Anglosakosonci su ubedili sebe da je u bespoštednoj evolucionoj borbi njihov ogranak arijevske rase dokazao svoju nadmoć
Na pitanja odgovara predavač (profesor) na kursevima iz menadžmenta i liderstva Dmitri Mihejev.
Dmitrije Fjodoroviču, vaša biografija je veoma zanimljiva, ispričajte molim vas o sebi.
— Bio sam teorijski fizičar (završio sam MGU) i bio ubijeđen da živim u totalitarnoj državi. Pritom, nisam skrivao svoja ubjeđenja. Kao rezultat toga, morao sam odležati šest godina u logoru. Godine 1979. emigrirao sam u SAD i radio kao viši naučni saradnik u Hudson Institute, sarađivao s konzervativnim tink-tenk analitičkim centrom za strateška pitanja, predavao na američkim univerzitetima i koledžima, savjetovao američke korporacije koje su imale biznis u Rusiji. Desilo se takođe da radim sa najbližim pomoćnicima predsjednika SAD Ronalda Regana – generalima Viljemom Odomom, koji je bio na čelu Agencije za nacionalnu bezbjednost, i Denijelom Gremom, načelnikom obavještajne službe ministarstva odbrane i Reganovim savjetnikom za pitanja strateške odbrambene inicijative (Rat zvijezda; prim. prev.). Džejn Kivort i Mič Denijels bili su savjetnici predsjednika Regana za nauku i politiku. Upravo oni su bili na čelu Hudson Institute i pozvali su me tamo. Mrzeći komunistički režim, pomagao sam im da se bore protiv „imperije zla“.
Ali poslije avgusta 1991. godine počeo sam da ih ubjeđujem da Rusija nije SSSR jer ona teži demokratiji, uvela je privatnu svojinu i tržište a takođe je oslobodila „porobljene narode“. Nju treba podržavati i pomoći joj da uđe u porodicu „normalnih“ zemalja. O tome sam pisao u knjizi Rusija se transformiše. Ipak, moji prepostavljeni nisu dijelili takvo mišljenje. Oni su i dalje smatrali Rusiju oličenjem apsolutnog zla, koja se samo pretvara da je tržišna demokratska zemlja i nastavili su da rade na njenom rušenju. U tome nisam mogao da učestvujem i 1998. godine sam se vratio u Rusiju. Bio sam na čelu Klasične biznis škole a zatim Centra za korporativnu obuku Instituta za biznis i poslovno administriranje Akademije za poljoprivredu.
Živjeći u SAD 20 godina, družeći se s političkom i biznis-elitom te zemlje, shvatio sam mnogo. Pošto sam bio visok plavooki blondin oženjen Engleskinjom, oni se nisu ustručavali da u mom prisustvu izražavaju mišljenje o predstavnicima drugih rasa i kultura. Postepeno mi je postalo jasno kako se zapanjujuće razlikuje mentalitet Rusa i Anglosaksonaca. Veo razgovora o „liberalno-demokratskim vrijednostima“ skriva dublje razlike među nama. Mnogo godina sam proveo udubljen u proučavanje američke istorije i anglosaksonskog kulturnog modela. Sada pišem knjigu na tu temu.
U čemu je suština naših razlika?
— Pokušaću da izložim osnove pogleda na svijet anglosaksonske elite SAD, a neka sami čitaoci odrede koliko se on razlikuje od našeg. Danas pravi WASP (bijelci, Anglosaksonci, protestanti) čine sedam odsto stanovništva SAD. Ipak, oni su smislili ideologiju na koju se oslanja ova zemlja i upravo oni do danas kontrolišu politiku i ekonomiju SAD. U toku čitave istorije SAD samo jedan predsjednik nije bio protestant i Anglosaksonac, nego katolik iz irske porodice – Džon Kenedi. Ubrzo je ubijen u sred bijela dana.
Anglosaksonska socijalno-politička filosofija je cjelovit sistem, u suštini teorija koja se oslanja na nekoliko osnovnih aksioma. Jung je takvu teoriju nazivao kolektivno nesvjesnim. Ovi aksiomi operišu na nivou podsvijesti i ne verbalizuju se ukoliko se smatraju očiglednim istinama. Kolektivno nesvjesno je tlo iz koga izrasta ovaj ili onaj model. Neke očigledne istine kolektivno nesvjesnog kod Anglosaksonaca ogledaju se u svakodnevnom jeziku – „čovjek je čovjeku vuk“, „život je surova borba“, „košulja je bliža od kabanice“ (svoя rubaška bliže k telu)… Eto, to je kolektivno nesvjesno kod Anglosaksonaca, njihovu životnu filosofiju pokušavam da formulišem na pristupačnom razumljivom jeziku.
Rekli ste da vam je vaša boja kože veoma pomogla da uđete u američko društvo. Zašto?
— Stvar je u tome da Anglosaksonci jasno dijele ljude prema rasnim oznakama, naročito po boji kože. Bijelci su vrhunac, a što je tamnija koža i kosa, tim je čovjek manje vrijedan. Shodno njihovoj rasnoj teoriji, čak i takvi kvaliteti kao što su marljivost, slobodoljubivost, poštovanje zakona i stvaralački potencijali su kodirani u DNK. Naselivši Novi svijet, oni su postali još ortodoksniji rasisti – ne samo da su uveli oficijalnu klasifikaciju ljudi prema rasnim oznakama nego su i zakonski zabranili bijelcima da zasnivaju porodice sa „obojenim“. Država Virdžinija je, na primjer, ukinula zakon o rasnom miješanju tek 1968. godine. U glavi američkih Anglosaksonaca je jasna rasno-kulturna hijerarhija čovječanstva mada to oni nikad ne priznaju. Narodi Sjeverne Evrope zauzimaju kod njih najviši stepen, niže se nalaze narodi juga Evropa, još niže „prelazne“ (središnje) rasne grupe, zatim Azijati, a na samom dnu su Afrikanci. Anlosaksonska teorija rasne hijerarhije, koja je modifikovana 1920. godine da bi uključili sve bijelce, čvrsto se ukorijenila u SAD. U cjelini, što je bjelja koža grupe, time se predstavnici smatraju ljepšim, energičnijim, talentovanijim, upornijim i slobodoljubivijim.
Ali predsjednik SAD Barak Obama je crnac.
— To je privremeni ustupak „obojenim“. U SAD raste, kako brojnost „obojenih“ građana, tako i njihovo nezadovoljstvo statusom i zato su im „bacili kosku“. Ipak, rejting Baraka Obame konstantno pada. Njega već zovu najgori predsjednik u istoriji SAD i zato će umjesto njega doći sljedeći Anglosaksonac. „Obojenima“ su zadugo začepili usta – kažu sami su se uvjerili da rasna hijerarhija ide na dobrobit čitavog društva. Svi smo slušali o linčovanju crnaca i drugih „obojenih“. Sudovi linča bili su sistem podrške rasnoj hijerarhiji, i zato su oni rijetko bili tajni događaji. Suprotno, često su se namjerno pretvarali u masovne spektakle, na koje su autobusima i vozovima dovozili hiljade ljudi. Organizovale su se i provodile takve mjere koje ni u kom slučaju nisu bile provođene od ljudi sa margine, nego od predstavnika vlasti i sveštenstva. Ne tako davno istorijski (1936. godine) na Floridi su crnoputog mladića pekli na laganoj vatri oko 10 sati, pri čemu su suvarke na vatru bacala djeca. Da bi se shvatio sav užas takvog masovnog sadizma, podsjetiću da su čak i nacisti dozvoljavali da se uništavaju jedne „niže rase“ rukama drugih „nižih rasa“, to jest nastojali su, po mogućnosti, da ne prljaju sopstvene ruke. Uostalom, obred linčovanja u „najcivilizovanijoj zemlji svijeta“ zabranio je predsjednik Frenklin Ruzvelt 1942. godine, tek pošto je u njemačkim i japanskim sredstvima masovnog informisanja bila ispričana priča o linčovanju jednog tamnoputog momka koga su nekoliko sati, javno i lagano, ubijali pomoću letlampe. Sve je to dobro dokumentovano, ali o tom se nije govorilo, jer su se demokratije borile sa nacionalističkim varvarima.
Krajem 19. vijeka anglosaksonska intelektualna elita podigla je rasnu teoriju na novi nivo. Prenoseći Darvinovu teoriju evolucije na ljude, ona je stvorila teoriju socijalnog darvinizma. Shodno toj teoriji, surova borba za opstanak, koja vlada u prirodi, dešava se u blažoj formi i u društvu. U osnovi kulturnog koda Anglosakosnaca je filosofija Tomasa Hobsa, prema kojoj je život borba svih protiv svih. I, zaista, sva američka istorija je beskonačna rasno-kulturno-civilizacijski rat između protestanata i katolika, bijelaca i crnaca, Jevreja, mormona, Indijanaca…
U toku borbe za ograničene resurse i dominaciju, slabi i nesposobni ginu, a „najsposobniji primjerci“, fizički i umno jači, preživljavaju i daju potomstvo. Tako priroda odgaja savršeni rod ljudi. Raslojavanje društva na klase, na „mase i elitu“ prirodni je čak potpuno zdrav proces. Shodno logici beskompromisne borbe, ta savršena vrsta nisu samo fizički i umno najsnažnijih ljudi nego i nemilosrdni, lukavi, surovi, uporni, neprincipijelni i ljudi željni novca i vlasti. Nije li istina da je savršeni čovjek u predstavi Anglosaksonaca veoma sličan đavolu?
A da li se odnosi među narodima takođe grade na tim principima?
— Sigurno. Teorija socijalnog darvinizma objašnjava kako mehaniku socijalnog izbora u društvu, tako i međusobnu povezanost velikih grupa – rasa, kultura i civilizacija. To zovem kulturnim darvinizmom (KD). Shodno teoriji KD, sve rase, etničke grupe, religije i kulture isto tako se bore za resurse i dominaciju, kao i individue i klase društva. Konkurencija i suparništvo za tržište, uticaj i pristup resursima – to su samo blaži oblici evolucione borbe, koja periodično prelazi u žestoki stadijum rata. Na taj način su nasilje, teror i propaganda instrumenti evolucije, pomoću kojih ona odabira navitalnije narode i civilizacije. Najvitalnija civilizacija pobjeđuje u borbi sa drugom i postaje „prirodni lider čovječanstva“.
Anglosakosonci su ubijedili sebe da je u bespoštednoj evolucionoj borbi njihov ogranak arijevske rase dokazao svoju nadmoć. Upravo on je stvorio najvitalniju civilizaciju – poseban istinski oblik hrišćanstva, najefikasniji ekonomski i socijalno-politički model društvenog uređenja. Dakle, genetska, socijalna, kulturna i civilizacijska neravnopravnost podrazumijeva hijerarhijski svjetski poredak – kako hijerarhijski model društva, tako i pravo više civilizacije na liderstvo i privilegije u svjetskoj zajednici. To je, po njihovom mišljenju, prirodno i pravedno. Nijemci i Francuzi su pokušavali da se bore sa Anglosakosncima za svjetsko liderstvo, ali su ih pobijedili (tri puta rukama ruskih vojnika) i otjerali na treću i četvrtu poziciju u hijerarhiji. Jednom su Kondolizu Rajs pitali zašto su američki vojnici ostali na teritoriji Njemačke poslije završetka hladnog rata. Ona je odgovorila: „Mi moramo biti tamo da bi držali Nijemce pod nogama, a Ruse iza praga Evrope“. Sada, kada nekad prezrena od njih kineska rasa i civilizacija podiže glavu, Anglosaksonci su veoma uznemireni i pokušavaju da posvađaju Rusiju sa tom zemljom.
Oko 60 odsto Amerikanaca vjeruje da je Gospod stavio na SAD posebnu istorijsku misiju. Autor ideje „sukoba civilizacija“ Semjuel Hantigton, na primjer, insistira na isključivosti i nadmoći angloprotestantske kulture – „… njena tradicija i vrijednosti su izvor slobode, jedinstva, moći, procvata i moralnog liderstva u borbi za trijumf dobra u čitavom svijetu“. Na smjenu haotičnom svijetu, pocijepanom protivrečnostima, doći će novi svjetski poredak, zasnovan na slobodi, demokratiji, pravu na ličnu sreću i samorealizaciju. Razumije se da narod, izabran Bogom za takvu kosmičku viziju kao što je preobražaj svijeta mora imati posebna prava i privilegije.
Kako i otkud se na svijetu pojavila američka koncepcija isključivosti?
— Američka epoha anglosaksonizma počela je prije 400 godina, kada je 30.000 puritanaca naselilo Novu Englesku s ciljem da stvore teokratsko društvo. Amerikanci se do današnjih dana ponose svojim pobožnim, vrijednim i asketskim precima. Puritanci su najortodoksnija sekta protestantizma, očišćena od svake prljavštine: od zlata, duvana i votke, od seksa i uopšte zadovoljstava. U protestantizmu ljepota i estetsko uživanje su iskušenja đavola. Lijepa žena je za puritance bila izvor grijeha, đavolje pleme, slaba karika koju je satana iskoristio za iskušenje Adama, za akt neposlušnosti i grijeha. Od takvog tumačenja Starog zavjeta potiče lov na vještice, u toku kojeg su protestanti i katolici spalili oko 100.000 lijepih djevojaka. U svijetu ima približno 30.000 religioznih vjerovanja, koje Anglosaksonci rangiraju po skali od apsurdnih do jedino istinitih. Na vrhu hijerarhije se nalaze monoteističke religije, a od njih istinska je hrišćanstvo. Od svih hrišćanskih vjera, najistinitija je protestantizam, a najčistiji ogranak protestantizma je puritarizam (ili njegov savremeni oblik – evangelizam).
Bog konzervativnih protestanata nije blagi Hristos, onaj koji voli, to je surovi Bog Starog zavjeta – Jehova. Bog nije slabić, on mora surovo da kažanjava grešnike. Upravo zato Anglosaksonci imaju simpatije za Jevreje, budući da oni poštuju jednog istog Boga. Donekle zbog toga američki konzervativci tako podržavaju Izrael. Doktrina isključivosti i mesijanstva Sjedinjenih Država ima principijelno značenje. Ne može postati američki predsjednik onaj koji ne potvrđuje svoju vjernost toj doktrini. Kada narodi koji pripadaju drugim religijama i civilizacijama traže da SAD prestanu da insistiraju na svojoj isključivosti, da napuste mesijanstvo i liderstvo, i politiku nametanja posebnog svjetskog poretka čovječanstvu, oni traže nemoguće. Bez te misije SAD bi se pretvorile u ćebe od krpica (pačvork), koje bi se sastojalo od velikog broja rasnih, etničkih, religioznih i kulturnih grupa koje se međusobno nadmeću. Od toga može početi nekontrolisani proces haosa i raspada imperije, koja je čitav svijet obavila svojim bazama i institucijama. Prijetnja od te potencijalne katastrofe delimično objašnjava zašto čovječanstvo nesvesno priznaje tu socijalno-političku filosofiju, socijalno-ekonomski model koji iz nje proističe i hijerarhijsku strukturu svjetskog poretka. Na primjer, Španci, Nijemci i Francuzi su teška srca pristali na vođstvo Anglosaksonaca. A Rusi ne samo da ne žele da se bore za visoko mjesto u hijerarhiji, oni je u principu odbacuju i nastavljaju da insistiraju na jednakosti raznih kultura i civilizacija. To nosi egzistencijalnu prijetnju samom postojanju (opstanku) Anglosakosnaca. Zato vrše ogroman pritisak na Rusiju, provocirajući tamo nemire. Rsuki model mora biti diskreditovan, a za to Rusiju treba predstaviti svijetu kao najkorumpiraniju, najreakcionarniju i najagresivniju državu.
A kakve uloge u američkom mentalnom životu su dodijeljene pameti i srcu – razumu i emocijama?
— Anglosaksonska kultura stvorena je na kultu razuma – hladnog, logičkog, metodičkog mentalnog procesa. Emocije imaju tjelesno porijeklo i pokazatelji su našeg životnog početka. Emocije su suprotne razumu. Jake nemotivisane emocije ruše misaoni proces, njegovu logiku i pokreću instiktivne reakcije: bježanje, agresiju ili paralizu, to jest programe djelovanja navodno upisane (unesene) evolucijom u genetski kod. Iz toga slijedi da emocije treba, poželjno je, držati pod jakom kontrolom.
Za njih divljak živi potpuno pod vlašću emocija – on je plašljiv, nagao, implusivan, nesređen i neorganizovan. On je ili bezumno hrabar, ili smrno uplašen, on ne umije da planira, ne poznaje disciplinu, a time ni samodisciplinu. Sa njihove tačke gledišta, mi smo takođe malo divljaci. Samodisciplina je vlast nad svojim sopstvenim instinktima, pobudama, željama i prohtjevima. To se postiže dugotrajnim sistemskim treningom. Evropske elite, posebno Englezi, kultivisali su racionalno, strogo logično ponašanje, potpuno potčinjeno razumu. Zato su slali djecu u specijalne internate, gdje su se dječaci, odvojeni od porodice, učili da obuzdavaju svoje životinjske instikte, impulse i kratkotrajne želje.
Uz sve sve očigledne vrline, tako razumno uravnoteženo ponašanje ima ozbiljne greške. Zbog nečega se pretpostavlja da su životinjski instinkti isključivo negativni, ispunjeni mržnjom, agresijom i rušilačkim impulsima. A šta, zar ljubav, žalost i patnja ne postoje? Zar je malo primjera instinktivnog altruizma, spontanog samopožrtvovanja? Da, slažu se Anglosakosnci, žalost i patnja postoje, ali oni samo štete borbi za opstanak.
Ustvari, „čist razum“ nije u stanju da potpuno shvati ni jednu kulturu. Očišćen od emocija, razum objašanjava sve što se dešava igrom sila, njihovom konfiguracijom. Postoji jednostavna motivacija – preživjeti i razmnožiti se, i odlučujući faktor je sila. Ali ako se ljudi ne prepuste moćnim humanističkim impulsima?
Na primjer, za Anglosaksonce je potpuno nepojmljivo ponašanje ruskih mirotvoraca u avgustu 2008. godine u Južnoj Osetiji. Nekoliko hiljada gruzijskih vojnika, obučenih od strane američkih instruktora prema NATO obrascu, ušli su u Južnu Osetiju i predložili mirotvorcima da odu „bez gubitka obraza“. Kako je poznato, mirotvorci ne ratuju i čak nemaju ozbiljnog naoružanja. Njihova uloga je da razdvoje strane. Ali 300 ruskih vojnika je odlučilo da se bori, i dva dana su se suprotstavljali 20 puta brojnijoj armiji. Nekoliko desetina ruskih vojnika je nastradalo, štiteći osetijske žene i djecu. A sami su imali majke, žene, djecu. Takvo „iracionalno“ ponašanje Rusa ne može da uđe u glave Amerikanaca. Njihovi heroji se ne žrtvuju radi „rasno inferiornih“, slabih i unesrećenih, koje oni u dubini duše preziru.
Kakvu ulogu u anglosaksonskoj ideologiji igraju religija i pojmovi dobra i zla?
— U SAD do 40 odsto stanovništva su jevanđelisti. Oni a i mnogi sasvim „pomjereni“ Amerikanci, prihvataju svijet kao razbijen na crno i bijelo, na dobro i zlo. U istočnim pogledima na svijet ove polarnosti uzajamno dopunjuju jedna drugu, stvarajući harmoničnu cjelinu. U svijesti fundamentalista oni su oštro razgraničeni, antagonistički i nespojivi. Đavo je suprostavljen Bogu, on je smrtni neprijatelj i čini sve da bi upropastio tvorevinu Boga. Sivog nema i nijansi nema, tačnije, sivo je zakamuflirano crno. Đavo je lukav i dovitljiv. On je genije licemerja i mimikrije. Zato demonizacija neprijatelja nije prigušen propagandni postupak političara, nije pokušaj da se nasamare i nahuškaju mase na drugi narod, to je raskrinkavanje sluge đavola, odvajanje čistog dobra od apsolutnog zla. Sjetimo se poznate izjave predsjednika Buša mlađeg: „Mi ćemo iskorijeniti zlo u čitavom svijetu; ko nije s nama taj je protiv nas“. Ona je čudovišna samo za nereligiozno shvatanje, koje odbacuje postojanje apsolutnog zla. Osim toga, protestantima, kako je poznato, nije potreban sveštenik u svojstvu posrednika, budući da oni mogu direktno razgovarati sa Bogom. Zato se, prije nego što je započeo rat u Avganistanu, Džordž Buš posavjetovao s Bogom i dobio njegov blagoslov.
Crno-bijela percepcija svijeta ima duboke posljedice za moral. Amerikanci smatraju da nema ničeg lošeg i amoralnog u tome da se iskoriste same snage (moći) zla protiv drugih. Za vrijeme Drugog svjetskog rata oni su ušli u privremenu alijansu sa samim snagama zla (komunističke Rusije) protiv drugih – nacističke Njemačke. Pobijedivši naciste, oni su nastavili borbu sa drugim zlom – komunizmom, a zbog shvatanja svrsishodnosti iskoristili su nedotučene, ali veoma kvalifikovane neprijatelje – naciste. Sve je veoma logično: takva prilagodljiva taktika dozvoljava Anglosaksoncima da iskoriste bilo kave prestupnike – mafijaše, profesionalne ubice, diktatore, islamiste – u borbi „za svijetle ideale slobode i demokratije“. Mi takvu taktiku smatramo neprincipijelnom i ciničnom, a s njihove tačke gledišta oni se ponašaju racionalno i potpuno principijelno. Da, kažu oni, dvostruki moral: jedan je za sile dobra (one koji su s nama), drugi je za sluge đavola (oni koji su protiv nas). Ustvari, to nije dvostruki moral, nego mnogobrojan, još tačnije – odsustvo bilo kakvog morala. Jedne prosto okupiraju, druge bombarduju, trećim uvode sankcije, a četvrte podrivaju metodama puzajućeg imperijalizma. Na primjer Srbe možeš bombardovati pošto su oni slabi, „nisu potpuno bijeli“, a i hrišćanstvo im je nepravilno (pravoslavlje). A s nama se treba boriti pomoću „meke moći“.
U toku svoje četristogodišnje istorije Amerikanci su sebe videli u neprijateljskom okruženju. Posmatrajući svijet, oni su vidjeli diktatorske režime, haos, ratove… i radovali se tome što žive u Bogom blagoslovenoj zemlji. Na osnovu slobode, demokratije, stabilnosti i procvata, obični Amerikanci ne shvataju da njihove elite često same provociraju nestabilnost i ratove. Naoružavajući jedne bandite pomoću drugih, oni povećavaju njihov broj. Hraneći, ponižavajući i ismijavajući, „sluge đavola“, oni ih stvaraju. Na riječima boreći se sa zlom, u stvarnosti američke elite umnožavaju zlo. U suštini, oni sami stvaraju taj neprijateljski, nestabilni, opasni vanjski svijet, kojim plaše svoje građane. Tako oni podržavaju kod svog naroda komfornu iluziju izabranosti, isključivosti i značaja.
A kako Anglosaksonci vide (zamišljaju) svoju budućnost?
— Slično tome kako se čovjek rađa, živi život, težak, pun patnje i tegoba, a zatim umire. Zemlja je, zajedno sa svojim žiteljima, takođe bila stvorena i osuđena na propast. Bog je stvorio ovaj svijet u svojstvu eksperimenta. Eksperiment nije krenuo onako kako je On pretpostavljao. Jedan od najmoćnijih anđela se pobunio protiv Boga i postao je car zla. On je naveo na zlo Adama i Evu. U svijetu su se pojavile bolesti, smrt, prirodne katastrofe, haos.
Konzervativni protestanti tumače kraj svijeta kao odlučujući okršaj dobra sa zlom, koji će se desiti u dolini Armagedon, na teritoriji današnjeg Izraela. U sadašnje vrijeme đavo uspješno osvaja svijet – poroci i demoralizacija se šire i zato će staviti tačka na taj svijet. Ponovo će se pojaviti Hristos i stati na čelo vojske protiv armije đavola (gdje spadaju Kinezi, Rusi i muslimani). Hristos će pobijediti đavola, okovaće ga u lance i baciti u bezdanu jamu. Na zemlji će hiljadu godina vladati carstvo Božije.
Mnogi naši i američki intelektualci koji su ateisti i liberali smiju se sličnim fantazijama američkih religioznih fundamentalista, nazivajući ih marginalcima. Ali teško da su u pravu. Približno 60 odsto odraslih Amerikanaca vjeruje u skori dolazak Hrista, a 45 odsto (nisu dijelovi procenata kao u drugim zemljama) – vjeruje u to da će on biti apokaliptičan. Upravo takvi ljudi dominiraju u američkim spec-službama i u Pentagonu, budući da se smatraju velikim patriotama i odlikuju se „visokim moralom“. I oni zadaju vektor, koji se malo mijenja smjenom predsjednika. Ti ljudi su uvjereni, da će se lično oni spasiti i, gledajući s neba, uživati u mukama grešnika u hadu. Religiozne propovjednike prati Holivud. Obratite pažnju koliko se fabrikuje filmova o katastrofi i kraju svijeta. A sva ta zastrašivanja novim smrtnim prijetnjama za čovječanstvo: ozonska rupa, globalno zagrijavanje, smrtonosni virusi, vanzemaljci, sudar s asteroidom… sva su ona stvorena u SAD. Tim samim Amerikanci, s jedne strane, drže čovječanstvo u stanju stalnog straha i psihoze, a, s druge strane, sugerišu mu da samo Amerika, kao naučno i tehnički najnaprednija zemlja, može spasiti svijet. Bez nje čovječanstvo i sama Zemlja će jednostavno propasti.
Šta mislite o američkom snu, prema kome svaki građanin može biti uspješan i čak postati predsjednik SAD? Zar on nije privlačan?
— Pravo svakog čovjeka na ličnu sreću, deklarisano u ustavu SAD, centralna je i najprivlačnija tačka američke ideologije. Zaista, zar zadatak društva nije sreća, na kraju krajeva, dobrobit njegovih članova? Proizvodnja materijalnih dobara, razvoj sistema medicinske zaštite i obrazovanja, armija, policija, porezi – zar sve to ne treba da služi jedinom krajnjem cilju – sreći građana i stvaranju uslova za samorealizaciju ličnosti?
Ali pogledajte kako se završavaju svi američki filmovi na tu temu. Borba junaka za ličnu sreću ili ostvarenje „američkog sna“ uvijek se svodi na bogatstvo. Svuda prolazi crvena nit ideje da, skupivši milione dolara, čovjek može da se osami u personalnom raju i do kraja uživa pod palmama na azurnoj obali okeana, ispijajući koktel u društvu plavokose ljepotice. Kako primitivno i, ako hoćete, glupo!
Koncepciju američkog sna utemeljili su još prvi doseljenici Virdžinije i povezana je sa bogatstvom. Zatim su san „revolucionari“ doveli do apsurda. Džordž Vašington je postao idealni prototip američkog heroja. On je uspio da postane najbogatiji čovjek Amerike a dodatno još i predsjednik. Sasvim prema Adamu Smitu: slijedeći lične interese, on kao da je radio i za opšte dobro. Ustvari, on je uzimao za ličnu svojinu stotine hiljada hektara zemlje – ili sasvim besplatno ili za deset centi po aru, a zatim prodavao na malo doseljenicima za 2-4 dolara za kvadratni ar. Ali, bogateći se sam, on je pomagao najpohlepnijim, snalažljivim i nemoralnim ljudima da dobro žive na račun Indijanaca, Crnaca i prvih doseljenika koje je san o svom komadu zemlje doveo u „zemlju neograničenih mogućnosti“.
Glavno je to da je, sa psihološke tačke gledišta, američki san o ličnom raju i sreći apsurdan. Krajnji individualizam, sa svojim stavljanjem sebe nasuprot društvu i stvaranjem lične sreće na račun drugih, nespojiv je s pravom ljudskom srećom. Jer osjećanje sreće je osjećanje, pa makar trenutno, harmonije sa svijetom i u prvom redu sa društvom. A u anglosaksonskoj filosofiji život je vječna suprotnost usamljenog heroja prema prirodi i društvu.
A kako objašnjavate paradoks proglašenja ravnopravnosti u ustavu sa nevjerovatnom neravnopravnošću? Na koji se način bezgranična socijalna neravnopravnost slaže s idejom demokratije?
— Kakva ravnopravnost, kakva demokratija! To je najveća laž i fikcija. Dubina suštine anglosaksonske filosofije je vjera u elitizam – podjela na izabrane i na masu. Oni smatraju da se osnovna masa čovječanstva sastoji od glupog, lijenog, pokornog i zavidljivog. Samo su rijetki nadareni posebnim fizičkim, umnim sposobnostima i talentima. Oni su energični, kreativni i fizički privlačni. Kako se dešava diferencijacija, kako se pojavljuje elita? Elita te „prirodne aristokrate čovječanstva“, koristeći terminologiju Tomasa Džefersona, se iskazuje prirodnim putem – u takmičenju, u slobodnoj konkurentnoj borbi. Elita organizije, vodi, motiviše, eksploatiše, kontroliše, pooštrava i kažnjava „obične smrtnike“ – razumije se, za njihovo dobro. Ukoliko je na njoj breme plemenite misije da vodi mase i sve čovječanstvo prema progresu i sreći, elita mora imati potpunu vlast.
Bezuslovno je kolosalna socijalno-politička neravnopravnost postojala kroz čitavu istoriju čovječanstva. Zasluga anglosaksonske intelekttualne elite je u tome što je ona to „naučno“ zasnovala i umjela da uvede u svijet Amerikanaca i znatnog dijela čovječanstva ideju da je bezgranična socijalna neravnopravnost ne samo prirodan, ne samo pravedan, nego i najmoćniji pokretač pogresa. Upravo istaknute, herojske ličnosti, bilo Vašington, Linkoln, Ford ili Bil Gejts, mijenjaju hod istorije. Oni vuku čovječanstvo u svijetlu budućnost, kao tvrdoglavog magarca.
I zar „mase“ nisu zainteresovane da njima upravljaju najbolji od najboljih? Jer, ako ih ne potjeraju, zaglibiće u ljenosti, besposličenju i siromaštvu. Ostvarujući svoju plemenitu i tešku misiju, elita zaslužuje isključivo prava i privilegije i po pravilu to su vlast i svojina. Pretpostavimo u kom stepenu? I prema kojim kriterijuma se određuje „kvalitet ljudskog materijala“? Tim Kuk, direktor kompanije Apple, na primjer, dobio je 2013. godine nagradu jednaku zbiru plata 6 000 inženjera. Da li je on tako pametan i koristan kompaniji kao 6 000 inženjera?
Štaviše, ideolozi američkog modela tvrde da se neograničena imovinsko socijalna neravnopravnost odlično slaže sa demokratijom. Ali glavni principi demokratije: „Narod upravlja zemljom preko svojih poslanika; država je instrument koji se imenuje i održava od strane naroda za opšte nacionalne projekte, u prvom redu za zaštitu itd. Pred zakonom svi su isti, jedan čovjek jedan glas, svaki čovjek može postati predsjednik…“ – potpuno se iskrivljuju i nivelišu hiljadukratnom imovinskom neravnopravnošću. Stvar je u tome da ona ima tendenciju da se transformiše u političku neravnopravnost, koja zatim stvara mašinu gušenja demokratije. Njihovi demokratski izbori – to je gigantski rijaliti šou, koji organizuje svake dvije godine za održavanje iluzije naroda da kontroliše vlast.
Zašto Amerikanci vole da sve probleme rješavaju vojnim putem?
— Sklonost prema nasilju i ljubav prema ratu Anglosaksonci su gajili još prije nego što su stupili na američku zemlju i otkrili tamo „divljake“. Englezi su prvo ukrotili Velšane, zatim uz njihovu pomoć Škote iz ravnica, zatim su istjerali Škote iz planina u Irsku, a odatle potisnuli i njih i Irce, mačem i glađu, da kolonizuju Ameriku.
Puritanci su smatrali sebe Hristovim vojnicima, koji su s Biblijom u jednoj ruci i mačem u drugoj „vodili borbu sa đavolom, s tijelom, s drugim ljudima, zemljama i religijama“. Predsjednik Teodor Ruzvelt se plašio da anglosaksonska rasa postaje suviše civilizovana i mlaka i zato je potrebno periodično „tlo tresti“ ratom. On je smatrao da rat oživljava naciju. I evo primjera njihove savremenosti. Heroj Drugog svjetskog rata general Paton gleda bojno polje. Izrovana zemlja, izgorjeli tenkovi, unakažena tijela… On se saginje i ljubi oficira koji umire, zatim se ispravlja i, obuhvativši pogledom čitav taj pakao, izgovara: „Ja volim ovo! Oprosti, Gospode, ali ja ovo tako volim! Ja ovo volim više od života!“
Zdrava vitalna nacija? Za nas, žitelje Rusije, koji su proživjeli toliko ratova, takva ljubav prema ratu, to je prije očit sindrom pomjerenog uma, ludila.
Shodno demografskim prognozama, 2050. godine bijelci će postati manjina u SAD. U nekim državama i gradovima se to već desilo. Kako će se to odraziti na američku ideologiju?
— To je noćna mora Anglosaksonaca. Oni već počinju da se sele u enklave samo za bijelce, ograđene visokim ogradama i sa brojnom zaštitom. Dominacija bijelaca gradi se na tome da su oni uspjeli da osiguraju u SAD relativno visok nivo blagostanja (zahvaljujući svjetskoj prevlasti i izvlačenju dobara iz čitavog svijeta). Ipak Kina, Rusija i Indija se suprostavljaju toj ekspanziji i brzo učvršćuju svoje pozicije. Ako SAD prestanu da budu svjetski lider, ta zemlja će se brzo raspasti, utonuti u haos građanskog rata na rasno-religioznom tlu. Te tendencije su očigledne već danas.
A šta da radi Rusija?
— Rusija ne može samo stajati nasuprot prevlasti Anglosaksonaca. Ona mora da predloži svijetu alternativni i mnogo prihvatljiviji civilizacijski model. On se zasniva na našoj tradiciji, religiji, mitovima, folkloru, literaturi.
Umjesno rasno-kulturne hijerarhije – jednakost svih rasa i kultura. Umjesto socijalnog darvinizma s njihovom borbom za dominaciju i resurse – saradnja i uzajamno bogaćenje. Umjesto krajnjeg individualizma – ideja samorealizacioje ličnosti u kolektivu. Umjesto neograničene imovinske neravnopravnosti – relativna ravnopravnost, socijalna briga i podrška slabim. Uslovljenom altruizmu Anglosaksonaca, kada čovjek daje svoju snagu i sredstva računajući da će dobiti nešto zauzvrat, suprostavlja se neuslovljeni altruizam slovensko-pravoslavne kulture. Naš ideal i glavna vrijednost je harmonija s ljudima i prirodom.
Dmitrij Fjodorovič, čime se sada bavite u Moskvi?
— Pišem knjigu u kojoj pokušavam da formulišem one ideale i principe slovensko-pravoslavnog kulturno-civilizacijskog modela. Takođe, predajem i savjetujem. Moji kursevi Liderstvo: savremena koncepcija i praksa i Principi interaktivne obuke u biznis-školama promovišu koncepciju novog tipa liderstva u epohi oštre globalne konkurencije. U naše vrijeme pobjeđuju oni koji su pametniji, to jest oni koji umiju da mobilišu i iskoriste intelektualni kapital kompanije. Učim načinima pomoću kojih rukovodioci mogu da dobiju intelektualnu nadmoć svoje kompanije.
Razgovarao SERGEJ PRAVOSUDOV
Prevod MILANA BABIĆ
