baš i ne slažem sa Vama, jer, kako se meni čini, kako može da bude legitiman parlament koji je jednostavno ukinuo sopstveni ustav?!  Zato, po mom mišljenju, nikakva legitimna vlast u Ukrajini ne postoji. 

U tom smislu je narod Krima imao puno pravo da odredi svoju sudbinu. Ali, razume se, to je, koliko ja shvatam, složena odluka. Razume se i da ta odluka ima velike posledice kako međunarodne tako i političke. 

U vezi sa tim imam za Vas, Vladimire Vladimiroviču, pitanje. U poslednih 10 godina mi se usmereno i aktivno približavamo Narodnoj Republici Kini, i, izgleda da je to približavanje uzajamno. U sadašnjoj situaciji, da li je moguće uobličavanje ovog približavanja u konkretan vojno-politički savez? 

V. PUTIN: Kao prvo, hvala vam za Vašu poziciju u vezi Krima, za podršku.

Što se tiče naših odnosa sa Narodnom Republikom Kinom, oni se razvijaju veoma uspešno i nalaze se na do sada neviđeno visokom nivou: i nivou poverenja i nivou saradnje. To se tiče i političke sfere, naših zajedničkih pristupa proceni međunarodne situacije i osiguranju bezbednosti u svetu. To se nalazi i u osnovi naših međudržavnih odnosa. Mi smo, naravno, i komšije, a u tom smislu i u izvesnoj meri smo i saveznici. Mi ipak ne postavljamo pitanje vojno-političkog saveza.

Meni se čini da je sistem podele sveta na blokove odavno sam sebe prevazišao. NATO se nekada stvarao kao protivteža Sovjetskom Savezu i politici SSSR u Istočnoj Evropi. Odgovor na to bilo je formiranje Varšavskog pakt. Zatim je Sovjetski Savez završio svoje postojanje, a NATO nastavio da postoji. Nama govore da se NATO menja, DA sve više postaje politička organizacija. Međutim, član 5 njegovog osnivačkog akta niko nije ukinuo, a u ovom članu se upravo govori o vojnoj podršci.

Protiv koga su usmereni potezi NATO, zašto se širi prema našim granicama, zašto?

Da se stvaraju novi blokovi? Ne znam, nismo o tome razmišljali. Ali, očigledno je da ćemo proširivati saradnju sa Kinom.

Vidite, sa Sjedinjenim Država mi imamo trgovinsku razmenu 27,5 milijardi, a sa Kinom – 87 milijardi: 87 milijardi, a još stalno raste.

Kina postepeno postaje, stručnjaci to vrlo dobro znaju, sa ekonomske tačke gledišta država broj jedan u svetu, pitanje je samo kada će se to dogoditi: kroz 15 godina, kroz 20-25? Međutim, svi već polaze od toga da će se to dogoditi.

Uz toliki broj stanovnika – bezmalo milijardu i po ljudi – i uz modernizaciju ekonomije Kine, to se može smatrati svršenom činjenicom. I zato ćemo mi, razume se, razvijati odnose sa Kinom.

Mi nikada do sada nismo imali tako poverljive odnose u vojnoj sferi – počeli smo da održavamo vojne vežbe i na moru, i na kopnu, i u Kini, i u Ruskoj Federaciji. Sve ovo nam daje za pravo da smatramo da će rusko-kineski odnosi predstavljati bitan faktor u svetskoj politici i da će bitno uticati na savremenu arhitekturu međunarodnih odnosa. 

M. SITEL: Vladimire Vladimiroviču, pozicije onih koji se sa Vama ne slažu (mislim da Vi to znate) čuju se veoma glasno. Veoma glasno i sa različitih platformi. Ponekad ima veoma oštrih stavova: neki mole Zapad da Rusiji održi krvavu lekciju…

V. PUTIN: Krvavu? Čak i krvavu?

M. SITEL: Da. Neki otvoreno pozivaju da se puca u naše vojnike, neko u američkim novinama štampa spiskove ruskih građana koje treba izložiti sankcijama.

V. PUTIN: Da, tako je…

M. SITEL: Odnosno, postoje različite pozicije. A danas su, pored ostalih, u našem studiju prisutne i takve pozicije. Gost u našem studiju danas je Irina Hakamada.

I. HAKAMADA: Krimu je uvek bio potreban ruski identitet. Često sam boravila na Krimu. Čak i u mirno vreme, kada su tamo bili čas „plavi“, čas „narandžasti“, a Krim niko nije naročito doticao, oni su uvek želeli da budu u Rusiji. Kad se već desilo – desilo se. Ali, Vi ste – pobednik, Vi ste stvarno izveli super operaciju bez ijednog pucnja. Čestitam Vam na tome što ste danas pošteno rekli da su „zeleni čovečuljci“ – naši miroljubivi vojnici koji su štitili ruske građane. To je veoma važno – javno govoriti o takvim stvarima, da ne bi kasnije nigde bilo spekulacija. Vi ste otišli dalje, kao pobednik predložili ste kompromis. Danas je u Ženevi Vaš predstavnik, Ministar inostranih poslova, prvi put se susreće sa baš tom ukrajinskom vlašću koja se može nazivati bilo kako, ali to je jedini kontra partner sa kojim može da se govori o miru. Vas je časopis „Tajms“ nazvao najuticajnijim političarem u svetu.

Ja smatram da nismo mi započeli rat. Ali, samo onaj ko ga nije započeo, ali je umeo da pobedi u njemu, može i da ga završi. I što brže, tim bolje zato pošto će obični ljudi ubrzo osetiti – i na Krimu – da oni mnogo zavise od onoga šta se dešava u Ukrajini. Danas svi obični ljudi pate i svi osećaju posledice borbe svojih sa svojima. A ja smatram da od Vas – baš od Rusije – danas sve zavisi. A danas je ključna tačka – ovo Vam govorim kao bivši političar, ja imam svoj politički osećaj – kada se to može učiniti.

Zato za Vas imam sledeće pitanje. Evropa odmara. Evropa nikada nije rešavala nikakva pitanja. Ona ne voli da ih rešava zato što je navikla na spokojstvo. Glavni dijalog je između nas i Amerikanaca. Amerika daje milijardu dolara da bi se izbori održali 25. maja. Ruska strana insistira na tome da se prvo održi referendum o regionalizaciji ili saziv ustavnog savetovanja o oblikovanju novog ustava Ukrajine i tek posle toga – izbori.

A ja sam sigurna da će, ako obe strane nastave da insistiraju na tim stavovima, rat preplaviti čitav post sovjetski prostor. A ni Vama, ni ruskim građanima, ni Krimljanima, koji su deo Rusije, ni Ukrajincima ni Ukrajini, ni istoku, nikome to ne treba. Postoji kompromis – regionalizacija  Ukrajine, odnosno istoku i jugu dati mogućnost da govore na ruskom jeziku, da biraju svoju vlast i da se spokojno osećaju. Ali, istovremeno postoji i priznanje da su izbori neophodni u najskorije vreme da bi se tamo nekako sve smirilo. Šta Vi mislite, može li Rusija da predloži takvu varijantu sa kojom će taj kompromis između Vas i Amerike biti nađen?

S jedne strane 25. maja održaće se izbori, s druge strane, zahvaljujući pregovorima do 25. maja ne znam kojim će se diplomatskim metodama sve odgovorne strane dogovoriti o budućoj regionalizaciji Ukrajine.

V. PUTIN: Može li se po ukrajinskom pitanju naći kompromis između SAD i Rusije? Kompromis se mora naći između različitih političkih snaga unutar same Ukrajine, a ne između trećih igrača. Upravo to je izuzetno važno, to je ključno pitanje. Mi sa strane to možemo samo da podržavamo i pratimo.

A šta ubuduće, a šta prvo? Prvo referendum o ustavu, a zatim izbori – ili prvo treba stabilizovati situaciju pomoću izbora, a zatim održati referendum?

Pitanje i nije u tome – pitanje je u tome da se osiguraju zakonita prava i interesi ruskih i ruskojezičnih građana jugoistoka Ukrajine – podsetiću, koristeći terminologiju još iz carskog vremena, to je Novorosija: Harkov, Lugansk, Donjeck, Herson, Nikolajev, Odesa nisu ulazili u sastav Ukrajine u carskim vremenima, to su one teritorije koje je 20-ih godina sovjetska vlast predala Ukrajini. Zbog čega su oni to uradili, njihov bog zna. Sve se to dešavalo posle određenih pobeda Potemkina i JekatarineII u poznatim ratovima sa centrom u Novorosijsku. Otuda i Novorosija. Kasnije su iz različitih razloga te teritorije otišle, ali narod je tamo ostao.

Da, oni su danas građani Ukrajine, ali oni treba da budu ravnopravni građani svoje zemlje, eto o čemu se radi. Pitanje, čak i nije u tome šta će pre biti, referendum o decentralizaciji ili federalizaciji, a zatim izbori, ili izbori, a zatim neke promene strukture države – pitanje je u garancijama za te ljude. Mi treba da ih podstaknemo da se u Ukrajini nađe rešenje za pitanje garancija. A građani istoka i juga Ukrajine vas će takođe pitati, i nas i sadašnje vlasti u Kijevu pitaće: „Pa, dobro, izbori će biti 25. – hoćete li da ih mi priznamo? Sutra ćete zaboraviti i poslati nam ovde, u Donjeck, u Harkov, u Lugansk i tako dalje opet nekog od sledećih oligarha. Gde su garancije? Nama je potrebno da nađemo odgovor na ovo pitanje“. Nadam se da će odgovor biti nađen.

ROMAN KUZNjECOV: Planirate li uvođenje ograničenog kontingenta u jugoistočni deo Ukrajine radi zaštite ruskojezičnog stanovništva?

V. PUTIN: Znate, mi ne treba uz sve ono što doživljavamo sa Krimom da padamo u nekakvu euforiju i uvek moramo da polazimo od realnosti. U čemu je ta realnost? Prvo, treba otvoreno reći da se, ipak, nacionalni, etnički sastav Krima razlikuje od jugoistoka Ukrajine. Te teritorije, to sam maločas rekao, predate su u sastav Ukrajine sredinom 20-ih godina i kasnije sve do 1954. kada su već i Krim zbog nečeg dali Ukrajini. Tamo je etnički sastav otprilike 50:50. Već sam govorio o tome da je i konačna odluka o vraćanju Krima u sastav Ruske Federacije doneta tek na osnovu rezultata referenduma. Kada sam video rezultate, kada sam video da je praktično čitavo stanovništvo „za“, ponavljam, mi čak nismo ni imali drugog izbora, drugo rešenje nije moglo ni postojati.

Kakva je ovde situacija mi pouzdano ne znamo. Ali, sigurno znamo da treba sve da učinimo da tim ljudima pomognemo da štite svoja prava i da samostalno određuju svoju sudbinu. Upravo za to ćemo se i boriti.

Podsetiću da je Savet Federacije Rusije dao Predsedniku pravo da upotrebi Oružane Snage u Ukrajini. Veoma se nadam da neću morati da iskoristim to pravo i da ćemo uspeti političkim i diplomatskim sredstvima da rešimo sva aktuelne, da ne kažem najaktuelnije današnje probleme u Ukrajini.

M. SITEL: Vladimire Vladimiroviču, danas su se u teškoj situaciji našle ne samo jugoistočne oblasti Ukrajine, nego i Pridnjestrovlje. Ono je sa jedne strane blokirano Moldavijom, a sa druge – novim samoproglašenim kijevskim vlastima. Evo, o tome i sms poruka: „Koji put Vi vidite za razrešenje nastale situacije u Pridnjestrovskom regionu, kakva je pozicija Rusije po tom pitanju?“ U svoje ime podsećam da se bukvalno dan ranije parlament Pridnjestrovlja obratio Rusiji sa molbom da prizna nezavisnost republike.

V. PUTIN: To je jedan od najsloženijih problema koji nam je pripao posle kraha Sovjetskog Saveza. Prvo, tamo ima nešto više od pola miliona ljudi, ako ne grešim. Ljudi su zaista veoma proruski orijentisani, veliki broj ruskih građana živi u Pridnjestrovlju. Ljudi imaju sopstvenu predstavu o tome kako da grade svoju budućnost i svoju sudbinu. A to nije ništa drugo nego manifestovanje demokratije, ako omogućimo tim ljudima da urade onako kako oni žele. Naravno, treba voditi dijalog i sa Moldavijom i sa Ukrajinom, treba intenzivirati pregovore u okviru „5+2“ – postoji takva formula: to su Moldavija, Pridnjestrovlje i pet država koje učestvuju u tom procesu pomirenja. Na kraju krajeva, ja od toga polazim, treba, naravno, odmah prekinuti blokadu, čije negativne posledice sada trpe ljudi koji žive u Pridnjestrovlju, i od strane Moldavije i od strane Ukrajine.

Na granici između Pridnjestrovlja i Ukrajine već su koncentrisane oružane formacije, a takva situacija svakako mora što pre da prestane. Na kraju, ljudima se mora omogućiti da sami rešavaju svoju sudbinu. Na tome ćemo raditi zajedno sa svim partnerima, razume se, oslanjajući se pre svega na ljude koji žive u Pridnjestrovlju.

T. TREMEZOVA: Vladimire Vladimiroviču, još jedno zanimljivo pitanje gledalaca putem direktnog telefonskog poziva.Citiram: „Rusija je silom pripojila Krim. Znači li to da je u svetu sada sila jedina garancija državnog suvereniteta?“

V. PUTIN: Rusija nije silom pripojila Krim. Rusija je stvorila uslove, naravno, pomoću specijalnih formacija i Oružanih snaga, reći ću otvoreno, ali je stvorila samo uslove za slobodno izražavanje volje ljudi koji žive na Krimu i u Sevastopolju. A ljudi su sami doneli odluku o pripajanju. Rusija se odazvala na taj poziv i primila Krim i Sevastopolj u svoju porodicu. To je prirodno i drugačije nije ni moglo biti.

Što se tiče faktora sile u međunarodnim poslovima, on je uvek postojao, uvek postoji, i siguran sam, uvek će postojati. Pitanje nije u tome, pitanje je u tome da bi, shvatajući da sila ima suštinski značaj u međunarodnim poslovima, države na međunarodnoj sceni mogle – polazeći od zdravog razuma – da oblikuju i učvršćuju takva pravila ponašanja koja bi bila stabilna i davala mogućnost za dogovore, traženje kompromisa, balansiranje interesa država i naroda na međunarodnoj sceni ne pribegavajući sili.

Suština apsolutno nije u događajima na Krimu. Setimo se šta se dešavalo u Iraku, Avganistanu, u Libiji i drugim regionima sveta. Po mom mišljenju, kada svet postaje ili kada je neko pokušao da svet učini jednopolarnim, onda je kod tog jedinog pola nastajala iluzija da sve može da se reši samo pomoću sile, a kad se pojavljuje balans sila, onda se pojavljuje i želja da se dogovara. Nadam se da ćemo ići upravo tim putem – putem učvršćivanja međunarodnog prava.

SERGEJ LUKAS: Kome koristi preterani mit o tome da Oružane snage Rusije pripremaju napad na Ukrajinu? Kakav cilj imaju oni koji žele da nas posvađaju sa našom braćom, susedima, s našim evropskim partnerima?

V. PUTIN: Želja da se posvađaju Rusija i Ukrajina, da se podeli i silom razdvoji u suštini isti narod, jeste predmet međunarodne politike već tokom vekova – vekova, zaista. Ako se prisetite i pogledate mišljenja lidera belog pokreta, onda ćete razumeti da bez obzira na sva neslaganja političkog karaktera sa predstavnicima boljševika, oni nikada nisu ni pomišljali o mogućoj podeli između Ukrajine i Rusije zato što su uvek smatrali da je to deo jedinstvenog, zajedničkog prostora i da je to isti narod. I bili su apsolutno u pravu.

Ipak, desilo se da danas mi živimo u različitim državama. Nažalost, ta politika podele, razvlačenja i slabljenja i jedne i druge komponente naroda i dalje se nastavlja. U svetu ima dovoljno snaga koje se plaše naše moći – kako je govorio jedan od naših monarha, „naše golemosti“. Zato nastoje da je usitne, to je poznato.

Pogledajte šta su uradili sa Jugoslavijom: isekli su je na sitne komadiće i sada manipulišu svim onim čime se može manipulisati. A tamo već može praktično svačim da se manipuliše. U principu, to isto žele neki da urade, očigledno, i sa nama. Ipak, ako pogledate šta se dešava i sami ćete odgovoriti na svoje pitanje ko to čini.

M. SITEL: Vladimire Vladimiroviču, u Ukrajini žive milioni Rusa, koji su posle događaja na Krimu, po definiciji nove vlasti, postali otpadnici. Gospođa Timošenko je čak pozvala da se uzme oružje i da se ti ljudi „podave“, na obračun sa njima.

K. KLEJMENOV: „Sa prokletim kacapima (pogrdan ukrajinski naziv za Ruse)“.

M. SITEL: Da, „ sa prokletim kacapima“. Takvih izjava ima prilično mnogo, i pitanja o daljoj sudbini Rusa koji žive u Ukrajini ima zaista mnogo, da ne kažem – veći deo.

Sergej LUKJANjENKO, poznati pisac: Vladimire Vladimiroviču, 23 godine Ukrajina se, zapravo, razvijala kao država protiv Rusije…

V. PUTIN: Šta, šta, još jednom?

S. LUKJANjENKO: U poslednje 23 godine Ukrajina se razvijala kao država suprotstavljena Rusiji, to jest čak je postojala i takva parola: „Ukrajina nije Rusija“. I što je najgore, te klice su sad dale plodove. Vidimo šta se događa, na kraju je Ukrajina upala u nacionalističku, maltene fašističku situaciju. To jest sada se već radi o slanju vojnih kaznenih odreda na jugoistok itd. Sve je jasno. Najstrašnije je, po mom mišljenju, što se naš glas, stav Rusije ne čuje, on se ne čuje na Zapadu, na sve načine se sprečava da se on čuje u samoj Ukrajini .

Šta mislite, kako bismo mi ipak mogli da prenesemo svoj stav i da li uopšte možemo to da učinimo? Da li možemo da ubedimo Zapad na nas sluša i da nas razume? Ponekad se stiče utisak da ne.

PUTIN: Znate, Sergej (da li mogu tako da Vam se obratim?), ipak se neću složiti sa Vama. Znam da ste Vi jedan od najinteresantnijih današnjih pisaca, veoma čitan, čije se knjige izdaju u velikim tiražima. Ali, ne mogu da se složim s tim da je Ukrajina Prokleta zemlja, zaista Vas molim da ne koristite takve izraze kad je u pitanju Ukrajina. Ukrajina je napaćena zemlja, to je složeno društvo i mnogostradalno u bukvalnom smislu. Pogledajte, tamo gde cveta današnji nacionalizam i čak se obnavlja neonacizam, gde je to: to su zapadni delovi Ukrajine – a vi dobro znate istoriju te teritorije, te zemlje i tih ljudi.

Te teritorije su se delimično nalazile u Čehoslovačkoj, delimično u Mađarskoj, delimično u Austriji, u Austrougarskoj, delimično u Poljskoj, i nigde i nikad ti ljudi nisu bili punopravni građani tih zemalja. Znate, to je nešto što se odavno skupljalo u tim ljudima.

Danas se nekima čini da upravo zbog tih okolnosti, zbog nekadašnjeg pripadanja tih teritorija današnjim državama EU, da im to daje neki poseban evropski kvalitet. To što su bili ljudi drugog reda u tim državama kao da se zaboravilo, ali u istorijskom sećanju, ispod površine, negde duboko u duši, to je zakopano, razumete? Odatle, ja mislim, i potiče taj nacionalizam.

Druga je stvar centar, istok i jugoistok Ukrajine. Malopre sam o tome govorio, o Novorusiji, čiji su koreni, bez sumnje, vezani za Rusku državu, i to su ljudi malo drugačijeg mentaliteta. Našavši se u sastavu ove današnje Ukrajine, koja je sklopljena od delova u sovjetsko vreme, ljudima je dosta teško da uspostave dobre odnose između sebe i teško im je da razumeju jedni druge. Ali, treba im pomoći da to učine, koliko je to moguće.

Kakva je u tim uslovima naša uloga, uloga dobrog komšije, najbližeg rođaka; da li će nas čuti naši partneri negde iza okeana ili u Evropi? Nadam se da će nas čuti, ali istovremeno, malopre sam to spomenuo, postoji određena bojazan od same Rusije, njene veličine, njenog potencijalnog rasta i moći, zato pokušavaju i nas takođe da usitne i podele.

Da li će nas čuti u tom slučaju naši partneri? Ukazao sam čime se oni najviše rukovode, ali mi se čini da bi trebalo da čuju, zato što u današnjem svetu koji se formira, imam u vidu tendencije njegovog formiranja u bližoj i daljoj istorijskoj perspektivi, ceo taj svet, sva Evropa, već sam govorio o tome, od Lisabona do Vladivostoka, treba da se ujedini, kako bi bila konkurentna i sposobna za život u svetu koji se ubrzano razvija. To je izuzetno važna okolnost. Nadam se da će nas naši partneri čuti i razumeti.

K. KLEJMENOV: Vladimire Vladimiroviču, pitanja o situaciji u Ukrajini dominiraju na sajtu našeg programa. U poslednjih nekoliko minuta sam prelistao najupečatljivije i našao neka koja se ponavljaju.

V. PUTIN: Izvinite. I, Sergej, molim Vas, ne treba zabranjivati izdavanje Vaših knjiga ma gde to bilo, uključujući Ukrajinu, šta Vam je? Ne radi se o novcu – radi se o tome da ste Vi jedan od najistaknutijih pisaca Rusije, to je deo ruske kulture, i treba gurati tamo rusku kulturu, a ne vaditi je odande, važi?

S. LUKJANjENKO: Dobro, dozvoljavam.

V. PUTIN: Hvala.

K. KLEJMENOV: Našao sam još jedno zanimljivo pitanje na sajtu našeg programa, poslao ga je Aleksandar Žabinski, koji živi u Moskovskoj oblasti, pročitaću ga: „Mi odbijamo da razgovaramo s aktualnim kijevskim vlastima, ja ih smatram nelegitimnim, sumnju izaziva i legitimnost predsedničkih izbora u Ukrajini najavljenih za maj. Možemo i dalje s njima da ne razgovaramo, ali Ukrajina nigde neće otploviti od granica Rusije. S njenim vlastima, legitimnim ili ne baš, svejedno ćemo morati da se dogovaramo. Možda da se ne gubi vreme i da se započnu pregovori sa svim potencijalnim pobednicima predsedničke trke?“

V. PUTIN: Mi zaista smatramo da su aktuelne vlasti nelegitimne, i ne mogu biti legitimne, jer nemaju nacionalni mandat za upravljanje zemljom, i to govori sve. Međutim, mi ne odbijamo kontakte s bilo kim, na ministarskom nivou kontakti su otvoreni i naši ministri održavaju odnose sa svojim ukrajinskim kolegama. Dmitrij Anatoljevič Medvedev je razgovarao s Jacenjukom, Nariškin je razgovarao s Turčinovom, oni su isto u kontaktu. Što se tiče predsedničkih kandidata, znate kako se odvija predsednička trka. Apsolutno nedopustivo, na apsolutno nedopustiv način. Ako se i dalje sve bude odvijalo na takav način, mi, naravno, nećemo moći da smatramo da je sve što se događa, sve što će se događati posle 25. maja, legitimno.

Kakvi su to legitimni izbori, ako kandidate s istoka stalno tuku, polivaju raznim mastilima, ne dozvoljavaju im da se sretnu sa biračima? Kakva je to izborna kampanja? Da ne govorim o tome da prema Ustavu Ukrajine – evo, Irina Hakamada je postavljala pitanja vezana za legitimizaciju, po Ustavu Ukrajine, ukoliko se on ne promeni – ako se ne promeni Ustav, novi izbori, dok postoji legalni predsednik Janukovič, jednostavno se ne mogu održati.

U skladu s važećim Ustavom, ne može se birati novi predsednik dok je živ aktuelni, legalni predsednik. Znači, ako želimo, ako oni žele da izbori budu legitimni,valjda bi trebalo da promene Ustav, a onda da popričaju i o federalizaciji, i o decentralizaciji, itd. Na to prosto zdrav razum ukazuje.

Može se, naravno, i dalje delovati mimo zdravog razuma – samo ne razumem  do čega će to dovesti. Ali, u kontaktu smo sa svima.

Lider predsedničke trke trenutno je gospodin Porošenko. Značajan deo njegovog biznisa je u Rusiji. On proizvodi kod nas bombone i karamele, koje su mnogi kod nas, verovatno, probali, ne znajući da je vlasnik tog preduzeća gospodin Porošenko, favorit na predsedničkim izborima.

Gospođu Timošenko lično dobro poznajem. Ona poziva da se „u Ruse puca iz nuklearnog oružja“, mislim da je to rečeno, ali najverovatnije usled emocionalnog sloma. Ona i ja se dobro poznajemo.

Uzgred, ona je potpisivala poznate gasne ugovore, koje njeni partijski saborci i učesnici potpisivanja tih ugovora danas odbijaju da izvršavaju. Ali, ona i ja smo u svoje vreme imali prilično dobre poslovne odnose. Lično ne znam druge kandidate s istoka: Carjova i bivšeg harkovskog gubernatora – ali generalno imamo predstavu kakvi su to ljudi. Mi ćemo, naravno, sarađivati sa svima.

M. SITEL: Dozvolite, ja ću bukvalno da repliciram. Vladimire Vladimiroviču, krstaški pohod majdana protiv jugoistoka je takođe protivustavan. To je takođe suprotno…

V. PUTIN: Izvinite, molim Vas. Trenutno čujemo apele da ljudi na jugoistoku polože oružje, ali ja kažem svojim partnerima: „To je ispravan, odličan apel, ali onda sklonite armiju od civilnog stanovništva. Zato što su potpuno sišli s uma: tenkovi, oklopni transporteri (gledam na televiziiji), dovlače topove. Protiv koga dovlače topove? Jesu li oni potpuno poludeli?

K. KLEJMENOV: Višecevni raketni bacači…

V. PUTIN: Da, i višecevni raketni bacači, lete borbeni avioni, lete „suške“ (Suhoj). Da li su potpuno izgubili razum? A dalje šta? Približavaju se naoružani odredi nacionalista, dobro, da se razoružaju na istoku, u redu, da pretpostavimo da će da odvedu armiju, zašto nisu razoružali odrede nacionalista? A posle će reći – mi tu ništa ne možemo da učinimo.

Kako se ljudi na istoku mogu naterati da polože oružje, tim pre što na njihovu stranu prelaze pripadnici Berkuta (jedinica za specijalne operacije), pripadnici MUP, čak i neke vojne jedinice. Nije tu rešenje problema. Problem treba da bude rešen na putu traženja kompromisa i poštovanja legitimnih interesa tih ljudi.

M. SITEL: Ali, niko nije spreman na kompromis. S kim da se pregovara? Vi kažete da treba da se obezbede garancije, čije? Sjedinjenih Američkih Država, Zapada, lidera EU, samoproglašene majdanske vlasti? Ko, s kim da se pregovara?

V. PUTIN: Pregovarati moraju oni koji sebe trenutno smatraju vlašću u Kijevu. Oni treba da se vode zdravim razumom i realnošću.

K. KLEJMENOV: Trenutno su u studiju ljudi koji su se našli na takozvanim spiskovima za sankcije. Možda postoje i oni koje se nalaze ovde, a ne znaju da su na spiskovima.

Dmitrij KISELjOV, generalni direktor informativne agencije „Sevodnja“ („Danas“): Čini mi se da se naša zemlja našla u obruču. Lično osećam, imam neki osećaj davljenja, kao da me neko guši. Čini mi se da je to NATO, pošto se blok NATO širi, kao rak, i bukvalno za poslednjih 25 godina je „progutao“ naše saveznika iz Varšavskog pakta, zatim neke delove Sovjetskog Saveza, baltičke zemlje, razjapio čeljusti na Gruziju, sad već i na Ukrajinu.

U sedištu NATO kažu da bi bilo korisno, verovatno, primiti i Ukrajinu u NATO. A Vi kažete da blokovski sistem izumire. Ne mogu s tim da se složim, jer osećam gušenje od strane tog bloka. Naravno, može se reći da sam ja paranoik i da je to kod mene paranoja. Ali, što se kaže, ako imate paranoju, to još uvek ne znači da vas ne prate. Zato se ovde ne radi o meni, već o tom širenju bloka NATO. Gde je ta crvena linija, postoji li ona i kako se Vi osećate kao lider zemlje? Ništa lično, Vladimire Vladimiroviču.

V. PUTIN: Mi ćemo sami sve da ugušimo! Što se toliko plašite? (Aplauz)

D. KISELjOV: Nemam nikakav strah, normalno, ali gde je ta crvena linija i gde je kraj, što se kaže? Postoje li granice i ko će ih postaviti?

V. PUTIN: Kod nas nema straha: ni kod mene, a i ni kod koga ne trba da bude. Ali, moramo se držati realnosti. A realnost ste Vi sad, uglavnom, dosta dobro i na svojstven Vama blistav način opisali, uneli ste nam određeni strah. Još jednom ponavljam, smatram da se ničega ne treba plašiti, ali mi moramo trezveno da procenjujemo situaciju. A u čemu se ona sastoji? Vi ste sad to dosta slikovito rekli.

Nama su nekada obećali (ja sam o tome u Minhenu u svoje vreme pričao) da posle ujedinjenja Nemačke neće biti širenja NATO na istok. Preko istočnih granica NATO, kako nam je tada rekao tadašnji generalni sekretar NATO, alijansa se neće širiti. A potom je počelo njegovo širenje na bivše članice Varšavskog pakta, zatim i na baltičke zemlje, pa na bivše republike Sovjetskog Saveza.

Ja sam u svoje vreme govorio: „Zašto to radite, u čemu je smisao? U bezbednosti tih zemalja? Mislite da će vas neko napasti? Dovoljno je zaključiti sporazum, bilateralni sporazum o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći, uključujući vojnu, i bezbednost tih zemalja će biti osigurana“. Odgovor: „Vas se to ne tiče. Zemlje i narodi imaju pravo da sami biraju način na koji će osigurati svoju bezbednost“.

Pa, dobro, to je istina. Ali je istina i to da kada se infrastruktura vojnog bloka približava našim granicama, to kod nas izaziva određenu bojazan i pitanja. Mi treba da preduzimamo određene korake, i to je takođe istina, to niko ne može da nam uskrati. I to nas tera da povlačimo neke uzvratne poteze.

Sad ću iskoristiti ovu priliku i i reći ću par reči o našim pregovorima o sistemu protivraketne odbrane, što nije ništa manje važno, a možda je i važnije od širenja NATO na istok. Uzgred, i naša odluka o Krimu je delimično bila vezana za to.

Naravno, pre svega i najviše je to bila pomoć Krimljanima. Takođe, i shvatanje da ako mi ništa ne činimo, u određenom trenutku, vodeći se istim principima, oni će uvući Ukrajinu u NATO i reći će: „Vas se to ne tiče“ – i NATO brodovi će se naći u gradu ruske vojno-pomorske slave – Sevastopolju.

Ali, ne radi se samo o emocionalnoj strani tog pitanja, već je stvar u tome što Krim nekako štrči Crnom moru, kao da se nalazi u centru. Doduše, s vojnog aspekta, on nema takav značaj kao u  HVIII-HIH veku, s obzirom na postojanje savremenih udarnih sredstava za uništavanje, uključujući obalske.

Ali, ako tamo uđe NATO, oni će tamo postaviti ta udarna sredstva, onda to za nas već ima geopolitički značaj: tada bi Rusija bila praktično istisnuta iz crnomorskog regiona. Imali bismo mali deo obale – 450 ili 600 kilometara. I to je sve!

A to je – realno – istiskivanje Rusije iz za nas veoma važnog regiona sveta, za koji je toliko ruskih kostiju ostavljeno tokom svih prethodnih vekova. To je ozbiljna stvar. Zato se ne treba ničega bojati. Ali, mi treba da imamo i imaćemo u vidu te okolnosti i reagovaćemo na odgovarajući način.

Isto to se događa, kao što sam malopre rekao, i s našim pregovorima o postavljanju elemenata protivraketne odbrane SAD. To nije odbrambeni sistem, to je deo ofanzivnog potencijala iznetog na periferiju. Nama kažu: „To nije protiv vas“.

Međutim, znate, na stručnom nivou se veoma dobro razume da postavljanje tih sistema blizu naših granica znači da će u njihovom dometu biti naše rakete, strateške rakete stacionirane na kopnu. Svi to odlično razumeju. Uprkos tome nam i dalje govore: „Verujte nam, to nije protiv vas“.

Znate, čak i na naš predlog da potpišu neki beznačajni pravni papir gde bi pisalo da to nije protiv nas, naši američki američki partneri odbijaju i to malo da učine. To je začuđujuće, ali je to činjenica. I, naravno, onda se mi zapitamo: „A što ne potpišete, ako smatrate da to nije protiv nas“?

Sitnica, reklo bi se, običan papir, znate, danas je potpisan, sutra može da se baci, pa ni to ne žele da učine. I kada postavljaju te elemente u Evropi, onda ćemo – već smo mnogo puta o tome govorili – morati nešto da preduzmemo kao odgovor. A to je raspirivanje trke u naoružanju! Zašto to raditi?

Mnogo je bolje sagledati taj problem, ako postoje neke raketne pretnje iz nekih pravaca, da zajedno rešavamo ta pitanja, da odredimo te raketne pravce, da odredimo sistem za upravljanje tim sistemom, pristup upravljanje, da zajedno to radimo – ne, ne žele.

Mi ćemo, naravno, i dalje biti strpljivi, uporno ćemo voditi pregovore, ali ćemo u svakom slučaju učiniti sve – i siguran sam da ćemo uspeti – da osiguramo, da garantovano osiguramo bezbednost naroda Rusije.

 

Izvor Fakti, 17. 04. 2014.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u