ZAŠTO NAM NE IDE SA IZVINjENjIMA

NENAD KECMANOVIĆ Najbolje da Bošnjaci, Hrvati i Srbi, pre međusobnog izvinjavanja i mirenja, istraže...

NENAD KECMANOVIĆ

Najbolje da Bošnjaci, Hrvati i Srbi, pre međusobnog izvinjavanja i mirenja, istraže ulogu „međunarodne zajednice“ u izbijanju rata

Da izvinjenja ne završavaju neminovno u pomirenjima, nego postaju povod zaoštravanja već postojećih sukoba, pokazalo je obilježavanje dvadesete i sedamdesete godišnjice značajnih datuma u istoriji naroda na Zapadnom Balkanu.

Usljed brojnih lokalnih i međunarodnih političkih manipulacija, Srebrenica je poslužila kao detonator. Premijer Srbije kamenovan je od Bošnjaka u Potočarima. Na hrvatskoj proslavi „Oluje“ nije se čulo izvinjenje Srbima prognanim iz zavičaja. U Prebilovcima nije bilo nikog od pozvanih hrvatskih i bošnjačkih zvaničnika. Dan kasnije hrvatski premijer odbio je prijedlog beogradskog kolege da bude utvrđen datum zajedničke žalosti zbog svih žrtava. „Ne ide nam nekako sa izvinjenjima i pomirenjima“, rekao je lider Srpske u Prebilovcima iako je podržao ili nije osporavao mirovne inicijative premijera u matici.

ZLOČIN, RAT, POLITIKA…
A zašto nam ne ide? Prema jedinstvenoj stručnoj ocjeni mirovnjaka i mirologa, nema izvinjenja i pomirenja ako se akteri ne vrate na početak priče. Kao što nema ratnih zločina bez rata, tako nema ni rata bez prethodnih političkog sukoba. U konkretnom slučaju u BiH neposredan uzrok građanskog rata, pa i zločina, leži u muslimansko-hrvatskom negiranju suverenosti i ravnopravnosti srpskog naroda po vitalnom nacionalnom pitanju budućeg statusa BiH. Dakle, izvinjavanje bi moralo da prati uzročno-posljedični lanac i počne s druge strane zbog ponižavanja srpskog naroda početkom devedesetih. Prema savremenim studijama mira, ne bi takođe smjela biti zanemarena ni dalja prošlost fašističke NDH, u čijem programu za „konačno rješenje srpskog pitanja“ je do 1943. godine aktivno ili pasivno participirala većina muslimana. Pa čak ni daleko dalja prošlost osmanskog uništenja hrišćanske Kraljevine Bosne, vjekovne okupacije zemlje i konverzija dijela hrišćana na vjeru okupatora zbog ekonomskih i političkih privilegija.

prebilovci01To je, prema stručnjacima, najteži dio puta do pomirenja, a da je tako svjedoči činjenica da su se istoričari uprkos bratstvu-jedinstvu i zajedništvu i u socijalističkoj BiH sporili da li je osmanski period bio okupacija ili samo „turska uprava“. Zatim, mirotvorci i mirolozi kažu da je, ma koliko to bilo teško, neophodno egzaktno utvrditi činjenice i „istinom doći do pomirenja“. Komunistička vlast je od 1945. u ime pomirenja i zajedničke budućnosti mnogo toga gurala pod tepih, proizvodila vještačke simetrije u nacionalnim žrtvama i zaslugama i glorifikovala primjere međunacionalne solidarnosti. Aktuelne demokratske vlasti čine suprotno. Primjer mladića Srđana Aleksića iz Trebinja, koji je ubijen od nacionalno svojih jer je zaštitio svoga druga Muslimana, dostojno je zabilježen kao jedinstven iako sigurno nije bio jedini.

POMIRENjE JE MOGUĆE SAMO ODOZDO
Dalje, struka kaže da posrednici ne mogu da budu istorijske ili savremene velike sile, opterećene vlastitim kolonizatorskim i neokolonizatorskim hipotekama za koje se ni same nikom nisu izvinile. Pogotovo ako su još involvirane u lokalne sukobe, kao Holanđani koji za dežurstva u demilitarizovanoj zoni niti su spriječili kaznene ekspedicije Nasera Orića po okolnim srpskim selima, niti su zaštitili Muslimane u enklavi. Pa onda, često se ističe Vili Brant, iako je tek izuzetak koji potvrđuje suprotno pravilo, a takvih kao on u BiH bi bila potrebna čak trojica. Političari generalno, sem izuzetni, u određenom periodu i posthumno, ne uživaju za života dugo i stabilno povjerenje naroda. Pripisuju im se demagogija, nedosljednost i neiskrenost, čak i kada se radi o izvinjenjima, pa nisu najbolji promotori pomirenja i mnogo je bolje da to ide odozdo. Majke Srebrenice s majkama Bratunca koje su takođe vrlo brojne, i majkama Vozuće, koje u medijima i danas gledaju odrubljene glave svojih sinova, sigurno bi se najbolje razumjele.

prebilovci02Napokon, u studijama mira uvijek se ističe da izvinjenja ne vode pomirenju ako ne dolaze iznutra, spontano i postepeno, nego su pod spoljnim pritiskom i spoljnim razlogom. Brisel pritišće Srbiju na izvinjenje Hrvatima i Bošnjacima, jer je normalizacija odnosa sa susjedima proglašena za uslov napredovanja ka EU. Ali Hrvatima to ne treba, jer su već tamo, a Bošnjaci su uvjereni da su apsolutni pravednici kojima su svi krivi i dužni. Vašington, koji je od Alije „naručio“ spektakularnu žrtvu od najmanje pet hiljada Muslimana kako bi animirao javno mnjenje za intervenciju i zato je i blokirao podršku avijacije holandskom bataljonu, hoće srpskim izvinjavanjem da zapečati sva daljnja istraživanja o „genocidu u Srebrenici“.

Najbolje bi bilo da Bošnjaci, Hrvati i Srbi, i prije međusobnog izvinjavanja i mirenja, zajedno temeljito istraže ulogu „međunarodne zajednice“ u izbijanju i dugom trajanju rata u BiH. Vjerovatno bi otkrili da se sve događalo po prastarom sistemu „zavadi pa vladaj“. Tako bi ne samo saznali cijelu istinu nego bi se i lakše međusobno izmirili kada bi pravog krivca identifikovali u nekom četvrtom.

Pres RS

Politika
Pratite nas na YouTube-u