DEJAN JOVIĆ: I HRVATSKA LEVICA ZAROBLjENA U TUĐMANOVOM KULTU

U Vukovaru je na delu banalni totalitarizam Nemam veru u političare, jer oni u...

U Vukovaru je na delu banalni totalitarizam

Nemam veru u političare, jer oni u Hrvatskoj papagajski ponavljaju mitove i fraze, a razlike među njima su kao između „koka kole“ i „koka kole lajt“, kaže za „Politiku“ Dejan Jović, profesor zagrebačkog Fakulteta političkih nauka.

Zato savetnik bivšeg predsednika Hrvatske Ive Josipovića ukidanje ćirilice u Vukovaru vidi kao odraz odsustva slobode da se zastupa drugačiji pogled osim zvaničnog. Ali, kako dodaje, ni u Srbiji se ponekad ne vidi da nije cela Hrvatska HDZ, a još manje ekstremno nacionalistička. Jović, koji je i sada član Veća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, smatra da političari iz Hrvatske i Srbije neće suštinski doprineti poboljšanju regionalnih odnosa, jer oni uglavnom reprodukuju nacionalne mitove. Do napretka u odnosima dve države može doći samo afirmacijom slobode onih pojedinaca koji su spremni da iskažu drugačije stavove osim zvaničnog diskursa.

Da li će posle svega što se desilo ćirilične table ikada biti vraćene u Vukovaru?
— To nije samo pitanje jezika, već celine hrvatsko-srpskih odnosa, kao što kaže Milorad Pupovac. Iako je Vukovar i u Hrvatskoj po mnogo čemu specifičan slučaj i simbol, mada se retko spominje da su u njemu za vreme rata stradali i Srbi i Hrvati, tamo je na delu ono što nazivam „banalnim totalitarizmom“, kad se ne opaža da u našim zemljama postoje i oni koji možda drukčije gledaju na istoriju, simbole i političke stavove koji nam se čine samorazumljivim. U hrvatskom službenom, državnom diskursu, kao i u srpskom, nema te zastupljenosti različitih stanovišta. Čak i kod liberala u Hrvatskoj postoji snažna orijentacija ka nacionalnom mitu i dominantnoj interpretaciji prošlosti oblikovanoj u HDZ-u.

S druge strane, mislim da se u Srbiji baš zbog toga ponekad ne vidi da Hrvatska nije u celosti HDZ, a još manje ekstremističko-nacionalistička, jer izvan političke scene postoje mnogi koji zastupaju alternativne diskurse poput NVO „Dokumenta“, mnogih medija i portala, ali i novinara kao što su Boris Dežulović, Boris Pavelić, Viktor Ivančić, Marinko Čulić… Najzad, mnogi građani odbacuju nacionalistički ekstremizam, koji možda i zato postaje još agresivniji. Nasilje je usmereno prema tablama i Srbima, ali samo u prvom momentu – dugoročno, ono je usmereno prema svima.

Aktuelna društvena klima u Hrvatskoj kao da je nalik onoj iz ratnog vremena devedesetih?
— U Hrvatskoj ima onih koji smatraju da je rat devedesetih alfa i omega hrvatskog nacionalnog identiteta. Oni ne dozvoljavaju da se taj rat završi jer na njemu grade svoje mahom konzervativne politike koje moraju da imaju neprijatelja ne bi li homogenizovale vlastito stanovništvo. Takvi nisu marginalni, mada nisu ni dominantni. Hrvatski nacionalizam je bio pobednik tog rata: ostvario je državnu suverenost i etničku homogenizaciju a nije osetio nikakve sankcije, pa je faktički nagrađen. Taj nacionalizam istovremeno uverljivo tvrdi da je Hrvatska bila i žrtva u tom ratu. Izgradnja mita na ideji pobednika i žrtve je dobitna kombinacija, koju Srbi znaju iz vremena posle Prvog svetskog rata, a Hrvati nakon ovog iz devedesetih.

Da li je u tim okolnostima srpska manjina u Hrvatskoj moneta za potkusurivanje političkih potreba hrvatskih stranaka?
— Mislim da nakon ulaska u EU i levica i desnica u Hrvatskoj osećaju da više ne moraju nikome da čine neke specijalne ustupke. Moj je stav inače da članstvo u EU povećava suverenitet svake države i HDZ je hteo ulazak da bi mogao da radi ono što nisu mogli ranije zbog Haškog suda, prisustva UN devedesetih godina i pritisaka EU pre prijema. Nasuprot njima, postoje snage u društvu koje smatraju da Hrvatska sad sama treba da pokaže da može da se razvije u pluralističko a ne totalitarističko društvo. U tom kontekstu srpska manjina je indikator nivoa slobode u Hrvatskoj, posebno zato što su Srbi za nacionaliste prvi na udaru, ali s druge strane ima mnogo Hrvata antinacionalista koji sarađuju sa etničkim Srbima na širenju prostora slobode. Primer su „Novosti“, list koji izdaje Srpsko narodno veće, ali u njemu pišu i uređuju ga ljudi zainteresovani za slobodu u Hrvatskoj, bez obzira na nacionalnost.

Kako objasniti mlake reakcije Brisela na ukidanje ćirilice u Vukovaru?
— Čini mi se da EU šalje signal da ne želi komplikacije tamo gde ne mora. Tako ni za vreme pristupanja Hrvatske nikad nije ozbiljno postavila pitanje povratka izbeglica. Jer, ako se izbeglice vrate, stvoriće se multietničko društvo koje će biti komplikovanije od monoetničkog. Zapravo, žalosno je videti da EU smatra BiH i Makedoniju, dve zemlje koje su najraznolikije po etničkom sastavu, najproblematičnijim državama Balkana.

Ko onda može doprineti poboljšanju regionalnih odnosa?
— Nažalost, čak ni službena, partijska levica u Hrvatskoj ne može da iskorači iz kulta Franje Tuđmana i predlaže da se po njemu nazove aerodrom u Zagrebu. Istovremeno, u Hrvatskoj ima mnogo ljudi čije mišljenje u političkom smislu niko ne zastupa, poput onih 58 odsto glasača koji nisu izašli na referendum o pristupanju EU, a tako isto i mnogih antinacionalista koji su politički nezastupljeni. Zato je potrebno da građani imaju pravo na svoju interpretaciju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U tome je ogromna odgovornost slobodnih pojedinaca koji bi i u Hrvatskoj i u Srbiji našli ravnotežu između politike sećanja i politike zaborava.

Da li je to moguće?
— Trebalo bi napustiti ideju zajedničke srpsko-hrvatske interpretacije prošlosti i po cenu rizika dopustiti slobodu diskusije. Onda ćemo budućim generacijama moći da kažemo: imaš pet interpretacija dešavanja iz devedesetih, čitaj i zaključi sam. Takva sloboda jedina je pretpostavka da se i odnosi Srbije i Hrvatske poboljšaju.

Autor Dimitrije Bukvić
Izvor Politika, 22. 08. 2015.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u