MILENKO SREĆKOVIĆ: OVA VLADA PONAVLjA SVE DINKIĆEVE GREŠKE

Jedino što su za sada odbili da ispune je proglašenje sankcija Rusiji, možda zato...

Jedino što su za sada odbili da ispune je proglašenje sankcija Rusiji, možda zato što bi to dovelo do masovnog nezadovoljstva

Na internet portalu nezavisnog, nestranačkog, narodnog, samoorganizovanog Pokreta za slobodu nećete naići na slike Ernesta Če Gevare, grafite „Free Palestine” i banere fondova i ambasada, ali hoćete na fotografije sa protesta i stručnih tribina, informacije o borbi za spas srpskih preduzeća i poljoprivrednog zemljišta iz kandži bahatih privatnika i države, koja se pravi nevješta.Parola Pokreta za slobodu je: Srbija – zemlja slobodnih, nikad zemlja robova!

Predsjednik ove organizacije Milenko Srećković u intervjuu za Frontal kaže da je ova organizacija nastala prije deset godina s ciljem da doprinese suprotstavljanju političkim, ekonomskim i ideološkim mjerama koje potčinjavaju najveći dio svjetskog stanovništva zarad interesa moćnika i privilegovanih.

— U Srbiji,drugim balkanskim zemljama i na međunarodnom nivou bavili smo se najviše organizovanjem otpora privatizaciji i otimanju poljoprivrednog zemljišta. Istovremeno, pokušavali smo da razjasnimo kako mnogi politički procesi i ekonomske mjere služe različitim interesnim grupama i na koji način urušavaju socijalnu pravdu, jednakost i ravnopravnost. Detaljni izvještaji o našim aktivnostima dostupni su na našoj internet stranici i u do sada objavljenim publikacijama: Deindustrijalizacija i radnički otpor (2011), Zemlja i sloboda (2011) i Borba za budućnost (2013).

Na petnaestogodišnjicu bombardovanja Srbije, jedan od rijetkih štampanih medija koji se dostojno prisjetio da je ne tako davno izvršena agresija na zemlju u kojoj se štampaju, bila je Politika. Na naslovnoj strani je bio i vaš tekst. U kojoj mjeri je ovo poražavajuće i da li je to uzrok ili posljedica?

Politika je otvorena za stvarnu demokratsku debatu i u njoj se nisam susreo sa bilo kakvom cenzurom od kada u njoj objavljujem (novembar 2013); u njoj trenutno ima urednika i novinara koji ne mogu sebi da dozvole da se ne osvrnu na tako značajne događaje koji su obilježili našu skorašnju prošlost. Čini mi se da su ostali veći mediji pod mnogo većim uticajem sprege između političkih i privrednih lobija, pa su vrlo često u službi raznih predizbornih interesa, stranačkih prepucavanja, tabloidnih personalnih hajki a najčešće u službi promovisanja određene politike koja je u interesu privrednih ili političkih moćnika, i domaćih i stranih. Ima tu dosta očiglednih primjera koji bi se mogli navesti i koji će se daljom privatizacijom medija samo umnožavati. Jedan od pokazatelja toga moglo bi biti i ovo što vi navodite – medijsko zanemarivanje petnaestogodišnjice NATO bombardovanja. Mnogo je suptilnih aktivnosti s ciljem da se izbrišu iz pamćenja brojne kontraverzne i sramotne intervencije zapadnih zemalja tokom devedesetih. To se ne odnosi samo na NATO bombardovanje već mnogo više na sabotiranje mirovnih sporazuma koji su mogli spriječiti izbijanje građanskih ratova ili eskalaciju sukoba devedesetih; to sabotiranje podsticali su i strani ambasadori i predstavnici velikih sila a umnogome su mu doprinijeli i globalni mediji. Sabotiranje mirovnih sporazuma i mirnog rješenja sukoba najveći je ratni zločin jer je preduslov svih kasnijih zločina – kada rat počne, onda je za mnoge stvari već kasno, tada se ljudi međusobno ubijaju gdje god stignu. Zapadna intervencija u Jugoslaviji iznjedrila je veliki broj spoljnopolitičkih metoda i međunarodnih presedana koji danas imaju tragične posljedice u čitavom svijetu. Zapadni vojni i diplomatski intervencionizam, kakav je praktikovan u Jugoslaviji, napravio je u posljednje dvije decenije haos na Bliskom Istoku i u Africi, a sada se takva neodgovorna politika nastavlja i u Ukrajini.

Ko su „radnici” danas? Oni koji rade u državnim preduzećima, koja i dalje rade i nešto proizvode, oni koji rade razne poslove kod privatnih preduzetnika; radnici u javnoj, državnoj upravi, kod nas poznati kao budžetlije? Šta ih povezuje?

— U situaciji uništene privrede i ogromne nezaposlenostiradnička prava neminovno se urušavaju jer su radnici suviše siromašni da bi se na odgovarajući način organizovali i branili svoja prava. Oni su opterećeni rješavanjem svakodnevnih problema, obezbjeđivanjem svakodnevne egzistencije, pa im svaki dodatni angažman djeluje kao gubljenje vremena, kao luksuz koji oni sebi ne mogu da priušte. Stranačko zapošljavanje i partokratski sistem počivaju upravo na tom problemu jer se siromašnim članovima stranaka obećava zaposlenje kao nagrada za stranački angažman na pridobijanju glasova. Problem sa državnom upravom nisu zaposleni već oni koji su na čelu javnih preduzeća i ustanova, njihova nerazumna potrošnja i zloupotreba sredstava zarad stranačkih interesa ili ličnog bogaćenja. Dakle, u osnovi problema su partokratsko i nedemokratsko upravljanje javnim preduzećima u okviru kojeg nastaju brojni problemi kao što su korupcija, netransparentnost, povezanost sa organizovanim kriminalom, pranje kriminalom stečenog novca, privatizacija preduzeća i profita, kao i namještanje privatizacija politički podobnim tajkunima zaštićenima od poreske kontrole i inspekcije rada, koji dobijaju brojne državne subvencije iz državnog Fonda za razvoj.

Ima radničke solidarnosti, povezanosti i saradnje, ali takođe ima i negativnih pojava kao što su sindikalna korumpiranost, zloupotrebe od strane političkih partija i različite sabotaže radničkih protesta i udruživanja. Talas radničkih protesta i štrajkova 2009. godine doveo je do promjene pogleda javnosti na proces privatizacije. Danas skoro da vlada opšta saglasnost o štetnosti tog procesa. Čini mi se da bi bez radničkih protesta takva svijest teško sazrela, jer je najčešće rezonovanje da, ako radnici ćute, mora da su zadovoljni. Borba za radnička prava je vrlo ograničen koncept ukoliko nije povezana sa težnjom za učešćem u političkom i privrednom životu u smislu prava na donošenje odluka u svojoj zajednici ali i na radnom mjestu.

olivertvist01

Šta Srbiji donosi novi zakon o radu i kako ocjenjujete rad ove sadašnje vlade? Ima li promjena u odnosu na određeni kontinuitet u ponašanju svih vlada u posljednjoj deceniji?

— Mislim da sugrađani zbacivanjem Demokratske stranke s vlasti pokazali političku zrelost, jer češćim mijenjanjem vlasti političari će postati malo odgovorniji iz straha da ih ne zadesi ista sudbina. Razlika u odnosu na prethodnu vladu Demokratske stranke, od koje je stvarno teško biti gori, u tome je što je sadašnja vlada zadobila povjerenje građana obećanjima da će se obračunati sa korupcijom, odnosno sa tajkunima i njihovom snažnom kontrolom nad političkim i privrednim životom. Međutim, u svemu ostalom sadašnji premijer nastavlja po starom; dakle nastavlja sa politikom koja je u potpunosti potčinjena zahtjevima Evropske Unije. I sam Zakon o radu donijet je po nalogu i sugestijama Evropske Unije, Američke privredne komore i Unije poslodavaca Srbije. Jedino što su za sada odbili da ispune je proglašenje sankcija Rusiji, možda iz svijesti da bi tako nešto dovelo do masovnog nezadovoljstva i vrlo vjerovatno do uličnih nemira. Sadašnja vlada me po svojoj naivnosti najviše podsjeća na Đinđićevu vladu. Ako pogledate ministre koji su bili u opticaju – kao što su Lazar Krstić i Saša Radulović – oni tek što su zatvorili neoliberalne ekonomske udžbenike, a već su postali ministri, čiji je najveći domet insistiranje na potpunoj realizaciji neoliberalnih postavki. Igrom slučaja, razgovarao sam sa jednim od ministra iz sadašnje Vlade par mjeseci prije nego što je postao ministar i bio sam iznenađen činjenicom da on nema pojma o tome da je ugovor sa FIAT-om bio dostavljen javnosti potpuno zatamnjen crnim flomasterom, tako da se ne vidi nijedna odredba tog ugovora, što je pravdano poslovnom tajnom između Srbije i FIAT-a. Djelovalo mi je nevjerovatno da je osoba koja pretenduje na mjesto ministra, što je kasnije i postala, u toj mjeri neinformisana da ne zna ništa o skrivanju tog ugovora, što je nešto za šta vjerujem da je poznato najvećem dijelu pismene populacije u Srbiji.

Čini mi se da je sadašnji premijer započeo svoj rad slijepim slijeđenjem neoliberalnih postavki, a onda, shvativši da će na taj način samo još urušiti ekonomiju, lagano prešao na Dinkićevske metode zakonski spornih privlačenja stranih investitora. U vladi ne postoji svijest da su socijalna nejednakost i opadanje kupovne moći najveće prepreke za privredni rast. Takođe, ne vidim pokušaje oživljavanja privrede sopstvenim snagama na lokalnom nivou na način koji bi zaposlio što veći broj ljudi u dostojnim radnim uslovima i bez obaveza prema stranim „investitorima”.

olivertvist02

U posljednjih 20-tak godina, privatizacijama su mnoga preduzeća uništena na kriminalan način (i u RS i u Srbiji). Ko nosi najviše „zasluga” što se to desilo? Ili je to ustvari samo jedan od faktora puta koji, ako ne vodi propasti, a ono vodi prema dole?

— Čini mi se da odgovornost za takvu politiku najviše leži na sprezi globalnih ekonomskih procesa, kojima je glavna okosnica proces evroatlantskih integracija, i lokalne korumpiranosti, bilo u vidu partokratskog sistema i kriminogenih privrednika koje štiti vlast, bilo u vidu organizovanog kriminala, ili pak političara koji se ugrađuju u sporazume između država i međunarodnih korporacija, za šta primjer imamo u svim zemljama bivše Jugoslavije, od Slovenije do Crne Gore. Lokalni izvori problema su još raznovrsniji: od ratno-profiterskih slojeva, koji su presvukli brojne ideološke odore – od komunističkih, pa nacionalističkih i na kraju neoliberalnih, preko partijskih diktatura, dodvoravanja zahtjevima zapadnih sila itd.

Da li su se neka preduzeća u Srbiji uspjela spasiti ovakve sudbine i kako?

— Neka su se spasilanajgore sudbine oličene u gašenju radnih mjesta i likvidaciji preduzeća, neka su do dan-danas uspjela da se spasu od privatizacije, ali daleko od toga da su radnici tih preduzeća postigli sve ono za šta su pokušavali da se izbore. Gotovo u većini slučajeva radnici su postigli izvjesne uspjehe isključivo upornošću i konfrontiranjem sa vlastima; bez toga ništa nisu mogli da urade. Drugi značajan faktor bila je težnja za demokratskim odlučivanjem o toku štrajka i protesta i ravnopravna podjela odgovornosti među svim učesnicima.

Vi ste se angažovali oko slučajeva Šinvoz, Jugoremedija i ostalih preduzeća čiji štrajkački odbori su učestvovali u Koordinacionom odboru radničkih protesta Srbije…Možete li približiti našim čitaocima ove slučajeve?

— Osnovali smo Koordinacioni odbor radničkihprotesta 2009. godine kako bi smo objedinili što veći broj štrajkova protiv privatizacionog urušavanja preduzeća i gašenja radnih mjesta. Glavni cilj bio je očuvanje preduzeća uz dodatne zahtjeve kao što su povezivanje radnog staža, koji poslodavci nisu uplaćivali, i obezbjeđivanje zdravstvenog osiguranja radnicima. Koordinacioni odbor je objedinio probleme, zahtjeve i prijedloge za rješavanje problema i na tome se insistiralo tokom protesta, pregovora i obraćanja javnosti. U svim tim slučajevima radilo se o preduzećima u kojima su postojali radnici koji su htjeli da se suprotstave privatizacionom urušavanju privrede i gašenju njihovih radnih mjesta. Njima treba da budemo zahvalni što je danas najvećem broju ljudi jasno da je privatizacija proces štetan po privredu i što nam je poznata umiješanost mnogih političara u privredni kriminal i korupcionaške poslove.

Sve češće se govori o opasnosti da se poljoprivredno zemljište „otme” uz pomoć domaćih pomagača? Znamo da se u Srbiji par grumena zemlje obećalo kapitalu iz Emirata. Kakva je situacija trenutno?

— Otimanje poljoprivrednog zemljišta u Srbiji sastavnije dio privatizacije i procesa učlanjenja u Evropsku uniju. U Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju predviđeno je da Srbija četvrte godine od stupanja na snagu ovog sporazuma, dakle 2017. godine, omogući stranim korporacijama da dođu u posjed domaćeg poljoprivrednog zemljišta. Kroz privatizaciju poljoprivrednih preduzeća, zadruga i kombinata već je došlo do ukrupnjavanja zemljišta u rukama domaćih tajkuna, koji su ga kupili jeftino, a prodaće ga vrlo skupo. Ova njihova zemljišna špekulacija i stoji iza tako nepovoljnog roka koji su ispregovarale domaće vlasti sa predstavnicima Evropske unije; naime, omogućićemo prodaju zemljišta stranim pravnim licima mnogo prije nego što i postanemo članica EU. Druge države su ispregovarale mnogi duži rok, dok su neke prodaju zemljišta potpuno zabranile.

Ujedinjeni Arapski Emirati su, uz SAD i još neke zemlje, među najvećim otimačima poljoprivrednog zemljišta u svijetu. Sa Emiratima Vučić je izabrao afrički model otimanja zemljišta od malih proizvođača. Naime, u Africi agrobiznis korporacije sklapaju sporazume o kupovini zemljišta direktno sa korumpiranim plemenskim vođama ili državnim zvaničnicima, a mještani seoskih zajednica prinuđeni su da napuste zemljište i presele se negdje drugdje. Zalivske zemlje – Saudijska Arabija, Katar, Emirati – svoje bogatstvo zasnovano na naftnim resursima ulažu u brojne projekte širom svijeta, u kupovinu zemljišta i izgradnju, ali čak i u finansiranje terorističkih aktivnosti – devedesetih je Saudijska Arabija pomagala dolazak i angažovanje sunitskih džihadista i na ovim prostorima. Ujedinjeni Arapski Emirati su i nastali ujedinjavanjem sedam manjih zemalja radi uspješnije međunarodne prodaje nafte. U tim zemljama bogatstvo je u rukama par vladajućih porodica, socijalna nejednakost je velika, a sindikati su zabranjeni. Djeluje mi jako opasno kada premijer emiratskog šeika naziva svojim prisnim prijateljem i istovremeno s njim sklapa sporazume koji su nedostupni javnosti.

olivertvist03

Istovremeno u ravnici se može kupiti cijelo imanje za par hiljada evra sa zemljom koju niko ne obrađuje?

— Mnoga sela zamiru usljedsocijalne nejednakosti i potčinjenosti njihovih mještana; mladi ljudi ih napuštaju jer su u njima socijalno, politički i kulturno marginalizovani. Sve je manje poljoprivrednih proizvođača, posebno u brdsko-planinskim predjelima, jer od svog rada ne mogu da obezbijede osnovnu egzistenciju. Država nema nikakvu ozbiljnu politiku ruralnog održivog razvoja kojom bi zaštitila i podstakla život na selu. Zemljište treba sačuvati za one koji žele da žive na njemu i od njega, i da ga obrađuju na ekološki bezbijedan način. Agrobiznis korporacije rijetko vode računa o štetnosti načina njihove proizvodnje koja je usmjerena na što veći profit uz što manje poštovanja ekoloških ili radničkih standarda. Takođe, korporacije imaju običan da se pretjerano miješaju u politički život i da od države pred međunarodnim arbitražnim sudovima traže krupne odštete ukoliko im državno zakonodavstvo ograničava mogućnosti pravljenja profita.

Frontal

 

Politika
Pratite nas na YouTube-u