Druže Kirbi, oni primaju Lukašenka, on je diktator sa istoka; druže Kirbi, jel’ tako da normalan svet to ne prihvata? Druže Kirbi, evo, mi smo odmah javili čim smo čuli
Uvod je glasio ovako: umjesto spuštene rampe na aerodromu koju su mnogi očekivali, bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko dočekan je u Beogradu uz najviše počasti.
Tekst Blica star tri dana pokušao je na sve načine da čitaocima zgadi posjetu bjeloruskog predsjednika i pokaže kako je na Aerodrom Nikola Tesla sletio crni đavo, a ne predsjednik jedne, Srbiji prijateljske države.
Na talasu povremene kampanje protiv Tomislava Nikolića, sabrane sa vlasničkom strukturom koja upravlja ovim dnevnim novinama, žestoko se osula paljba po Lukašenkovoj posjeti.
Međutim, valjda bi i pristrasni ili navijački tekstovi trebali biti pisani sa određenim dostojanstvom, činjenicama, a ne sa pjenom oko usta, svojstvenom bijesnim psima puštenim sa lanca.
U dirljivoj manifestaciji kolonizovane svijesti i snishodljivosti, novinari zovu američkog ambasadora da ga pitaju šta misli o posjeti predsjednika Bjelorusije Srbiji.
Da komedija bude potpuna, Majkl Kirbi, ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Srbiji, daje odgovor u kojem se maksimalno poštuje srpsku državu, ni u jednoj rečenici ne odriče joj se pravo da donosi odluke u svom interesu
Dakle, pozvali su ga, a ambasador Kirbi izjavio je da svaka zemlja ima sopstvenu spoljnu politiku i interese i da on nije u poziciji da odlučuje o tome koliko bi prijatelja Srbija trebalo da ima. Najviši diplomatski predstavnik najmoćnije svjetske države dodao je još da svaka zemlja treba da se trudi da zaštiti svoje interese i da ima što je moguće više prijatelja.
U neviđenom izvrtanju naglavačke američki ambasador ispada veći zaštitnik interesa zemlje od novinara, njenih građana, iako ga oni zovu zbog nečeg drugog.
Zovu, a kao da preklinju da ih nahrani, da im baci ono čime se godinama fiksa u venu izopačena svijest i dezorjentisanost koja se pretvara, ako ne u mržnju, a onda u samoporicanje.
Kroz crnu noć su dotrčali pred američku ambasadu sa pjenom na ustima škevćući da uglas zalaju: druže Kirbi, oni primaju Lukašenka, on je diktator sa istoka; druže Kirbi, jel tako da normalan svijet to ne prihvata? Druže Kirbi, evo mi smo odmah javili čim smo čuli.
Raširenih gubica čekaju kost kojom bi napisali otprilike ovakav naslov: Američki ambasador kaže da posjeta Lukašenka Srbiju vodi nazad u devedesete.
Ali američki ambasador i ovde trijumfuje, usput i ponižava crve koji ga mole da šutnu Srbiju, njihovu Srbiju, još jednom, da je nabije đonom po rebrima, najjačom nogom koja ju je ikada šutnula, a da oni uzviknu u bolnom užitku mazohista i sluga.
Ako postoji istorijski slučaj koji na ovo podsjeća to je onda ona priča da Gestapo nije stigao da sasluša sve cinkare, izdajnike i potkazivače u Beogradu tokom okupacije u Drugom svjetskom ratu.
Takvi ratove preživljavaju, takvi se najbolje prilagođavaju.
Izvor Frontal, 15. 06. 2014.
