DEJAN MIKAVICA
Srbi moraju znati da država postoje jedino zato da sačuvaju teritotoriju, jer bez nje ne može da se sačuva ni narod
Teritorija je za svaku državu svetinja osim za Srbiju. Zato se ona nje tako lako odriče, čak i kada je u pitanju zemlja koja je osvojena u velikim ratovima po cenu ogromnih žrtava. Teritorija, odnosno teritorijalni integritet, za našu političku elitu predmet je razgovora, pogodbi, zakulisnih dogovora i političko-propagandne manipulacije. Ubediti javnost u Srbiji da se problem ni jedne teritorije ne može rešiti bez političkih ustupaka srpske strane je imperativ, najbitniji zadatak. Sve ostalo je nevažno ili manje bitno.
Ništa manje nije značajno ni postizanje krupnog pomaka u našem političkom mišljenju konstantnim ponavljanjem u medijima da se Krajina nije mogla braniti, da je Dalmacija zapravo hrvatsko primorje, da je 49 odsto teritorije u Bosni i Hercegovini primer pravedne podele jer uostalom teritorija nije važna, da je važnije imati dobrosudske odnose sa takozvanom Makedonijom nego postaviti pitanje statusa Srpske crkve u ovoj kvazidržavi ili ravnopravnosti Srba u ovoj zemlji, a kamoli pitanje njenog teritorijalnog integriteta i državne samostalnosti ostvarene zahvaljući srpskoj političkoj nepromišljenosti.
Teritorija, tvrde odavno drugosrbijanci nije važna ni na Kosmetu jer je prioritet sačuvati život srpskog stanovništva tamo, kao da jedno drugo isključuje, kao da odavno nije celom čovečanstvu poznato da se nacionalni identitet jedino dugoročno brani u okvirima države u kojoj narod koji brani svoj opstanak ima zagarantovanu konstitutivnost. Nekad se ona podrazumevala kao pravo takozvanih diplomatičkih, istorijskih i političkih nacija. Mađari su uspešno branili svoju državnu teritoriju upravo na osnovu doktrine koja je podrazumevala da u Ugarskoj ili u Mađarskoj sa njom pripojenim hrvatsko-slavonskim oblastima postoji jedna nacija i jedinstvena teritorija.
Ali od mađarske državotvornosti Srbi nisu naučili ništa. Od Bugara nisu hteli da nauče kako se brani teritorija kada je makar potencijalno ugrožava jedna nacionalna manjina, a od Hrvata nisu mogli da prihvate ideju ostvarenja teritorijalnog objedinjavanja hrvatskih i nehrvatskih zemalja jer je u njenoj osnovi postojao antagonizam prema nehrvatima i viševekovna ambicija da se istrebe i proteraju svi oni koji se mogu naći na putu stvaranja velike etnički čiste Hrvatske. S obzirom da je srpskoj političkoj, intelektualnoj i državnoj eliti više stalo do prijateljstva sa Hrvatima nego do teritorije, oni su se Dalmacije i Slavonije odrekli u hrvatsku korist. Danas ni Makedonci ni Hrvati nisu srpski prijatelji, saveznici, dobronamerni susedi.
Da teritorija nije važna mislio je i Svetozar Pribićević u Hrvatskom saboru, i srpski socijalisti u Srbiji i vladari Jugoslavije od 1918. Danas je pitanje teritorije – što je prirodno – važno za Makedonce u vardarskoj odnosno srpskoj Makedoniji, za Albance čak i u Kosovskoj Mitrovici i Nišu, za Bugare, Mađare, za bosanskohercegovačke muslimane, za Engleze, Slovence, Italijane, Ruse, Ukrajince, Čehe… Jedino nije i ne treba da bude važno za Srbe i Srbiju.
Šta će Srbima državna teritorija? Ukoliko bi istupili sa državotvornom idejom i u teritorijalnom aspektu, mogli bi izazvati nezadovoljstvo onih koji su nas ubijali, proterivali i bombardovali. Ako bi izdajnicima proglasili one koji se srpskih zemalja odriču, to bi moglo biti pogrešno shvaćeno, čak i kao deo krajnje nedemokratskog vokabulara.
Dakle, Srbi moraju znati šta im je činiti, ali ne moraju znati da država i državna vlast postoje jedino zato da sačuvaju teritotoriju, jer bez nje ne može da se sačuva ni narod, ni ostatak države, ni nacionalno dostojanstvo. Danas kao da je problematično priznati da Srbiju zanima jedino teritorija na kojoj većinski živi njen narod i teritorija sa koje je taj narod proteran bez obzira ko se trenutno nalazi na tom prostoru… Kao da ne smemo znati da je teritorija za svaku državu svetinja. I za svaku vlast, bez izuzetka.
Naslovna fotografija: alamy.com
