BOGDAN ŽERAJIĆ ILI METAK KOJI NIJE ISPALjEN NA CARA

DRAGA MASTILOVIĆ Da li je uzor preteča mladobosanaca prekinuo opštu rezignaciju i apatiju među...

DRAGA MASTILOVIĆ

Da li je uzor preteča mladobosanaca prekinuo opštu rezignaciju i apatiju među srpskom omladinom u Bosni i Hercegovini

U plejadi znamenitih đaka mostarske gimnazije koji su početkom 20. vijeka unosili jednu novu, skoro gorštačku energiju u srpski nacionalni pokret u Bosni i Hercegovini, kao i sasvim novu, nimalo kalkulantsku, pa s toga i potpuno netaktičnu, skoro „prečišćenu“ mržnju prema austrougarskom okupatoru i, što je najzanimljivije, pokazivali rijetko viđenu spremnost na žrtvu, posebno mjesto pripada Bogdanu Žerajiću. Rođen u nevesinjskom selu Miljevac februara 1886. godine, Žerajić je socijalnom sredinom u kojoj je rođen i vaspitanjem u roditeljskoj kući, kako kaže njegov savremenik i blizak drug Vladimir Gaćinović, već „bio predodređen za visoku nacionalnu koncepciju i pripremljen za nacionalnu žrtvu“.

U mostarskoj gimnaziji, u koju se upisao 1900. godine, osnovao je čisto političku omladinsku organizaciju Sloboda, čiji je cilj bio borba za oslobođenje od austrougarske okupacije i nacionalno ujedinjenje srpskog naroda. U žučnim raspravama mostarskih gimnazijalaca o metodu i načinu borbe protiv okupatorskog režima, Žerajić je „smelom otvorenošću iznosio probleme koji stoje pred omladinom i narodom, propovedajući ne mali rad nego borbu, ne mir no rat i pobedu, rad u žučnoj borbi i mir u velikoj pobedi“, navodi Gaćinović.

Slučaj je htio da proglas o aneksiji Bosne i Hercegovine 1908. godine Bogdana Žerajića zatekne u rodnom selu, gdje se vratio poslije kratkog boravka u Srbiji, pošto je bio napustio Zagrebački univerzitet zbog nedostatka finansija. Kao i većina svojih kolega omladinaca, i on je uspio da se poslije proglašenja aneksije prebaci u Srbiju i priključi komitama. Obučavao se, zajedno sa Gaćinovićem i nekolicinom Bosanaca, u komitskom kampu u Vranju. Međutim, ubrzo je bio razočaran priznanjem aneksije od evropskih sila i Srbije, pogotovo prilično pasivnim stavom Srba u Bosni i Hercegovini, od kojih je u svom nacionalnom i revolucionarnom zanosu očekivao da podignu ustanak.

franjojosif0

NAPUŠTANjE MASARIKOVIH IDEJA

U kakvom je duševnom stanju Žerajić preživljavao period aneksione krize Gaćinović opisuje na sljedeći način: „Bio je sav mutan, potresen. Lice mu je, uvek bez maske, bilo puno mračnih boja, iza kojih je bio bol, muka, razočarenje. Dok se u njegovih drugova budio pritajeni instinkt, on je u mrtvim samoćama preživljavao jednu od najdubljih kriza. U stanju srpstva tih dana video je mnogo sramote. Osećao je da se lomi srce srpske rase, i da to propadanje biva pred brutalnom silom. Sanjao je o jednom velikom događaju koji će prikupiti svu našu krv i postaviti temelje novom životu.“

Žerajić je imao dovoljno hrabrosti i spremnosti na žrtvu da sam izazove taj događaj o kome je sanjao. Ponekad čak i pomiren sa Masarikovim idejama sitnog svakodnevnog rada i prosvjećivanja naroda kao najboljeg oblika borbe protiv okupatora, on je ipak sve više sazrijevao u ideji „tiranoubistva“ i svjesne žrtve za velike nacionalne ideale. Januara 1910. godine, očigledno u stanju posebnog duševnog nemira, on je poslao pismo Gaćinoviću, u kome je prilično jasno najavljivao da je u njemu sazrela riješenost za jedan odlučan korak. Tom prilikom on piše: „Ja sam silno duševno potišten, strašni su mi osjećaji i ja nemam snage drugom da kažem… Samo me jedno tješi, a to je što imam snage i što ću je imati, kako mi se čini, da ustrajem do kraja. Osjećam svu tegobu položaja u kome se nalazim. Bijedno je naše stanje. Duh je okovan u okove opće volje. Sve što je veliko i sveto, pravo i istinito, sve je umuklo… To mora da boli čovjeka koji istinski osjeća, uz to još dolaze i lične patnje, tjelesne i duševne…“

U takvoj situaciji opšte rezignacije i apatije među srpskom omladinom u Bosni i Hercegovini, sasvim neočekivano i potpuno individualno, bez najava i prethodno jasno formulisanih programskih načela i ciljeva, zasijala je revolucionarna zvijezda Bogdana Žerajića. Kada je saznao da će početkom juna 1910. godine u posjetu Bosni i Hercegovini doći car Franjo Josif, Žerajić je planirao da izvrši atentat na austrougarskog monarha. Zbog toga je došao iz Zagreba u Bosnu, a neposredno pred polazak poslao je pismo Špiru Soldu, u kome mu je između ostalog rekao: „Idem u Bosnu da vidim sramotu zemlje, salte mi fale bombite“. Žerajić je danima neprimjetno pratio cara na njegovom putu, vrebajući priliku da ga ubije. U dva navrata, 2. juna na Ilidži i 3. juna u Mostaru, Žerajić je uspio da priđe veoma blizu caru, ali ni do danas nije poznato zašto nije tada pucao.

vidovdanskiheroji0

ZAŠTO NIJE UBIO FRANjU JOSIFA

Mnogi autori nagađali su zašto Žerajić nije pucao u cara ako je već mogao, a najčešće je smatrano da je careva starost bila razlog njegovog odustajanja od atentata. Međutim, godinama kasnije, tačnije 1933. godine, bivši austrougarski policijski činovnik u Sarajevu, Vladislav Glik u poljskom časopisu Przeglad Wspolczesny objavio je svoja sjećanja iz perioda 1911-1916, kada je službovao u Bosni i Hercegovini i u njima iznio zanimljiv detalj, koji bi mogao rasvijetliti tajnu zašto je Žerajić odustao od atentata na cara. Naime, Glik navodi da mu je decembra 1915. godine tadašnji okružni načelnik u Sarajevu Lindes pričao da je on lično prilikom premetačine Žerajićevog stana među čistim hartijama pronašao jedan listić na kome je običnom olovkom i na brzu ruku bilo napisano: „Htio sam… Nisam mogao… Suviše su ga čuvali.“ Te riječi su i austrougarski istražni organi povezali sa njegovim planiranim atentatom na cara Franju Josifa, ali je to držano u strogoj tajnosti.

Ostaje nepoznanica da li Žerajić slučajno ili namjerno nije spalio i taj listić hartije, kao što je spalio svu svoju prepisku, da policija ne bi nikoga mogla dovesti u vezu sa njim i njegovim atentatom ili je htio da svjesno ostavi svjedočanstvo o planiranom atentatu na cara? Inače, Žerajić se Lindesu učinio sumnjivim već prilikom njegove prijave u Sarajevu, jer su se u cilju careve bezbjednosti sva lica koja dođu u grad morala prijaviti policiji u roku od šest sati, pa je na njegovoj prijavnoj listi zapisao da se, kao sumnjiv, mora nalaziti pod stalnim nadzorom policije. Dakle, isto kao što je on pratio u stopu cara, tako su i Žerajića u stopu pratili austrougarski policijski agenti. Nije isključeno da je Žerajić primijetio da austrougarski agenti budno motre na njega i da zbog toga nije bio siguran u uspjeh atentata ukoliko pokuša da ga izvede.

ODESECANjE ŽERAJIĆEVE GLAVE

U svakom slučaju, Žerajić je bio veoma potišten i nezadovoljan što atentat na cara nije sproveo u djelo, pa je već 4. juna pisao: „Možda i oni koje na vješala vode nemaju goreg raspoloženja od mene“. U takvom raspoloženju pronašao je Žerajića i Vasilj Grđić neposredno poslije toga u jednoj gostionici u Sarajevu i taj susret opisao na sljedeći način: „Ne svršivši večeru do kraja, Žerajić se diže, pođe meni ustegnutim korakom, polako, gotovo nečujno – bili smo sami – stade pored mene i nešto prošapta: Ovako mi je bio nadohvat, a desnom rukom pokaza kao da na nekoga nišani iz pištolja. Razumjedoh sve, pretrnuh i zapitah samo: Đe? – U Mostaru, na stanici – reče… Otvori se srce, a riječi potekoše. Gotovo vrisnuh: nema u nas tih ljudi. Saglasismo se: mi smo roblje. Možda i ima kod nas junaštva. Ali kolektivnog. Ha na glave junaci. I tada čoporom pojurišamo na go nož… Ali mi nemamo individualnog junaštva. Za to treba veća kultura, jači osjećaj – nacionalni – nego je plemenski ponos. Nemamo junaka koji će zametnuti kavgu. Nemamo čovjeka koji će, sam, ne pitajući nikoga, zapisati jedan veliki datum. Plemena imaju svoje junake, ali nacija čeka svoje heroje – kojih nema. Nema – ponavljao sam uzbuđeno, tvrdo, nekoliko puta. Bili smo u ekstazi. Žerajić, sav ustreptao, sa zapaljenim, lijepim, dubokim, crnim očima. Pri zadnjim riječima nijemo je gledao u me i rastao se gotovo bez pozdrava. Vjerovao sam da može mnogo – ali, ja bijednik, nijesam vjerovao da može sve.“

Možda su i ove riječi Vasilja Grđića doprinijele da nekoliko dana poslije Žerajić dokaže da ipak kod Srba još uvijek „ima takvih ljudi“! On je 15. juna na Carevoj ćupriji u Sarajevu sačekao barona Marijana Varešanina, austrougarskog zemaljskog poglavara Bosne i Hercegovine koji je neposredno prije toga u ime cara otvorio prvo zasjedanje bosanskog Sabora. Pucao je pet puta u kočiju u kojoj se nalazio Varešanin, ali je nevjerovatna sreća htjela da nijedan metak ne pogodi barona u zatvorenoj kočiji.

Poslednji metak Žerajić je ispalio sebi u glavu. Žerajićevu glavu austrougarski okupatori su odsjekli i ona se kao eksponat nalazila u Kriminalističkom muzeju u Sarajevu. Tek 1919. godine glava Bogdana Žerajića je pronađena i sahranjena sa tijelom. Iako su austrougarski policijski činovnici tajno sahranili Žerajićevo tijelo, mladobosanci su ga ipak pronašli i na njega donosili cvijeće, koje su austrougarski policijski službenici uredno uklanjali. Grob Bogdana Žerajića postao je mjesto hodočašća mladobosanaca, a njegova žrtva primjer ostalim. Na Žerajićevom grobu još 1912. godine Gavrilo Princip se zarekao da će ga osvetiti, a noć uoči Vidovdana 1914. godine tu zakletvu je opet ponovio u društvu sa Danilom Ilićem i Trifkom Grabežom. Sutradan, 28. juna 1914. godine, Gavrilo Princip je ispunio svoju zakletvu.

Fond strateške kulture

 

Istorija
Pratite nas na YouTube-u