LUKA RADONjIĆ: PROTEST JE SASTAVNI DIO GRAĐANSKE KULTURE I ROMANTIKA ULICE

Vidimo se na Svetoj Ulici. Neka borba bude pravedna, neka borba bude neprestana Protesti...

Vidimo se na Svetoj Ulici. Neka borba bude pravedna, neka borba bude neprestana

Protesti su opet u našem gradu. Kasne, ali su stigli. Podgorica sa zastavama i šatorima, energijom i snagom koja diše iz parola i skandiranja, podsjeća na velike gradove. O organizatorima nemam povoljnu političku ocjenu. No na protest ne pozivaju samo organizatori, poziva situacija, poziva budućnost, sve ono što kritikujemo tokom godine, sve čime smo nezadovoljni. A istrajan i miran protest najbolji je odgovor na to.

Desetine starijih žena međusobno spojenih rukama sa svojim sinovima, formirale su živi zid i stale spram kordona policije, „unoseći se u facu“ šlemovima i štitovima, gledajući prkosno u državu koja ih je ostavila. Mirno i dostojanstveno, ali snažno i odlučno upućivale su kritike, nakon čega im se pridružuju mlađe žene, provokativnijeg rečnika i garderobe. Izdvaja se djevojka kovrdžave kose pokupljene u rep, sa rancom na leđima i maramom oko vrata. Uzvikuje: „Mi smo sloboda! Sloboda se ne hapsi! Hapsi se korupcija!“

Bilo je to Ljeto Gospodnje 2001. godine u Argentini. Sveta zemlja Argentina na samom ulasku u novi milenijum spotakla se o greške sopstvenih političara, ali je ustala. Protestima. I odbranila dostojanstvo. Baš kao što su to radile i druge zemlje, prije i poslije nje, odgovarajući izazovima vremenima i zadatku koji istorija šalje.

Nijedan protest ne prolazi bez zamjerki a zamjerke ovom su različite: nekome smeta srbijanska zastava, nekome državna, nekome bošnjačka; neko u organizatorima vidi četnike, neko ustaše, neko prevarante; to su utisci i mišljenja na koje svako ima pravo. Meni lično, pažnju su skrenuli nekultivisani, primitivni likovi iz repertoara „Aaa viđi šator, aa šator ka’ cigan“. Šatori na političkim protestima korišćeni prvi put u Parizu, prisutni bili u Lisabonu, Buenos Ajresu, Njujorku, Atini, Solunu, često neizostavni dio legendarnih rok koncerata i festivala, od 60-tih godina prošlog vijeka, do danas.

Ipak, sirovini kojoj je vrhunac urbanosti doza ‘dojčerice’ u grad’ i kreveljenje inspirisano jeftinom sprdnjom, radar ne može da registruje takve momente. Ometen je u razvoju kritičke misli kukavičlukom i konformizmom. Stao i zaostao. I sada smišlja neku foru za šator, jer se režimu ne smije direktno posprdat’, a nekome kukavac mora. Kupio čips i koka kola i navija da protesti propadnu. Podržava proteste u svijetu, ne podržava proteste u svojoj državi. Groteskni izraz društvenog paradoksa.

Uz rame sa njima, specifična kategorija ljudi koja se uzgaja u našoj Crnoj Gori: Na proteste protiv izborne krađe 96. nijesu htjeli sa onima, 1998. nijesu htjeli jer je to „Miloševića klapa“ premda su se mnogi do samo godinu prije, zaklinjali u njega; protesti opozicije 2004. zbog Javnog servisa nijesu im bili po volji, baš kao ni građanski protesti 2012. Na protest protiv nezavisnosti Kosova nijesu došli jer su taj sramotan čin smatrali „prihvaćenom nuždom“, kao ni na protest aprila 2013. Sve vrijeme tvrdivši „da jesu za promjene“, ali im je nekako i uvijek vječito nešto smetalo. Protesti 2015: ugnijezdili se pored ekrana i čekaju da lajkuju neku foru za šatore i slično, tražeći utočište za svoje poltronstvo i duhovno siromaštvo. Jednom riječju – poltroni, „kakvih u svijet nema“.

Protest je sastavni dio građanske kulture. Protest je i romantika ulice. I energičniji dio politike koji direktno učešće omogućava svima.

Vidimo se na Svetoj Ulici.
Neka borba bude pravedna, neka borba bude neprestana.

Izvor IN4S, 29. septembar 2015.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u