ODGOVOR TEOFILU PANČIĆU ILI KULTURNI RAT

ANDREJ FAJGELj Grupa samomrzaca skočila je da nas uništi odmah, grubo i organizovano, kao...

ANDREJ FAJGELj

Grupa samomrzaca skočila je da nas uništi odmah, grubo i organizovano, kao svaka profesionalna vojska

„Umetnost radi umetnosti” – bilo je geslo umetnika koji su mislili, kao Teofil Gotje, da je sve što je korisno ružno. Da li je „mržnja radi mržnje” postalo geslo onih koji misle, kao jedan drugi Teofil, da je sve što je srpsko ružno?

U pet članaka u vodećim srpskim medijima, od kojih je poslednji izašao u kulturnom dodatku Politike 19. aprila 2014, za Teofila Pančića bio sam šuga, štetočina, suklata, zamlata, ignorant, Homeini, taliban, fašista, lik-bez-dela, intelektualni anonimus, smešna precioza sa opasnim namerama, metonimija jedne pogubne i varvarske politike…

Od kada je govor mržnje postao kulturan? Možda otkad je rečit? Ili otkad dolazi iz druge Srbije? Postoji samo jedno objašnjenje za izlive „kulturne mržnje” u kulturnim dodacima: u Srbiji se vodi kulturni rat.

Kao i taj rat u kojem pretenduje na generalsko mesto, pero Teofila Pančića ima dve strane: oštrom seče neprijatelja, tupom štiti saborce. Zato njegovi tekstovi jasnije otkrivaju liniju fronta od spiskova Ivana Ivanovića i Sonje Biserko.

U odgovoru na moj tekst Gde je sada osuda cenzure Teofil je potvrdio da sam bio u pravu, da licemeri neće osuditi najnovije ograničavanje slobode govora, čak ni oni koji su ga prošli put osuđivali najglasnije i najbeskompromisnije. Štaviše, izveo je pravu intelektualnu vratolomiju da bi otkazivanje promocije „Srebreničke podvale” podržao, a za cenzuru opet osudio mene. Ratna logika je ispoštovana (za razliku od svake druge logike): neprijatelj je udaren, saborci odbranjeni.

teofilpancic0

Iako izreka kaže da je u ratu sve dozvoljeno, ipak me je iznenadilo da se nijednom rečju nije osvrnuo na uvredu za žrtve „Oluje” u Helsinškoj povelji. To što je učestvovao u promocijama ovog glasila ne znači da mora da promoviše i stav da ubistvo stotina srpskih civila nije zločin. Ako je i od generala, mnogo je. Tako nešto ni njegovi saborci ne bi očekivali. Ali bi se od Srbina izbeglog iz Hrvatske očekivalo saosećanje za preko dve hiljade pobijenih i četvrt miliona proteranih sunarodnika u „Oluji” i „Bljesku”.

Možda ne želi da iznosi intimna iskustva u polemici sa omraženim Fajgeljom? Ali Teofil teškoće Srba u Hrvatskoj zataškava i u nedavnoj autobiografiji naslovljenoj po zagrebačkoj adresi porodice Pančić: „Tu nema bogzna šta da se kaže, niko nas puškom nije isterao, sami smo poželeli da zamenimo stan za neki u Beogradu… Eto, kraj priče, najte kaj zamerit, pozdravite doma, ljubim ruke i srdačno se preporučam, sluga pokorni i ne bi se štel mešat.”

Dakle, tri člana porodice Pančić nisu isterani puškom. Ali tri člana jedne druge srpske porodice, istog tog decembra 1991, u istom tom Zagrebu, jesu puškom i isterani i pobijeni, uključujući dvanaestogodišnju devojčicu, samo zato što su bili Srbi. Radi se o Mihajlu, Mariji i Aleksandri Zec. Da li u tom, ili nekom drugom slučaju, ne sećam se, ali jedan mladi ubica je svoj zločin pravdao klimom koja je vladala tih dana – da Srbi nisu ljudi.

Kada svedoči o toj klimi očevidac Teofil Pančić okreće tupu, najtuplju stranu svog pera: „Ne bi se štel mešat”. Koristi on u autobiografiji i onu oštru, npr. kada piše da je Republika Srpska tvorevina masivnog etničkog čišćenja. I pisaće on o svemu, od Homeinija i Deda Mraza do grandmothers i frogs, ali neće naći nijednu reč za stradanje Srba, čak ni kada je sam žrtva.

To nas dovodi do samog predmeta kulturnog rata. Ako su Grci i Trojanci ratovali oko toga čija je lepa Jelena, pitanje našeg doba jeste: „Da li je išta srpsko dostojno?” Žrtve, ljudska prava, ćirilica, velikani, tradicije, identitet, nacionalni interes, država? Ili je sve za osudu ili barem izbegavanje?

Ćutanjem na vređanje žrtava „Oluje”, pravdanjem crnog zagrebačkog decembra 1991. i prošlogodišnjim pridruživanjem naslednicima ustaša u napadima na ćirilicu, Teofil Pančić je postavio etalone za ono što je Milo Lompar nazvao duh samoporicanja a Treća Srbija Jasenovački sindrom: „Srbin modelovan po ustaškoj volji mora da ćuti, sebe osuđuje, neprijatelja pravda i ništa ne preduzima“. Možda će ostati upamćena i Teofilova definicija: ”Sluga pokorni i ne bi se štel mešat!”

lobotomija

U narodu koji i nakon Jasenovca i „Oluje” ostaje u vrhu svetske liste žrtava etničkih progona i defamacije, takav pogled na svet može se nazvati izdajom. Ne samo izdajom svojih bližnjih, već i zdravog razuma i osnovne čovečnosti. Toliko samoporicanje se u 21. veku može sresti samo kod Srba. Dovoljno je da se uporedimo sa sastradalnicima Jevrejima i njihovom kulturom sećanja. Ili, ako nam je Izrael daleko, da li bi Teofil, da je ostao u susednoj Hrvatskoj, mogao da gradi karijeru na principu „osuđuj Hrvate, brani Srbe” i govoru mržnje protiv pojedinaca koji čuvaju hrvatsku kulturu? Znamo li za takav primer?

Međutim, protivim se lepljenju etikete izdajnika. Kulturni rat se ne vodi između suprotstavljenih armija, već između suprotstavljenih pogleda na svet, tako da linija fronta prolazi kroz svakog od nas. Teofil Pančić je pomenutu autobiografiju objavio na ćirilici iako ima više čitalaca u bivšim republikama od mnogih drugih koji potežu taj razlog za upotrebu latinice. Sa druge strane, povodom stradanja Srba u Hrvatskoj, patrijarh srpski nedavno je izjavio da „kanonizacija Stepinca neće ugroziti odnose sa Vatikanom”, nakon čega smo mi, pokretači i potpisnici peticije protiv kanonizacije, ispali „veći katolici od pape”. Pogled na svet „sluga pokorni i ne bi se štel mešat” toliko je rasprostranjen da nema smisla upirati prstom. Na njega nije imun niko, od generala Teofila do patrijarha Irineja.

Sledeća bitka kulturnog rata odvija se 3. maja na Radio-televiziji Vojvodine, na Svetski dan slobode medija i 15. godišnjicu rušenja te televizije u bombardovanju. Kao što srpski pisac proteran iz Hrvatske ne piše o proterivanju Srba iz Hrvatske, tako srpski novinar ne izveštava o rušenju sopstvene televizije. Opet ne vredi upirati prstom, jer odgovorni nisu samo pojedinci kao što je Sanda Savić, urednica RTV i saradnica Nataše Kandić, već i stotine Novosađana koji nemaju ni interes ni obavezu da ćute o rušenju svog grada i svog radnog mesta – baš naprotiv. Ali 24. marta, na godišnjicu početka bombardovanja, ipak su ćutali. Što reče onaj ubica, takva je klima.

Kultura određuje šta zajednica smatra poželjnim i normalnim, a šta ne. U našoj zajednici zavladala je kultura samoporicanja i sve što je srpsko gura se u stranu. Ta kultura se gradi već više od sto godina, a ovaj kulturni rat je buknuo kada je srpstvo počela da brani nova generacija, koja zaista ima šanse da ga odbrani. Grupa samomrzaca skočila je da nas uništi odmah, grubo i organizovano, kao svaka profesionalna vojska. Sa druge strane, naši saborci tek treba da se probude, ili rode, ne znam.

Znam samo da slobodarski i državotvorni srpski narod za sto godina ili neće postojati ili će sa čuđenjem gledati na vreme kada je Srbe trebalo ubeđivati da nije sramota biti Srbin.

Objavljeno u Kulturnom dodatku Politike 3. maja 2014.

Treća Srbija

 

Kultura
Pratite nas na YouTube-u