BOJAN ĐURIĆ: MENTALNA DEMOBILIZACIJA (JEDNO ODLIČNO RAZMIŠLjANjE)

Dobrovoljci se danas osećaju, ne bez razloga, kao neko ko je spasao zemlju. Ako...

Dobrovoljci se danas osećaju, ne bez razloga, kao neko ko je spasao zemlju. Ako ne vide da to neko poštuje – ko zna u šta će se taj bes i novodobijeno samopouzdanje pretvoriti

Mi smo šampioni naknadne pameti i još ugovaramo zelenašku kamatu protiv sebe. To je razorna slabost i sadomazohistički je to gledati kao nacionalni hobi. U tome mogu da uživaju samo oni koji preziru i sebe i svoju zemlju. Takvih je, znam, i ovde manje od jedanodsto.

Sramota me je ako sam kao političar takvoj atmosferi doprineo. Ovo su opasni dani i nemojte da se pravimo da to svi ne osećamo.

Naravno da mislim na prošlih deset dana i sledećih nekoliko meseci. Na ono što je prethodilo poplavi i na epilog. Na milisekundu do fizičke katastrofe iz koje još nismo izašli.

Da se razumemo – verujem da se katastrofa nije mogla izbeći. Kako? Ne znam skoro ništa o sistemima odbrane od poplava, ali znam da je ovo zemlja koja se stihijski raspada 25 godina. U faktičkom bankrotu smo 23 godine. Izgubili smo sve ratove. Privatizacija nam je poludivlja, tragično zakasnela i više puta prekidana populizmom i padanjem u trans nekog „trećeg puta“.

Ove godine nam fali dvemilijarde evra u budžetu, a zapravo nedostaje petili šestmilijardi, zato što razliku pokrivamo zaduženjima. Prošle godine nam je falilo otprilike isto. One godine pre toga isto. I one pre toga isto…i tako u beskraj. Onih godina kad je bilo para od privatizacija, potrošili smo ih na NIP i besmislice kojih bi se i deca klonila.

Takva zemlja ne može da napravi sistem zaštite od poplava. Od požara. Ne može da rešini probleme u vezi sa malommaturom,samo što nam izgleda jeftinije kad je otkažemo. Zato što pogrešno računamo.

Ne mislim ni da neko hoće da sakrije broj žrtava. To nije čak ni moguće. Mislim da se za namerne klevete i širenje panike odgovara. Ali, naučimo koliko je ovo društvo rovito. Mi 15 godina posle rata nemamo tačan broj žrtava. Neke od nacionalnih mitova smo izgradili na uvećavanju broja žrtava u ranijim ratovima. Sada se s tim moramo izboriti. Po redu i mirno, gradeći neki kredibilitet za sutra.

Da raspravljam o tome kakav je Vučićev stil na sednicama vlade ili zašto je bio u čamcu? To je beskorisno. Nekad je duhovito, ali je uglavnom beskorisno. I da vam kažem – i ja bih bio u tom čamcu da sam predsednik vlade. Možda ne bih bio u Velikoj Britaniji, ali ovde bih. Po cenu psovki. To ne znači da bih i druge stvari isto radio.

Korisno je, međutim, nešto drugo: da ne zatvaramo oči pred činjenicom da nam je društvo u skoro ratnom stanju. Ko to ne vidi, stvarno ništa ne razume ili se pravi da ne razume.

Društvenim mrežama se šire gotovo otvoreni pozivina linč Miroslava Čučkovića, Siniše Malog, isto kao što već godinama postoje takve poternice protiv Biljane Srbljanović, recimo. To radi manjina, ali svejedno, neću da živim u zemlji u kojoj je manir dodatka TV Dnevnikaiz 1991. prihvatljiv.

Neću da živim ni u zemlji u kojoj možda neko u vlasti misli da odgovor na to može biti vojska stranačkih aktivista koja će na to odgovarati po matrici koja je efikasna u kampanji, ali danas prosto ne radi i samo unosi nove opasnosti i otrov.

Svi u ovoj zemlji moraju da shvate da se iz ove traume ne može izaći istim starim metodima, da ništa nije isto kao pre 10 dana, da ona solidarnost koja je bila zadivljujuća posle nekoliko dana prerasta u preteću bombu ako se iz toga ne izađe racionalnom i za društvo korisnom „demobilizacijom“.

Namerno kažem demobilizacijom. Situacija jeste slična izlasku iz rata. Dobrovoljci se danas osećaju, ne bez razloga, kao neko ko je spasao zemlju. Ako ne vide da to neko poštuje, da je spreman da uspostavi sistem, da upotrebi svu tu energiju, volju, znanje koje su pokazali ljudi u po život rizičnim situacijama – ko zna u šta će se taj bes i novodobijeno samopouzdanje pretvoriti.

A nervira me što znam da je to moguće iskoristiti i za nešto dobro. Ovo pametna zajednica mora da iskoristi kao odlično testiranje ljudskih resursa. Da iskoristi činjenicu da nismo mogli da priđemo Sava centru, Areni i nasipima onih dana, da su se ljudi tu uglavnom ponašali vrlo odgovorno. Da su skakali u vodu bez reči, želeći da pomognu. Da sam u Hali sportova video 500 klinaca koji savršeno rade.

Ali, shvatite da je to uvek na ivici. Da ta dobronamerna deca, kad vide ili čuju da je ugrožen Kostolac, dođu da kažu da će krenuti tamo. Da jedva uspete da ih sprečite u tom plemenitom, ali opasnom entuzijazmu. Ako se niko ne bavi njima, ili ako osete da nemaju perspektivu, sutra će jurnuti na neki drugi poziv, ko zna u šta. To bi bila smrt ove zemlje. Definitivna.

Društvu se mora obezbediti red, ali mu se mora omogućiti i da diše. Inače je svejedno da li će se ugušiti od vode, u metežu ili pod pritiskom.

Bivši potpredsednik LDP

Izvor Politika, 26. 05. 2014.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u