N. BABIĆ: DVA RAZLOGA ZBOG KOJIH RUSIJA NE KORISTI MEKU MOĆ I NE SANjA OBNOVU SOVJETSKOG SAVEZA

Dva puta je SSSR skupo platio svoje pogreške i teško je za očekivati da...

Dva puta je SSSR skupo platio svoje pogreške i teško je za očekivati da će Rusija učiniti isto

Javno mnijenje koje nije podleglo zapadnoj propagandi, iako se broji u malim postocima, odavno zna da se nevladine udruge, mediji, fondacije, organizacije i drugi oblici takozvanog modela „Soft power“ koriste se za ostvarivanje geopolitičkih i geostrateških ciljeva Vašingtona i Brisela ili, ako želimo biti precizniji, finansijske i poduzetničke oligarhije Zapada. Mnoge su zemlje uništene takozvanom „demokratizacijom“ koja je uvijek dolazila po istom scenariju, zvali mi to „Obojenim revolucijama“, „Arapskim proljećem“ ili kako god.

Rusija i Kina su otvoreno negodovale zbog prisutnosti američke „pete kolone“ u svojim područjima, dok u nas te iste udruge, medije, fondacije i organizacije, kao i njihovi uposlenici, uživaju slavu bogova s Olimpa.

„Rusiji i Kini je trebalo dva desetljeća da shvate da su „prodemokratske“ i udruge „za ljudska prava“ koje djeluju na njihovom teritoriju subverzivne organizacije finansirane od strane američkog Stejt Departmenta i izabrane od strane privatnih fondacija kojima orkestrira Vašington“, tvrdi bivši ekonomski savjetnik u administraciji Ronalda Reagana, Pol Krejg Roberts.

„Pravi cilj ovih nevladinih organizacija je promicanje hegemonije Vašingtona. Nevjerojatno je da su vlade ovih dviju zemalja, koje Vašington smatra za ‘prijetnju’, tako dugo bile toliko tolerantne prema nevladinim organizacijama finansiranima iz inozemstva“, piše Roberts na svojoj internetskoj stranici.

Međutim, pokušaji Sjedinjenih Država da „iskoriste svoju petu kolonu“ i destabiliziraju dvije zemlje „koje odolijevaju hegemoniji“ nisu imali puno efekta. U Rusiji, prema anketama, 89% stanovništva podržava predsjednika. Ova propaganda se isplatila samo među Amerikancima i Europljanima koji su prema svemu postali potpuno ravnodušni“, kaže Roberts, tvrdeći da su razne nevladine organizacije i fondacije samo u Sjedinjenim Državama i Europi uspjele polučiti rezultat i zavesti stotine milijuna ljudi.

„Mnogi ljudi na Zapadu danas vjeruju da je Vladimir Putin namjestio izbore i koristi svoj mandat za obnovu Sovjetskog carstva i da želi uništiti Zapad. No, uništiti Zapad nije jako teško, jer se praktički već uništio sam“, nastavlja bivši Reganov savjetnik.

„U slučaju Pekinga, Vašington je podržavao proteste u Hong Kongu, nadajući se da će se oni proširiti na teritorij cijele Kine. Kroz američke korporacije koje posluju u Kini se također mnogo ulaže u bogatu klasu u zemlji. Ali ni to nije uspjelo. Da bi se život na Zemlji nastavio, Amerikanci bi trebali razumjeti da ni Rusija, niti Kina nisu prijetnja Americi i da je ta slika isključivo plod bjesomučne neokonzervativne ideologije koja želi hegemoniju Vašingtona u svijetu, ali i nad američkim narodom. Ovaj bahati cilj će SAD i njegove vazale odvesti u nuklearni rat“, kaže Pol Krejg Roberts.

Mnogi s punim pravom postavljaju pitanje zašto se Rusija i Kina ne odluče isto činiti u Europskoj uniji ili Sjedinjenim Državama. Zar ne bi bilo ništa lakše otvoriti nekakvu organizaciju za „ljudska prava“ i iskoristiti afroameričku ili neku drugu manjinu u Americi, možda Katalonce ili Baske u Španjolskoj, Irce u Sjevernoj Irskoj i tako dalje, poticati ih na destabilizaciju zemlje, možda čak i naoružati i nagovoriti da pokrenu juriš na vladine zgrade i onda u odsudnom trenutku pokušati utjecati na izbor vladajućih struktura? No, Rusija i Kina to ne čine. Peking pogotovo, dok se Moskva ograničila na jačanje svojih medijskih kuća diljem svijeta koje pružaju drugu sliku stvarnosti od one koja nam se godinama i desetljećima sustavno nameće.

Odgovor na pitanje zašto Kina gotovo da i nema „soft power“, dok se Moskva ograničila na medijske kuće kao što su RT, Sputnjik, RIA Novosti, Ruski Vjesnik, ali ne želi financirati „petu kolonu“, mogu dati dvije zanimljivosti, koje su mnogi zaboravili, ali Vladimir Putin vjerojatno nije.

Prije nego pređemo na stvar, možda bi trebalo podsjetiti da ni Rusiju ni Kinu ne zanimaju, niti se upliću u unutarnja uređenja savezničkih, prijateljskih i drugih zemalja i potpuno im je svejedno, ako se može surađivati na ravnopravnoj osnovi, je li to komunistička Kuba, teokracija u Iranu ili ona u svom najgorem obliku u Saudijskoj Arabiji, hibrid između socijalizma i kapitalizma u Venezueli ili Ekvadoru ili neoliberalne kapitalističke zemlje Zapada.

Naime, poznato je da je Sovjetski Savez na sebe preuzeo ulogu „izvoznika socijalističke revolucije“ i na to trošio ogromna sredstva. Diljem svijeta, prije svega na Zapadu, desetljećima su financirane komunističke partije, sindikati, pa čak i revolucionarne organizacije poput Crvenih brigada i drugih.

Zapadne obavještajne službe nisu mogle vjerovati svojim očima kada je 1992. bivši obavještajac sovjetskog KGB-a, Vasilij Nikitič Mitrohin, prebjegao u Veliku Britaniju i sa sobom ponio kutiju s tajnim podacima koje je tajno skupljao punih 12 godina u središnjici sovjetske tajne službe, sve do svog umirovljenja 1984. godine. Prema dokumentu nazvanom „Dosije Mitrohin“ se ispostavilo da je Sovjetski Savez potrošio milijarde dolara 1917. do 1984, financirajući sve koji su bili bliski ljevičarskim idejama.

Arhiv, koji se u cijelosti sastoji od više od 6 kutija dokumenata, proizveo je više od 3500 kontraobavještajnih izvješća o 36 svjetskih zemalja, a sastavio ih je britanski SIS i to prema rukom pisanim bilješkama koje bivši arhivist kopirao imajući uvid u tajne dokumente KGB-a. 261 dokument koji ima veze s Italijom je talijanskoj službi SISMI dostavljen od 1995. do 1999. godine i sve navedeno odgovara razdoblje u rasponu od godine kada je Mitrohin počeo prikupljati podatke, do njegovog umirovljenja.

Rezultat financiranja ljevičarskih stranaka, sindikata, subverzivnih, pa čak i terorističkih skupina u Europi je bio – apsolutna nula! Ništa se nije dogodilo, nikakve revolucije nije bilo, posebice ne na kapitalističkom Zapadu gdje su veliki „komunisti“ i „revolucionari“ odlučili da je bolje postići cilj „dugim maršem kroz institucije“ i odrekli se bilo čega što ima veze s istinskom klasnom borbom. Treba li uopće spominjati ideološki zaokret Vilija Branta (Savezna Republika Njemačka), kasnije Enrika Berlingera, Santijaga Karilja (Španjolska) ili Žorža Maršea (Francuska), ako danas u Grčkoj imamo Aleksisa Ciprasa i Pabla Iglesiasa u Španjolskoj? Vjerojatno je danas u Moskvi svima jasno da su milijarde dolara potrošene od 1917. do njegovog raspada bile bačen novac. Osim onog koji je poslužio da se ukine kolonijalno ropstvo u svijetu, naravno. No, ni u tom slučaju nakon priznanja nezavisnosti mnoge zemlje nisu postale socijalističke. No, to je sad manje važno.

Dakle, Rusija dobro pamti sovjetsko iskustvo s bacanjem novca kroz „crveni soft power“ i vjerojatno joj na pamet ne pada ponoviti to iskustvo. Stoga je razumljiva politika „nemiješanja u unutarnje poslove drugih zemalja“.

Drugi obrazloženje zbog čega Rusija želi obnoviti nikakvo Sovjetsko carstvo jest sjednica iz 1982. godine Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV), koji je okupljao zemlje Varšavskog ugovora okupljene oko Sovjetskog Saveza, a osnovan je 1949. u Moskvi. Aktualni ruski predsjednik Vladimir Putin se vjerojatno sjeća i Mitrohina i ovog nezamislivog događaja, iako je diplomirao pravo na sveučilištu u Lenjingradu 1975. godine, a regrutiran u KGB. 1985. u kojem je do 1990. radio je u Istočnoj Njemačkoj.

Kako podsjeća Frane Barbijeri, danas gotovo nepoznati bard europskog novinarstva rođen u Makarskoj 1923, a umro u Torinu 1987. godine, na sjednici SEV-a 1982. se dogodilo nezamislivo: Moskva je javno prosvjedovala da je njeni saveznici iskorištavaju. Ali i nešto još manje zamislivo: Sovjeti su imali čvrst temelj za protestiranje.

FRANE BARBIJERI – OBRNUTA IMPERIJA 1982.
Pošto su napravili račune, ali kao i uvijek sa zakašnjenjem, u Kremlju su otkrili da je u okviru ekonomske zajednice komunističkih zemalja tijekom godina uspostavljen odnos koji se ideološkim žargonom naziva – kolonijalnim. Međutim, formula je izokrenuta i umjesto satelita se u položaju kolonije našao SSSR.

A evo kako funkcionira taj krug paradoksalnog iskorištavanja: SSSR jamči svojim saveznicima sirovine, naftu, plin i električnu energiju po fiksnim cijenama, i to za petogodišnja razdoblja, što znači niže u odnosu na podivljale cijene na svjetskom tržištu. U zamjenu dobiva industrijske proizvode izrađene od sovjetskog reprodukcijskog materijala, uz pomoć sovjetske energije i sovjetskih poljoprivrednih proizvoda, ali po tekućim svjetskim cijenama.

Ali to nije sve, jer se SSSR-u isporučuju ostaci i škart koji zemlje te zajednice ne uspijevaju plasirati na tržišta sa čvrstom valutom. Ekonomije zemalja SEV-a održavaju se na nogama uz pomoć sovjetskih izvora, od SSSR-a dobivaju subvencije posredstvom „privilegovanih cijena“, a kada moraju uzvratiti na primljeno, još jednom profitiraju time što na sovjetsko tržište plasiraju robu koju drugdje ne mogu prodati. Ovaj kolonijalni izum koji funkcionira pod pokrićem SEV-a otkriven je u teorijskom časopisu KPSS „Komunist“ u jednoj analizi koja je, dakako, šifrirana i eufemistična, a njezin autor je akademik Bogomolov.

U staroj je povijesti ostalo zabilježeno da je Rimsko carstvo na koncu moralo izdržavati svoju koloniju Britaniju, a da iz nje nije izvlačilo nikakve dobiti. To se smatralo jedinstvenom anomalijom te vrste u povijesti svjetskih carstava.

Razlog postojanja svjetskih carstava su uvijek bile koristi što su ih metropole izvlačile iz periferije. Međutim, SSSR subvencionira sve zemlje koje su udružene u njegovu carstvu. Ako bismo slijedili tradicionalne zakone, morali bismo se , na koncu, upitati, kako nastaje i čemu služi jedno takvo neprirodno carstvo, lišeno svoje materijalne biti.

Razlozi stvaranja takvog carstva su dakle strateški i ideološki. Opsjednutost prve revolucionarne države brigom da ne bude zaokružena imperijalizmom ju je dovela dotle da granice svoje sigurnosti pomakne što dalje od svojih državnih granica, do te mjere da je pomiješala svoju obranu sa svojom ekspanzijom. Druga opsjednutost – opsjednutost da je Prometej novog poretka (onu koju danas prepoznajemo u SAD-u op.a.) – odvela je SSSR dotle da je vlastiti sistem nametnuo i onim zemljama koje nisu imale svoju vlastitu revoluciju, a niti su je namjeravale izvoditi. Tolika se ambicija od revolucionarne pretvara u veledržavnu, po sili same stvari, premda tome nema temeljnih ekonomskih povoda. Zato se čini logičnim da je jedno neprirodno „carstvo“ prisiljeno plaćati svoje neprirodne ambicije subvencioniranjem priključenih zemalja. Ali se čini da je cijena postala odviše visoka.

Poziv časopisa KPSS „Komunist“ da vrate SSSR-u barem onoliko koliko od njega dobivaju, čini se da je, zapravo, pokušaj Moskve da se izbavi iz neobičnog kolonijalnog položaja u okviru svog vlastitog carstva.

Izvor je knjiga koja je samo mali izbor petnaestogodišnjeg publicističkog rada: „Lijeva i desna skretanja – Frane Barbijeri“ i možda je sada nekima jasnije zašto neće i ne može biti novog Sovjetskog carstva, a nakon uludo bačenih milijardi dolara Sovjetskog Saveza, što je otkrio obavještajac u KGB-a Vasilij Nikitič Mitrohin, niti uplitanja u unutarnje prilike drugih zemalja, ma kako ta ideja nekome privlačno zvučala. Dva puta je SSSR skupo platio svoje pogreške i teško je za očekivati da će Rusija učiniti isto.

Izvor Altermainstreaminfo, 21. decembar 2015.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u