Glavni mi je utisak da je „naša“ priča, „naša“ vizija o Prvom svetskom ratu, ipak pobijedila
Već napomenusmo u našem obrazloženju njegovog proglašenja za ličnost godine da uz Muharema Bazdulja može da stoji naslov filma Srđana Koljevića koji glasi Branio sam Mladu Bosnu.
Bio bi to zgodan naslov i za ovaj intervju.
U godini u kojoj se kod nas prvo mnogo galamilo na „revizioniste”, zatim se stogodišnjica događaja u Sarajevu zajednički obilježila zaboravljenom manifestacijom u Andrićgradu, dok su u Sarajevu polagali žuto-crne vijence na nekadašnje Principove stope – fotografija na kojoj Hitleru donose spomen-ploču Gavrilu Principu, objavljena u Bazduljevom tekstu upečatljivo se izdvaja kao glavni utisak i događaj.
Pisac, prevodilac i novinar rođen u Travniku, koji je o mladobosancima pisao godinama prije “četrnaeste”, u itnervjuu za Frontal reći će i da je bez pomoći pomenute fotografije „naša” priča pobijedila – dominantno prihvaćenu teza o ključnoj krivici Njemačke za izbijanje Prvog svjetskog rata u Evropi nije narušena. Do jeseni Princip i drugovi su za medije već bili zaboravljeni, a Bazdulj se do kraja godine, zbog jednog teksta o Srđi Popoviću i Aleksandru Tijaniću, našao pod vatrom prozvanih drugosrbijanaca.
Bilo da gostuje na TV, bilo da ga intervjuišu putem elektronske pošte, Bazduljeva radoznalost vidi se i u odgovorima koji uvijek otkrivaju novu interesantnu priču ili činjenicu. U posljednjem tekstu za Politiku prisjetio se i kod nas zaboravljenog “bombaša” Boleta iz Borika.
Taj stil prepoznaćete i u tekstu koji slijedi, gdje nam je olakšan posao zvani „davanje naslova intervjuu”, kada samo treba izdvojiti jednu tvrdnju ili kraću rečenicu i nalijepiiti je iza Muharemovog prezimena i dvotačke – ali kako odrediti koju?
Kako je došlo do toga da ste postali jedan od najboljih „advokata” Mlade Bosne? Vaš izbor ili vas je izabrala situacija?
— Biće da je bilo i jednog i drugog. Ja sam u nekoliko prilika iznio svoje mišljenje o Mladoj Bosni, a ispostavilo se da je to imalo neku težinu. Razlog je možda i u tome što moj interes za tu tematiku nije pomodarski, odnosno nije se javio iz nekih pragmatično-finansijskih razloga uoči same stogodišnjice Sarajevskog atentata. Pisao sam o Mladoj Bosni još od 2004. godine a vrhunac je bio 2010, kad sam uredio trobroj časopisa Gradac posvećen fenomenu Mlade Bosne, koji je izazvao veliki interes čitalačke publike i pobrao brojne pohvale. Onda sam krajem 2013. i početkom 2014. godine napisao nekoliko tekstova za Vreme, koji su takođe imali snažan odjek i u regionalnim i u svjetskim okvirima. Mislim prvenstveno na tekst koji se bavi fotografijom na kojoj se vidi kako Hitler kao rođendanski poklon prima spomen-ploču Gavrilu Principu.
Moglo bi se reći da je prošla godina započela velikom pričom o knjizi engleskog istoričara Kristofera Klarka o početku Velikog rata. Govorilo se mnogo o „reviziji uloge Srbije u ratu”. Kada se perje smirilo, šta je od toga ostalo u Evropi, šta ovde?
— Klarkovi Mjesečari su prije nekoliko mjeseci objavljeni u Srbiji (u izdanju Heliksa iz Smedereva) tako da je knjiga napokon dostupna i u prevodu. Ipak, to prevedeno izdanje nije kod nas privuklo pretjeranu pažnju. Jedan od razloga je što se i pompa oko Klarkove knjige prilično istrošila. Mislim da se „revizionistička priča“, usprkos velikom trudu uloženom u nju, ipak nije suštinski primila. U ozbiljnim istoriografskim krugovima Klark i njegovi istomišljenici nisu temeljno uzdrmali dominantno prihvaćenu tezu Franca Fišera o ključnoj krivici Njemačke za izbijanje Prvog svjetskog rata.
Da li ste gledali filmove koji tematizuju Mladu Bosnu i atentat? RTS je prikazala jedan austrijski…
— Gledao sam Koljevićev film Branio sam Mladu Bosnu. To je dobar film, mada mi se čini da je možda malo predug, vjerovatno i zbog toga što je cijeli projekat zamišljen tako da istovremeno „porodi“ i igrani film i televizijsku seriju. U tom kontekstu, u umjetničkom smislu možda čak serija bude ostvarenija. Čini mi se da bi film bio bolji da se skoro isključivo koncentrisao na sudski proces, da je napravljen po uzoru na američke sudske drame. Austrijski film koji pominjete nisam gledao. Skrenuo bih pažnju i na kratki film Sjene, koji je režirao mladi Miloš Ljubomirović, a koji se bavi zatvorskim danima Gavrila Principa u Terezinu. U svakom slučaju, mislim da tema Mlade Bosne tek čeka svoje najbolje umjetničke obrade – i u književnosti i u filmu i u teatru…
Uopšte, šta je vaš glavni utisak nakon godine u kojoj je obilježen početak Velikog rata?
— Glavni mi je utisak da je „naša“ priča, „naša“ vizija, ipak pobijedila. Ja sam tokom prošle godine imao priliku da držim predavanje o Mladoj Bosni u Londonu, u dvorani Konvej Hol u centru grada, u kojoj postoji tradicija duga više 200 godina da se istaknuti pojedinci pozivaju da drže predavanja na važne i aktuelne teme.
Organizator je odlučio da se ulaznice za predavanje naplaćuju po cijeni od pet funti. Dvorana je bila puna, a u razgovoru sa posjetiocima poslije predavanja primijetio sam da postoji i veliki interes i velika upućenost u temu. Pomogla je tome vjerovatno i u to vrijeme objavljena knjiga Tima Bačera, koja o Principu govori sa simpatijom, Takođe, prošle su godine i jedan holandski istoričar i jedan austrijski novinar takođe objavili knjige koje Principa i Mladobosance – na Dedijerovom tragu – prikazuju kao slobodoumne mlade revolucionare.
Bio sam prošle godine i na konferencijama o Prvom svjetskom ratu u Parizu i Gracu. Naročito je prva – održana u zgradi UNESKO – bila impresivna: sa učesnicima bukvalno od Japana do Južne Amerike. U Gracu je fokus više bio na Balkanu, ali ni na jednoj od tih konferencija nisam primijetio da je „revizionistički“ diskurs bio dominantan. Naprotiv.
Jednom ste pomenuli dosjetku kako su se „talentovani ljudi početkom XX vijeka bavili književnošću, sredinom vijeka filmom, sedamdesetih i osamdesetih rokenrolom, a danas idu u advertajzing, te da bi možda Jovan Skerlić danas vodio neku marketinšku agenciju. Slično – mladobosanci su ispod klupa razmjenjivali knjige, nešto kasnije pod klupama su se držali stripovi, a danas – šta danas srednjoškolci kriju ispod klupe osim džointa i mobilni telefona?
— Takve analogije znaju biti nezahvalne. Da se razumijemo, prije stotinjak godina, u epohi Mlade Bosne, u cijeloj Bosni i Hercegovini je bilo šest gimnazija, a danas ih valjda ima najmanje stotinu i šest.
Šta hoću reći? Onomad ste već upisom u gimnaziju postajali dijelom nekakve intelektualne elite, dok se danas srednja škola pohađa po inerciji. Možda sam u nekim stvarima neizlječivi optimista, ali sam siguran da i u današnjim bosanskohercegovačkim srednjim školama postoje klinci koji se lože na socijalnu pravdu, na filozofiju, na umjetnost, na slobodu.
Da li je to što se zovete Muharem uticalo da vas u Beogradu imate bolji prijem, a da se samim tim zamjerite u Sarajevu?
— Ne znam, iskren da budem, koliki uticaj na moj „prijem” ima moje ime. Kad bih se šalio, možda bih rekao da je dugi niz godina važno mjesto u beogradskom kulturnom i književnom životu imao Muharem Pervić, pa da, eto, već postoji tradicija za dobar prijem nekoga ko se zove Muharem.
Izvan šale, donedavno ni po čemu u Beogradu nisam primijećivao da neko posebno notira moje ime niti da iz njega iščitava bilo šta. U posljednjih nekoliko mjeseci, međutim, moram priznati da mi je moje ime priskrbilo nekoliko rasističkih uvreda i invektiva, ali su one, interesantno, bez izuzetka stigle iz pravca takozvane ljevice i samozvanih antinacionalista.
Poslije teksta o raskolu u DSS, jedan mi je „liberalni” novinar poručio da ja nemam pravo da se bavim temama sa srpske unutrašnjo-političke scene ako ih ne uklopim u regionalni okvir. Onda je Biljana Srbljanović – na šta je već upozorio Zoran Ćirjaković – izfantazirala nekakvo moje tobožnje konvertitstvo. Na sličan – rasistički – način, isti ti ljudi i njihovi istomišljenici već godinama pišu o Emiru Kusturici ili Ljiljani Smajlović.
U tom kontekstu sam se sjetio iskustva o kojem mi je pričao Miljenko Jergović, odnosno načina na koji se on sam, zbog odnosa zagrebačke lijevo-liberalne čaršije prema njemu, odnosa koji je prozvao naci-bontonom, počeo osjećati kao „Turčin u Agramu”. Ako bih se nekad i mogao osjetiti kao „Turčin”, bilo bi to zbog tih samoproglašenih „antifašista” koji po forumima i društvenim mrežama sastavljaju potjernice i šire rasističke dosjetke.
Što se tiče Sarajeva, tamošnji javni odnos prema meni nema, čini mi se, pretjerane veze ni sa mojim imenom ni sam mojim prijemom u Beogradu. Čitaoci koji vole moj rad i urednici koji ga objavljuju isti su već, evo, dvadesetak godina. Isti su i oni koji sve to nervira, samo što im intenzitet nerviranja, čini mi se, raste. Mene to, međutim, veseli i zabavlja.
Da li vaše pristustvo i djelovanje vašeg pera na taj način u ovom Beogradu daju za pravo onima, koji danas tvrde da je od Beograda ostalo one gradske širine od juče. Da li ste na neki način osjećali da „morate” tamo, zbog „publike”, zbog broja novinskih izdanja, zbog mogućnosti, zbog…
— Nema tu neke posebne mistifikacije. Kao čovjek koji je vokacijom vezan za jezik, prirodno je da težim najvećem gradu u kojem se taj jezik govori i piše. Da sam inžinjer ili informatičar, odnosno slikar ili vajar, vjerovatno bih težio, ne znam, Londonu ili Berlinu, ovako mi je Beograd bio prirodan izbor.
Ja sam počeo da pišem za beogradsko Vreme 2003, prvu knjigu u Srbiji sam objavio 2008. Već sedam godina, dakle, prva izdanja mojih knjiga po pravilu izlaze u Beogradu. A što se tiče gradske širine, to je često subjektivna stvar, ali meni se čini da je Beograd izuzetno širok, u svakom smislu. S jedne strane, moj rad je tu prihvaćen s meni jako prijatnom blagonaklonošću. S druge strane, dinamika života mi odgovora, važnost umjetnosti, medija i javne riječi generalno ovdje je još uvijek signifikantna.
Na šta danas liče polemički tekstovi i polemike, mogu li se uopšte tako nazvati?
— Čujte, polemos etimološki znači „rat”, tako da se današnje polemike definitivno mogu nazvati – polemikama. Njihov nivo je opet neka druga priča. Ipak, ni tu se ne bih upuštao u neku katastrofičarsku viziju. I danas ima polemika u kojima se koliko-toliko razmjenjuju racionalni argumenti, kao i onih koje se do kraja svode na ad hominem pljuvačinu. Čovjek uvijek treba i da bira s kim polemiše i da bira dokad.
Neki primjećuju da svi govore iz svojih rovova, te da i urednici biraju sagovornike i tekstove tako da ne iziritiraju svoju publiku i njena očekivanja.
— To je tačno. Umjesto vizije javnosti kao „agore”, nametnula se vizija fronta, gdje svi, kako kažete, govore iz svojih rovova. To nažalost nije ograničeno samo na izbor sagovornika i medijsku uređivačku politiku. Problem je zapravo mnogo širi. Postoji u našoj javnosti skoro nevjerovatno licemjerje, potpuno skandalozan nedostatak svake principijelnosti i svake čestitosti.
Evo vam jedan recentan i aktuelan primjer. Cijelo se lijevo i liberalno Sarajevo, uz lavovski dio javnosti čitave tzv. regije, zgražavalo nad Harisom Plehom i Nerminom Bjelakom jer su se izjasnili kao Srbi, po svoj prilici, da bi mogli ući u Dom naroda Federacije BiH i za to primati za naše uslove enormno visoke naknade. Problem, naravno, ne bi bio ako bi se oni zaista osjećali kao Srbi, no poznato je da su se prije samo dvije godine drukčije izjašnjavali, pa je Centralna izborna komisija s pravom sankcionisala ideju da se etnonacionalna pripadnost pragmatično mijenja poput čarapa.
Gotovo niko, međutim, nije ni primijetio da je iz pragmatičnih razloga, etnonacionalnu pripadnost u razmaku od dvije godine promijenila i Sabina Čudić. Naravno, jer iz dominantne sarajevske „urbane” perspektive Haris i Nermin su Mirnesove, odnosno Seferove seljačine, dostojne podsmijeha bez obzira kako se izjašnjavali. Sabina Čudić, naprotiv, paradigmatičan je primjer FGR (fine gradske raje), „urbana” cura obrazovana na Zapadu, pa još i udata za našeg poznatog glumca i uza sve je članica hipstersko-kulerske Naše stranke. Nema teorije da za nju veže ista pravila. Dok nam javnost tako funkcioniše, nema napretka ni izlaska iz simboličnih rovova.
Izgleda da ste na neki način nakratko razdrmali i razbudili tzv. Drugu Srbiju – da vam to nije bio cilj – ne bi li se podigao kakav-takav vjetar mišljenja protiv vlasti. Kraće rečeno: da ih podsjetite ljude da je nekad postojala opozicija?
— Cijelo to „razmrdavanje“, kako kažete, meni je zapravo prijalo jer je zapravo bilo savršena ilustracija koliko je moj izvorni tekst o prvoj godišnjici smrti Srđe Popovića i Aleksandra Tijanića bio tačan. Ja sam, sjećate se, ustvrdio da je smrću Srđe Popovića unutar tzv. Druge Srbije nastala praznina koju pokušavaju da popune mediokriteti poput Dejana Ilića ili Branislava Dimitrijevića. Reakcije na moj tekst ne samo da su potvrdile da ka ispražnjenom mjestu gurua i sive eminencije sada teže mediokriteti nego i da je u tzv. srednjem ešelonu nastala gužva sačinjena od raznih trećepozivaca.
Uzmimo, recimo, dvojicu autora koji su reagovali na moj tekst: Rastislava Dinića, asistenta na Filozofskom fakultetu u Nišu, i Darija Hajrića, sociologa i blogera. Prvi mi poručuje da sam se „ozbiljno ogrešio o dobre običaje javne diskusije”, a drugi da sam se „razišao sa pristojnošću” te da imam „prilično maglovit odnos prema političkom pejzažu Srbije”. A pazite, pri tome je Dinić kao ličnost najpoznatiji po tome što je prvostepeno osuđen zbog prijetnji Borisu Malagurskom. Radi se o prijetnjama ispisanim pod pseudonimom na jednom internetskom forumu. I kako takav čovjek može bilo kome da zamjera da se tobože „ogrešio o dobre običaje javne diskusije”?!
Hajrić opet i sam insistira na naci-bontonu i u nedostatku argumenata izmišlja nekakvu moju nepristojnost, a moju navodnu maglovitost što se tiče „političkog pejzaža Srbije” poredi, reklo bi se, sa svojom transparentnošću. Mladac je, naime, u vrijeme kohabitacije DS sa Koštunicom bio predsjednik Kluba Demokratske omladine Bečeja i potpredsjednik Izvršnog odbora Demokratske omladine Vojvodine. Nekad su u ime Druge Srbije govorili ozbiljni intelektualci, a sada su tu digitalne anonimne siledžije i varijacije na Baneta iz Balaševićeve pjesme koji je „još u školi ručicu dizao vešto”. Tako da može da se kaže da mi je uspjelo da podsjetim ljude da je nekada postojala opozicija, između ostalog i zbog ljudi koji su činili tu opoziciju.
Bili ste dio tima koji je „predviđao” na šta će BiH ličiti 2025. godine. Koji se scenario, od onih nekoliko, danas čini najizvjesnijim?
— Sve mi se više čini da status quo scenario nadmoćno pobjeđuje.
Primijetili ste i da mediji u Sarajevu biraju „podobne” sagovornike iz Beograda (dodajemo: i iz Banjaluke). Zašto?
— Zato što mediji iz nekog razloga istrajavaju u politici održavanja trajnog vanrednog stanja. Vi ste jedno vrijeme imali situaciju da su neki ljudi u Sarajevu, naročito mlađe životne dobi, deset ili petnaest godina poslije Dejtona mislili da je opasno po život hodati Gospodskom u Banjaluci ili Knez Mihajlovom u Beogradu ako bi vas neko glasno pozvao imenom koje je markantno orijentalnog porijekla, da ne kažem baš „muslimansko“. Bilo je skoro dirljivo prije nekoliko godina kad je jedan mladi Sarajlija, poslije prvog boravka u Beogradu, priznao kako su mu uoči puta mnogi zabrinuto govorili da se čuva.
Ja sam, malo u šali, malo u zbilji, u kafani znao reći da međuentitetske granice u praksi najčvršće cementiraju medijski projekti poput emisije „60 minuta“. Zbog takvih „spinova“, neki su se ljudi bukvalno bojali da putuju. Postoje takve stvari, naravno, s druge strane, pa se neki klinci iz Banjaluke boje otići u Sarajevo zbog ideje da je svaki drugi prolaznik mudžahedin. U kontekstu održavanja takve slike stvarnosti, najbolje vam odgovaraju marginalci iz za vas omraženih sredina koji će podupirati vašu percepciju.
Pišete kolumne za medije u različitim zemljama. Da li je to teško ili inspirativno?
— Ako govorimo o Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, one sve još uvijek u dobroj mjeri funkcionišu po principu spojenih posuda. U tom smislu je inspirativno obraćati se publici u svim tim zemljama. Meni se čini da je broj autora koji su svjesni intenziteta međusobne isprepletenosti ovih scena relativno mali i da neupućenost u regionalni kontekst često rezultira pogrešnim procjenama. Meni prija da paralelno pišem za Oslobođenje i Politiku, za Vreme i Monitor itd.
Kada možemo očekivati neko vaše novo djelo? Da li više volite pisati priče, ili romane?
— Ja sam prije dva-tri mjeseca objavio knjigu priča Jeres nominalizma. To je zbirka od četrnaest priča, od kojih su dvije, prva i posljednja u knjizi, dovoljno duge da bi se moglo reći da teže romanima, da predstavljaju, kao u onoj čuvenoj metafori, „romane na dlanu”. Iduća knjiga koja mi je još uvijek mnogo više u glavi nego u kompjuteru trebala bi da bude roman.
A što se tiče pitanje šta više volim da pišem: priče ili romane, kratak odgovor bi bio: romane. Priče često nastaju i po narudžbini za neki zbornik ili časopis, pa se vremenom kristališe neki koncept oko koga se okupi zbirka. Roman je za mene zahtjevniji i kompaktniji, skoro da bih mogao reći „opsesivniji” žanr. Hoću da kažem, kad pišeš roman, on te u toj mjeri zarobi da neko vrijeme paralelno živiš u svijetu svog romana i u stvarnom svijetu. Kod pisanja priče, to je rjeđi slučaj.
Kritikovali ste pisce kritičare Dobrice Ćosića rekavši da su naivnim imitacijama sveli su sebe na irelevantnost u političkom, pa i društvenom smislu. O čemu pišu pisci danas, a o čemu ne pišu, ne znaju?
— Prije nego što je iz svoje odaje Vuku Mandušiću dao jedan dobar džeferdar, vladika Danilo ga je ohrabrio riječima kako će u ruci Mandušića Vuka svaka puška biti ubojita. Na tom fonu mogli bismo reći da će iz pera dobrog pisca svaka tema može rezultirati dobrom književnošću.
To što je nešto „dobro“ (šta god to značilo) nije, međutim, garancija da je i politički i društveno relevantno. Meni je, naime, često iritantno slušati žalopojke savremenih „urbanih“ pisaca mlađe i srednje generacije, uglavnom loših lokalnih imitatora Bukovskog, koji pišu gotovo isključivo o svojim odisejama od šanka do šanka i od džointa do džointa, kako publiku, eto, više zanimaju „smaranja“ Dobrice Ćosića o svjetskim ratovima i o narodnoj sudbini negoli njihove „avanture“.
Nema, međutim, Dobrica Ćosić ni bilo ko drugi autorska prava na „velike teme“. Svaki pisac koji svjesno odustane od „velikih tema“, od tema koje imaju širu političku i društvene relevanciju, ne treba nikog osim sebe samog da optužuje zbog vlastite opskurnosti.
Da li su Zvezda, Sarajevo i Dinamo stvarno „isti šljam”, a Partizan, Hajduk i Željo timovi jadnih, obespravljenih, timovi gubitnika i pobunjenika, ili su to samo simboli kojih se današnji fudbal sjeća?
— Ovdje aludirate na rečenice iz mog romana Koncert, koje opisuju način na koje te klubove doživljava Željko, jedan od protagonista tog romana, fiktivni lik, dakle. Naglašavam to zbog činjenice da je kod nas već uveliko praksa da se stavovi nekog književnog lika bez imalo zazora pripisuju autoru književnog djela. Da se razumijemo, lik Željka jest baziran na nekim stvarnim navijačima Želje s kojima sam se družio i ta vrsta percepcije i nije toliko rijetka.
Ima, zaista, među navijačima Zvezde, Dinama i Sarajeva međusobno sličnih srpskih odnosno hrvatskih odnosno bošnjačkih „državotvornih elemenata“, kao što se i među navijačima Partizana, Hajduka i Želje češće nalaze oni koji se lakše identifikuju sa antifašizmom u najširem civilizacijskom smislu. S druge strane, naravno da u izboru kluba za koji se navija veću ulogu igraju neki iracionalni momenti iz djetinjstva, negoli bilo kakvo ideološko svrstavanje. Zanimljivo je kako se unutar Beograda i Sarajeva kao gradova, odnosno unutar Hrvatske kao države između najljućih rivala može povući slična simbolička razdjelnica. S tim da je odgovor na pitanje ko je „šljam“, kao i na pitanje gdje je ljepota, uvijek u poslovičnom oku posmatrača.
Razgovarao ŽELjKO SVITLICA
