GEOPOLITIKA BALKANSKIH RATOVA I GEOPOLITIKA 21. VEKA

SAŠA GAJIĆ Slabije u odnosu na velike igrače od pre jednog veka, balkanske države...

SAŠA GAJIĆ

Slabije u odnosu na velike igrače od pre jednog veka, balkanske države su sve slabije motivisane da realizuju sopstvene interese

Globalno javno mnjenje i stručna javnost već decenijama su preplavljeni opisima Balkanskog poluostrva kao prostora razjedinjenosti i sukoba međusobno suprostavljenih malih državica. Pojam „balkanizacije“ definišući je izraz ovakvog ocenjivanja prostora jugoistočnog dela Evrope: „Balkan je ustupio svoje ime engleskom glagolu balkanize, što znači podeliti jednu oblast na male antagonističke državice. U diplomatskoj istoriji i međunarodnoj politici ‘balkanizacija’ je postala sinonim za nerazmrsive spletove protivrečnosti u odnosima naroda datog prostora, uslovljenih tesnom povezanošću problema lokalnog, regionalnog i globalnog karaktera.“ [2] „Izrazi balkanizacija i balkanizovati izrazi su koji idu zajedno sa sintagmom „bure baruta“, ušli su u mnoge rečnike. Pokazuje se tačno i umesno, nažalost, što se balkanizacijom naziva podela na više malih međusobno zavađenih država i naroda, u čije se sukobe i ratove vazda upliću veliki i moćni, dele ih, suprostavavljaju, nagone jedne na druge, raspaljujući još žešće sukobe, kako bi lakše i uspešnije vladali njima, po starom rimskom imperijalnom pravilu divide et impera.“ [3]

Kraj dvadesetog veka je ovom sumornom određenju balkanizacije dodao još i jednu dimenziju – perspektivu hantingtonovskog „sukoba civilizacija“. Naime, prema njegovim zagovornicima, nakon kraja ideološkog nadmetanja u modernoj epohi sledi doba u kojem koreni sukoba i nemogućnosti suživota neće ležati u ekonomskim, geopolitičkim i ideološkim suprotstavljenostima, već u kulturno-kolektivnim identitetima izniklim na verskim osnovama. Mračnu perspektivu ovih sukoba, tvrde neki globalni stratezi, može i mora da pacifikuje samo ona kulturno-civilizacijska koncepcija koja se svojim institucionalnim i vrednosnim zdanjem izdigla „iznad“ verskih identiteta i uz njih sledstvenih istorijskih podela i sentimenata.

Kao najuočljivije istorijske potvrde ovih procesa uzimaju se periodi dva balkanska rata (1912-1913) i „ratovi za jugoslovensko nasleđe“ (1991-1999). Istoriografija i istorija međunarodnih odnosa, naime, upućuju da pomenuti sukobi jednako ukazuju kako na dezintegrativne tako na integrativne potencijale balkanskih država, dok klasična geopolitika i u okviru nje pozicija Balkana daju bolju i potpuniju sliku dubinskih geopolitičkih uticaja i njihovih ukrštanja koji tek u krajnje radikalnom izrazu dovode i do „slika balkanizacije“, ali mogu i da dovedu do sasvim drugačijih geostrateških ishoda na ovom zbilja trusnom prostoru.

angelopulos02

GEOPOLITIČKI ZNAČAJ BALKANA

Balkansko poluostrvo, u čijem centru su nastanjeni Srbi, predstavlja deo južne „mediteranske ključaonice“ (Bžežinski) između zapadnog i središnjeg dela Rimlenda, oboda evroazijskog kontinenta što odeljuje njegovo jezgro (Hartland) od pristupa svetskim morima [4]. Stoga on predstavlja deo tradicionalnog prostora potresa (shatterbelt) usled kontakta različitih kulturno-istorijskih tipova, koji je istovremeno most između civilizacija, ali i arena njihovog međusobnog nadmetanja. „Kako svedoči evroazijska mapa istorije, od vremena indoevropskih seoba, u pitanju je prostor gde se ukrštaju dva magistralna puta dinamike tenzija i sukoba, migracija i osvajačkih pohoda, hegemonističkih težnji i ratova, dakle duž meridijana (sever-jug te jug-sever) u duž paralela (istok-zapad te zapad-istok). Dinamika tenzija i sukoba duž pravaca sever-jug, odnosno jug-sever, oživljena je tokom prethodna dva stoleća u okviru strategije neprijateljstva Zapada protiv Rusije.“ [5] Poziciju između čekića i nakovnja srpske zemlje stekle su zahvaljujući perifernosti i geografskoj udaljenosti u odnosu na žarišta svetske moći… Takav kontaktni geopolitički položaj „u procepu svetova“ [6] „otežavao je formiranje i funkcionisanje nezavisnih srpskih političko-teritorijalnih struktura, prekidao njihov kontinuitet i remetio prostornu kompaktnost.“ [7] Čak i u srećnijim vremenima i pri povoljnijim okolnostima, srpske su države kroz celu istoriju zavisile od balanisiranja prema uticajima velikih sila te ukalapanjem u njihove šire strateške zamisli i projekcije.

Presek kroz političku istoriju Balkana neumitno nas vodi ka konstataciji da se na njemu sustiču tri kulturno-civilizacijska tipa u međusobnom nadmetanju: zapadnog, koji je iz Srednje Evrope nastupao ka Mediteranu i dalje ka Orijentu; Orijenta, koji je sa jugoistoka nastupao na severozapad, ka Podunavlju; i kontinentalnog, koji je iz Hartlenda nastupao na jug, kroz Podunavlje, ka Mediteranu i dalje ka orijentalnim prostorima Rimlanda. U pozadini, kroz manipulisanje njihovim međusobnim sukobljavanjem tokom proteklih bezmalo 250 godina, u ovim prostorima je prisutna i glavna talasokratska sila – atlantizam, „gospodar svetskih mora“. Ona preusmerava ove sukobe kako bi zaštitila svoje interese na obodnom prostoru – Rimlandu, odnosno Sredozemlju kao „zalivu svetskog mora“ sa svojim „uvalama“ (Jadranskim, Jonskim i Egejskim morem). Tako je i danas: „Sa stanovišta evropske i svetske geopolitičke strukture, na prostoru Balkana sudaraju se uticaji četiri Velika prostora. Najveći značaj među njima imaju Evroazija (Rusija) i Mitteleuropa (Nemačka) (nemački termin koji je do Prvog svetskog rata označavao koncept regiona Srednje Evrope, nešto širi od današnjeg, odnosno zemlje koje su pod nemačkim kulturnim uticajem). Između njih se nalazi „sanitarni kordon“ koji je u savremenom geopolitičkom rasporedu geografski pomeren iz Srednje Evrope prema Istočnoj Evropi. Na našem geoprostoru atlantizam ima značajne geopolitičke interese, čiji su tradicionalni nosioci Velika Britanija i Francuska, a danas SAD. Kao protivteža atlantizmu, Nemačka konstantno stremi izgradnji evropske dijagonale, čiji je vektor usmeren prema Balkanu, Maloj Aziji i Bliskom Istoku (Drang nach Osten).“ [8]

Preko srpskih zemalja i njihovih država kao frontijera oscilirirale su transgresiono-regresione teritorijalne faze velikih balkanskih i vanbalkanskih imperija, čija su unutrašnja svojstva i projektovani ciljevi bili isključivo inkopatibilni.“ [9] Stalno nadmetanje između predstavnika četiri „velika prostora“ na Balkanu koji naizmenično biva pregrada/prepreka i most za ostvarivanje njihovih interesa vidljiv je kroz mnoge epohe: „Podela Rimskog carstva na istočni i zapadni deo; sukobi vizantijskih i rimsko-nemačkih vladara kroz srednji vek; raskol hrišćanstva na pravoslavnu i katoličku crkvu; sukob islama i hrišćanstva u periodu uspona Osmanskog carstva; sve one borbe i komplikovani spletovi odnosa velikih sila povodom njihovih pretenzija na teritorije Osmanskog carstva u fazi njihovog nepovratnog slabljenja…“ [10] Geopolitičke projekcije su naročito bile vidljive u periodu rešavanja Istočnog pitanja, odnosno u planovima o podeli balkanskih delova Osmanske imperije koje su formulisale i postupno, direktno i indirektno, sprovodile velike sile.

Period Balkanskih ratova bio je samo epilog dugog viševekovnog istorijskog procesa rešavanja pomenutog Istočnog pitanja sa svojim geopolitičkim dimenzijama i projekcijama kao njenih država tako i velikih sila.

angelopulos03

BALKANSKI RATOVI I GEOPOLITIKA

Prva decenija 20. veka na „balkanskoj ključaonici“ jugoistočnog najtanjeg dela Rimlanda proticala je u znaku već u najvećoj meri izvršenog pregrupisavanja velikih sila u kontinentalnim razmerama, što je unosilo izvesne novine u završnoj fazi rešavanja Istočnog pitanja. Naime, umesto klasične pozicije, gde talasokratska Britanija (sa ili bez Francuske) podržava opstanak Osmanske imperije na celom Orijentu, a pre svih na Balkanu, štiteći tako Moreuze i pristup Sredozemlju, dok se srednjoevropske sile (Habzburzi, tek kasnije i Nemačka) i kontinentalisti u Hartlandu (carska Rusija) naizmenično nadmeću i ulaze u savezništva, mire i sukobljavaju oko i povodom Balkanskog poluostrva u pokušajima da nađu kompromisne, za obe strane zadovoljavajuće geopolitičke kombinacije – na manju ili veću korist svojih geopolitičkih štićenika među Balkanskim državama i narodima – sada su sve sile, i to različitih geopolitičkih orijentacija, bile smeštene u dva velika tabora, ratna saveza – kao članice Centralnih sila i Antante. Centralne sile činile su srednjovevropske države Nemačka i Austro-Ugarska, a Antantu francusko-ruski savez, kome se naknadno pridružila njihov nekada vekovni protivnik – talasokratska Velika Britanija. Dok je prvi savez geopolitički manje-više bio homogen i zastupao jednu koncepciju (kojoj su se kasnije, tokom rata, iz sopstvenih parcijalnih interesa priključili i drugi geopolitički akteri na prostoru Rimlanda), Antantu su činile međusobno duboko različite geopolitičke opcije. Samo je strah od Nemačke ekspanzije na kopnu i moru (Tirpicova flota) u vojni savez doveo britanske talasokrate, ruske telurokrate i Francuze sa zapadnog oboda Rimlanda, što su u svojoj geopolitičkoj orijentaciji oscilirali između ova dva pristupa.

U takvom odnosu snaga „balkansku ključaonicu“ su Centralne sile gledale kao most ka Bliskom Istoku, kojim se mora ovladati, dok su je britanske talasokrate videle kao prepreku koja se mora iskoristiti da se zaustavi prodor Germana po transverzali koju je nagoveštavala pruga Hamburg-Bagdad. Rusi su pak u savezništvu sa vekovnim glavnim geopolitičkim takmacem Britanijom videli nenadanu priliku da ostvare svoje vekovne interese za širenje interesne sfere na Balkan a usmerene ka istočnom Sredozemlju, prilikom čega su pomagali oslobodilačke težnje hrišćanskih naroda na ovim prostorima. Balkanski narodi, sa druge strane, svesni povoljnog istorijskog trenutka – rasula u kojem se nalazilo Osmansko carstvo nakon izgubljenog rata sa Italijom i unutrašnjim pobunama (Albanski ustanak 1911) kao reakcijom na neuspešne pokušaje mladoturaka da reformišu državu – uočili da nastupa vreme pribegnu proterivanju vekovnih osvajača i zaštite svoje sunarodnike koji su bili izloženi teškom stradanju u haosom zahvaćenom evropskom delu Turske. Neuspeh samostalnog nastupanja Grčke u ratu sa Turcima (1897) usled brojne i materijalne premoći ovih drugih, upućivao je na stvaranje savezništva protiv posustalog ali još uvek moćnog „bolesnika na Bosforu“. Uprkos samostalnom gerilskom delovanju na terenu sa one strane turske granice (komitske čete), međusobnim sporenjima u crkveno-prosvetnim odnosima u Makedoniji i sličnom, javljaju se prve inicijative o savezu između hrišćanskih država na Balkanu (incicijativa Bugarske za sklapanje političkog saveza sa Srbijom početkom 1904. godine, koju je podržavala Italija i ka savezništvu usmeravala i Crnu Goru), što je i dovelo do ugovora zaključenog u Beogradu između Srbije i Bugarske od 30. marta 1904. godine; zatim, ugovora o srpsko-bugarskom carinskom savezu sa kraja 1905. godine (koji je Beču predstavljao povod za carinski rat, ali i način Srbije da mu odoli)… Međutim, tek 1912. godine i unutrašnja balkanska rešenost i spoljnji međunarodni uslovi postaju zreli da se pristupi višestranom ugovornom povezivanju balkanskih država u vojni savez protiv Turske. „Već 29. februara 1912. godine sklopili su Milovan Milovanović i Ivan Gešov srpsko-bugarski savez; iza toga je došao bugarsko-grčki savez 16. maja, a 19. juna je bila potpisana srpsko-bugarska konvencija. Savez između Srbije i Crne Gore uglavljen je 14. septembra.“ [11] Pozicije velikih sila, mada su sve načelno podržavale teritorijalni integrite Turske, u datim okolnostima bile su različite. Rusija je bila inspirator i pokrovotelj celog Balkanskog saveza, koga je, jednako kao izraz težnji balkanskih naroda za slobodom, videla i kao svoj glavni strateški uspeh za dalje suprostavljanje pre svega Austro-Ugarskoj na ovim prostorima. Francuska, mada ruski saveznik, imala je krajnje negativan odnos prema ratu i planovima balkanskih saveznika, tako da je po izbijanju sukoba izvestila Rusiju da, u slučaju eskalacije, neće uću u rat povodom Balkana sa drugim velikim silama. Britanski pristup bio je daleko pragmatičniji: svesna neminovnosti povlačenja Turske iz Evrope, ona je kroz Balkanski savez podržavala pre svega Grčku, u krajnjem slučaju i Bugarsku ne bi li tako ostvarila svoj uticaj, a umanjila ruski. Centralne sile su, naravno, bile proturski nastrojene, ali i tu su bile očite razlike: dok je Beč svojski podržavao Tursku i tek nakon iznenađenja sa njenim porazom pribegao zalaganju za stvaranje Albanije (kako bi se sprečilo srpsko izlaženje na Jadransko more) te podgrevanju razdora među balkanskim saveznicima po pitanju Makedonije, Nemačka je, svesna neminovnosti urušavanja Osmanskog carstva, odbila da sledi Austro-Ugarsku u regionalnoj politici koja je može dovesti u preuranjeni sukob sa drugim velikim silama, naročito sa Rusijom.

Pokolji pravoslavnog življa u Kočanima i Beranama od strane Albanaca, kao i turska nepopustljivost da se hrišćanima daju povlastice, a sve to uz demonstiranje moći odlukom o mobilizaciji deset svojih evropskih divizija i njihovim manevrisanjem na bugarskoj granici, iscrpli su strpljenje balkanskih sveznika. Pošto su se prvo obratile velikim silama da spreče turske vojne pripreme, one su takođe objavile 17. septembra mobilizaciju, a potom, početkom oktobra (prva je to, po savetu Bugarske, učinila Crna Gora), i rat Osmanskom carstvu.

Tok i ishod sukoba dobro je poznat. Tokom dva dva meseca, Tursku je porazila Srbija u Vardarskoj Makedoniji kod Kumanova i Bitolja, Grčka u Tesaliji i pomorskim bitkama kod ostrva Eli i Lemnos, Bugari kod Lozengrada i Lil Burgasa te prodorom ka Čataldži, dok je Crna Gora operisala u novopazarskom sandžaku i prema Skadru. Mada su bugarske trupe primile najteži deo zadatka, a Grci odigrali važnu stratešku ulogu u morskom suzbijanju prelaska turskih azijskih trupa na evopski deo ratišta, srpske su pobede bile najbrže i najspektakularnije, da bi potom, mimo predviđenog ugovora, srpske trupe bile presudne u pomoći Bugarskoj da u završnim operacijama budu oslobođene i Jedrene. Tako je Turska izgubila teritorije na skoro celom području evropskog kontinenta, pa je uspostavljeno primirje 4. decembra 1912. godine sa svim protivnicima osim Grčke. Nakon turskog odbijanja ispunjavanja zahteva i državnog udara u januaru 1913. godine, rat je nastavljen, gde je Turska izgubila i Jedrene, Janjinu i Skadar, kao i prevlast na moru od grčke mornarice. Tridesetog maja 1913. godine pod pokroviteljstvom velikih sila uspostavljen je mir po kojem je Turska balkanskim saveznicima predala sve teritorije zapadno od linije Enos–Midija (obala Egejskog mora – obala Crnog mora), kao i ostrva u Egejskom moru, uključujući i Krit.

Drugi Balkanski rat predstavlja ne samo sukob oko teritorija između dojučerašnjih balkanskih saveznica već i pravu katastrofu ruske spoljne politike na ovom području, koja je kumovala uspešnosti Balkanskog saveza. Nakon ovih nesrećnih događaja, koje su inspirisale i podstakle sile neprijateljski nastrojene prema Rusiji (pre svega Beč, ali sada sve više i Berlin), urušava se ruski uticaj na Bugarsku, potom i na Grčku, tako da Srbija ostaje njen jedini pravi saveznik na Balkanskom poluostrvu. Zbog naglo opalog ugleda i njenog uticaja Rusija će biti prinuđena da godinu dana kasnije, posle Sarajavskog atentata i austrijskog ultimatuma, stane čvrsto uz svog posednjeg saveznika na Balkanu. Nezadovoljstvo podelom osvojenih turskih područja (Bugarska je od 130.000 km2 novooslobođenih poseda Osmanlija na Balkanu za sebe tražila 85.000 km2), a pre svega Makedonije, dovelo je do Drugog balkanskog rata (29. jun – 10. avgust 1913. godine). Bugarska je, nagovorena od Centralnh sila, pokušala da na prepad potuče svoje saveznike i otme im teritorije: 29. juna 1913. godine, po naređenju generala S. Kočeva, napala je srpske snage na reci Bregalnici, ali je bila, nakon žestoke borbe, odbijena, a 30. juna i grčke snage na području Soluna, gde je takođe potučena kod Kukuša, dok su grčke trupe krenule u kontraofanzivu.

Čitav plan imao je izgleda za uspeh samo ako se izvrši brzo. Kako se to nije desilo, Bugarska je deo vojske usmerene prema Srbiji prebacila da zaustavi prodor Grka u dolini Strumice. Kada su se Srbiji i Grčkoj pridružile Crna Gora i Rumunija, kao i Turska (sa željom da povrati neka područja koja je tokom Prvog balkanskog rata izgubila) Bugarska je bila pobeđena i prinuđena da traži mir, koji je zaključen u Bukureštu 10. avgusta 1913. godine. Završetkom sukoba privedeno je kraju i praktično rešeno Istočno pitanje, dok su teritorijalni sporovi i animoziteti između balkanskih država ostali. Uticaj velikih sila se nastavio i radikalizovao, tako da je ceo proces balkanskih ratova ustvari bio uvod u godinu dana kasnije otpočinjanje Prvog svetskog rata, koji se završio slomom svih velikih vekovnih imperija na tlu Evrope (izuzev britanske) i padom njihovog uticaja na Balkanu, na kome su zavladali neki drugi geopolitički odnosi. Upravo ti novi odnosi će trajati najveći deo „kratkog dvadesetog veka“ kao veka sukoba modernih ideologija i njihovih velikih blokova.

angelopulos04

BALKAN I BLOKOVSKA I POSTBLOKOVSKA POLITIKA

Tokom najvećeg dela 20. veka i perioda sukoba modernih ideologija u dva svetska i jednom hladnom ratu, geopolitičko grupisanje prvo tri, a potom dva antagonizirana geopolitička bloka ostavljala su sliku kako je na Balkanu definitivno završena era Istočnog pitanja i bilo kakav značajniji upliv iz Male Azije i Orijenta na prostore „balkanske geopolitičke ključaonice“. Štaviše, potpunim slomom Trećeg rajha na kraju Drugog svetskog rata izgledalo je da je „srednjoevropska“ geopolitička orijentacija takođe isčezla sa prostora Rimlanda, čiji su prostor, šireći se sa istoka i zapada, na gotovo jednake polovine podelile dve supersile – angloamerička, talasokratska, i sovjetsko-ruska, teluroktratska. Isti slučaj je bio i sa Balkanom: podela je išla tako da su talasokrate na svoju stranu privukle Tursku i Grčku (nakon krvavog građanskog rata) i tako zatvorile sovjetskim kontinentalistima pristup Sredozemlju, dok su ovi ovladali istočnim delom poluostrva – Rumunijom i Bugarskom. Jugoslavija i Albanija, isprva deo sovjetske orbite, ubrzo će se istrgnuti iz nje. Titova „druga Jugoslavija“ tokom celog hladnoratovskog perioda igraće međublokovsku ulogu alternativne i nesvrstane verzije socijalizma u odnosu na onu sovjetsku, što je pogodovalo atlantskim talasokratama tim pre što je istovremeno predstavljala kvazineutralni prostor međublokovskog posredovanja koji je preuzeo ulogu predvođenja Pokreta nesvrstanih na kolonijalnim prostranstvima Trećeg sveta u pravcu koji ih je vodio dalje od sovjetskog zagrljaja. Padom Berlinskog zida i blokovske podele sveta, međutim, potreba za ovakvom ulogom Jugoslavije prestaje i ona biva demontirana u seriji secesionističkih i građanskih ratova kao vidova borbe za jugoslovensko nasleđe. U vođenju kriznog menadžmenta u ovim ratovima ruku pod ruku, svako iz svog interesa, saveznički nastupaju geopolitički atlantisti i nanovo uskrsli pobornici koncepta Srednj Evrope, doduše kao deo jednog vojnog saveza unutar Zapada kao jedinstvenog kulturno-civilizacijskog tipa. Postupno, ceo postjugoslovenski prostor i gotovo ceo Balkan postaju (uz Srednju i deo Istočne Evrope) glavni posthladnoratovski dobitak atlantista, koji Balkan koriste kao prostor za strateško nastupanje na istok – zarad cerniranja Crnomorskog basena i daljeg uticaja na prostore Kaspijskog područja [12], a sa ciljem kontrole koridora između Srednje Evrope i Bliskog istoka, koji su uslovljenji stvaranjem i primerivanjem postojećih tenzija na balkanskom mostu/pregradi.

Krajem 20. i početkom 21. veka Balkan ponovo postaje ono što je bio u ranijim periodima – prostor geopolitičkih „prekompozicija i nadmetanja između bliskoistočnih sila, Srednje Evrope kao strateškog dela Zapada i istočnog uticaja koji je u tom trenutku bio u konstantnom povlačenju“ [13], odnosno namirivanja između njih. Talasokratski atlantisti na poprištu bivše Jugoslavije težili su da na duži rok osujete preostale ili novopridošle uticaje Rusije i Nemačke, kao i da obuzdaju i ograniče ambicije svojih bliskoističnih saveznika, i da pritom za sebe zadrže ulogu konačnog arbitra koji može, u skladu sa svojim potrebama, da stabilizuje ili destabilizuje prilike u regionu, ne ispuštajući iz ruku kontrolu nad dva strateški važna komunikaciona pravca – tranzit Dunavom [14], koji spaja Srednju Evropu sa Bliskim Istokom, i crnomorske moreuze, koji predstavljaju „ključaonicu“ Sredozemlja za evroazijski kontinentalizam.

Svi glavni istorijski geopolitički uticaji i pravci njihovog delovanja u prostoru „balkanske ključaonice“ (ili čvora) u čijem su središtu Srbija i srpski narod, i danas su prisutni i jasno uočljivi. Izdrobljene i potisnute u svojevrsni „geopolitički geto“ te okružene združenim delovanjem atlantista i „miteleuropljana“, srpske zemlje se postepeno pretvaraju u prostor njihovih međusobnih razmirica usled sve većeg suprotstavljanja njihovih interesa. Evroazijski kontinentalisti, odbačeni krajem 20. veka od Balkana duboko u Hartlend, pokušavaju da se postupno i što manje primetno vrate i uplivišu u ove prostore. U tome ih ometa „sanitarni kordon“ NATO članica Nove Evrope, čiji je primarni cilj da preseče direktne kontakte sa Srednjom Evropom, a tek posredno i veze sa „neintegrisanim delom Balkana“.

Angloamerički atlantisti svoju strategiju zasnivaju na svom prisustvu na terenu te stalnim poigravanjem sa nestabilnošću ovog prostora: njime se zadaju i dodatni periferni problemi krizom već ionako destabilizovanoj EU. Drugim delom oni svoje interese baziraju na potpomaganju geopolitičke projekcije postkemalističke Turske. „Strateška dubina“, koja se dozvoljava širenju njihove interesne sfere, pre svega je usmerena ka preprečavanju srednjeevropskog uticaja i njegovom spuštanju dunavsko-crnomorskim koridorima, a kroz kulturnu, ekonomsku a na kraju i političku „rekonkistu“ projektovanu do granice tokova Save i Dunava. Ona se postupno realizuje kroz združeno finansiranje osiromašenih i oslabljenih državica – „balkanida“ od strane Turske i drugih bliskoistočnih, arapskih atlantskih saveznika, sve sa ciljem potonjeg presudnog uticaja na stabilnost i prohodnost u balkanskom prostoru, koji bi bili uslovljavani punopravim članstvom Turske u EU.

Nemačka, sa druge strane, teži da pacifikuje Unijino „jugoistočno zagraničje“, otkloni praktične razloge za neposredno prisustvo atlantista (koji na „kontrolisanoj nestabilnosti“ stvaraju sebi pretpostavke produženja boravka na terenu i tako uvlačenja u region saveznika koji će finansijski preuzeti održavanje status quo i strateški preuzeti deo namenjenih pozicija) i deblokira vitalne transportne koridore prema bliskoistočnom delu Rimlanda, bez integracije ovog rovitog prostora u „uzdrmanu Uniju“. Svesna da je prostor Balkana u geopolitičkom procepu i svojevrsna zamka koja ne samo da može dodatno destabilizovati Uniju već i otvoriti mala vrata da jedna regionalna sila kao što je Turska u nju uđe kao eksponent antlantista, Nemačka praktično sve čini da ovaj prostor zadrži do daljeg izvan Unije i tamo ga pacifikuje. Srpski glavni problem je što se ta pacifikacija vodi isključivo na njenu štetu, a namirivanjem interesa srpskih suseda. Intenzivranjem svetske ekonomske krize i krize evrozone, ovi procesi se pojačavaju pošto je i sama EU sazdana od dve različite geopolitičke opcije, koje su kroz istorijski razvoj ove supranacionalne tvorevine bile u jednom ambivalentnom odnosu – istovremenom rivalstvu i savezu.

angelopulos05

POUKE I MOGUĆE PARALELE

Obzirom na dinamiku geopolitičkih procesa sa svim svojim dimenzijama koje imaju svoje istorijske konstate i vidove svojih istorijski preteča, Balkansko poluostrvo sa početka 21. veka ulazi u epohu koja u izmenjenom obliku predstavlja oživljavanje mnogih dimenzija nekadašnjeg Istočnog pitanja: isti su geopolitički akteri i pravci njihovog delovanja; slični su im interesi i strateške projekcije; na isti politički i kulturno-civilizacijski način su im podložni balkanski narodi i njihove države koje se gotovo do jedne nalaze u jednom prilično nezgodnom položaju uporedivom sa onim od pre jednog veka. Različiti su pre svega potencijali i međusobni odnosi velikih geopolitičkih igrača, kao i odnosi i potencijali samih balkanskih aktera.

Pre svega, dok je pre jednog veka posustala Osmanska imperija iz zagrljaja talasokrata pohrlila u savezništvo sa naglo i drastično ojačalom srednjovevropskom geopolitičkom koncepcijom, otvarajući time mogućnost uvezivanja zapadnog i centralog dela „kontitentalnog oboda“ (Rimlanda), značajno homogenizovana postkemalistička Turska sa potencijalima regionalne sile je u dugodecenijskom savezu sa talasokratskom geopolitičkom opcijom, premda pokazuje znake sve veće samostalnosti i u odnosima sa njom i u svom delovanju. Na prostoru Balkanske ključaonice strategija njene strateške dubine ne samo da je na liniji sa interesima njenih talasokratskih saveznika već i značajno suprotstavljena srednjoevropksom konceptu; štaviše, njena primarna uloga je preprečavanje srednjovevropskog uticaja po dubini poluostrva i naročito njenih glavnih komunikacijskih koridora. Uticaj i srednjovevropljana i kontinentalista iz dubine kopna je u porastu, ali je uticaj i prisutsvo atlanstista još uvek dominantan. Na isti način je i preraspodeljen uticaj na balkanske države i narode, od kojih su neke integrisane u strukture EU i NATO, dok druge, kao neintegrisane, predstavljaju prostor opisanog nadigravanja između zapadnih saveznika uz pristizanje uticaja i druga dva istorijski konstantna geopolitička uticaja.

Što se tiče domaćih balkanskih aktera, razlika u odnosu na dešavanja od pre jednog veka je očita i u objektivnom i subjektivnom smislu. Objektivno i resursno, i ekonomski, i vojno-politički sve slabije u odnosu na kapacitete velikih igrača od pre jednog veka, balkanske države i njihovi narodi imaju i sve slabiju subjektivnu motivaciju i svest da uoče i realizuju sopstvene interese u okviru svojih mogućnosti. Dok domaći muslimanski akteri neosporno hrle da u zagljaju atlantističko-bliskoistočne strateške opcije zadovolje i sopstvene interese, akteri pravoslavno-hrišćanskog opredeljenja teže da zadrže sadašnje uglavnom nevesele pozicije u institucionalnim okvirima koje im daju istorijski izgrađeni vidovi savezništva talasokrata i srednjoevropljana. Njihove međusobno sporne zone preklapanja interesa – pre svega „makedonsko pitanje“ – više nisu predmet međusobne duboke zavade, ponajviše usled sopstvenih unutrašnjih slabosti i nemogućnosti za spoljne avanture, što ih navodi u pravcu saradnje zarad nalaženja modus vivendi po ovim pitanjima. Međutim, ako perspektive koje otvaraju mogućnost, prvo ekonomsko-kulturne, a potom i sveobuhvatne (pa i vojno-političke) „neoosmanske rekonkiste“, predstavljaju realnu zajedničku opasnost po najvitalnije interese većine balkansih država, svest o plodotvornosti savezništva, po uzoru na Balkanski savez od pre punog veka, izostaje. Razlozi tome su brojni: od naivnosti i pa i (samo)zavaravanja da bezbednosni i naddržavni okviri (NATO i EU) predstavljaju punu zaštitu od ovakvih pretnji (čemu su pre sklone nove članice EU Rumunija i Bugarska, nego Srbija i Grčke, koje imaju negativna, mada različita iskustva na Kosovu i Metohiji, odnosno Kipru o ishodima interakcije NATO i muslimanskog faktora na ovom prostoru), jednako su značajne i druge prepreke: slaba privreda i vojni potencijali, međusobne nerazvijene veze na svim nivoima i slabo poznavanje najbližih komšija, pa do sveukupne vezanosti, pre svega privredne i političke, za opcije koje su suštinski nenaklonjene vidovima međubalkanske saradnje na osnovama samostalnosti i kulturno-istorijske bliskosti i njenih navećih vrednosti, koje su uostalom i suštinski razlog opstanka svih članica nekadašnjeg Balkanskog saveza na ovom trusnom geopolitičkom prostoru.

__________

Napomene:

[1] Rad je nastao u okviru projekta 179014, koga finansira Ministarstvo za nauku i prosvetu Republike Srbije.

[2] Stojković Momir, Geopolitički činioci balkanizacije, Zbornik Tajna Balkana (ur. Branislav Matić), SKC, 1995, str. 164.

[3] Miletić Andreja, Iskušenja geopolitičkog zemljotresa, Zbornik Tajna Balkana (ur. Branislav Matić), SKC, 1995, str. 148.

[4] O osnovnim geopolitičkim teorijama o značaju Rimlanda i Hartlanda videti Halford Makinder, Demokratski ideali i stvarnost, Metafizika, Beograd, 2009; Nicholas Spykman, The Geography of Peace, Harcourt, Brace&Co, New York, 1944; Nicholas Spykman, America`s Strategy in World Politics: The US and the Balance of Power, Harcourt, Brace&Co, New York, 1942; Aleksandar Dugin, Osnovi geopolitike, Knjiga 1, Ekopres, Zrenjanin, 2004. i u zborniku radova Tajna Balkana, SKC, Beograd, 1995.

[5] Kalajić Dragoš, Velike sile protiv srpskog naroda, Geopolitička stvarnost Srba, Institut za geopolitičke studije, Beograd, 1997, str. 62.

[6] Miletić Andreja, Iskušenja geopolitičkog zemljotresa, str. 85.

[7] Stepić Milomir, U vrtlogu balkanizacije, Službeni list SRJ, Beograd, 2001, str. 98-99.

[8] Sekulović Dragoljub, Gigović Ljubomir, Evropska komponenta geopolitičkog položaja Srbije, Vojno delo 3/2008, Beograd, 2008, str. 12.

[9] Stepić Milomir, U vrtlogu balkanizacije, Službeni list SRJ, Beograd, 2001, str. 98.

[10] Stojković Momir, Geopolitički činioci balkanizacije, Zbornik (ur. Branislav Matić) Tajna Balkana, SKC, Beograd, 1995, str. 160.

[11] Ćorović Vladimir, Istorija srpskog naroda, tom 3, Glas Srpski, Banjaluka, 1997, str. 366

[12] Više o tome u Gajić Aleksandar, Nova velika igra, NSPM; Beograd, 2009.

[13] Gajić Aleksandar, SAD i raspad Jugoslavije – pogled iz dvadesetogodišnje perspektive, Nacionalni interes 2/2011, VII, vol. 11, str. 65.

[14] O strateškom značaju koje SAD pridaju Dunavu upravo u ovom smislu videti Petrović Piroćanac Zoran, Američka strategija uklinjavanja na jugoistoku Evrope posle drugog svetskog rata (1), Srpska politička misao, br.4/2009, god. 16, vol. 26, IPS, Beograd, str. 159-180

__________

Literatura:

Gajić Aleksandar, Nova velika igra, NSPM; Beograd, 2009.

Gajić Aleksandar, SAD i raspad Jugoslavije – pogled iz dvadesetogodišnje perspektive, Nacionalni interes 2/2011, god VII, vol. 11.

Dugin Aleksandar, Osnovi geopolitike, Knjiga 1, Ekopres, Zrenjanin, 2004.

Kalajić Dragoš, Velike sile protiv srpskog naroda, Geopolitička stvarnost Srba, Institut za geopolitičke studije, Beograd, 1997.

Makinder Halford, Demokratski ideali i stvarnost, Metafizika, Beograd, 2009

Miletić Andreja, Iskušenja geopolitičkog zemljotresa, Zbornik Tajna Balkana (ur. Branislav Matić), SKC, 1995

Petrović Piroćanac Zoran, Američka strategija uklinjavanja na jugoistoku Evrope posle drugog svetskog rata (1), Srpska politička misao, br.4/2009, god. 16, vol. 26, IPS, Beograd, str. 159-180.

Sekulović Dragoljub, Gigović Ljubomir, Evropska komponenta geopolitičkog položaja Srbije, Vojno delo 3/2008, Beograd, 2008.

Spykman Nicholas, The Geography of Peace, Harcourt, Brace&Co, New York, 1944.

Stepić Milomir, U vrtlogu balkanizacije, Službeni list SRJ, Beograd, 2001.

Stojković Momir, Geopolitički činioci balkanizacije, Zbornik Tajna Balkana (ur. Branislav Matić), SKC, 1995.

Ćorović Vladimir, Istorija srpskog naroda, tom 3, Glas Srpski, Banjaluka, 1997.

Izlaganje sa skupa „Balkanski ratovi u svetlu geopolitike 21. veka“ održanog u Beogradu 12. novembra 2013.

Vidovdan

 

Politika
Pratite nas na YouTube-u