19 GODINA OD EGZODUSA SARAJEVSKIH SRBA ILI PUT U SNIJEGU

ŽELjKO PRŽULj Krajem februara je godišnjica izlaska sarajevskih Srba iz tog grada. Donosimo vam...

ŽELjKO PRŽULj

Krajem februara je godišnjica izlaska sarajevskih Srba iz tog grada. Donosimo vam priču iz knjige Deca sa granice

Oba puta iz Vogošće ka Republici Srpskoj – i onaj preko Kromolja i onaj preko Ilidže – bili su zakrčeni putnicima. Juče je “onaj Švabo” rekao da će muslimaska policija za dva dana preuzeti vlast u Vogošći, Rajlovcu i Nedžarićima, pa sad stanovnici tih srpskih naselja napuštaju svoje domove i idu negdje gdje će im biti sigurnije.

Velika većina još ne zna gdje se takvo mjesto nalazi.

Kao mravi, putevima se vuku neprekidne kolone automobila, kamiona, traktora, pješaka. Jedan deda sa drvenom nogom i njegov unuk ispred sebe tjeraju kravu, drugi deda i baka voze civare – na njima peć na drva i putnička torba – čovjek na traktorskoj prikloci vozi košnice sa pčelama…

A vani februar.

Hladan i negostoljubiv.

Snijeg zameo uske puteve, mraz ih učaurio, a onda ih kolone razgazile i od njih napravile fortifikacijske prepreke. Kažu da ovako hladan februar ne pamte ni najstariji stanovnici Sarajeva.

Milorad je znao da će ovako biti. Sve je to on sanjao prije dva mjeseca, a Milorad je vjerovao u snove. Uvijek mu se ostvare. Kad je Dragana bila trudna, on je sanjao ženska imena, i ona mu je rodila blizankinje. Nadica je ličila na Milorada, a Sonjica na Draganu. I kad je sanjao doktora, sutradan ga je ranila granata sa Žuči. Prije dva mjeseca Milorad je sanjao zimu, snijeg i kolonu starih predratnih prijatelja kako od njega odlaze. Zvao ih je, vukao za rukav, ali niko od njih nije se osvrtao. Kad je o svom snu pričao Dragani, ona se malo naljutila:

– Neće dati svijet da nas istjeraju iz naših kuća. Barem ne prije ljeta.

Sad su sve četvoro sjedili u starom stojadinu, na pola puta preko Kromolja i Radave, i ćutali. Za posljednja dva sata nisu se pomjerili više od trideset metara. Sa svih strana starog stojadina duvala je promaja, a vedra februarska noć se spuštala i prijetila.

– Mama, hladno mi je – požali se Sonjica

Dragana se preko sjedišta zavuče u prtljažnik i otuda izvadi dva ćebeta. Jednim zamota djevojčice, a drugim sebe i Milorada.

– Zagrlite se, biće vam toplije.

– Tata, hajde da nam ispričaš jednu od onih svojih priča.

– Samo nemoj, molim te, nešto nalik na Pepeljugu i Snježanu. U njih ne vjeruju više ni djeca iz obdaništa.

Milorad se zamisli, sklopi oči na nekoliko trenutaka, a onda poče da priča priču. Jednu od onih svojih:

– Na Zelenoj planeti prije mnogo i mnogo godina, žovjele su dvije sestre. Elba i Alba. Njihovi tata i mama bili su vojni funkcioneri u bijelom plamenu Atlanta. U to vrijeme na Zelenoj planeti bjesnio je stogodišnji rat između žutog i bijelog plemena. Samo, to nije bio rat kao ovaj naš. Atlanti su bili isti kao i mi, samo visoki preko četiri metra, a između ovakva dva oka, kao kod nas, on isu imali i treće. Krupno i plavo kod svih. Tim plavim okom Atlanti su zračili energiju koja je mogla kamenje da pomjera, drveće da čupa i ubija neprijatelje. Albin i Elbin tata je znao da u ratu ne može biti pobjednika i zbog toga je pokušavao da izmiri zaraćena plemena, ali mu to nije polazilo za rukom. Zato je svojim trećim okom tražio pogodno mjesto u svemiru gdje može da skloni svoje kćeri. I našao ga je, na Plavoj planeti, u Južnoj Americi, u zelenoj šumi Amazona.Za to vrijeme mama je djevojčicama prenosila pamet Zelene planete. Elba je željela da bude inženjer pa je učila tehniku, a Alba je učila da bude pisac. Kad je rat stigao do vrhunca, kad je Zelena planeta počela da ključa od temperature a otrovni vazduh da se diže iz svake pore tla, tata je svoje kćeri telepatski poslao u Južnu Ameriku. On i mama ostali su na Zelenoj planeti da umri i propadnu zajedno sa svojim starim rušilačkim svijetom.

zejtinlikmalisokolacU Južnoj Americi okupilo se dosta djece čiji su roditelji razmišljali kao Albin i Elbin otac. Bilo je tu i žutih i bijelih. Oni se nisu međusobno svađali već su se pomiješali sa domorocim ali vremenom postali slični jedni drugima. Atlanti su se smanjivali i kržljalo im je plavo oko, a domoroci su se učili tehnici, medicini, književnosti, astronomiji. Alba je bila jedini pisac, i o svojoj planeti je pričala samo lijepe stvari. Ratove, stradanja i smrt nije pominjala. Kad su u Južnu Ameriku stigli bijeli ratnici sa istoka, puni bijesa i oružja, Atlanti i njihovi domaćini povukli su se dublje u prašumu. Bijeli ratnici odnijeli su svojoj kući dosta zemaljskog blaga i legendu o zlatnom gradu El Doradu i zemlji blaženstva, Atlantidi. Od tada pa sve do sada mnogi potomci bijelih ratnika traže taj grad i tu zemlju, a bolje bi bilo za sve nas da ih niko nikad ne nađe.

– Tata, a znaš li jesmo li mi, možda u knjigama negdje čitali o tome?

– Ne znam, jeste li pominjali Maje i Veneru?

– Ja znam da jesmo Veneru… A znam i Maju iz petog tri.

– I ja. A šta je poslije bilo sa Elbom i Albom?

– I sad žive u Južnoj Americi i otuda paze da se slučajno i kod nas ne razvije treće plaovo oko.

– Bolje bi ti bilo da vidiš šta se dešava – ljutila se mama – nego što djecu zamajavaš fantastičnim pričama.

Smrznućemo se noćas u ovoj konzervi.

– Samo se vi dobro umotajte, sad ću ja.

Milorad izađe iz automobila, a onda se vrati i nasmiješi Dragani:

– Nemoj, mama, da vrijeđaš moju limuzinu.

Teško se probijajući pored zakrčene kolone, Milorad je gazio cijelac ka čelu kolone. Putnici u automobilima su ili drijemali ili nervozno pušili, pješaci su i dalje prolazili ka Hreši, prvom baznom logoru. U onom potoku između Kromolja i Radave Milorad je naišao na zastoj. Veliki kamion, šleper, zanio se na zaleđenom putu i zakrčio sav saobraćaj. Niko nije mogao da ga skloni i svi su čekali dizalicu iz Vogošće.

– Ako još postoji dizalica u Vogošći, i ako je i krenula, prije jutra se neće probiti dovde.

– Šta ću ja?! – vozač je nemoćno širio ruke – ni meni se ne ostaje u ovoj nedođiji.

Četiri i po sata vozač, Milorad i još nekolicina dobrovoljaca sklanjali su šleper s puta. Gurali ga, teglili malim automobilima, čistili snijeg ispod guma, sjekli granje sa okolnih vrba i podbacivali ga pod točkove, stare krpe umočene u naftu palili i stavljali ispod kočnica, i na kraju uspjeli da ga pomaknu u stranu jedva tri metra. Dovoljno da kolona može da nastavi put. Kad se vratio do svog automobila, Milorad je našao Draganu kako brine oko zaspalih djevojčica.

– Gdje si, pobogu?!

– Sad će sve biti u redu.

srpskosarajevoPolako, jedva dvadeset kilometara na sat, duboko iza ponoći, kolona je nastavila put. Milorad je pratio štop svjetla automobila ispred sebe, a Dragana je brinula oko djevojčica. Njih dvije su gorjele.

Dragana im je trljala ruke, čelo i vrat, umotavala ih u novu ćebad, ali temperaturu nije uspjela spusti. Nadica poče da doziva svoje davno uginuli pudlicu:

– Ringo, Ringo!!!

Milorad i Dragana nisu znali je li to u snu ili u groznici. On nervozno pritisnu sirenu da vozač ispred njega ubrza, ali sve je bilo zalud. Kolona je imala zacrtanu svoju brzinu i ritam.

U rano svitanje, kad je sunce kao blijedo dugme pokušavalo da se otrgne od zagrljaja Romanije, stari stojadin je stigao na Pale, u bolnicu Koran. Milorad je obje svoje kćeri uzeo u naručje i brzo ih uznio uz klizave i zaleđene stepenice. Njemu se činilo da stoji kao kameni krajputnjak, a Dragana je jedva uspijevala da ga pristigne. Dežurni doktor i ostalo osoblje u hodniku su preuzeli djevojčice i unijeli ih u jednu prostoriju. Roditeljima nisu dozvolili da uđu za njima.

Tek u toplom hodniku, Milorad je osjetio koliko mu je vani bilo hladno. Dok je nastrpljivo šetao hodnikom tamo-amo, osjećao je kako mu toplota ulazi u svaki mišić i svaku kost, i budi umor a i pospanost. Nije razumio Draganu šta mu to govori, nije upamtio kad je sjeo na plastičnu stolicu u čekaonici.

Sanjao je Zelenu planetu, po kojoj oluja iz srednjeg oka žutih Atlanta nosi krupne pahuljice, i dok on grli Elbu, druga kćer, Alba, odlazi. On pruža ruku da je zaustavi i zove je:

– Alba, nemoj da ideš!

– Ne bih ja, tata, ali oluja me nosi!

Djevojčica se otimala, ali su krupne pahuljice prekrivale njen trag. Milorad je stezao Elbinu mišicu i zvao: Alba… Alba – a ona je njega prvi put u životu zvala: Milorade… Milorade!

Prije nego što je uspio da se začudi što ga kćerka zove imenom, Milorad je otvorio oči i vidio da steže rukohvat, a Dragana ga zove:

– Probudi se, evo doktora.

Na doktorovom licu ništa se nije moglo pročitati.

– Možete ući. Samo nemojte dugo.

Milorad pomisli na svoj san i obori pogled u vrh cipela. Nije mu se išlo unutra, jer nije mogao pogledati istini u oči – da ga tamo čeka samo jedna njegova djevojčica.

Koja?!

Nadica se lijepo smije, a Sanjica lijepo pjeva. Jedna će biti inženjer a druga pisac.Nadica vole filmove, a Sanjica sport, a obje vole da ga uveče pred spavanje češkaju po leđima. Jedna po lijevoj druga po desnoj stranu. Milorad stavi dlanove na oči.

– Hajde ti, Dragana, sama, čekaću te ja ovdje.

– Hajde, ne izvodi tu! Ustani, idemo po svoje kćeri!

Milorad poslušno ustade i za doktorom i Draganom krenu u sobu u koju su unijeli njihove kćeri. Kad je doktor otvorio vrata i on i Dragana ušli u sobu, Milorad sklopi oči i tako, ne gledajući, uđe za njima. Prvi put u posljednjih petnaest godina u uglu oka je osjetio kako ga nešto peče.

– Ništa strašno, samo malo jača prehlada – progovori doktor.

Milorad otvori oči i pogleda dva para smeđih očiju, koja su ga veselo gledale iz dva kreveta sa čistom, bijelom posteljinom.

– Tata, je li ti to plačeš?

– Ma jok. Od umora i nespavanja.

U jedan široki zagrljaj svojim velikim rukama Milorad zagrli svoje tri princeze i zažmiri.

U sebi je zahvaljivao Bogu što se svi snovi ne ostvaruju.

Frontal

Istorija
Pratite nas na YouTube-u