MladaBosna mural Andric Branislav

MASONI I SARAJEVSKI ATENTAT (ODLOMCI IZ ROMANA) [15]

DRAGAN KOLAREVIĆ Prije nego se rastanemo, želim da nas shvatite, da nas ne smatrate...

DRAGAN KOLAREVIĆ

Prije nego se rastanemo, želim da nas shvatite, da nas ne smatrate zločincima. Mi smo voljeli naš narod!

Poslije odmora 21. X 1914.

(Nastavak saslušanja Nedeljka Čabrinovića, rasprava o bombama koje koristi vojska, o bombama koje sami četnici prave, o poreklu pištolja koje su koristili atentatori, što bi trebalo da bude pokazatelj ko je sve neposredno i posredno bio umešan u atentat.)

Čabrinović: …Znam za kragujevačke bombe da imaju žig arsenala, a one koje prave četnici da nemaju žiga. Kragujevačke se rasprsnu za 13 sekundi, a one koje prave četnici za 10 do 12 sekundi.

Kurinaldi: Gdje prave četnici?

Čabrinović: Prave ih četnici kao što ste čuli: u podrumima, a na tim nema žiga kragujevačkog. Što se tiče „brovinga“ nisu belgijski, nego francuski.

Kurinaldi: Izričito piše da je fabrikat belgijski.

Čabrinović: Kupljeni su kod agenture fracuske za opskrbljivanje vojske.

Princip: Baš je meni govorio Ciganović da su belgijski.

Kurinaldi: (Ustanovljuje na pištoljima da su belgijske provenijencije)

Čabrinović: Na mom „brovingu“ je pisalo da je iz praške fabrike za naoružanje francuske vojske.

Kurinaldi: U ovoj stvari prigovarati nema smisla.

Čabrinović: Znam da nema, ali ovo nije tačno, jer ja znam da tamo piše da je iz depoa za naoružanje francuske vojske.

Kurinaldi: Čabrinovićev revolver nema uopće ovdje.

Čabrinović: Ostavio sam ga u Loznici.

Kurinaldi: Ustanovljuje brojeve revolvera: Principova, Grabežova, Cvjetka Popovića i Vase Čubrilovića. Sad ćemo dalje.

Narator: U tragediji srpske mladosti, suđenju atentatorima i saučesnicima, deluje komično rasprava o bombama i revolverima. Čabrinović pokazuje veliko neznanje i naivnost. Strašni ubica, prevejani zločinac, pripadnik tajnog društva, čovek koji je prvi pokušao da ubije Ferdinanda, zaboravio je pištolj u Loznici.

aleksandarobrenovicZločin je bio isplaniran do detalja? Dragiša M. Stojadinović je objasnio da su revolvere i municiju dobili na poklon od Šarla Dusea, Belgijanca, koji je bio profesor mačevanja i borilačkih veština na Vojnoj akademiji u Beogradu i zastupnik belgijske fabrike Nasional iz Liježa, čiji su „fabrikat“ bili pištolji „broving“. Vlasnici fabrike Nasional bili su Nemci. To se na sudu znalo, ali se nije pominjalo. Četnici su pravili bombe „ručne izrade“ odmah posle osnivanja pokreta u jesen 1903. u podrumu velike zgrade na imanju tasta majora Živojina Rafajlovića.

(Napomena Zdravka Kovačevića: Učitelj Veljko Čubrilović, brat Vase Čubrilovića, bio je saradnik dr Jefte Dedijera u geografskim istraživanjima Hercegovine i Bosne. I Jefto Dedijer je kao dečak bio saradnik i štićenik Jovana Cvijića. Veliki srpski geograf Cvijić stipendirao je Jeftu Dedijera kao gimnazijalca u Mostaru i studenta u Beču. Po završetku studija Dedijer je radio u Sarajevu, ali je zbog optužbe da je srpski špijun, posle aneksije Hercegovine i Bosne, morao da pobegne u Beograd. U srpskoj prestonici postao je docent na Univerzitetu. Na Solunskom frontu Jefto Dedijer je bio obaveštajni oficir u generalštabu Srpske vojske. On je spasao Mustafu Golubića, pripadnika četničkog pokreta i organizacije Ujedinjenje ili smrt tako što ga je poslao sa fronta u Švajcarsku da bi izbegao optužbu i suđenje pripadnicima organizacije Ujedinjenje ili smrt, na kome su Apis, major Ljubomir Vulović, Rade Malobabić osuđeni na smrt, a Božin Simić na 20 godina robije. Jefto Dedijer je 1918. godine sa srpskom vojskom umarširao u Sarajevo, i tu je iste godine umro od grudobolje.)

RIJEČ DRŽAVNOG ODVJETNIKA FRANjE SVARE 22. 10. 1914.

… Optuženih 25 osoba to nisu svi krivci, ali učinili smo što je bilo moguće, i stići će i one druge glavne krivce poticatelje također osveta, jer ako i imade jednoga Boga, taj Bog plaća, ako i ne svake sedmice.

(Državni odvjetnik je za osvetu kao što su za nju bili atentatori. Ima li razlike između jedne i druge osvete? Zašto bi jedna bila dozvoljena, druga za osudu? Oni su se svetili Srbima na Ceru i Kolubari, zatim 1915, pa 1941, zatim 1990, 1995, 1999. Osveta je bila i 5. oktobra 2000. a naročito 17. februara 2008 – komentar Z. K.)

Od 25 osoba što ih predviđa optužnica, optužujem 22 zbog zločina veleizdaje, a trojicu zbog pripomoći zločina. Moja je dužnost ponajprije dokazati da je počinjen zločin, drugo da su ga počinili optuženi, a treće da je taj zločin veleizdaja. Što se tiče samoga čina, na to se neću osvrnuti jer je to dokazano i poznato da su se Čabrinović, Grabež i Princip urotili u Beogradu da umore blagopokojnog prijestolonašljednika.

Sad pređimo na kvalifikaciju toga čina. Tomu činu je bila uzrok velikosrpska propaganda, koja je tjerala Srbe protiv naše Monarhije. Velikosrpska propaganda je sama po sebi veleizdaja. To je dokazano, to se uči na klupama univerze, i to su učenjaci već davno s time sporazumni, i to su utanačili da toga ne treba više dokazivati. Povod je dakle ta propaganda. Ta propaganda se iz Srbije ovamo tjerala u svrhu da oslobodi na silu Bosnu i Hercegovinu, da otrgne na silu Bosnu i Hercegovinu od Austro-Ugarske Monarhije i u zadnje vrijeme proširila se izvan Bosne na jugoslovenske zemlje. U tu svrhu služila se ta propaganda raznim sredstvima, raznim institucijama pod vidom nacionalne osvješćenosti nacionalnih udruženja. Te institucije uzele su sebi za zadatak da pridobiju za to široke narodne mase. Osim ovih institucija, bile su privredne koje su financijalno podupirale taj pokret. Nu, velikosrpska propaganda napose je uzela na nišan našu mladež u školama i zato, gospodo suci, žalibože vidimo ovdje na optuženičkoj klupi kao glavne krivce gimnazijalce i đake osim Čabrinovića. To je lako da neuka mladež, neiskusna, koja se prerano bavila politikom, da se s par riječi zanese i dade u službu narodne propagande, da izvađa njezine ciljeve – da je voljna za te fantome poginuti. Da ta propaganda potiče od zvaničnih krugova, imade mnogo i mnogo dokaza. Ponajprije čitala se tude izjava srpskoga majora Sokola, to je časnik srpske vojske, gdje on veli: „Naš neprijatelj sa sjevera opasan je i bezdušan, jer je kulturan i jači. On u svojim prohtjevima nezasitan drži milione naše braće u lancima, oduzimajući im slobodu. Njima treba što brže pomoći. Njih ne smijemo ostaviti na milost i nemilost groznoga neprijatelja“, itd. Također, kad je bio izlet onih đaka 1912. u Beograd, također tada se zvanično naglasilo da je taj pohod klica novog djela, borbe i izvojštenja pravih ciljeva one propagande, velikosrpske propagande. Velikosrpska propaganda seže dalje u prošlost: od onog vremena od kad je Austrougarska okupirala Bosnu i Hercegovinu.

(Alfonso Ludaković: Odvjetnik misli na Berlinski kongres. Velikosrpska propaganda je veleizdaja – kako „propaganda“ i „velokosrpstvo“ mogu da budu izdaja? Kako to da mladež zavede propaganda male, siromašne, zaostale Srbije umesto da je zavede propaganda moćne, bogate, kulturne Austrougarske? Kako to da Srbi hoće da budu Srbi, a ne Austrijanci, Mađari ili Bosanci? Šta ih je to privlačilo srpstvu da svoje mlade živote daju za tu ideju? Nije velikosrpska propaganda „uzela“ mlade, već su mladi stvorili „velikosrpsku propagandu“.)

aleksandarprvi02Seljaka su odgojili u školama, u crkvama, po mitinzima i kojekakvim institucijama, da su Bosna i Hercegovina srpske zemlje i da imade nekakvo pravo po kojem one spadaju Srbiji, dakle moraju se svi Srbi zalagati za to da se Bosna i Hercegovina Srbiji pripoje. Srbija se opisivala kao zemlja đe teče med i mlijeko, đe vlada velika sloboda na sve strane. Međutim govorilo se da je Austrija sve narode zarobila, da nema slobode i da uopće nije moguće u njoj živjeti. Što se tiče dinastije, Karađorđevića i kralja Petra, toga stranog vladara, taj se opjevao i uveličavao na sve strane, a nikad niste vidjeli da bi naše novine „Srpska riječ“, „Narod“ i „Otadžbina“ donijele kakvu noticu, đe bi se vrline našega sijedog i plemenitog vladara, koje su pripoznate ne samo u Austriji nego i izvan nje, da bi se te vrline opisivale.

(Komentar Zdravka Kovačevića: Petar Karađorđević je kao Petar Mrkonjić učestvovao u Hercegovačkom ustanku, poznatom kao Nevesinjska puška, protiv Turaka 1875. Zar je čudno što ga Srbi slave, a ne Franju Josipa, koji ih je okupirao 1878? Okupacija je rezultat srpskih ustanaka i oni su je prihvatili sa gorčinom. Od Petra Mrkonjića, koji je postao kralj Petar Prvi, prekodrinski Srbi su očekivali da ih oslobodi tuđinske vlasti, kao što su to očekivali 1875)

Danas sam predao baš jedan primer „Naroda“ od lanjske godine gdje se proslavljuje desetogodišnjica kralja Petra, a sa slikom, i to baš u Vidovdanskom broju gdje se kosovska osveta opijeva. Tim se htjelo da se narod odvrati od našeg premilostivog vladara i od naše dinastije i da poželi za kraljem Petrom i dinastijom Karađorđevića. Sva štampa dala se u službu velikosrpske propagande. „Sokoli“ i, kako smo čuli, „Prosvjeta“, to eminentno i kulturno društvo, koje bi se imalo samo na uzgoj i intelektualno podizanje naroda upotrebiti, to se uplelo u kolo velikosrpske propagande, jer je izdalo onaj kalendar, drugih dokaza nemamo za sada, gdje se uveličavaju srpski borci i dinastija Karađorđevića. To je dokaz, gospodo suci, jer je izašla pravomoćna odluka suda koja je to potvrdila. Ako ste otvorili onaj kalendar, na prvoj strani je slika kralja Petra, onda prijestolonašljednika i onda svi generali srpski, a o našem vladaru i o našoj vladarskoj kući nema ništa.

(Komentar Alfonsa Ludakovića: Zašto bi Srbi u broju svojih novina u kome obeležavaju deset godina od dolaska Petra Karađorđevića na presto objavljivali fotografije austrougarskog cara, prestolonaslednika, generala? Logično je bilo da Srbi i iz Hercegovine i Bosne slave svog saborca, francuskog legionara, učesnika Francusko-pruskog rata 1870. Petra Mrkonjića. To što navodi državni odvjetnik je dokaz da Srbi koji su tada bili apsolutna većina i u Bosni i u Hercegovini nisu prihvatili niti su imali nameru da prihvate okupaciju i aneksiju dve srpske pokrajine.)

Nu, da je ostalo kod propagande riječi, još bi čovek nekako mislio da bi se to moglo prešutjeti i pregorjeti, ali propaganda koju je uzela u ruke Narodna obrana, ta je pošla djelu, pošla činu. Već iz spisa protiv svih atentata koji su počinjeni na Jugu, svi su djelo velikosrpske propagande, u svima je bila umiješana Narodna odbrana. Čuli smo kako je Jukić dobio u Beogradu bombu i od jednog časnika „broving“. Čuli smo iz spisa Hercigonje da je bio u Beogradu i da se tu nasisao svih mržnji i podlosti protiv Austro-Ugarske Monarhije i da mu je bilo tude naloženo da blagopokojnog nadvojvodu Franju Ferdinanda ubije. Iz iskaza Luke Aljinovića i dvojice svjedoka Horvatića i Hajzlera proizlazi da je u Beogradu dobio 100 dinara da ubije blagopokojnog nadvojvodu.

(Komentar Alfonsa Ludakovića: Ala je bio jeftin! Smešna je cena za glavu jednog prestolonaslednika. Trebalo je da dodaju neku nulu, možda bi im neko poverovao da je to istina.)

Gospodo suci, ako današnji okrivljenici kažu da je to ubojstvo poteklo od njih, to nije istina. To oni kažu jer im je tako naloženo, jer su tako fanatizirani da primaju svu krivicu na sebe. Princip sam iskazuje da je osim Tankosića i Ciganovića znao za atentat i neki Kazimirović i da je Princip kazao da se odriče atentata ako se to Kazimiroviću kaže. Onda je kazao da je Kazimirović otišao i, kad se vratio, da je on pristao na atentat. Dakle se vidi da nije to samo djelo privatno Ciganovića i Tankosića, nego da je bio drugi upliv koji je poticao i tražio da se blagopokojni nadvojvoda Franjo Ferdinand ubije.

… Gospodo suci, da je bio naš blagopokojni nadvojvoda neprijatelj Slavena, to nema nigdje, to nije niko kazao. Tu nema ni najmanje sumnje da to nije istina. Niti oni ne mogu ništa dokazati, nego je to ujdurma Srbije, srpskih krugova na djeci, da ih nagnaju da počine taj grozan čin. Visoka supruga bila je Češkinja, dakle slavenskoga porijekla, a zbog ovoga braka imao je blagopokojni nadvojvoda poteškoća, i on to ne bi nikad učinio da bi bio neprijatelj Slavena. Suprot tomu, uvjek se govorilo da monarhijski Slaveni imadu od njega očekivati dobro.

patrijarhgavrilo(Komentar Zdravka Kovačevića: Ako je nadvojvoda imao poteškoće zato što mu je supruga Čehinja, pripadnik slovenskog naroda, kakve bi probleme imao neko manje moćan, neko ko nije etabliran, a supruga mu je slovenskog roda? Kakve su tek probleme imali Sloveni?)

(…)

Velikosrpska propaganda dakle okružila je mladež, ne samo mladež našu nego i seljaštvo. Mladići koji su kod nas propali, vojnički begunci, i uopće ljudi koji se nisu slagali sa našim prilikama, odoše u Srbiju i tude nađoše uklonište. Daju im se masne službe i potpore, uzimaju se u komitadžije, tako truju i šalju kao emisari u naše zemlje. Tu imate drastičan primjer na našim optužnicama. S prvog početka ta je propaganda isticala jedino i samo Srpstvo. Srpske su zemlje, sve je bilo srpsko, a u našem Saboru čula se riječ da u Bosni nema Hrvata, nema muslimana, da su sve to Srbi katolici i Srbi muslimani. Doskora je Srbija uviđala da na taj način ne može doći do svojih ciljeva, pa je izbacila lozinku Jugoslavija.

(Komentar Alfonsa Ludakovića: Tu ideju su zagovarali mason Vasa U. Jovanović, starešina lože „Ujedinjenje“ i kontroverzni Miloš S. Milojević. Ali i pre njih masoni Adam Čartoriski, poljski plemić, i František Zah, Čeh, odnosno Moravac, koji je osnovao u Srbiji Vojnu akademiju i postao načelnik generalštaba, bio član Srpskog učenog društva…)

To je bilo opet prividno, to se učinilo za to, jer Hrvati, Slovenci i muslimani, nijesu se mogli zagrijati za Srbiju u kojoj bi nestao njihov nacionalizam.

(Komentar Zdravka Kovačevića: Njihov nacionalizam je dobar, srpski nije, kao kod komunista: slaba Srbija, jaka Jugoslavija! Svi su nacionalizmi dobri osim srpskog!)

Zato se sada počelo sa Jugoslavijom, zato su se ustrajala đačka udruženja koja su imala jedino svrhu da se ove zemlje otrgnu i odvoje od Austrije i pripoje Srbiji.

Gavrilo Princip je prožet ovim idejama. On ih jasno priznaje. Dakle on nije htio lično provoditi atentat na nadvojvodu, nego je htio naškoditi Austriji, a time, kako je sam kazao, utrti put srbijanskoj vojsci u Bosnu i Hercegovinu.

NASTAVAK GLAVNE RASPRAVE 22. X 1914. G. POSLIJE PODNE

(ODBRANA OPTUŽENIH)

Kurinaldi: Riječ ima branitelj Gavrila Principa dr Feldbauer.

Dr Feldbauer: (…) Ja sam najdubljeg osvjedočenja, da mada se Princip gradi junakom i herojem, ali ne u smislu našem, nego u smislu nacionalističkom, srpskom, što bar proizlazi iz njegove obrane, ja sam najdubljeg osvjedočenja da su treći izvan granica Monarhije uplivisali na ovog mladića. On je, kako je i državno odvjetništvo istaklo, de fakto i po mom osvjedočenju žrtva nacionalistička, bolje reći žrtva velikosrpskog pokreta.

Čuli smo, veleslavni sude, razna sredstva velikosrpske propagande, da se tu radilo, ne samo riječju, nego i djelom. Doprinijela je tome štampa, doprinijela je nažalost razuzdanost života, što i naše škole jesu postale leglo kojekakvim, ovakovim, za samu državu vrlo opasnim idejama, tako da su ove ideje kadre da potkopavaju temelj ne samo zakona, nego i snage i sreće i budućnosti ovih zemalja. Ja, dakle, tako rekoh, u tom pogledu ne mogu steći uvjerenja, niti sam stekao, da je Princip, kako se pravi, inicijator ovog djela. On nije inicijator, treći su uplivisali na njega, i kako smo čuli, imade ih šest. Društvo u kome se kretao ovaj Princip, najbolje ilustrira osobu, najbolje ilustrira ono što je njega podstaklo, naime u pogledu njegova mišljenja i političkog i inače.

Kako smo vidjeli i kako smo čuli on se kreće u Beogradu u kojekakvim kafanama u koje su svakako samo zalazili, kako nam je rasprava i dokazni postupak iznio, kojekakovi književnici i zločinci i komite za koje mi svi ovdje u Monarhiji i u drugom kulturnom svijetu nemamo smisla, i koji su nama kao neka institucija uopće nepoznati. Zalazeći u ovakva društva u Zelenom vencu i Žirovnom vencu, svako je imao prilike da usisa otrov, ne samo u pogledu svojih političkih osvedočenja, nego i dalje.

milannedicgeneraliMogu da ustvrdim, u pogledu onoga što je čovjeku najsvetije, da svoju vlastitu domovinu ne izdaje.

(Komentar nepoznatog autora: To više ne važi. Kvislinzi su pozitivne ličnosti. Koga je Princip izdao: Austriju ili Bosnu? On nije pucao u Bosnu nego u Austriju! Tako bar „mladobosanci“ tvrde!)

U tom pogledu ja tvrdim da je on izdao svoj narod u Bosni, jer junačiti se sa ovakvim podmuklim umorstvom, svakako je jedno strašno nedjelo.

(…)

Naravno, Princip, koji je počinio to strašno djelo, on konsekventno ostaje kod toga da nam ne oda potanje sve kako se desilo. Ima u tome psihološkog značaja. On, kao Srbin, patriota, misli da time, ako bi odao još druge krivce, odnosno, ako bi sve iskreno priznao, da bi mnogo toga dezavuirao.

(Komentar Zdravka Kovačevića: U jednom pasusu odvjetnik Principa naziva izdajnikom, u drugom patriotom. Eto „balkanskih“ nedoumica. Srbin patriota, Bosanac izdajnik – morao bi da se opredeli.)

Notorno je, veleslavni sude, da velikosrpska propaganda počinje, odnosno postala je u Srbiji tek od vremena otkad je na prijestolje stupila dinastija Karađorđevića, koja je, kako je to notorno, došla ne prijestolje uslijed političkog umorstva, naime uslijed umorstva kralja Aleksandra, koji je bio sa ovom Monarhijom prilično prijateljski vezan. Od onog vremena, otkako je dinastija Karađorđevića stupila na prijestolje Srbije, može se reći mirne duše, Srbija je postala vrelo svakodnevnih zavjera i urota protiv Austrije.

(Komentar Alfonsa Ludakovića: Napadaju dinastiju kao komunisti. Milan i Aleksandar Obrenović bili su u kleštima Austrougarske sklopivši ugovor po kome nijedan diplomatski niti trgovinski potez Srbija nije smela da povuče dok ne dobije dozvolu od Austrougarske. Zbog tog ugovora Srbija je bila u gorem položaju nego u vreme turskog ropstva. Karađorđevići im nisu dobri jer su razbili tu blokadu, jedan od ključnih igrača bio je Damjan Branković, i vratili su se „Načertaniju“, to jest „Savetima“ Adama Čartoriskog i „Planu“ Františeka Zaha. Ovo je još jedan primer da je u suštini ovo suđenje „Savetima“, „Planu“ i „Načertaniju“. Nema razlike između optužnice, programa Benjamina Kalaja, stavova Kominterne, programa Komunističke partije i nekih savremenih suđenja.)

Kurinaldi: Riječ imade branitelj Premužić.

Branitelj dr Premužić: Veleslavni sude! Meni je kao Hrvatu poslije onoga svega što smo ovdje čuli i čitali, vrlo teško zastupati Srbe i stavljati se u položaj branitelja, jer mi je zadaća da branim ljude koji su kopali grob mome kralju, mome narodu hrvatskom i koji su iskopali grob blagopokojnom prijestolonasljedniku Franji Ferdinandu i njegovoj suprugi i u koga smo baš mi Hrvati specijalno polagali najveće nade. U Hrvatskoj su nicale mnoge različite biljke tijekom zadnjih decenija, koje su išle za time da nađu bilo kakvo prijateljstvo ili slogu sa Srbima. Znamo da su neke hrvatske novine nabrojile oko 12 različitih novih stranaka, takozvanih slavosrpskih stranaka i to da su sve postojale u jednoj godini. Ovo je svakako za narod koji ima taj broj kao mi Hrvati, vrlo simptomatično, tim više što je cilj svih tih 12 stranaka bio sloga sa Srbima.

(Komentar Zdravka Kovačevića: Znači li to da Premužić neće slogu između Srba i Hrvata? Premužić je zabrinut jer je veliki broj Hrvata za jedinstvo i bratstvo sa Srbima, sličnih pogleda koje su atentatori izneli na suđenju. Jedinstvo Srba i Hrvata, njihova zajednička nezavisna država ugrozila bi „pravašku“ ideju ostvarenja hrvatske državnosti u okviru Austrougarske monarhije, ali bez Srba. Dvojnoj monarhiji je bilo vrlo važno da nađe Hrvate koji će optuživati Srbe za njen račun i da tako stvara razdor. Osnovno je bilo razdvojiti Srbe i Hrvate, na taj način pokazati da je njihovo bratstvo samo „velikosrpska propaganda“, „velikosrpski hegemonizam“.)

Sve su te slavosrpske stranke podigle Srbe, jer do onda nije se čulo da ima Srba u našim zemljama, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji, i oni su dobili sve i sva, osim suverene vlasti.

(Komentar Alfonsa Ludakovića: Dr Konstantin Premužić ne razume, ne može ili neće da shvati da bi mladi Srbi i Hrvati dali sve što su dobili od Austrougarske, „sve i sva“, za svoju suverenu državu i vlast. To je suština koju dvojna monarhija i njeni slovenski aparačici nisu razumeli, sve što bi dala bilo bi malo.)

drazarehabilitacija09(Komentar Zdravka Kovačevića: Suđenje mladobosancima održano je između dve velike bitke u Prvom svetskom ratu, između dva velika austrougarska poraza: između Cerske i Kolubarsko-suvoborske bitke.

U kojoj meri suđenje može biti objektivno u takvim okolnostima?

Branioci brane okrivljene kao da su tužioci. Blaži su prema njima „tužitelji“ nego „branitelji“. Bolje da su ih branili „tužitelji“.

Optužnica protiv Srba i Srbije je puna imperijalne nadmoći, bahatosti; ni slutili nisu da će za četiri godine nestati kao imperija. U rat su krenuli da unište Srbiju i Srbe, a uništili su svoju monarhiju i državu.

Delovi optužnice i odbrane, konstruisani u takvim uslovima, doslovno su korišćeni na suđenjima pred međunarodnim tribunalima. Optužnica i „odbrana“ su ratna propaganda koja ima zadatak da pred istorijom opravda napad na Srbiju i planirano uništenje Srbije, Srpstva i srpskog naroda.)

Iz iskaza branitelja dr Srećka Perišića:

… Tane iz revolvera Principova nadvilo je najcrnje oblake nad ljepotu vedroga dana. Tane iz revolvera i očajnička ruka pomrsila je ovo najljepše ufanije (nadanje) narodima njegovim, i sve ono što bi on htio izvesti. Posljedice su velike i grozne, onakove kakvim se nisu mogli nadati oni koji su to zlodjelo izvršili i zasnovali. Danas na bojnim poljima Evrope tutnje topovi i milioni naroda stoje jedni proti drugima.

(Komentar nepoznatog autora: Zašto ti milioni ratuju, zašto ne poslušaju optužbu i odbranu, obese Principa i drugove, osude velikosrpsku propagandu i završe rat? Kako to da ratuju zbog Principa i velikosrpske propagande? Zbog velikosrpske propagande, male i zaostale Srbije, siromašne i gladne, koja je iskrvarila u dva balkanska rata 1912–1913? Zar su Srbi toliko moćni da zavade milione Evropljana, a još se nisu uključili Amerikanci? Kako je tragikomična ova Perišićeva kvaziliterarna propaganda. Nikada ne dozvolite da vas brani ovakav branitelj!)

Krv se proljeva na način najgrozniji, vodi se najužasniji rat što ga možda historija pozna. U ovom je ratu Austrija kao osvetnica, a nadajmo se da će biti i pobednica u borbi za pravo, da osveti poštrapani pločnik sarajevski, da kazni onoga koji je krivac, da dokaže svijetu da ona kao velesila ne može dopustiti da je ponizuje susjedna država kojoj je ona iskazala u istoriji i postanku toliko ljubavi i milosti.
(Komentar: Pazite! Ovo govori „branitelj“, branilac, a ne „tužitelj“! Jasno je da je Srbija prvo proglašena za krivca, da je već osuđena, a da joj se onda sudilo u oktobru 1914, ali ti ciljevi, ta propaganda i danas se čuju u Srbiji kao istorijska istina!)

Češka univerza bila je prva koja je za doba narodne omladine i pokreta u Hrvatskoj izbacila na videlo mlađu generaciju, koja je počela iza doba Starčevića, iza doba Kvaternika, iza pravaškog doba da se bavi ovakvim pitanjima, pitanjima sloge Srba i Hrvata u što jačem i tješnjem odnošaju. Ovo pitanje koje je Masarik stvorio i odgojio svoje đake, rasturio ih po Hrvatskoj, a oni su kao organizacija, kao napredna omladina zahvatili sve južne krajeve naše domovine, zašlo je i među gimnazijsku omladinu.

(Komentar Alfonsa Ludakovića: Masarik je mason, pa se suđenje i u tom delu bavi i optužbama na račun slobodnog zidarstva. Masoni su Adam Čartoriski, autor „Saveta“, František Zah, autor „Plana“, masoni su Toma Vučić Perišić, Adam Petronijević… Malo mu je nezgodno da Masarika optuži za velikosrpsku propagandu koja se prerušila u jugoslovenstvo! Da li je u pitanju „velikosrpska“ ili „velikoslovenska“ propaganda?)

Tom idejom bio je zagrijan Cvjetko Popović. On je smatrao Srbe i Hrvate jednim narodom.

(Komentar Zdravka Kovačevića: Kako je to strašan zločin smatrati Srbe i Hrvate „jednim“, istim, bratskim narodom? Po ovom Perišiću, Srbi i Hrvati mogu biti samo različiti i u sukobu, a nikako jedinstveni, ujedinjeni. Kome odgovara sukob Srba i Hrvata?)

On je čitao političke novine, gdje se o tom mnogo pripovijeda, a vidio je da se tomu ne staje na put od strane Vlade, držao je da to nije zlo, pa je prionuo na ovu ideju.

(Komentar nepoznatog autora: Novine su krive, a ne centri moći koji se igraju ljudskim i narodnim sudbinama. Okupatorska vlast je potpuno nevina. Austrougarska okupacija je za njih prirodno stanje, a borba za slobodu većinskog stanovništva, neprirodna!

Ovo je bilo suđenje novinama koje su propagirale srpskohrvatsko jedinstvo.

Ovo je bilo suđenje bratstvu između Srba i Hrvata.)

Državno-pravna srpska ideja poslije Balkanskoga rata, a i prije njega, težila je i teži izvan okvira Monarhije, a izvan granica naše zemlje. Posle Balkanskog rata ova srpska državno-pravna ideja u radikalnom smislu pretvorena je u formu nacionalističku, da se na lakši način mogu zavesti Hrvati i Slovenci. Traži uspostavu velikog Dušanovog carstva pod formom republike, jugoslavenske države, da se otrgne iz okvira Monarhije, znajući da narod koji dolazi iz okvira jedne pravne države, različit književnošću svojom, različit imenom svojim, različit običajima svojim, neće se moći složiti lahko da bira svog vladara i biće prisiljen da upre pogled prema slobodnoj državi, koja bi mu možda dala materijalne i moralne pomoći da se oslobodi iz pravnog okvira Austro-Ugarske Monarhije, biće prisiljen obratiti se Srbiji i sadanjoj dinastiji Karađorđevića.

(Komentar nepoznatog autora: Kako može carstvo da bude republika? Kako može stajati znak jednakosti između Dušanovog carstva i jugoslovenske republike? Autori ideje južnoslovenske države, srpskog carstva, velike Srbije su Adam Čartoriski i František Zah, Poljak i Moravac, katolici, masoni, još davne 1844. Njihova ideja velike slovenske države na jugu pod liderstvom Srbije, koja bi bila južnoslovenski Pijemont, zasnivala se na Dušanovom carstvu i srednjovekovnoj srpskoj državi. To tužioci i „branitelji“, ne pominju. Mladi atentatori su isticali sličnosti, a dr Srećko Perišić insistira na razlikama koje se po njemu ne mogu pomiriti.)

slobodanmilosevichagTa ideja iza Balkanskoga rata sve je više maha našla u svim krugovima naših političara, osobito onih koje je trebalo privući u to kolo. Radi njih je bilo sve ono što je slobodna Srbija poduzimala: radi njih se vijala hrvatska zastava, radi njih su se slavili Zrinjski i Frankopan. Nu, Hrvati ih slave kao svoje junake, a Beograd ih slavi jer su bili protiv Austrije. To je velika razlika između hrvatske državne misli i srpske državno-pravne misli. Za to Beograd prima načelnike gradova Zagreba i Dubrovnika, podaje im velike ordene, a omladina 1912. dočekana je na trijumfalan način. Generali miješaju se među omladinu, na sve strane ih otvorenih ruku dočekuju, a s druge strane Srbi političari u domovini napuštaju naša prava, nastoje nam prikazati Austriju što crnjom, da tako oslabljeni, izmoreni, čekamo dan oslobođenja, dan otrgnuća od Austrije, dan uspostave Jugoslavije, dan slobode, dan demokratizma, za koje ideje kažu da ih jedino ima Srbija i nitko drugi. Sa druge strane je jedno čisto hrvatsko krilo, pravaško krilo. Sada za vrijeme rata uz isto krilo pristadoše čitave vojske Hrvata koji proti ovoj ideji stavljaju čistu hrvatsku ideju, hrvatsku državno-pravnu ideju, koja traži ono što hoće Srbi, ali traži jednim lojalnim i legalnim načinom. Traži doduše slobodu i ujedinjenje hrvatskih zemalja ali traži u okviru Monarhije.

(Komentar Zdravka Kovačevića: Ironija sudbine! Hrvati-pravaši su dočekali „dan slobode“, „dan uspostave Jugoslavije“, protiv čega su se oni borili i u političkom životu i na austrougarskom prekom sudu, ali te dane nisu dočekali Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović i Trifko Grabež, koji su bili spremni da svoje mlade živote žrtvuju za te ideale. Njima je ideal bio važniji od života. Oni koji su ratovali protiv Srbije austrougarsku uniformu su zamenili novom, Kraljevine SHS, i dobili čin više. Mnogi su komandovali srpskim oficirima i vojnicima protiv kojih su ratovali. Umrli su oni koji su bili za, preživeli su i profitirali oni koji su bili protiv Jugoslavije.)

Predsedatelj: Riječ imade branitelj Veljke Čubrilovića.

Dr Rudolf Zistler: Gospodo! U našoj prijestolnici odigrava se ovaj kazneni proces u jednom historičnom i sudbonosnom času, kada u čitavoj Evropi, i na kontinentu i na vodama liže plamen međunarodnoga rata, Austro-Ugarska i Njemačka stoje proti Trojnog saveza: Francuske, Engleske i Rusije, proti Belgije i cijelokupne centralne Evrope, proti sila koje ih okružuju. Bore se Slaveni i Germani, bijela i žuta rasa, sve se to nalazi u krvavom vrtlogu. Odasvuda vitla dim, odasvuda se čuje rika topova i mašinskih pušaka. Mi takoreći u neposrednoj blizini slušamo zveket oružja i gledamo bezbroj ranjenika. Na vidik svega toga vodi se ovaj proces, kojemu je uzrok bio mnogo dublji nego što nam se možda čini. Uzrok je bio u socijalnim i ekonomskim oprekama raznih naroda i država, ali koji je bio signal, neposredni povod ovog evropskog rata. Odigravali su se ovakovi procesi u prošlosti: u Lavovu i Pragu, odigravali su se u Zagrebu, u Trstu, a eto sada i u Sarajevu. Talijanski iredentizam, panslavizam, velikosrpska propaganda, izmenjivali su se na optuženičkim klupama zemaljskih sudova naše države.

(Komentar: Na isti način sudi se velikosrpstvu i velikosrpskoj ideji na međunarodnim sudovima i početkom 21. kao što se sudilo na početku 20. veka.)

… Ja hoću kazati da sam htio govoriti općenito o postanju nacionalne države. Htio sam da politički dokažem ovaj razvoj, da pokažem ovaj nacionalni pokret u Austro-Ugarskoj Monarhiji od godine 1848. do danas u svezi sa jugoslavenskom idejom i idejom srpskom, nu pošto mi se o tome ne da govoriti iako sam to smatrao za dužnost odbrane, ja ću preći preko ove političke forme i govoriću o jurističkoj strani ovoga procesa.

mladickaradzic01Dispozitivni dio optužnice kaže da su okrivljenici, a među njima i moja četiri štićenika, izveli djelo koje se onda supstancijalno navodi, a koje smjera na to da se na silu izmjeni opseg područja zemalja Austro-Ugarske Monarhije, naime Bosna i Hercegovina otrgne od Monarhije i pripoji kraljevini Srbiji, čime su počinili zločin veleizdaje po § 111 b.k.z.

Ja, veleslavni sude, odmah postavljam jednu tvrdnju koja će se možda u prvi čas činiti smjelom, nekima možda i paradoksnom i apsurdnom, ali je ipak nepobitan fakat. Ja naime tvrdim da pothvat, koji je uperen na to da se Bosna i Hercegovina otrgne od Monarhije, kako to optužnica inkriminira, po našem kaznenom zakonu ne samo nije zločin veleizdaje, nego uopće nikakvo kažnjivo djelo. Ja ću tu svoju tezu odmah obrazložiti.

Kako je poznato, San-Stefanski mir nakon Rusko-turskog rata i poraza Turske i nakon Bosanskog ustanka, vodi do Berlinskog kongresa od godine 1878, na kojem naša monarhija člankom XXV od 9. septembra (pazi: nije rujan – opaska Z. K.) iste godine, dobija mandat sudjelujućih velevlasti za vojnu okupaciju i administraciju Bosne i Hercegovine. Ovim diplomatskim aktom, kao i nakon toga usljedjelom austro-turskom konvencijom, po kojoj je Turska pristala na okupaciju Bosne i Hercegovine, ipak Bosna i Hercegovina nije pripala u državni opseg Austro-Ugarske Monarhije jer je suverenitet ipak ostao na strani sultana, na strani turskog nosioca državne vlasti. Prema tomu naš kazneni zakon ostaje okupatorski, a taj određuje i danas teritorijalni odnošaj Austro-Ugarske Monarhije prema Bosni i Hercegovini kao okupiranim zemljama, a ne sadržaje norme za teritorijalni odnošaj Bosne i Hercegovine prema Austro-Ugarskoj. Stari odnošaj se štiti, a nema kazne na zaštitu za odnošaj koji je danas vladajući. Prema ovom manjkavom zakonu, ne može se tvoriti zločin veleizdaje i ne može se tvoriti kažnjivo djelo tako da se ovim putem dolazi do istog zaključka, do kojeg sam došao govoreći o ustavnom položaju Bosne i Hercegovine.

Branitelj Malek: Gospodo, ja se sjećam iz svojih gimnazijskih vremena da smo se mi onda više bavili naukama i plodnim radom, a za atentatske pothvate nismo imali vremena, ni volje. Ja se sjećam na jedan govor iz Cicerona, na njegov govor „Pro Sula“, gdje kaže: „Kad bih čuo da je netko preuzeo odbranu čovjeka koji je okrivljen zbog veleizdaje na domovinu, ja bih ga smatrao sukrivcem toga zločinstva“.

Kurinaldi: Imaju li optuženici što dodati?

Čabrinović: Mi nismo mrzili Austriju, ali Austrija, iza kako je okupirala Bosnu, nakon 33 godine nije uredila prilike, nije riješila agrarno pitanje. To su motivi koji su nas vodili atentatu.

Prije nego se rastanemo, želim da nas shvatite, da nas ne smatrate zločincima. Mi smo voljeli naš narod. Devet desetina našeg naroda to je težak. On pišti, jaduje, nema škola, nema kulture. Nas je to boljelo. Mi smo osjećali bol našega naroda, a nijesmo mrzili Habsburšku kuću. Premda su u meni anarhističke ideje, premda sam mrzio sve, nikad ni jednom mišlju nisam bio proti Njegovom Veličanstvu Franji Josipu.

Još bih htio nešto da kažem. Premda se Princip junači, premda se mi svi junačimo, ipak nam je vrlo žao, jer mi nijesmo znali na prvom mjestu da je pokojni Franja Ferdinand otac obitelji. Nas su silno dojmile one riječi koje je on izgovorio pokojnoj supruzi: „Sofijo, ostani, živi za našu djecu!“. Mi smo što hoćete, ali zlikovci nijesmo. Ja podastirem molbu u ime sebe i svojih drugova na djecu blagopokojnog prijestoljonasljednika da nam oproste, a vi kaznite kako hoćete. Mi zlikovci nijesmo, mi smo ljudi pošteni, plemeniti, idealiste, mi smo htjeli učiniti dobro, mi smo voljeli narod, mi smo umrli za naše ideale.

(Komentar nepoznatog autora: Dakle, dok ovo govori, Čabrinović sebe već smatra mrtvim. Oni su voleli svoj narod – i to je zločin. Voleti svoj narod i dalje je zločin.)

Princip: Što se nama hoće sugerirati da je netko bio inicijator, to nije istina. U nama je nikla ta ideja, te smo učinili atentat. Voljeli smo narod. U svoju odbranu ne govorim ništa.

(Komentar Alfonsa Ludakovića: Oni preuzimaju odgovornost na sebe, niko ih nije podsticao, pa ni masoni, mada su imali iste univerzalne ciljeve. Austrija nije imala prijateljski odnos prema zidarima. Posle likvidacije Luja XVI, Marija Antoaneta, koju je francuski narod zvao Austrijanka, omražena kraljica, čekala je još devet meseci da je odvedu na giljotinu. Nekoliko godina ranije, dok se nalazila u kućnom pritvoru u palati Tileri (1790), francuska kraljica je napisala pismo svom bratu, austrijskom caru Leopoldu II, u kome mu je poručila:

„Vodite računa o masonskim udruženjima u Vašoj zemlji. Nama je ovde jasno da ti monstrumi nameravaju da učine ovo isto i u ostalim zemljama. Oh, neka Bog sačuva moju otadžbinu, Austriju, ovakvih nevolja.“

Stav o masonima Marije Antoanete svakako bi trebalo povezati sa stavom prema njima iznetim na suđenju Principu i drugovima. Prema njima su se po tradiciji odnosili vrlo negativno.

Vladajući krugovi Austrije imali su nepoverenje prema masonima, sasvim suprotno Engleskoj, Fracuskoj tradiciji, a naročito Sjedinjenih Država. To nije krio ni Franja Ferdinand.

U Beču su održane demonstracija 23. aprila 1901. Njih je inspirisao prestolonaslednik Franja Ferdinand. Nekoliko dana pre demonstracija Ferdinand je primio delegaciju jedne od Lugererovih masovnih organizacija za mlade poznate i kao Klerikalno društvo. Tom prilikom Franja Ferdinand je optužio protestantizam, slobodno zidarstvo i Jevreje za pokušaje destabilizacije Austrougarske. Posle ovog prestolonaslednikovog govora koji je prenela i međunarodna štampa, bile su organizovane pomenute demonstracije protiv protestantske, slobodnozidarske i jevrejske opasnosti koja preti Austro-Ugarskoj i kući Habzburga. Koračajući na čelu povorke odlučnih i borbenih katoličkih gospođa, u demonstracijama se naročito istakla Sofija, supruga nadvojvode Ferdinanda.)

princip00Predsedatelj: Rasprava je dovršena. Osuda biće proglašena u četvrtak dne 29. oktobra, ove godine u osam i po sati prije podne na ovom mjestu.

Kraj

Roman „Masoni i sarajevski atentat“ možete naručiti u većim beogradskim knjižarama ili kod izdavača Čigoja Štampa:
T:+381 11 26 27 238 // 30 32 414; M:+381 65 288 54 28
E: [email protected]; W:http://www.chigoja.co.rs

Kultura
Pratite nas na YouTube-u