JELENA PONOMARJEVA: BALKAN U BLISKOJ BUDUĆNOST ČEKA NOVO PREKRAJANjE GRANICA

Na površini (otvorenim) se nalaze pitanja budućnosti BiH, Makedonije i Srbije. U sva tri...

Na površini (otvorenim) se nalaze pitanja budućnosti BiH, Makedonije i Srbije. U sva tri slučaja predviđa se raskol, koji, u slučaju BiH i Srbije, neće biti miran

Na pitanja IA REGNUM odgovara doktor političkih nauka, profesor MGIMO Jelena Ponomarjeva

Na Bliskom i Srednjem istoku veoma brzo se mijenjaju političke granice, može li se to isto reći i za Balkan?

— Balkan je bio i ostao poseban region svjetske politike. Nisu se slučajno pokazale proročkim riječi, koje je izrekao „željezni kancelar“ Oto fon Bizmark dugo prije početka Prvog svjetskog rata: „Ako u Evropi bude drugi rat onda će on početi zbog neke proklete gluposti na Balkanu“. Potencijalna konfliktnost regiona određena je time što su mnoge političke granice do danas uslovne i ne odražavaju ni istorijsku, ni nacionalnu, ni kulturno-civilizacijsku specifičnost ovog dijela Evrope. Isparčanost staništa naroda sa svojim ambicijama, težnjama i uvredama nameće se ovdje u interesu vodećih igrača svjetske politike, za koje oni postaju moneta za potkusurivanje u stremljenju ka vladavini i dominaciji. Upravo takva hegemonistička politika dovodi ne prosto do izmjene političkih granica, nego do konstruisanja novih nacija i država, koja se sa svoje strane pretvara u stravičnu surovost i nacionalne tragedije.

Posljednja, u istorijskoj retrospektivi, balkanska granica uspostavljena je 1991. godine i povezana je, prije svega, sa krvavim rušenjem socijalističke Jugoslavije. Ipak, po mom dubokom uvjerenju, taj proces nije završen i balkanski barut do sada ostaje suv i jako eksplozivan. Ozbiljan pritisak, koji može isprovocirati novu promjenu političkih granica na Balkanu, i znači novi rat, danas je ne samo pooštravanje, od strane zapadnih tutora, albanskog separatizma u južnom dijelu Srbije, u Makedoniji i Crnoj Gori i sve češći pozivi za stvaranje Velike Albanije, nego i otvaranje tzv. balkanske maršute migracije, prvenstveno muslimanskog stanovništva.

Pred našim očima dešava se promjena demografske i kulturno-civilizacijske klime u regionu, što ne može da se ne odrazi u najskorijoj perspektivi na promjenu političkih granica. Tome treba dodati i usmjeravanje crnogorskom rukovodstva u NATO i pojačan pritisak alijanse na Srbiju. Uključivanje posljednjih, relativno nezavisnih, srpskih enklava u vojno-politički okvir ovog agresivnog bloka u suštini takođe predstavlja promjenu političkih granica. Ako se to ipak desi, onda se može tvrditi da za Srbiju ostaje samo jedna budućnost – njena prošlost, a sam Balkan postaće jedna velika američka baza, što ipak neće donijeti mir regionu.

Prognoza je nezahvalna stvar, ali ipak: kako vi zamišljate Balkan 2030. godine?

— Mislim da ćemo ozbiljne promjene karte Balkana vidjeti u najskorije vrijeme. Već danas region tone u propast (provaliju) – ekonomsku, socijalnu, kulturnu. Depresivnost i pad vide se u svemu. Na primjer, nezaposlenost u Albaniji dostiže 18 %, u Bugarskoj 12%, u Srbiji i Hrvatskoj iznosi oko 20%, u Makedoniji skoro 30 %, a u BiH skoro 45 %. Kosovo inače zauzima drugo mjesto u svijetu po nezaposlenosti: skoro 55 % radno sposobnog stanovništva nema mogućnost da radi.

I to su zvanični podaci, realnost je mnogo strašnija. Tako ispod linije siromaštva čak u Hrvatskoj, koja se smatra uspješnom, živi više od 20 %, a u Makedoniji više od 30 %. Ne govorim ovdje o državnoj zaduženosti, koja se, u zavisnosti od zemlje, koleba od 25 % (Bugarska) do 78 %(Hrvatska).

Ne samo na osnovu cifara, već i po svojim ličnim posmatranjima i kontaktima mogu reći da balkanske zemlje danas nisu prosto depresivne, one proživljavaju arhaizaciju. Na tom fonu dešava se nagla kriminalizacija svih strana života. Glavni pokretač takvog razvoja Balkana je njegov lični Avganistan. Riječ je o narkoterorističkoj državi pod nazivom „Republika Kosovo“. Njeni pipci u obliku narkodilera, lopova, bandita, „uspavanih“ terorističkih grupa premrežili su cijeli Balkan. Albanska mafija već odavno je ostavila iza sebe svoje sicilijanske i kalabrijske kolege. Na primjer, u niz sela na jugu Srbije ili u Makedoniji, koja su naseljena Albancima, ne zalazi čak ni mjesna policija.

Tome treba dodati da se u susjednoj Bosni, tokom posljednjih godina, razvijao vehabijski pokret i postoje latentne radikalne organizacije. Njihovo aktiviranje moguće je u svakom trenutku. Po podacima srpskog Ministarstva vanjskih poslova, islamske organizacije „Vehabija“ i „Crvena ruža“ već djeluju na jugu Srbije i u Crnoj Gori, „Tarikat“- u Makedoniji – „Tarikat“, ćelija Al-kaide vodi aktivne poslove na Kosovu i na sjeveru Albanije. Glavnim ciljem svoje djelatnosti slične organizacije objavljuju formiranje „Zelene transverzale“, tj. kompaktan pojas muslimanskih država u kolanu Evrope. Centar legalne dislokacije radikalnih i ekstremističkih struktura je djelimično priznata struktura „Republika Kosovo“.

Moje prognoze su pesimističke, ali, nažalost, realne. Na površini (otvorenim) se nalaze pitanja budućnosti BiH, Makedonije i Srbije. U sva tri slučaja predviđa se raskol, koji, u slučaju BiH i Srbije, neće biti miran. U Makedoniji i na jugu Srbije rastu (sazrijevaju) albanske enklave. Osim toga, pitanje srpske Vojvodine već više godina je aktuelno na dnevnom redu. Osjećajući i shvatajući opasnost takve perspektive rukovodstvo tih republika nastoji makar na neko vrijeme odgoditi takav scenario i izlaz vide u zagrljajima EU i NATO. Ali će ih to spasiti samo privremeno.

Proces suverenizacije etnički i kulturno različitog prostora, poznat kao balkanizacija, u savremenim uslovima spoljni igrači će iskoristiti kao metod upravljanja tim prostorom. Kao rezultat, u granicama jasno lokalizovanog regiona, koji ima stabilnu vanjsku granicu, koja odvaja Balkan od tradicionalne Evrope može se pojaviti bezgraničan broj državnih tvorevina. Čak unutar, čini se stabilnih država, moguća je realizacija kvazifederativnog modela.

Na primjer, unutar Hrvatske mogu se odvojiti posebni socio-kulturni reoni –Istra, Dalmacija, Srpska Krajina, Istočna Slavonija. Nije isključen povratak i na nivo gradova-država. Takvi mogu postati: Brčko (po Dejtonskom sporazumu), Dubrovnik, Sarajevo, Split. Navedeni nivoi nemaju apsolutnog i završnog izraza, mogu imati veći ili manji stepen završenosti. Svi ovi scenariji mogući su samo uz prisustvo odgovarajućih spoljnih stimulansa i prisustvo spoljnih interesa. Još jedna posebnost regiona, koja određuje budućnost, jeste nezavršenost konflikata. Pobjede ovdje imaju privremen i nepouzdan karakter. Strane čekaju novi konflikt kako bi još jednom razmatrali ishode i rezultate prethodnog.

Posljednjih mjeseci pažnja svjetskih mas-medija usmjerena je na migrantsku krizu. Kakvi su uzroci u osnovi tog procesa?

— Sadašnja migraciona kriza je bez presedana kako po mjesnom, tako i po socijalno-demografskom sastavu. Po pesimističkim prognozama u najskorije vrijeme u Evropu se može doseliti do 35 miliona muslimana.

Četiri petine, od ukupnog broja izbjeglica, dolazi u Evropu preko Makedonije, Srbije, Slovenije i Hrvatske. U datom momentu to su tranzitne zemlje, ali situacija se može promijeniti: privremeno razmještanje može preći u stalno. Ima nekoliko stvari koje su uzrok takvog položaja. Prije svega to su ratovi i haos na Bliskom istoku i na afričkom kontinentu. Jedini radikalan i efikasan način da se zaustavi izbjeglički tok može biti prekid politike neokolonijalizma koji ostvaruje integralni Zapad i globalni kapital na Istoku. Kao drugo, to je planiran i dobro organizovan proces destabilizacije i destrukcije Evrope, koji će prije svega početi od Balkana – pozdrav Bizmarku. Na primjer, većina takozvanih izbjeglica, koji prolaze kroz Srbiju, su muškarci – muslimani sportske građe ne stariji od 27 godina. Srbe plaši i zabrinjava mogućnost ulaska u zemlju izbjeglica u vidu islamista, dobro obučenih i onih koji su prošli „goruće tačke“. Praktično svi srpski analitičari skreću pažnju na to da pod vidom izbjeglica u zemlju ulaze dobro obučeni islamisti. Raspoređujući se po teritoriji Srbije i koncentrišući se uglavnom na jugu, oni lako mogu postati sila koja će stupiti kao podrška radikalno nastrojenim Albancima-vehabistima, koji žive u tom regionu zemlje – Sandžaku.

Još jedan razlog rasta migracionih tokova je direktan interes međunarodnog kriminala, koji, kako je poznato, nema zabranjenih tema. Jedan od osnovnih oblika njegovog djelovanja je narkotrafiking, koji se van svake sumnje aktivirao u uslovima migracijske krize. Ne manje unosna pokazala se trgovina ljudima i ljudskim organima na čemu su se takođe „proslavili“ kosovski Albanci krajem 1999. i početkom 2000. godine.

U sadašnje vrijeme sva balkanska izdanja (publikacije) skreću posebnu pažnju na dolazak djece bez roditelja sa izbjeglicama. Od 30 000 djece izbjeglica, koji su tranzitom prošli kroz Srbiju, krajem 2015. godine, 3000 su bili bez roditelja i nalazili su se pod „pokroviteljstvom“ mladih muškaraca. Očigledno da sudbina te djece izaziva ozbiljne strahove. Drugim riječima, pod zaštitom izbjeglica međunarodni kriminal rješava svoje zadatke: širi zonu narkotrafikinga, vrši nelegalnu trgovinu oružjem, bavi se trgovinom ljudi i crnom transplatacijom.

Uzrok koji nikako nije na kraju jeste biznis, interes određenih igrača, koji razrađuju maršute i formiraju logistiku kretanja izbjeglica, izrađuju dokumente, zarađuju na premještanju ljudi. Glavno je da su se u današnjoj krizi našli dugoročni (strateški) i kratkoročni (taktički) interesi nekoliko uticajnih grupa. Na primjer, za slabljenje Evrope zainteresovani su kako SAD tako i krupne aristokratske evropske porodice, koje se već odavno muče normama i zahtjevima EU. Ali ako SAD žele da uspostave ovdje svoju konačnu dominaciju, onda aristokrate razumiju da će moći kontrolisati samo svoje nacionalne države (jedinice), koje treba obnoviti, a možda stvarati i nove. Na primjer kneževinu Bavariju, Dalmaciju ili Veneciju (dodatno pojašnjenje J. Ponomarjeve – prim. M. B.).

Ima li EU budućnost u svjetlu narastajućeg toka izbjeglica? Čak Britanija razmišlja o izlasku iz unije.

— Budućnost Evrope dugo prije početka migrantske krize bila je pod velikim pitanjem, a u svjetlu nje (krize) ona tim više nije ružičasta. Prisjećam se stihova Jurija Kuznjecov; istaknuti ruski pjesnik je razmišljao o događajima 20. vijeka, ali su njegove riječi postale veoma aktuelne danas: „I šta je vijek tebi donio?/ I bezumlje i iskustvo./ Biti ili ne biti – to je pitanje,/ Ono je uvijek tvoje, Evropo.“ Očigledno, da danas Evropa ne stoji prosto pred izborom vektora razvoja nego pred pitanjem očuvanju sebe, o tome da li će je uopšte biti. Mimo navedenih rizika, direktno vezanih sa migracijom i koji utiču na budućnost EU, treba pomenuti rast radikalnih šovinističkih raspoloženja. Migraciska kretanja ozbiljno polarizuju društva evropskih zemalja što porađa mogućnost političkih kriza i pojačava desne snage. Na primjer u Hrvatskoj dobija neoustaške forme, a u srpskim dijelovima ima mjesta za rast četničkih raspoloženja. I u jednom i u drugom slučaju riječ je porastu nacionalističkih raspoloženja koja se hrane međureligioznim protivrječjima.

Na primjer, beogradski eksperti su jedinstveni u tome da Srbija može primati hrišćane, budući da razmještanjem muslimana izaziva ozbiljnu socijalno-političku napetost u zemlji. Ipak sami sirijski (drugih nema) hrišćani računaju o naseljavanju isključivo u centru Evrope. Rast uticaja desnih partija vidi se u svim evropskim zemljama. Čemu to prijeti, dobro je poznato iz iskustva sredine 20. vijeka.

Gore navedenom treba dodati ulogu turskog faktora. I mada je ministar finansija Velike Britanije, Dž. Ozborn, ovih dana jasno formulisao poziciju oficijalnog Londona u vezi sa razmatranjem ulaska Turske u EU: „Nećemo dozvoliti ulazak u EU zemljama koje su znatno siromašnije, i nećemo dozvoliti slobodno kretanje njihovih građana“, ucjena Brisela od strane Istanbula, u uslovima migrantske krize, biće produžena. Očigledno je da, uz sve novčane uplive od strane EU (koje ustalom nisu tako velike), i bez obzira na politiku „ograđivanja“, Balkan neće moći zaustaviti talas izbjeglica niti će učestvovati u rješavanju krize oko njih. Ipak, sljedeći put može dići u vazduh „bure baruta“ Evrope. Zaštita pomoću zidova, pojačane kontrole i čak ponovno razmatranje Šengenskog sporazuma može donijeti samo privremeno olakšanje. Faktički to znači stvaranje pojasa takozvane varvarske periferije, koja je u dalekoj prošlosti (ali veoma reprezentativna danas) obručem stegla i uništila rimsku imperiju. Rezultat toga su tamni vijekovi. I mada sve istorijske analogije imaju površan karakter, ali izgleda da u savremenoj Evropi ta istorija može da se ponovi. Po mojoj prognozi mračni vijek već je pokucao na evropska vrata.

Rusija, SAD i Njemačka. Kako biste vi ocijenili uticaj te tri države na Balkan? Po skali od 1 do 10?

— Tom spisku treba dodati Veliku Britaniju, koja od 19. vijeka, na Balkanskom poluostrvu ima razgranatu agenturu, i Tursku. Osim toga, u savremenim uslovima, mnogo veći uticaj na mnoge procese, kako regionalnog tako i svjetskog značaja, imaju transnacionalne kompanije ili globalni kapital. Ipak, ako se sprovede uslovno rangiranje stranog uticaja u regionu onda su ovdje SAD bezuslovni lider. Sva pitanja političkog značaja, počevši od sastava vlada balkanskih zemalja a završavajući ulaskom u NATO, rješavaju se danas u Bijeloj kući. Zapravo, u američkim ambasadama. Zato, polazeći od skale koju ste predložili, SAD dobijaju 10 bodova, dalje slijedi Velika Britanija – formalno to je 9 bodova, mada mnoga pitanja Anglosaksonci rješavaju zajedno, a po mnogim (posebno ona koja se tiču dugoročnog planiranja) Britanci pobjeđuju Amerikance. Dalje slijedi Njemačka, recimo 8 bodova, pri čemu su Njemci jaki u ekonomskoj i finansijskoj sferi. Zatim bih stavila Tursku, posebno je značajna njena uloga u obrazovanju islamskih politika. Prije svega, to je BiH (njen muslimansko-hrvatski dio), u Makedoniji, Albaniji, Kosovu i, ma kako čudno zvuči, u Bugarskoj. Na skali od 1 do 10 Turska zauzima poziciju broj 6.

Što se pak tiče naše zemlje na veliku žalost možemo konstatovati gubitak svih mogućih i nemogućih pozicija na Balkanu. Danas jedina zemlja gdje mi možemo računati na podršku i razumijevanje, i to ne zahvaljujući našoj politici (koje u velikoj mjeri nema), nego uprkos, jeste Srbija. Ali je i ovdje rukovodstvo zemlje napravilo, bez obzira na raspoloženje svojih građana, izbor evroatlantskih integracija. Osim toga, jako rusofilsko raspoloženje vlada u sastavnom dijelu kvazifederacije BiH – u Republici Srpskoj. Čak smo izgubili Crnu Goru, koju je Aleksandar Treći, u svoje vrijeme nazvao trećim, poslije armije i flote, istorijskim saveznikom Rusije. U najskorije vrijeme ova zemlja će postati članom NATO.

Veoma mi je žao, ali bih ruski uticaj u regionu u cjelini ocijenila jednim bodom. Nadam se da data konstatacija nije povod za konačno odstupanje nego za početak novog balkanskog trzaja. Ako Rusija teži, ne na riječima nego na djelu, da bude vodeći igrač svjetske politike, ona mora imati interese i uticaj u referentnim geopolitičkim zonama. Tim više, u takvom istorijski značajnom regionu kao što je Balkan. Uz to – u uslovima opšte destabilizacije Evrope, i preformacije čitave svjetske politike – za Rusiju bitka (politička, humanitarna, ekonomska) za Balkan može biti početak potpuno nove etape istorijskog razvoja.

Izvor Stanje stvari, 18. mart 2016.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u