DANIJEL SIMIĆ: MOJ PUT U (NOVO)RUSIJU

Rusija nije Srbija. A nisu ni devedesete Moj put u Rusiju, zapravo je put...

Rusija nije Srbija. A nisu ni devedesete

Moj put u Rusiju, zapravo je put u Novorusiju. Pravo je čudo i mnogi se plaho iznenađuju, kada saznaju da nikada prije nijesam bio tamo. Valjda ja kod nas važim kao veliki ljubitelj Rusa. I, priznajem, moja ljubav je od onoga svijeta. Nerazumska možda, kao i sve prave ljubavi.

Sjećam se još živo, u vrijeme Hladnog rata i moje osnovne škole, sa drugarom iz razreda, Jorgić Dejanom, razgovali smo o Rusima i Amerikancima. Pitao me, koga ti više voliš? Bili smo na Partizanskom groblju u čijoj je blizini on živio, i to baš kod kamenova u spomen palim borcima. Uzeo sam baš da razmislim. Na dosta grobnih oznaka je pisalo: Nepoznati borac. Nakon izvjesnog vremena, odgovorio sam, ko zna zašto, valjda što sam ekscentričan: Ruse.

On je, kao i sva Holivudu izložena djeca naravno rekao: Amerikance. Potkrijepio je to Rokijem, Rambom, Top ganom i svim kadilacima koje imaju. Ja se nijesam pokolebao, bez obzira što je takav izbor nosio patinu šmokljastosti i demodea. I stvarno, u propagandnom ratu su Rusi svoje leteće korablje zvali Mig-21, Tu-23, Su-25, Mi-24, a Amerikanci Orao, Borbeni soko, Kobra, Leteća tvrđava. Svi znaju koje su bile prve riječi Nila Armstronga, kada je navodno kročio na tlo Mjeseca, a niko ne zna šta je prvo izgovorio Jurij Gagarin.

U krajnju ruku, kad se priča o Rusima uvijek se pominje Amerika i poređenje sa njom. I kod samih Rusa. Obratno je to sasvim rijetko slučaj. Samo, možda, kad je svemir i rascijepljen atom u pitanju. I to puno govori o svemu. Rusi su ravni Amerikancima i ovi ih se pribojavaju više nego li Kineza. Ali, mnogo se više Rusi u razgovorima o samima sebi porede sa nečim sličnim u Sojedinjenim Štat Ameriki. Gotovo nikad sa nečim u Kini.

ČEBURAŠKA AVIOTEHNIKA
Ušli smo u zrakoplov i nekako se osjeća da je domaći. Stjuardesa se baš prenuto začudila kad sam za okladu upitao je li samaljot ruske proizvodnje. Na sve ruskom. Naravno da nije. To je Erbas. U avionima za Moskvu nema baš crnaca, ali ima dosta azijata. Stjuardese nose latinične pločice na prsima. Na papirnoj čaši za piće koju dobiješ uz kiflu ispunjenu suhim mesom i krastavcima, piše Aeroflot sa krilatim srpom i čekićem. Okrećem je u ruci i polako se ukazuje eruptivna flaša Koka-kole. Prošlo je to vrijeme kada je Koka-kola pisala svoj logotip ćirilicom. Valjda kao podsjetnik na ishod Hladnog rata.

Sve ono što sam mislio o SAD, ispostavilo se istinitim u samoj zemlji, uz neka iznenađenja na neočekivanim stranama, koja su moje osnovne predumljajne teze samo još dodatno potvrdile. Zanima me da li će ono ključno što sam mislio o Rusiji ranije, biti istinito ili ću se iznenaditi.

Mrak je u kabini, moji palčevi i kažiprsti su osvijetljeni svjetlom telefona u koji ovo pišem. Bruji vazduhoplov na visini gdje je sve potpuno mračno. Isto kao ispod mojih kapaka.

ŠEREMETJEVO – TERMINAL F
Trgnem se i osjetim u ušima kako se vazduhoplov polako spušta. Uhokljucavi zvuk i uključena lampica za vezivanje pojaseva, odmah kraj lampice koja uvijek gori. Zabranjeno pušenje. Godinama se pitam kako li je praksa došla do toga da u svim letećim autobusima, širom svijeta, ta lampica i dalje postoji? Kome pada na pamet da zapali cigaretu u kabini pod pritiskom na nekoliko hiljada metara visine? Nije to što idem u Rusiju, a u američkim filmovima Rusi uvijek puše. Svugdje je to tako. Zaborave se valjda ljudi pod stresom.

Sletili smo na od kiše klizavu cestu. Odmah se iznerviram što velika oznaka sa azbučnim imenom terminala nosi predusretljivu latiničnu oznaku F. Izlazimo iz aviona, i, stvarno, par opušaka se zavuklo među zglobove tunela za ukrcaj-iskrcaj. Zaborave se ljudi. Žena u plavoj uniformi stoji na skretanju u sasvim funkcionalan, ogroman terminal, bez nekog pretjeranog glamura. Kafić kraj ulaza nudi i Bud pivo. Ritazza kofe. Prošlo je vrijeme kad su svi osjećali obavezu da svoje ime i logotip prevedu ruskom ćirilicom, kao Koka-kola kad je CK SK SSSR pripustio iza Gvozdene zavjese. Kraj kioskolike kabine aviokompanije iz Kazahstana su radovi. Nekakvi rastureni limovi i plastike. Sjedišta. Sve to stoji nepokriveno i neuredno.

Sad imam vremena da mislim i raspravljam o ruskoj tehnici i poređenju sa ostatkom od bijelaca osnovanih država sa Zapada. Gdje valjda Rusi sami predstavljaju čitav istok planete. Razmišljam, ali ne zapisujem više. Nemam snage. Poslije ću to. Hodam i noge me bole od skvrčenosti. Da vidim Rusiju, pa možemo o geopolitici. Mislim se.

KAO KOD KUĆE
Ali, mene Rusija ne zanima. Ja sam krenuo u Novorusiju. Tragom sunarodnika. Uopšte me ne dodiruje mogućnost da ću propustiti fotografisanje sa Vasilijem Blaženim u pozadini. Osmjehujem se bez grimase na misao da sam dobio nagradu za dokumentarni scenario, čiji plan je bio da se Lada Samara proveze preko zemlje u koju idem. Usput, od Banje Luke do Toljatija. Radni naslov kojem je aluzivnost jedina mana: lada se vraća kući.

Nikad ga ne snimih. Rastezao dok me rat nije pretekao. Teško da bi se sada i mogla vratiti tim pravcem. Zato idem zrakom, sasvim zaobilaznim putem, jer je naša novopostojbina opet razdijeljena linijom fronta. Kao kad smo iz Vojvodine Srbije u par talasa otišli da branimo od Turaka imperiju Jekatarine Velike. Htjeli su ti migranti da ostanu vojnici i pravoslavci, a Marija Terezija ih je htjela pretvoriti u seljake i katolike. Ovako su se pretvorili u Ruse. Krajišnici u Ukrajince. U Luganjskoj oblasti, sa naše strane granice, grad se i dalje imenuje Slavjanoserpsk. Novaja Serbija se više tako ne zove i na okupiranoj je teritoriji Ukrajine.

Nervira me, zapravo, koliko mi to sve izgleda domaće. Kao da sam i dalje na Surčinu. Čekam da poletim za Knin. Ne za Krim. Oko mene su Srbi i bistre politiku. Rusi motaju kofere u plastiku. Pospan sam taman koliko sam nesiguran u vrijeme koje sam odspavao u letu. Ustajem od stolice kafea koji ne radi u dva ili tri ujutru. Zavisi iz koje vremenske zone gledate.

Izluđujem sve saputnike primjećivanjem koliko Rusi svoje sopstvene kompanije i marke nazivaju latinicom. Nervozom koju sam osjećao od 1995. godine, kada je 100 odsto natpisa po Banjoj Luci počelo polako da se zamjenjuje, do stepena da danas skoro sve dopise iz suda dobijate na abecedi. Bon aqua se zove voda koju smo kupili u aparatu. Ljutim se na Rusiju. Obrazlažem da joj se zbog toga ovo sve nakon Perestrojke moglo i desiti. Ne možeš se boriti protiv onoga što voliš. Čemu se diviš.

AMERIČKI POLUSAN
A Rusi baš vole Amerikance. Smoreni su činjenicom da neće bitni nikakvog restarta odnosa. Uopšteno, sasvim neradi što moraju, sa naglaskom na moraju, da se stalno brane od njihovih napada. Sasvim sigurno se može reći da im, u smislu opstanka Ruskog Mira, mogu zahvaliti što su ih napali u Kijevu.

Na vrhu je došlo iz guzice u glavu. Da bi se i posljednjem od stotinu i kusur miliona Rusa desilo isto, ovi sa vrha moraju to shvatiti još ozbiljnije. Obavezno poslušati šta im govore oni koji su to već prošli i to kao naopako okrenuta igračka sa njihovom zastavom na sebi. U protivnom, neka očekuju u Minsku Majdanski sporazum. Kijevska Rusija je isto što i Raška Srbija. Danas na teritoriji Montenegra. Ovih dana je i Kazahstan, odakle uglavnom polijeću u svemir, prešao na latinicu. Na Plesecku, kosmodromu na dalekom sjeveru je još uvije prejak mraz.

Sveli su ih na to da od cijele Malorusije, odnosno Ukrajine, spadnu na Krim i dva okrajka oko Luganjska i Donjecka. Na čijim granicama Sloveni ubijaju Slovene. Pa i pravoslavci pravoslavce, ako se ložite na Dejtonski mirovni sporazum. Ljudi ljude, ako ste normalni.

Gledam štand sa knjigama. Na njima zapanjujući broj onih koji nijesu Hari Poter ili Sidni Šeldon. Bugakov, Gogolj, Gončarov, Tolstoj, Dostojevski. I strani pisci su izvan opsega Den Brauna i Paula Koelja. Kafka. Balzak. Kami. Ima dakako i tome sličnog smeća, ali u mnogo manjem omjeru nego kod nas. Svakako u mnogo većem omjeru nego drugdje ima tih „ozbiljnih pisaca“. Ako ste pročitali do ovdje i čita vam se dalje, znate o čemu pričam.

DOMAĆI LET
Rusi baš lete avionima svud naokolo, bez obzira što je autobuska karta iz Donjecka do Moskve 1600 rubalja, ili oko 50 maraka. U avion za domaći let vas vozi autobus. Odmah poslije leta za Krasnodar.

Tamo dobijamo čokoladicu sasvim retro izgleda i ćiriličnog natpisa Aljonka. Klavdija koja je na službenom putu u Rostov na Donu (službeni put se zove „komandirovka“) i objašnjava mi da je to legendarna konditorska tvornica, koja je opet pokrenula proizvodnju. Crveni Oktobar. Malo je ruskije u svakom slučaju. Inače je iz Jekatarinburga, i ne zna engleski. Čudno me gleda na pomen da idem u Donjeck kada sletimo. Pitam je na čijoj je ona strani? Kaže, a kao da slušam Beograđane 90tih, „nema dovoljno podataka i ne može da zauzima stranu“. (!?)

Tu ja nju izgrdim i kažem joj da ni po zakonu, a još manje po porodičnoj logici, ne smije tako da rezonuje. A kroz prozor sve ravno. Prostranstvo ubija smisao ruskog patriotizma iz usta jednog Srbina. Don se olovnom srebrnoćom zmijulji kroz nepregledno zelenilo. Konačno Rostov. Još jedan grad od gomile ruskih gradova veličine Beograda.

Tu je nekako baš Rusija. Crvena petokračka znamenja kraj imena grada na dva pisma. Nekako još više domaće od Moskve. Razlika je što su kuće od cigle. Sve su obložene fasadnom ciglom. I starije zgrade. Cigla na sve strane. Valjda druga fasada na tamošnjem minusu nema konstrukciono-finansijskog smisla. Što manje i rjeđe da se oko popravke dogovara zajednica etažnih vlasnika.

Čekamo autobus da nas preveze ni stotinjak metara preko piste do aerodromske zgrade.

KONAČNO GRANICA
Domaćini iz Donjecka su nas dočekali, izljubili se, i stavili nas u minibus Gorkovskog Automobilskog Zavoda. GAZela mu je ime. Sjedam do prozora i ne ispuštam fotoaparat iz ruku.

Zbog odluke vlasti da se snimak iza vjetrobrana vašeg automobila uzima kao dokaz u sudskom procesu nakon saobraćajne nezgode, uslovio je tone snimaka udesa iz Rusije na internetu. Gledam vozaču preko ramena i neprestano očekujem neku od scena iz kompilacija automobilskih nesreća 2017. No, ne dešava se ništa.

Povodna, močvarna ravnica. Blago zatalasana, svega da oko manje seže po njoj. U jednom trenutku vidimo Azovsko more i na njemu brod u daljini. Veliki spomenik sovjetskim braniocima iz Drugog svjetskog rata. Specijalitet puteva iz Varšavskog pakta, koje sam već vidio u Bugarskoj i Rumuniji. Drvoredi sa obe strane puta, do metar visine okrečeni u bijelo.

Tu je i granica. Matveev Kurgan se zove prelaz sa ruske, a Uspenka sa novoruske strane. Svejedno, sve baš liči na Bosansku i Sremsku Raču. Granični prelaz beskrajan u tihoj, čekajućoj patnji. Budi povratak u prošlost. Gomile ljudi u dugim kolonama, koji valjda granicu prelaze pješke. Torbe krmače. Kockaste, plastične i šarene. Švercerski mirišu. Frišop sa djutifri natpisom na engleskom jeziku i pismu. Izašli smo iz kombija, pregledali su nam pasoše i ne baš pretjerano temeljno otvorili par torbi. Svejedno ne krećemo dalje baš dugo. Ruska policija i carinici su naoko baš ljuti. Upozoravaju nas da se ne fotografišemo kraj kamena na kojem piše da su granice Rusije svete i nepovredive. Mi to svejedno činimo.

USPENIJE
Najzdad, dižu rampu, ali ne možemo se uspeti ka Uspenki. Bez obzira što bi domaćini mimo reda, to je fizički nemoguće. Put je zakrčen sa dvije kolone kola, autobusa i kamiona. Obilazeći kolonu preko komada trave između puta i žičane ograde sa maskiranim bunkerima, silazi sa ivičnjaka privlačeći retrovizor.

I tu opet čekamo. Neki čovječuljak u zelenoj uniformi, baš se ljuti na mene. I ne odustaje. Sve zato što sam fotografisao. Fotoaparat im je mrže vidjeti od pištolja, čini mi se. Srećom, pojavljuje se jedan neimenovani pojedinac u civilu, sa kačketom na kojem je zastava Abhazije. Smiruje ga, donosi nam papire za popunjavanje i nakon dosta vremena dobijamo pasoše nazad. Stavljam ga u desni džep hlača i tu ostaje sve do Beograda. Osim kad bih se skinuo da spavam.

Graničari Rusije, ali i Donjecke Narodne Republike, daju vam da popunite komad papira koji oni zovu „migracionka“. U njemu, osim ličnih podataka, piše i kad ulazite i kad izlazite iz zemlje. DNR-ovci vam pečat ne udaraju u pasoš, već na taj papirić. Fer od njih, ako bi neko do Ukrajine kasnije. I onda, samo tako, pali se GAZela naprsle izduvne grane i mi se jedva migoljimo kroz jednaku gužvu sa druge strane, sve do širokog puta sa dvije trake. Na nekim mjestima je baš loš i bubrezi nam vibriraju. O spavanju nema govora, mada svi pokušavaju.

UGALj NA ZASTAVI
Meni i dalje djeluje sasvim nevjerovatno da sam konačno kročio na tlo Novorusije. Od 2014. godine samo o tome pričam, ali praćenje rata je život nekako sveo na dreždanje pred ekranom. Ozbiljno živciranje da će prozapadni fašisti da urade ono što su uradili u Zapadnoj Slavoniji i Kninskoj Krajini. Što se, srećom, nije desilo. Rusija nije Srbija. A nijesu ni devedesete.

Prolazimo table. Amvrosijevka, Ilovajsk. Sve su to mjesta koja ja dobro znam. Sa ratne karte, dakako. Domaćini ih zovu „kotlovi“. Tu su bile ušančene snage vojne hunte iz Kijeva, pokušavajući da odsijeku Donjeck od granice sa Rusijom. Da ih izgladne, potpuno okruže i na kraju slome otpor nelegalnom i neustavnom preuzimanju vlasti od strane obavještajnih službi sa Zapada i njihovih domaćih slugu.

U sred ravnice se pojavljuje niz planina u daljini. Kad se privezeš bliže, shvatiš da su to brda od izvađene rude, odnosno šuta iz rudnika. Čitav taj kraj leži na uglju. Donbass je sinonim za fosilizovan karbon. Od njega potiče i crna boja na zastavi DNR, kao modifikovana ruska zastava. Zbog toga i Ministarstvo uglja i energetike Ukrajine, nikada nije bilo u Kijevu, već u Donjecku.

U Luganjsku, koji je nekih 160 km sjeverno, na zastavi kao prvu imaju „plavetnu boju“, odnosno jako, jako svijetloplavu umjesto bijele. Prisjećam se kako su Montenegrini Don Mila Đukanezea, prije nego što su nametnuli crvenu zastavu sa dvoglavim orlom, naučavali opštestvo da se srpska i crnogorska zastava (koju im je propisao i sam Josip Broz Tito kao istu), sasvim razlikuju jer Srbi imaju plavu boju, a oni, kuku ti je daltonistima, plavetnu. Luganjska zastava svu tu glupost krije u sebi. Vijori se i ne haje. Sunce je jako. Pod njim, primjećujemo da asfalt svjetluca. Tek u Donjecku, gdje i ulice svjetlucaju, uviđamo da asfalt prave mješajući ga sa šljunkom u kojem ima neki mineral koji neobično jako odbija svjetlost.

Seoska naselja djeluju pusto, zapušteno, sirotinjski. Tek jedva negdje se vide znaci života. Zato se da vidjeti zapaljenih i razrušenih objekata, ali ni blizu koliko ih se još uvijek da sresti na putu od Dervente do Modriče preko sela Kulina. Čisto se ratovalo, bez dodatnih radova na polju etničkog čišćenja. U jednom trenutku se ukazuje postament sa bijelim kockastim kamionom. Istovjetan onim bezbrojnim, koji su u ključnom trenutku opsade Donjecka, dovezli pomoć iz Rusije. Natpis na tovarnom dijelu, govori o zahvalnosti majci Rusiji. Takvi spomenici su česti po bivšem SSSR, samo što umjesto kamiona obično bude tenk.

DONBAS ARENA
Prelazimo konačno most preko Kalmijusa i put nas provodi kraj ogromnog stadiona Šahtjora iz Donjecka, koji svoje utakmice sada igra u prokatoličkom Lavovu, gdje ga je odveo njegov vlasnik Ahmetov. Tačno preko Bulevara Germana Titova, nalazi se isto tako ogroman stadion koji zovu Olimpijski. Između njih je hotel koji se latinično zove Šahtjor Placa i napravio ga je valjda Ahmetovljev sin. Tu izlazimo.

Glavni cilj je meni već već ostvaren. Lično zadan zavjet da posjetim, vidim i obznanim viđeno na komadu zemlje, koji je odbio da se povinuje još jednoj plišanoj revoluciji na Istoku Evrope. Sve je to toliko slično onome što se dešavalo na tlu bivše SFR Jugoslavije, da čovjeku pripada muka.

Osnovni lični utisak od cijelog puta je da ja, koji ruski poznajem samo iz filmova, serija i pjesama; isti propričao. Nakaradno i nikako pretpostavljam, ali izgleda i razumljivo. Smijem se sam sebi, kao nekom kome ne treba prevodilac. Svejedno se ja još više osjećam kao kod kuće. Gledam sa prozora hotelske sobe tu zemlju koju smo, nekada pustu, mi Srbi naselili. Nadam se da ću se, za razliku od njih, ja vratiti kući.

Mrak pada, asfalt svjetluca svega pod farovima. Donbass Arena sjajti u plavome staklu. Grad veliki. Uredan. Čist. Mnogo čistiji od Beograda. Neki ljudi džogiraju. Da nije bilo naše naoružane pratnje i ponekog sa kalašnjikovom po cesti, nikom ne bi ni palo na pamet da je tu rat. Pet-šest kilometara dalje. Smiješno zvuče one poruke pri polasku o čuvanju, o blesavosti mi, o ludosti, o strahu i zebnji. Zamrznuti konflikt u tom trenutku zvuči kao pogodniji opis trenutnog stanja. Malo li smo znali.

Izvor frontal.rs, 21. maj 2017.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u