RADOVANE SIĐI SA TAPETE, PREKOMANDU IMAŠ MEĐU SVETE

DANIJEL SIMIĆ S koje god srane da se pogleda, Radovan više nije pojedinac sa...

DANIJEL SIMIĆ

S koje god srane da se pogleda, Radovan više nije pojedinac sa jedinstvenim matičnim brojem, već simbol jednog pokreta, vremena i cilja

Kao pisac zbirke pripovjedaka Intervju sa Radovanom Karadžićem, imam gotovo ličan odnos prema čovjeku koji već odavno više živi u legendi, nego na javi.

I Srbija i Srpska su bile pod užasnim pritiscima, zato što se Radovan Karadžić nije predavao šoumejkerskom, hoštaplerskom kvazisudu u Holandiji. Njegov život u bjekstvu je uzrastao u opravdanje za već bezočno zlostavljanje srpskog naroda u cjelini. Užasna nepravda koja nam se nanosila, od Prizrena do Gline, pravdana je preko medija preumornom plebsu Karadžićem i Mladićem. Eto, samo da se njih dvojica predaju, pa će NATO zakopčati šlic.

Omamljeno kmetstvo nije se znalo pobuniti ni kad su članovima Radovanove porodice oduzimani lični dokumenti. Ljudska prava koja bi mogli sutra oduzeti i njima. Samo ako im dođe.

I tako, dok je dane provodio pod imenom Dragan Dabić, na kraju tramvajskih linija 7, 9 i 11, na Novom Beogradu, jedan moj kolega, Srbijanac, ne znajući da je tu negdje među nama, uzviknuo je za kafanskim stolom:

— Ušao si, bre, u pesmu! Šta više čovek može da očekuje od života? Pucaj sebi u glavu, ili uzmi onaj pojas sa eksplozivom i predaj im se!

HUMANISTIČKA ĆELE-KULA
Ovakav stav, da čudovišnom zmaju koji muči selo ne trebamo žrtvovati djevicu, kraljevu kćer, već bivšeg kralja glavom; bila je veoma raširena u neprepoznatljivo razglavljenom srpskom ideološkom biću. Takav kanibalski poriv za preživljavanjem većine, dugoročno, kao istorijska činjenica, rastače samopouzdanje. Onog ko je u budućnosti bude vodio, i nacije u cjelini. Ostaje kao sramota, koju smo na prelazu vijekova uradili previše puta.

Likovi svih onih oficira, generala, ministara i predsjednika, koje smo predali neprijatelju kao da im šaljemo odsječene glave u ćupovima za Stambol, isto će tako biti upamćeni u srpskoj povijesti. Kao mučenici i pravednici. Ovovijekovne glave za Ćele-kulu, kojoj smo građevinski materijal obezbijedili dobrovoljno.

Mladića se dobro i uživo sjećam iz rata, dok mi je Radovan svježije urezan u posljeratnom pamćenju. Kao biće iza stakla. Izložbeni eksponat, na koje zapadnoevropske ekskurzije u Hag klincima uperuju prstom. Pokazuju kako izgleda zli, zli čika. Genocider i neposlušnik.

Tako će proći svako ko ne bude slušao.

Šta god da je neko, lično ili objektivno, imao protiv Radovana Karadžića – danas to prestaje.

Presudom će biti izrečena završna riječ u pretvaranju istog u sveca.

Naravno, ne njegovom krivicom i zaslugama. Već odavno on više nema prava na sopstveni život. S koje god srane da se pogleda, Radovan više nije pojedinac sa jedinstvenim matičnim brojem, već simbol jednog pokreta, vremena i cilja. Ista stvar se desila i sa Slobodanom Miloševićem i Vojislavom Šešeljem, kao estradno najeksploatisanijim ličnostima u haškoj predstavi za djecu do pet godina. Data im je prilika za iskupljenje grijeha pred sopstvenim narodom. To je osnovni rezulat lažnog suda u Hagu.

VJERUJEŠ LI MENI, ILI SOPSTVENIM OČIMA?
Presuda Karadžiću će završiti na đubrištu istorije kao argument u međunacionalnoj prepirci, koji jednoj strani zvuči kao „zemlja je ravna ploča, presudio Haški tribunal“.

Malo je ova razvučena tema danas i dosadna. Povećava se samo broj godina u pjesmi koja Rašu poziva da siđe sa planine. Sve drugo je rečeno, što se reći moglo. Pozicije su nepomjerljive i, zapravo, izricanjem pravorijeka od neprijateljske strane u sukobima devedesetih, koja je vrlo raspoloženo ubijala Srbe gotovo čitavu deceniju, planski ih protjerujući osiromešenim uranijumom sa njihovih etničkih teritorija, neće se desiti ništa novo.

Sanjaju šovinistički romantici da će novim medijskim Markalama i Vase Miskina, uzgibati ozbiljniju insitucionalnu i međunarodnu raspravu o državno-pravnom statusu Republike Srpske. Nema od tih svatova ništa. Kao što i 09.01. ostaje Dan Republike. Proglašen 1992. godine, dok je u pozadini pozornice bila okačena srpska zastava i jugoslovenska trobojka sa petokrakom.

Treba, eventualno, malo spremiti želudac. Pregrmiti medijsku onaniju iz Efbiha i Enerha. Njihovo trovanje mlađih narašaja neiskrenom i mržnjotvoračkom vizijom početka i toka rata u bivšoj Socijalističkoj Republici BiH.

Za tri dana će osvanuti novi.

Izvor Frontal, 24. mart 2016.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u