U CRNOJ GORI JE PROVALIO GNOJNI ČIR

JELENA PONOMARJEVA „Obojene revolucije“, uzgojene u američkim laboratorijama i fabrikama misli, vraćaju se kao...

JELENA PONOMARJEVA

„Obojene revolucije“, uzgojene u američkim laboratorijama i fabrikama misli, vraćaju se kao bumerang svojim gazdama

Bure svjetske politike, proničući u najmanje uglove planete, nisu poštedjeli ni Crnu Goru. Neobično lijepa i dobra zemlja stupila je u zonu najteže krize, od čijeg ishoda zavisi raspored snaga u jednom od geopolitički najosjetljivih regiona svijeta – na Balkanu.

Krizne pojave, skrivene od očiju većine posmatrača, skupljale su se u zemlji odavno. Crna Gora je pocijepano društvo. Uzroci toga, s jedne strane, leže duboko u istoriji i povezani su sa pojavom nekoliko srpskih kneževina, koje su se poslije ujedinile u dva kraljevstva – Srbiju i Crnu Goru, a, s druge strane, uslovljeni su primjenom savremenih tehnologija u konstruisanju novih političkih nacija. U datom slučaju riječ je o vještačkom podizanju crnogorske nacije, koja se stavlja u opoziciju prema opštesrpskoj istoriji i samim tim osuđuje sebe na izdaju svoju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, dok nova politička „elita“ sebe doživljava janičarem Zapada (na sličan način iste te tehnologije primjenjuju se u Ukrajini). Proces odvajanja Crne Gore od Srbije i, kao posljedica toga, od Rusije, prešao je u aktivnu fazu poslije vojnog konflikta u srpskoj Autonomnoj Pokrajini Kosovo i Metohija i agresije NATO na SRJ. Vlada Crne Gore objavila je 5. avgusta 1999. Platformu novih odnosa sa Srbijom. Platforma je pozivala na ponovno razmatranje statusa Crne Gore i biračkog zakonodavstva. Ustavni sud SRJ smatrao je takvo ponovno razmatranje pravno nevažećim. Tek kasnije je pitanje o samostalnosti Crne Gore ponovo pokrenuto, ali ovaj put uz aktivno miješanje EU i uz posredovanje Ričarda Holburka – poznatog borca protiv „balkanskih Rusa“, kako sebe zovu sami Srbi. Rezultat je bilo potpisivanje osnivačkih dokumenata konačnog razjedinjenja. Potpunu „samostalnost“ Crna Gora dobila je poslije referenduma o odvajanju od Srbije 21. maja 2006. godine. Bez obzira na najgrublja kršenja u toku glasanja, EU i SAD su priznali njegove rezultate. Ali čak ti formalni rezultati pokazali su raskol crnogorskog društva skoro napola: 55,4 odsto birača se izjasnilo za odvajanje od Jugoslavije, a 44,6 protiv. Ustvari, protivnika odvajanja bilo je mnogo više.

KRIMINALNI GENIJE
„Nezavisnost“ Crne Gore išla je naruku klanu Mila Đukanovića, koji neprestano upravlja zemljom od februara 1991, mijenjajući samo fotelje i funkcije (premijer, predsjednik). Interese svog naroda Milo Đukanović odavno je zamijenio za garanciju lične bezbjednosti, koja mu je neophodna zato što je taj lik zapravo kriminalni genije.

djukanovicsuboticPrema podacima jednog od poznatih eksperata u oblasti međunarodnog kriminala Miše Glenija, 1990. godine Crna Gora je „postala centar kriminalnog biznisa teškog više milijardi, koji je donosio prihode svuda – u SAD, na čitavom Bliskom Istoku, u Srednjoj Aziji, u zemljama Magreba i u Zapadnoj Evropi. Dvije glavne luke u Crnoj Gori nedeljno su pretovarale (transportovale) po nekoliko tona nelegalnih cigareta u luku Bar a odatle brodovima u italijansku luku Bari, u ruke italijanske mafije. Svaki boks cigareta se oblagao takozvanim tranzitnim oporezivanjem“…[1]

U oktobru 2002. godine, poslije osmogodišnjeg isljeđivanja, podignute su sudske tužbe protiv kompanija R. Dž. Rejnolds i Filip Moris, koje su se teretile za saradnju u krijumčarenju cigareta. Među najraznovrnijim optužbama bila je i ova: balkanska trgovina cigaretama povezana je sa pranjem novca kolumbijske narkomafije. Pravnici su predstavili detaljan izvještaj o tome kako su Đukanović i njegovi saradnici zaradili od šverca cigaretama stotine miliona dolara.

Dvije crnogorske kompanije – obje pod kontrolom Đukanovića – i crnogorske obavještajne službe uzimale su 30 dolara od svakog boksa cigareta koji je prolazio tranzitom. „Novac su dijelili među sobom crnogorski činovnici uvučeni u ovaj biznis i oni koji su davali licence za tranzit cigareta kroz Crnu Goru“, naznačeno je u sudskim dokumentima EU.

Jedna od tih kompanija – Crnogorski duvanski tranzit (Montenegrin Tabak Transit, MTT) pripadala je Italijanima koji se sumnjiče za veze s mafijom. MTT su osnovali neki pripadnici organizovanog kriminala, uz učešće crnogorskih državnih činovnika. Kompanija je dobila službeno rješenje od Crnogorske uprave za strane investicije i djelovala je pod ličnom zaštitom Mila Đukanovića“, tvrde dokumenti EU. [2]

Već 1994. godine, EU je bilo poznato da duvanska mafija, s kojom je Đukanović vodio poslove, koštala Evropu 6-8 milijardi dolara po godini (i to samo od nedobijenih akciza – uglavnom u Italiji i Velikoj Britaniji). Italijanski državni tužioci nikako nisu mogli pozvati Đukanovića na odgovarnost za krijumčarenje i vezu s mafijom. Iz Vašingtona u Rim dolazile su tajne depeše koje su zahtijevale da Italijani ostave Đukanovića na miru: crnogorski predsjednik bio je potreban Vašingtonu u njegovom ratu sa Miloševićem.

SVI RESURSI U ĐUKANOVIĆEVOJ SLUŽBI
Prema operativnim podacima, godišnja dobit od duvanske trgovine sredinom 2000-tih iznosila je 30 miliona dolara. Prema riječima srpskih analitičara, Crnom Gorom je upravljao kartel, koji su stvorili bivši komunisti, policajci, vojna lica i mafija, s predsjednikom republike u centru te paukove mreže. O Đukanoviću i njegovim saradnicima u CIA i MI-6 ne nalaze se samo fascikle nego cijeli koferi kompromitujućeg materijala koji dozvoljavaju da se lako upravlja tim ološom. Đukanovića su stavili pred izbor: ili spokojna starost u lijepoj kući na obali Jadrana ili zatvorska soba. I on je svoj izbor napravio.

Istine radi, treba primijetiti da Crna Gora, za razliku od „Republike Kosovo“, ne postoji samo na račun kriminala. Ogromnu podršku državi obezbeđuju ruski biznis i turizam. Na malu Crnu Goru otpada na to 12 odsto svih aktiva ruskih banaka u inostranstvu. Interesovanje za crnogorsku svojinu pokazuju i zapadne kompanije. Već krajem 1996. godine sva društvena (državna) preduzeća prešla su pod kontrolu državnih fondova – Fonda za razvoj, Penzionog i Invalidskog fonda, Berze rada. Rezultat – u Crnoj Gori više nema društvene svojine. Državnim fondovima raspolaže klan Đukanovića. Osnovni strani investitori u ekonomiju Republike postale su belgijske, njemačke, italijanske, japanske i slovenačke firme. Privatizovana su najznačajnija preduzeća u zemlji – Trebjesa Nikšić, Jugopetrol, Institut dr Simo Milošević. Pritom, privatizacija nije spasla zemlju od nezaposlenosti, koja je službeno u 2014. godini iznosila približno 20 odsto.

crnagorareferendum2006Đukanović je mogao da održi vlast samo izdajom nacionalnih interesa. I njegov klan je radio na tome neprestano. Prvo, sprovođenje referenduma o odvajanju od SRJ težilo je takvom cilju – lišiti KiM statusa federalne jedinice Jugoslavije. Stvar je u tome da je, shodno rezoluciji SB UN 1244, Kosovo bilo sastavni dio SRJ, a ne Srbije. Da bi se prenijelo kosovsko pitanje na drugu ravan, potrebno je bilo uništiti saveznu državu. I to je urađeno Đukanovićevim rukama.

Drugo, Crna Gora je bila treća zemlja od bivših jugoslovenskih republika, poslije Slovenije i Hrvatske, koja je priznala nezavisnost Kosova. Desilo se to 9. oktobra 2008. godine.

Treće, 2009. godine Crna Gora je dobrovoljno prešla na evro, izgubivši samim tim finansijski i potkopavši politički suverenitet.

Četvrto, prioritet spoljne politike Đukanovića jeste ulazak u NATO.

Peto, poslije prisajedinjenja Krima Rusiji, službena Podgorica, iako nije članica EU, odlučila je da još jednom demonstrira lojalnost svojim zapadnim pokroviteljima i pridružila se sankcijama protiv Rusije. Taj neprijateljski gest bio je dopunjen antiruskim istupanjima – koja su bukvalno zapljusnula lokalne medije – i kampanjom protiv ruskog biznisa.

CRNA GORA NEĆE U NATO
A 17. oktobra 2015. godine svi delovi slagalice Đukanovićeve atlantske igre uklopili su se u konačnu sliku – parlament Crne Gore donio je rezoluciju o podršci ulasku u NATO. Svoj uticaj u Republici ovaj političar – jedan od najkorumpiranijih na Balkanu, ipak je precijenio. Za rezoluciju je od 81 poslanika glasalo njih 50, 26 je bilo protiv, troje uzdržanih. To znači, prema odluci 50 ljudi od 620.000 stanovnika – Crna Gora može da uđe u NATO. I tu se desilo ono što je odavno sazrijevalo – crnogorsko društvo je izrazilo protest protiv takve politike, pri čemu su demonstracije isključivo mirne. Najvažnije je to što je protest organizovala crnogorska opozicija.

Opozicione snage režimu Đukanovića aktivno su iskoristile tehnologiju nenasilnog protesta – bili su postavljeni šatori pred zgradom skupštine u Podgorici i provođene mirne akcije. Kao odgovor, vlada je protiv demonstranata upotrijebila silu. Sedamnaestog oktobra, u 5:45 ujutro, gazeći pravo građana na mirno izražavanje svoje volje, vlasti su počele surovo rasturanje šatora onih koji su protestovali protiv stupanja Crne Gore u NATO. Specijalni odredi policije nisu samo blokirali ulice koje vode prema šatorima već su pretučeni i uhapšeni mnogi demonstranti, lideri opozicije, među njima i članovi parlamenta koji su imali imunitet, novinari. Protiv demonstranata upotrijebili su suzavac.

Ipak nisu uspjeli ugušiti protest – 24. oktobra desili su se novi sukobi protestanata i policije. Sila koju je primijenila vlast dovela je Crnu Goru na ivicu građanskog rata. To što se desilo u Podgorici postalo je još jedan dokaz dvostrukih standarda Zapada. Ako se šatori postavljaju sa ciljem svrgavanja režima koji nije po volji Zapada, onda je to ispoljavanje volje naroda, to je demokratski proces. Ako, pak, građani na takav način žele da izraze svoje neslaganje sa širenjem agresivnog vojnog bloka – koji je bombardovao zemlju – i sa praksom korumpiranog režima, onda je to udar na bezbjednost države.

podgoricaprotesti61Protesti u Crnoj Gori principijelno se razlikuju od standarda iniciranih „obojenih revolucija“. U Crnoj Gori je sazrio i provalio unutrašnji gnojni čir, koji je sazrijevao godinama. Na ulice nisu izašli samo oni koji protestuju protiv ulaska u NATO: danas u Crnoj Gori rame uz rame nastupaju i protivnici atlantizma i oni koji su umorni od siromaštva, klanova, činovničke korupcije. Na ulice su izašli svi koji žele da vide Crnu Goru kao zemlju jednakih mogućnosti, uspješnu i bezbjednu. Važan pokazatelj: u nedjelju 25. oktobra na ulicama Podgorice bilo je više od 20.000 protestanata. Za grad koji ima 200.000 stanovnika – svaki deseti. To je zaista narodni protest. „Obojene revolucije“, uzgojene u američkim laboratorijama i fabrikama misli, vraćaju se kao bumerang svojim gazdama.

Gruba primjena sile koju je crnogorska vlast upotrebila ne izaziva samo osudu već i prezir prema tom režimu, čiji se predstavnici odavno ne mogu identifikovati sa Crnom Gorom. Oni su ljubimci. Đukanović ne upravlja Crnom Gorom voljom njenog naroda, nego voljom gazda iz Amerike. Samo, da li će se još dugo održati?

Narod Crne Gore već zna kako odgovoriti antinarodnom režimu. I obični Crnogorci treba da znaju: ruska javnost je na njihovoj strani. Kao što je uvijek bilo kroz istoriju – mi smo zajedno.

_________
Uputnice:

[1] Glenni M. Sovremennaя meždunarodnaя mafiя. – M.:STOLICA-PRINT, 2008. – S. 59 – 60.

[2] Glenni M. Ukaz. soč., S. 62-63.

Prevela MILANA BABIĆ

Fond strateške kulture / Stanje stvari

Politika
Pratite nas na YouTube-u