CRNA GORA U NATO ILI ISTOČNIJE OD RAJA, ZAPADNIJE OD SEBE

ČASLAV D. KOPRIVICA Ulaskom Crne Gore u NATO Srbija bi se, kao potencijalni saveznik...

ČASLAV D. KOPRIVICA

Ulaskom Crne Gore u NATO Srbija bi se, kao potencijalni saveznik Rusije, našla u dugotrajnoj geopolitičkoj izolaciji

Ulazak, ili početak ulaska Crne Gore u NATO, može se procjenjivati iz više uglova, odnosno s više strana, najprije „unutrašnje“, tj. crnogorske, odnosno srpske, a zatim i „spoljašnje“, koja se tiče perspektive Zapada, ali i Rusije, na taj proces.

Poziv iz štaba NATO proistekao je iz dugogodišnjeg nastojanja crnogorskih vlasti na tome, a vjerovatno je bio dvostruko motivisan – „uputstvima“ samih nalogodavaca sa Zapada, ali i nadanjima krimnalizovane, u znatnom dijelu naroda izuzetno omražene političke klase „independista“, da će sve manjkove, dugove i hipoteke – spoljnje i unutrašnje – poravnati učlanjenjem u Savez, i time dobiti mogućnost da vladaju, odnosno da izbjegavaju pravdu, još neko (sve?) vrijeme.

Posmatrano iz ovdašnjeg, našeg ugla, na djelu je koliko, istorijski uzeto, kratkotrajni, toliko i dramatičii preokret, koji se može opisati i kao identitetsko posuvraćenje Crne Gore, koje je bezmalo uporedivo sa (auto)lobotomijom – bez anestezije. Proces promjene kulturnog obrasca, nacionalnog identiteta, duhovne paradigme, koji je 1997. najprije započeo političkim zaokretom Mila Đukanovića usmjerenim ka osiguranju svoje političke i građanske budućnosti, time što će se udaljiti od Slobodana Miloševića – što je, naravno, izvedeno po nagovorima Zapada – prešao je u proizvodnju jednog novog naroda, kakvoga nikda nije bilo na teritoriji Crne Gore niti u crnogorskoj povijesti, a koji sebe, sasvim neopravdano, zove „crnogorskim“.

Taj unutrašnji zaokret sada nalazi izraza i u hitanju da se pristupi vojnom savezu koji, kada je prostor jugoistočne Evrope u pitanju, oličava neprijatelja svega onoga što je Crna Gore donedavno bila. I kao svih tih (samo)promjena, ona sada želi da se nađe zajedno, na istom mjestu, kao „saveznica“, s Turskom, Njemačkom, Hrvatskom, Albanijom, a, počigledno, protiv Rusije i naravno Srbije.

IDENTIFIKACIJA SA NEPRIJATELjEM
Poslije hiljadu godina povijesti, Crna Gora se ne samo odriče svog hiljadugodišnjeg srpstva nego iz sve snage nastoji da usvoji, pounutri identiteske prepoznatljivosti, čini se, svih neprijatelja domalopređašnje Crne Gore, trudeći se da se izjednači s njima, da postane jedna od njih, i da time neopozivo prestane biti ono što bijaše, ukidajući time sebe samu kao takvu.

Skadar05Doduše, i Grčka je u NATO, ali ta zemlja se tamo doživljava kao uljez čije se mišljenje tamo uopšte ne cijeni, pri čemu se, kada je potrebno – kao 1999, koriste, očigledno uspješni mehanizmi njenog ucjenjivanja. Njen kapacitet u toj organizaciji svodi se na teritoriju koju daje SAD, a politički se ograničava na neprotivljenje i onim starima koji nijesu u njenom interesu. To je jedanaestomilionska Grčka, a ne daleko-od-milionska Crna Gora, pri čemu je ova prva, zemlja – vjerovatno na nezadovoljstvo mnogih njenih protivnika na Zapadu, ipak nepobitno postojbina svekolike Evrope.

Čemu bi Crna Gora mogla da se nada, koja bi bila percipirana kao do-juče-srpska, a sada kao mali komad ko-zna-čega? U najboljem slučaju položaju neprimjetnog, sitnog kućnog ljubimca, na čiju volju se ne računa, budući da se polazi od toga da će njegova „volja“ uvijek unaprijed i automatski biti ono što je volja gazde.

Iz zapadnjačkog ugla, uspješan završetak procesa apsorbovanja Crne Gore predstavlja geostretešku petrifikaciju njegovih napora, danas oličenih prevashodno u geopolitičkoj praksi SAD, onemogućavanja izlaza Srbima, a time posredno, eventualno i Rusima, na Sredozemlje. Time bi se Srbija, što bi bila druga, ništa manje značajna, i bez sumnje predviđena i željena posljedica toga čina, kao potencijalni saveznik Rusije, našla u dugotrajnoj geopolitičkoj izolaciji, koja bi, po potrebi, mogla da preraste i u „gušenje“, kao za vrijeme sankcija devedesetih.

To da je Srbija potencijalni saveznik Rusije nije nikakva panslavistčka floskupa, jer na svim ispitivanjima, pa i onima koja sprovode oni koji su radi „štimovanju“ rezultata u smjeru raspoloženja onih koji ih plaćaju, pokazuje se da je srpsko stanovništvo, uprkos svim antiruskim „spinovanjima“ kojima je naročito izloženo u posljednjih petnaestak godina, trajno raspoloženo za tako nešto. Pritom, treba reći da su nastojanja na „odbijanju“ Srba od morskih obala, od Jadrana, dakle, bili geokulturni prioritet još Rimske kurije, na čijem tragu su dalje razmišljale i djelovale sve imperije Zapada, kada su se uplitale u poslove jugoistočne Evrope.

KONSTANTNA LINIJA ZAPADNOG PRITISKA
Sjetimo se, „Skadarske krize“ 1912, čiji je glavni akter, ironično, bila upravo Crna Gora, kojoj su Austro-Ugarska i Njemačka, uz britansku blagonaklonost prema njihovoj agresivnosti, prijetile vojnom akcijom ukoliko ne napusti prvu prestonicu u čitavoj povijesti srpske državnosti – grad Skadar, za koji je Crna Gora podnijela vojne gubitke veće nego u svim ratovima tokom XIX stoljeća. Iste godine, Austro-Ugarska, ponovo uz podršku Njemačke i glasnu podršku Britanije, upućuje prijetnju Srbiji da će je napasti ukoliko ne napusti albansku obalu, posljedica čega je bio nastanak albanske države, kojim je otvoren put sistemskoj destabilizaciji Balkana od strane Zapada, upotrebom albanskog činioca, što je i do današnjega dana jedna od glavnih poluga zapadnjačke politike moći na Poluostrvu.

serdarjankovukoticDa li je, uzgred, bilo slučajno to što su Francuzi u XIV stoljeću bili preduzeli (neupješnu) invaziju protiv Dušanove države upravo na albanskoj obali? Nijesmo sigurni, ali ni ta činjenica u ovom sklopu možda nije beznačajna.

Zašto je, nakon svega, Crna Gora toliko važna? Zapadu ona kao takva, sa svojom veličinom i stanovništvom, ne znači mnogo, ali ona ima negativnu geopolitičku vrijednost – ukoliko je ne-srpska, tačnije antisrpska, a time ne-ruska.

Od koga NATO štiti? Jedino od koga bi NATO mogao da „štiti“ Crnu Goru jesu crnogorski Srbi, pošto joj očigledno nikakva opasnost ne prijeti od Srbije – ne samo današnje, geopolitičke dezorijentisane, već vjerovatno i od svake moguće, pa i one koja bi eventualno bila ruski saveznik, budući da je teško zamisliti da bi bilo kakva politička elita mogla imati agresivan stav prema Crnoj Gori – ma koliko ona imala antisrpski stav. To možda jeste slabost, ali čini se da je tako. Doduše, moguće je da u Crnoj Gori, ali i na Zapadu, svaku podršku crnogorskim Srbima iz Srbije vide kao potencijalnu opasnost za sebe, odnosno za nju, ali to bi onda bila stvar iskrivljenog opažanja, a ne faktičkog rađenja o glavi „nezavisnoj“ Crnoj Gori.

Sa svim drugim eventualnim ozbiljnijim ugrožavanjima, spoljnjim ili unturašnjim – albanskim, hrvatskim ili muslimanskim, Crna Gora bi morala sama da se nosi, uz, bez sumnje, predvidljive ishode takvih procesa. Doduše, takav scenario zasad nije na vidiku – osim, što se nikako ne može isključiti ako Šiptari ne postanu previše nestrpljivi, za šta u osnovi nemaju razloga, jer sve ono što preduzima zvanična Podgorica – i u Crnoj Gori i oko nje, bilo namjerno ili uzgredno – ide na ruku pospješivanju svih antisrpskih geokulturnih prioriteta na Balkanu – bilo unutarbalkanskih bilo izvanbalkanskih aktera. No pretpostavimo da Šiptari ipak izgube strpljenje – da li bi NATO uzeo u zaštitu Crnu Goru, zemlju koja jedva da ima vojsku, u slučaju njenog eventualnog sukoba s Albanijom, odnosno u slučaju spoljnje (i unutrašnje) albanske agresije? Ovaj primjer nipošto nije tek hipotetičan, jer treba da se sjetimo da je 1999, u vrijeme pobune šiptarskih terorista na Kosmetu, Albanija dala ne samo teritoriju za agresiju protiv SRJ već su i njene oružane snage u tome direktno učestvovale, doduše uz neslavan ishod, ali to je druga, još neispričana priča.

Ponavljanje nečega takvoga nije nezamislivo, naročito ako se ima u vidu da je tzv. „prirodna Albanija“ agenda albanske političke elite u svim državama gdje oni žive, što je uostalom predsjednik albanske vlade odiozni Edi Rama objavio upravo na teritoriji Crne Gore, u Ulcinju.

NATO ZAŠTITA „PRAVOSLAVNOG ELEMENTA“!?
Uzgred, da se malo „pomjerimo“ s Balkana, NATO, kao i „zvanična“, uzurpatorska ukrajinska vlast, vjerovatno žale što je na vrijeme nijesu primili u NATO da mogu da se „pozabave“ pobunjenicima iz Donbasa, koji se za svoju političku i nacionalnu slobodu bore protiv samozvanaca u Kijevu, koji su pritom i nastavljači tradicija ukrajinskog fašizma iz doba Drugog svjetskog rata. NATO je, po svemu sudeći, riješio da tu „grešku“ ne ponovi u Crnoj Gori. Na taj način su dodatno obeshrabreni crnogorski Srbi da se bore za svoja prava, jer sada ne samo što bezočnost njihovih dukljanskih progonitelja ima blagonaklonost moćnog zaštitnika već bi uskoro najjači vojni savez današnjice i svojom fizičkom silom mogao postati pokrovitelj nastavka takve prakse.

Skadar02Slično je i sa progonom SPC u Crnoj Gori. NATO očigledno to ni najmanje ne smeta. Uostalom, u Pribaltiku, naročito u Letoniji i Estoniji, milioni Rusa su izloženi segregaciji (nemaju državljanstvo iako su tamo rođeni i tamo žive), pa to nikome nije smetalo da te republike primi ne samo u NATO nego i u EU, Savjet Evrope, koji se bavi zaštitom ljudskih i građanskih prava…

Pitanje „zaštite“ koju NATO može pružiti pravoslavnom elementu – a i Dukljani se, zasad, „vode“ kao takvi, mada oni i u tom pogledu svojski rade na „samoredizajniranju“ – može se vidjeti na još jednom primjeru. Da li bi, primjera radi, Grčku NATO štitio od njenog NATO saveznika Turske? Svake godine Turska preko 2.000 puta povrijedi grčki vazdušni prostor, dok je, uzgred primijećeno, ruski vojni vazduhoplov oboren iznad Sirije, iako nijednog trenutka nije povredio tuski vazdušni prostor – pod izgovorom njegove povrede. Taj turski čin, uostalom za njih tipične podmuklosti, zaslužuje posebnu analizu, kojom se ovdje nećemo baviti, ali nas ovdje zanima ono što nigdje nije „postalo vijest“ – a to je tursko sistemsko kršenje grčke suverenosti svojim vojnim avionima, na koje manji NATO saveznik, očigledno, mora da ćuti. A zašto? Nesumnjivo zato što zna da je ne samo Turska vojno jača od nje već i da, u slučaju odbrane svojeg vazdušnog prostora, Turska ne bi mnogo prezala od upotrebe vojne sile, i da niko iz NATO ne bi stao na njenu stranu. U slučaju eventualnog sukoba sa Turskom, Grčka bi možda mogla da se nada u pomoć Rusije, i nikoga više. Dakle, NATO ne štiti Grčku od jedine stvarne opasnosti koja joj prijeti iako je decenijama član toga saveza. Pa zašto onda? Da bi Amerikanci imali prostor Egejskog mora – ili da neko drugi, a znamo ko, ne bi tu došao – ali i da bi sama Grčka imala američku „zaštitu“ – upravo od same Amerike. U drugačijim relacijama, kada vas neko „štiti“ od sebe samoga, i kada mu za to plaćate – bilo novcem, bilo resursima svoje teritorije, to se zove iznuda, iliti „reket“. Kriminalci koji se time bave tu iznudu „eufemistčki“ zovu „zaštita“, ali to je očigledno praksa i NATO, tj. SAD – prema religijsko-kulturalno „nepodobnima“.

CRNOGORSKI „SAVEZNICI” U NATO?
To što Dukljani progone Srbe, Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori od njih – makar je tako zasad – još ne čini, primjera radi, rimokatolike, tj. pripadnike tzv. „zapadnog hrišćanstva“, prema kojima vodeće sile Zapada, ma koliko te zemlje u svojim unutrašnjim odnosima bile sekularizovane, imaju upadljivo drugačiji odnos nego prema pravoslavcima, makar riječ bila i o „postpravoslavnim“ Dukljanima. Zato potonjima ostaje da se još dokazuju…

Skadar01A ko bi bili crnogorski „saveznici” u NATO? Pored „legendarnog” Islanda, s kojim Crnu Goru „vežu” viševjekovne kulturne veze – zbog čega, valjda, ta zemlja-NATO-baza ima i svoju ulicu po gradovima Crne Gore – i pomenutih fašiistoidnih režima iz Pribaltika, Crna Gora bi se našla u istom savezu sa pomenutom Turskom, zemljom koja već neko vrijeme vodi unutrašnju i spoljnju politiku koja se može opisati kao mješavina muslimanskog fundamentalizma i neoosmanskog revanšizma. Inspiratori takve politike su određene figure iz turske povijesti iz međuratnog razdoblja, kada se, u postimperijalnoj tjeskobi i nepristajanju na uslove života u Ataturkovom sekularizmu, začela najprije emocija, a onda i ideja revizije sekularnosti i povratka na stare „puteve slave”. Na tragu toga, Turska pomaže ne samo teroristima u Siriji, da bi ostvarila svoje, neoosmanistički isnpirisane geostrateške ciljeve – pored ostalog i vraćajući uticaj u nekadašnjoj otomanskoj provinciji – niti samo geokulturne ciljeve – rušenje omražene sekularnosti – već i u Evropi, da bi, opet u duhu tradicije otomanskog državovodstva, za koje je sve što je usmjereno protiv „nevjernika” bilo dopušteno, dalekosežno poljuljala samu Evropu.

U tu svrhu, oni se služe svačim, pa i drskim laganjem, počev od Erdogana pa preko njegovih doglavnika, ali valjda je i to sastavni dio procesa obnove nekadašnjih tradicija, u skladu s kojima je dozvoljeno posezanje za svim sredstvima prema neprijatelju, naročito „kaurskom”. NATO je, makar u ravni ideološkog samorazumijevanja, i „zajednica vrijednosti” – tobože „slobodnog svijeta”, nasuprot ne samo nekadašnjem Varšavskom ugovoru već svima onima koji ne drže do slobode i koji je ugrožavaju.

Da li Turska – naročito današnja, ali i bilo-kadašnja – učestvuje u tim vrijednostima? Ne zaboravimo da je turska sekularnost bila moguća po cijenu permanentno autoritarnog miješanja vojske u poslove građanskih vlasti, dakle njeno relativno zapadnjačenje plaćeno je cijenom ograničavanja sloboda u turskom društvu. Utoliko, Turska do, recimo, kraja osamdesetih nije bila strukturno suštinski drugačije društvo od sekularnog Iraka i sekularne Sirije, koje su Amerikanci, međutim, riješili da ruše.

TRADICIJA POPUSTLjIVOSTI PREMA OSMANIZMU
A kako Evropa odgovara na antievropsko djelovanje Turske? Ona, u liku svoje uzurpatorske manifestacije EU – koja pretenduje na to da jeste Evropa u cjelini i da jedina predstavlja ono što je evropsko – na to odgovara „samitom EU-Turska”, koji se desio prije desetak dana – bez obzira na to što je Turska inicirala izbjegličku krizu, koja je destabilizovala Evropu, bez obzira na to što Turska ima očigledne veze sa teroristima ISIS, koji su napali Evropu. Ovdje ne moramo da pominjemo kakvo je stanje „ljudskih prava”, novinarskih sloboda u Turskoj, i svega ostaloga do čega je Evropi stalo – ukoliko ne postoje preče stvari, kao što su geopolitički prioriti, odnosno geokulturni animoziteti. Dakle, ništa od svega toga za Zapad nije problem, ali je zato, primjera radi, veliki problem kada se počne govoriti o, u Beču, Berlinu i Londonu izumljivanoj „Velikoj Srbiji”, ili kada Rusija, na daj Bože, ukaže na ugroženost Rusa na nekom od postsovjetskih prostora.

Skadar06Zapad, dakle, nastavlja tradicionalnu politiku popustljivosti prema otomanizmu/islamizmu, i nepopustljivosti prema pravoslavnima – Rusija, Srbija, Grčka – na šta se, uzgred, nadovezala i nemoć pred islamskim elementom, te uostalom i goli strah od njega. Evropa bi, slobodno se može dati dvostruka formulacija, prema političkom islamizmu bila znatno oštrija – kada bi to htjela, odnosno kada bi smjela. No upravo u svjetlu najnovijih događaja oko Turske i Sirije pokazuju se da bi eventualni ulazak Crne Gore u NATO imao nešto drugačiji smisao nego što bi ga imao do prije, recimo, svega dva mjeseca.

Pokazuje se da se formiraju obrisi antiterorističke koalicije, čije jezgro čine Rusija i Francuska, dakle nečlanica i članica NATO. To nije tako samo u svjetlu terorističkih napada na ruski putnički vazduhoplov u Egiptu, odnosno na Pariz, već i u svjetlu činjenice da vodeće zemlje NATO – npr. SAD i Britanija – nijesu pokazivale preveliku želju da se obračunaju sa ISIS, a sada, kada su im Rusi pod nos podnijeli dokaze o saučesništvu Turske i terorista, oni se prave da ne znaju da su na snimcima kilometarskih kolona cisterni nafte koje iz Sirije ulaze u Tursku – upravo Turci.

Druga najmoćnija armija NATO, ako se zanemare nuklearni potencijali, a to je Turska, direktni je pomagač terorista, što je bilo jasno i dosta prije ruskih javnih razotkrivanja. Zapad na taj skandal ne reaguje, a morao bi. No, ako neće on, Rusije sigurno hoće.

KOGA I ŠTA NATO UOPŠTE ŠTITI?
Iz ovoga možemo da zaključimo, da, ako u današnjem svijetu hoćete da se zaštitite, za to vam nije dovoljan NATO, već vam je štaviše potreban savez s onima koji se zaista bore protiv najveće opasnosti današnjeg svijeta, terorizma, a to je Rusija, inače, zemlja koja je prema samorazumijevanju natovaca njihov glavni razlog postojanja, tj. potencijalni (ili možda već i aktualni) neprijatelj.

Skadar07Ne treba pritom smetnuti s uma da druga svakako još veća opasnost savremenom svijetu jeste nastojanje zalazeće globalne sile SAD da zadrži neprirodno, nepravedno mjesto hegemona čitavog čovječanstva, a jedno od glavnih oruđa tog nastojanja jeste upravo NATO. Najnepovoljnije od svega je to što ove dvije opasnosti – američki imperijalizam i islamistički teroroimperijalizam – kumulativno djeluju i dopunjuju se na naposlijetku i stoga što je pojavi nove generacije, nikada goreg islamističkog terorizma u znatnoj mjeri – što nespretnošću, što direktnim, perfidnim usmjeravanjem – doprinijela upravo Amerika.

Suočivši se sa jezivim udarom na sebe, Francuska je ušla u dogovore s Rusijem ne kao član NATO, već kao suverena država zabrinuta za svoju bezbjednost, koja uvažava činjenicu da je danas Rusija svjetski predvodnik u borbi protiv terorizma. Ovaj zaokret Francuske utoliko je dramatičniji ako se zna da je to ista ona zemlja koja je više nego poletno učestvovala u uvođenju sankcija protiv Rusije povodom građanskog rata u Ukrajini izazvanog državnim udarom koji su organizovale i podržale EU i SAD. Francuska je čak, na pritisak SAD, izlažući se velikom ekonomskom gubitku, obustavila ugovor i isporuci dva nosača helikoptera Rusiji, što je ravno priznanju da se Rusija smatra neprijateljskom zemljom. Rusi su, međutim, sada namjerno „zaboravili” ovo neprijateljsko držanje Francuske i uslišili vapaj ranjene zemlje, kojoj je jasno da sama nema šta da traži u borbi protiv terorista, u kojoj njeni NATO saveznici nemaju namjeru da joj pomognu. Drugo je pitanje da li Francuska može postati bezbjednija bombardovanjem tororista u Siriji, kada se žarište opasnosti nalazi upravo u njoj samoj, među njenim građanima – islamistima.

FRANCUSKI ISKORAK
I Njemačka se ućutala kada je Ukrajina u pitanju – iako je upravo ona, na tragu nemačkih geopolitičkih prioriteta u oba svjetska rata, predvodila antirusku kampanju povodom toga, jer je ipak shvatila da Rusija djelovanjem u Siriji radi za interese čitave Evrope. To, naravno, ne znači da, u slučaju eventualnog ponovljenog zaoštravanja u Ukrajini, a Amerikanci uvijek imaju taj adut budući da imaju maltene neograničenu kontrolu nad tamošnjom „vlašću”, dvojni kolektivni subjekt EU/NATO neće „zaboraviti” na sve usluge i principijelnost Rusije u borbi protiv terorizma i (ekstremnog) islamizma, pokazujući po ko zna koji put sklonost, koju je „Zapad” pretvorio u naviku još dok je bio uveliko hrišćanski – da je njegov (inače veliki) strah od islama manji od njegove mržnje prema pravoslavlju.

Skadar08No, bilo kako bilo, izdržala Francuska u svojem istupanju iz NATO ešalona ili ne, jasno je da je upravo NATO jedna od najvećih prijetnji bezbjednosti savremenog svijeta, jer on, s jedne strane, kao slijepo oruđe američke politike moći, generiše bezbjednosne prijetnje svojim ponašanjem prema nekim vanevropskim činiocima, tako da male evropske zemlje, koje ne bi morale biti suočene s takvim prijetnjama, mogu postati mete islamističkog terorizma, primjera radi. Pritom, NATO/SAD ne samo što ne bi htjele da pomognu svojim nedovoljno jakim članovima u slučaju njihovog sukoba sa jačim članovima (pomenuli smo primjere Turska-Grčka, odnosno Crna Gora-Albanija) već bi on sprečavao i da manje zemlje pri neophodnosti potraže pomoć sila izvan NATO.

Francuska, iako nakon ere Miterana već dugo vodi politiku sramotne snishodljivosti prema SAD, ipak je dovoljno velika i jaka da može da napravi makar i ad hoc približavanje Rusiji. Ostali, manji i mlađi članovi to ne bi mogli/smjeli čak i kada bi htjeli. „NATO-solidarnost” je važnija od bezbjednosti pojedinačnih članica NATO, naročito ako se zna da NATO nije organ zajedničke bezbjednosti njegovih članica, već istureno sredstvo vojne moći SAD, koje preko njega sprovode svoje interese, i ništa više od toga.

Uzmimo, na kraju, u obzir još jednu perspektivu. Svojevremeno, kada je Crna Gora uvodila sankcije Rusiji – navodno zbog ukrajinske „braće po odstupništvu”, a ustvari po direktnom nalogu SAD – Rusija je preko svojih zvaničnih predstavnika stavila do znanja Crnoj Gori da bi, u slučaju eventualnog ulaska u NATO, i ona mogla da se nađe na spisku potencijalnih meta eventualnog ruskog udara u slučaju sukoba sa zapadnjačkim vojnim savezom. To u osnovi važi za sve zemlje NATO, s tim što neke, kao Slovačka, a odnedavno donekle i Mađarska, vode mudriju politiku, pokušavajući da održe srazmjerno dobre odnose s istočnom velesilom, dok druge, manje mudre – Poljska, pribaltičke republike, pa i Crna Gora (jesmo li zaboravili Đukanovićeve dosljedne antiruske izjave, s kojima je, uzgred, besprimjerno odbojni Ranko Krivokapić počeo nekoliko godina ranije?), vode izazivačku politiku prema Rusiji, često ne prezajući ni od šovinističke rusofobije, što je, bez ikakve sumnje, više po volji SAD, Britanije i Njemačke nego, recimo, slovački stav.

NESTAŠICA „PRIČUVNIH” BARJAKA
Valjda računaju, nedalekovido, rekli bismo, da će NATO uvijek moći da ih zaštiti od narastajućeg, opravdanog ruskog gnjeva. Doduše, Crna Gora još nije stigla da se u tom pogledu toliko „istakne” kao pribaltički „orlovi”, Poljaci, pa ni Bugari ili Rumuni, no ima vremena, a Đukanović i ostali „momci” su više puta pokazali da za neshvatljivo kratko vrijeme mogu biti nadasve „učinkoviti”. Pritom se treba sjetiti da su odnosi Rusije ne samo sa Ukrajinom nego i sa Gruzijom kudikamo dugotrajniji, a za nju važniji nego odnosi sa Crnom Gorom, pa je, uprkos tome, kada je to bilo neizbježno, Rusija pribjegla vojnoj akciji protiv njih, kada su sumanuti lideri istih prešli sva moguće granice. Da li bi oklijevala da, u slučaju nužde, to učini i u Crnoj Gori, gdje je, inače, slično kao u bivšoj Ukrajini, dobar dio stanovništva skloniji njoj nego ovim i svakim mogućim ovakvim crnogorskim vlastima?

Skadar04No pohitali bi neki da uzvrate: „Ali Gruzija i Ukrajina nijesu bile u NATO, da jesu – on bi ih zaštitio!” Ne znamo, možda… tada…, ali u svakom slučaju to nećemo nikada moći da saznamo. Međutim, nakon zaoštravanja u Siriji, i pokazivanja američke bezočne podrške terorističkom angažovanju Turske, uopšte nijesam siguran da bi, u slučaju neophodnosti, NATO mogao, odnosno – kao cjeloviti NATO – čak i htio, da uzme u zaštitu nesumnjivo razotkrivenog člana „terorističke koalicije” s Bosfora od moguće ruske odmazde. U to ćemo, bilo kakav ishod bio, vjerovatno imati prilike da se uvjerimo u bliskoj budućnosti, možda bližoj nego što sada mislimo.

A tada možda i u Podgorici izbije nestašica „pričuvnih” barjaka.

Fakti

Politika
Pratite nas na YouTube-u