PREDRAG MARKOVIĆ: DANAS NE ZNAMO HOĆE LI NAM BITI BOLjE SA EU ILI SA RUSIJOM

Još smo začarani Titovom diplomatijom, tim srećnim trenutkom kada su se blokovi utrkivali oko...

Još smo začarani Titovom diplomatijom, tim srećnim trenutkom kada su se blokovi utrkivali oko nas

Predrag Marković, poznati srpski istoričar, tvrdi da će do neke vrste istorijskog pomirenja između balkanskih naroda koji su vodili krvave ratove u 20. vijeku na kraju, ipak, doći, ali da, prema njegovim riječima, Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Albanci nikad neće dijeliti zajednička sjećanja na ove događaje.

Poredeći istoriju s ljubavlju iz koje, kako kaže, niko ne izvlači pouke, Marković u intervjuu za Press ističe da istorijskih prijateljstava i savezništava između država i naroda nema, te da jedino postoje povremeni interesi.

— Odnosi između država su posao, kao i svaki drugi. Da bi neko htio da sarađuje s nama, trebalo bi da ima koristi od toga. Takve stvari se ne dešavaju preko noći – kaže Marković.

Nakon još jedne hrvatske proslave godišnjice „Oluje“ i dana žalosti u Srbiji i RS zbog epskog stradanja srpskog naroda, vjerujete li da je uskoro moguće da dođe do pomirenja Srba i Hrvata?
— Pomirenje je čudna stvar. Na nekim nivoima do njega je već došlo, na nekim drugima ne. Ljudi će normalno živjeti i sarađivati, ali nikada neće dijeliti zajednička sjećanja. Malo je vjerovatno da će se Srbi ikada s radošću sjećati „Oluje“ ili da će Hrvati početi da smatraju da je „Oluja“ bila zločin.

Da li se neki istorijski događaj, godina ili uži vremenski period iz prošlosti može označiti kao početak srpsko-hrvatskog neslaganja, kao i nagovještaj kasnijih krvavih sukoba između dva naroda?
— Odnosi Srba i Hrvata počeli su da se pogoršavaju krajem 19. vijeka, kada su Hrvati počeli da zaokružuju svoj identitet i teritorije, često nauštrb Srba. Ipak, da nije bilo 1941. godine i ustaškog bezumlja, ti odnosi bili bi mnogo bolji. Ništa u dotadašnjim odnosima nije moglo da nagovijesti tu eksploziju nasilja i mržnje. Na primjer, prije ustaša su odnosi Srba i Hrvata bili mnogo bolji nego odnosi Srba i Bugara. O hrvatskim odnosima s Italijanima i Mađarima da ne govorimo.

Kako komentarišete pokušaje brojnih hrvatskih istoričara da „promijene“ istoriju, odnosno da Hrvate predstave kao nosioce antifašističkog otpora na ovim prostorima u Drugom svjetskom ratu, iako je NDH, maltene, ratovala protiv saveznika još mjesec dana nakon pada Hitlerove Njemačke?
— Tačno je da je Hrvatska imala najveći udio među stanovništvom u antifašističkoj borbi na ovim prostorima, ali su to uglavnom bili Srbi iz Hrvatske. Sve do kraja 1943. godine ogromnu većinu partizana u Hrvatskoj činili su Srbi, a tek poslije toga u partizanima je bilo dosta i Hrvata. Interesantno je i to da su do 1945. Hrvati bili najzastupljeniji narod među saradnicima nacista. Hrvatima je i Tesla građanin Hrvatske, ali kada je to u njihovom interesu. Paradoksalno, ali istinito, jeste i to da su upravo oni koji su se borili protiv fašizma, kao i njihovi potomci, prije 20 godina u „Oluji“ protjerani iz Hrvatske.

Kada je riječ o pomirenju, stiče se utisak da su Srbi spremni na takav korak, ali da slične spremnosti nema kod Hrvata, Bošnjaka ili Albanaca?
— Srbima su devedesete godine prošlog vijeka mračan i sraman period istorije. S druge strane, Albancima i Hrvatima su ti ratovi nešto najsvetije i najbolje. Ti čudni ratovi bili su njihove jedine pobjede. Što se tiče Bošnjaka, oni djeluju zbunjeni. Kao da sebi postavljaju pitanje da li je to bilo vrijeme njihovih pretjeranih žrtava ili doba kada su stekli državu? Zbog ovakvih razlika slike tog vremena ne mogu se poklopiti kod pomenutih naroda.

Vjerujete li da su Srbi zauvijek izgubili Kosovo, kako to često poručuju brojni fatalisti?
— To nije pravo pitanje, jer podrazumijeva da smo imali Kosovo.

Zar nismo?
— Vidite, postavlja se pitanje da li smo ikada kontrolisali Kosovo, čak i u vrijeme kralja Aleksandra? Da li, kada tvrdimo da je Kosovo naše, znamo šta da radimo s tolikim Albancima? Ko od patriota koji plaču za Kosovom živi tamo, za razliku od pobožnih Izraelaca i njihovog odnosa prema Svetoj zemlji? U tom smislu, realnu politiku Srbi za Kosovo nisu imali skoro nikad! Čak i kad je Kosovo formalno bilo u sastavu Srbije i Jugoslavije, tamo je vladalo potpuno samovlašće lokalnih albanskih lidera.

Da li je postojala istorijska prilika da se takvo stanje promijeni?
— Negdje krajem osamdesetih godina prošlog vijeka srpska država pokušala je to da preokrene, ali nije uspjela, jer je projekat stvaranja albanske države otišao suviše daleko. Taj projekat urađen je mnogo ranije. Nijedna srpska ni jugoslovenska država nije uspjela da realno uspostavi kontrolu nad kosovskim Albancima. Taj problem je samo privremeno odlagan. Albanci su uvijek bili nezainteresovani za integraciju u srpsko ili jugoslovensko društvo i uvijek su bili neprijateljski raspoloženi prema bilo kakvoj srpskoj ili jugoslovenskoj državi.

Može li danas nešto više biti urađeno po tom pitanju?
— Naš cilj za Kosovo može biti samo minimalistički: zaštita svetinja i to malo naroda što je dolje ostalo.

Kakvo je vaše mišljenje o aktuelnom lutanju srpske spoljne politike u definisanju strateških nacionalnih interesa? Treba li praviti izbor između Rusije i Zapada, EU i Evroazije? Šta je najbolji izbor?
— Diskusije o izboru između EU i Rusije podsjećaju me na diskusije između mojih drugara kada smo bili u pubertetu. Predmet rasprave bio je da li je bolja Keli le Brok ili Fara Foset. Koliko znam, nijedna nije željela da bude s nekim od nas. Još smo začarani Titovom diplomatijom, tim srećnim trenutkom kada su se blokovi utrkivali oko nas. Kao i kod svakog prosjaka, naš izbor je „daj šta daš“. Malo sam iskarikirao stanje, ali je poenta u tome da ne možemo unaprijed znati šta je dobar izbor. Jedino što možemo jeste to da čuvamo naše interese i sarađujemo sa svima koji nas podrže.

Stiče se utisak da aktuelna vlast u Beogradu nema dilemu u vezi s tim i da približavanje EU, sudeći po njihovim izjavama, nema alternativu?
— Svakako da je „EUforija“ pretjerano optimistički stav. Naši jednosmjerni ustupci Briselu liče na sljedeći vic: Momak obeća djevojci da će joj dati mobilni telefon ako mu dopusti nešto vrlo nedolično. Ona mu popusti, a on joj izdiktira svoj broj. Tako i mi sada klečimo natrćeni, spuštenih pantalona, sa bezvrijednim papirićem u ruci.

Ko su najiskreniji srpski prijatelji?
— Na emotivnom nivou zanimljivo je da naši balkanski susjedi, kao što su Bugari i Grci, veoma vole Srbe. Ne postoji veća fascinacija srpskom kulturom nego što je u Bugarskoj. S druge strane, Rusi mnogo manje znaju za Srbe nego što mi mislimo.

Da li su Nijemci istorijski saveznici Hrvatima?
— Nijemci ne prave razliku između bivših Jugoslovena. Ta priča o prijateljstvu Nijemaca i Hrvata je običan mit. Mali narodi imaju očajničku potrebu da budu nečiji prijatelji, ali veliki narodi uglavnom ih ne primjećuju.

Izvor Pres, 09. 08. 2015.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u