MARKO ŠIKULjAK: MOJ ZEJTINLIK I POVRATAK APISA

Ako mene pitate, ja bih ostavio Apisa sa drugovima, na Zejtinliku Srbi vazda nađu...

Ako mene pitate, ja bih ostavio Apisa sa drugovima, na Zejtinliku

Srbi vazda nađu razloga da se podijele, pa se u tom svjetlu govori i na prijedlog preseljenja posmrtnih ostataka Dragutina Dimitrijevića, sa vojničkog groblja u Solunu u Aleju velikana u Beogradu.

Uz ime pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa gotovo redovno se vežu epiteti najkontroverznije ili najtajanstvenije ličnosti srpske istorije. To se može vidjeti i po tome ko je za, a ko protiv preseljenja.

Protiv Apisa su pripadnici tzv. Druge Srbije, koji su lani veličali istorijsku ulogu „multietničke carevine“ Austrougarske. Poneku lijepu riječ za Principa su našli, ali su svo zlo svalili na Apisa, „najvećeg mračnjaka srpske istorije“. Zaboravljajući da je Apis bio republikanac, da je bio protiv obe srpske dinastije, i da je simpatisao jugoslovensku ideju.

Sa druge strane, Apisa su baš zbog sukoba sa Karađorđevićima rehabilitovali komunisti, poništavajući 1953. Solunski proces. Cilj je bio pokazati kako je kraljevina bila nepravična i nazadna, i tako je stvorena nategnuta teza o Apisu kao nacionalnom revolucionaru.

Bilo bi lako sve vidjeti kao neokomunističku ujdurmu, ili odmah reći da je dobro ono protiv čega su naši provjereni neljubitelji. Ali ću za svoje viđenje potegnuti lično iskustvo. Godine 2014. posjetio sam Zejtinlik. Uzbuđen, kao potomak sounskog borca koji je imao sreće da se vrati kući, obilazio sam redove potamnjelih krstova. Imao sem neku opsesiju da obiđem sve, i steknem sliku odakle su svi ti ratnici koji su iznijeli proboj Solunskog fronta.

Nešto duže sam zastao kog krsta na kome je pisao Boško Arežina, i manjim slovima ispod, iz Bosne. Tada nisam razmišljao ko je Boško, možda samo jedan običan vojnik, koji nije imao sreće. Možda je bio beogradski školac, možda je tajno prebjegao u Srbiju da se priključi vojsci, predao se ili bio zarobljen, pa postao srpski vojnik. Ili kao moj prađed, pobjegao sa mrtve straže i prešao u Srbiju. Ili ko zna kako došao do Soluna, u susret svojoj sudbini.

Kasnije sam saznao da Arežina nije bio samo jedan od vojnika čija je životna priča zanimljiva samo njegovim potomcima. Kao većina dobrovoljaca, bio je u četničkim jedinicama srpske vojske, a oni su bili bliski Apisu i njemu odanim ljudima. U pokušaju da dođu glave svojim protivnicima prije nego što to oni učine njima, Arežina je poslat zajedno sa Mustafom Golubićem i Pavlom Bastajićem da ubiju kralju odanog Petra Živkovića, koji je predvodio tzv. Belu ruku. Zavjerenici su bili dobro obavješteni da straže oko Živkovićeve kuće neće biti, ali je ovaj bio budan i vidio je napadače, probudio batlera i posilnog, pa je došlo do pucnjave. U njoj je stradao Arežina i Živkovićevi pratioci, a Golubić i Bastajić su pobjegli vjerujući da su prevareni u pogledu informacije da u kući nema vojske.

I takav Arežina, kao dio zavjereničkog poduhvata uperenog protiv kralja, sahranjen je na groblju, zajedno sa ostalim srpskim vojnicima, sa kojima je dijelio dobro i zlo. Dimitrijević, Vulović i Mlobabić, koji su streljani nakon Solunskog procesa, sahranjeni su na nepoznatom mjestu, koje je otkriveno kad se gradio solunski aerodrom, da bi potom bili prebačeni na Zejtinlik. Njihovi posmrtni ostaci nalaze se u kripti spomenika, označeni kao NN. Naknadno je neko selotejpom zalijepio papirne slike i imena.

Da li je pošteno ratnike odvajati od njihovih saboraca? Vrlo je izvjesno šta bi bila njihova poslednja želja, i šta su oni mislili o oficirima foteljašima, a tek o ekipi koja se inače sahranjuje u aleje velikana. Bi li bilo najpravednije da im se Srbija oduži, ukoliko već priznaje sudsku odluku iz 1953. godine, tako što će učiniti da njihova grobna mjesta ne budu više bezimena?

Prilikom posjete kripti u kojoj je sahranjeno nekoliko hiljada srpskih ratnika, prvo što ćete vidjeti je jedna zbrka, slovenski topla, ali opet zbrka i neurednost slovenskog tipa. Kako je ko dolazio, ostavljao je po neki detalj, zastavicu, kapu, vojnu oznaku raznih jedinica… A dobri stari čika Đorđe Mihajlović, čuvar vojničkog groblja, nije imao srca da im zabrani, pa se napravio taj mali štand, nalik nekom na Guči ili sličnoj priredbi.

Bilo mi je jasno na prvi pogled. Vojnici poslednjih srpskih ratova osjećaju da su od zvaničnih vlasti Srpske i Srbije izdati i prepušteni zaboravu. Ne toliko stidu, ali situaciji u kojoj je izvjesno da će ih unuci pitati, citiraću Željka Pržulja: „Zašto su bili dio Radovanove bune?!”

Sa tim osjećajem, nejasnim i nedefinisanim, oni su dolazili i vjenčavali svoju slavu sa slavnim prethodnicima. Dajući legitimitet svojoj borbi. Znak da su njihovi nastavljači. Nemajući koga bližeg, i ne želeći se vezivati ni za koga iz bratoubilačkog sukoba 1941.

Zato, ako mene pitate, ja bih ostavio Apisa sa drugovima, na Zejtinliku. A oznakama Vukova sa Drine, spisku poginulih boraca ilijaške brigade i šapki Ratka Mladića, bolje je mjesto muzeju Republike Srpske. A to što on nije izgrađen, već se tek određuje gdje će biti i ko će raditi idejno rješenje, e to je dio slagalice koja čini ovaj strah, za pitanje koje će nas unuci pitati.

Izvor Frontal.rs, 20. novembar 2015.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u