1.
Da je Vučićeva poseta Putinu bila gusto tkanje, koje nije dalo mnogo prostora za različite interpretacije, belodano je pokazalo to što se, komentarišući posetu, ama baš svaka zamlata uhvatila za isto. Elem, ko god je hteo da argumentuje da tu „nešto smrdi“, uhvatio se epizode sa psom u cevi napunjenoj vodom. Prema jednim, Rusi i Vučić nisu poštovali prava životinja, dok su domaćini demonstrirali gostu eksperiment sa psom koji može da preživi uronjen u tečnost, jer tu istu tečnost udiše. Prema drugim, Rusi su hteli da impresioniraju Vučića; prema trećim, međutim, pas u cevi bio je neka vrsta pretnje; kao, evo, pokazali su mu šta mogu da mu urade ako ne ih bude slušao. Dosad je u nastranim interpretacijama najdalje kamen bacila zamlata iz Danasa, koja je svoju „omašku“ ugurala u naslov koji je glasio Zašto su Rusi „stavili“ Vučića u cev? Od psa ni traga; on je svoje uradio i za priču više nije potreban.
Ne znam da li postoje statistike koje znaju koliko je u proseku zamlata neophodno pročitati da bi se „nabola“ jedna korisna, ali ova iz Danasa – slava Bogu – bila je jedna od tih. Po čemu? Naime, obiljem svojih omaški ona je svedočila o tome da srpski rusofobi sliku o ruskoj politici grade na temelju jugoslovenske propagande iz 40-tih i 50-tih godina prošlog veka. Prema njima, Rusi su obavezno ideološki prestabilizovani i taman za toliko u humanističkom deficitu – grubi, bahati, bez poštovanja i za sebe i druge. Kako je dakle reč o Rusima iz Hladnog rata 1.0, tako i priča o psu u cevi ište svoj ideološki nastavak u kome se pojavljuje i jedan Amerikanac koji će uraditi nešto još čudesnije, a na kraju i Jugosloven, koji nije na tehnološkom nivou da bi mogao da se nadmeće, što nadoknađuje duhom i ovoj dvojici pokaže gde zeka pije vodu.
2.
Nije slučajan taj istorijski kontinuitet imeđu srpske rusofobije iz prvog i drugog hladnog rata, i to ne samo po tome što su njeni nosioci iz 1948. i 2017. u ideološkom naslednom srodstvu. Otud je nedavno jedna druga zamlata iz jednog nedeljnika Vučićevu geopolitičku dilemu opisala kao Brozovu iz 1948. godine, naravno, dajući sve od sebe da Vučić ponovi Brozov izbor. Porediti te dve situacije, naravno, znači završiti batrgajući se u blatu grandiozne gluposti, utoliko pre što je geopolitika Jugoslavije (posebno druge) potpuno suprotstavljena geopolitici Srbije. Otud u njoj za Aleksandrovog i Brozovog vakta nije moglo biti prostora za Ruse, kao što u geopolitici Srbije ne može biti mesta za, recimo, Engleze, čiji uticaj je bio važan žig obe Jugoslavije, posebno druge.
Elem, zamlate nisu važne po uverljivosti argumenata koliko po izboru istorijske žice na koju će se nastaviti. A to znači – nota bene! – da je posle Vučićeve posete Moskvi samo pitanje dana kad će jedna od njih zahtevati da se ponovo otvori neki drugi Goli otok.
Važno je znati da među našim rusofobima ne preovladava samo slika o Rusima zasnovana na zastarelim aistoričnim postulatima. Komplementarno tome, na istom počiva i njihova slika o Zapadu, iz čije savremene egzistencije izvlače brigu o ljudskim pravima, koncept lične slobode, zatim nemogućnost da se život zamisli bez, recimo, slobode medija. Za to vreme, među svim tim postulatima i zapadni i ruski čovek visoko cene jedino stanje svoje bezbednosti i moći trošenja; sve ostalo su trice.
Hajde što onaj ko ne može da razume Ruse teško može da razume Zapad; problem je što takav razmatranju srpske pozicije ne može ni da priđe. Na primer, da odgovori na pitanje da li su Vučića, da pokaže toliku bliskost prema Rusiji i Putinu, vodili njegova rusofilija, njegov radikalski staž, koji se i u ovom slučaju pretavara u argument zamlata, ili nešto treće? Drugo, zašto je to učinio baš sad, kad su pritisci sa Zapada najjači, a ne pre ili posle?
3.
Odgovor je veoma jasan, ali pre toga hajde da se još jednom vratimo na onog psa u cevi. Šta bi se, na primer desilo da su nam Rusi pokazali tako nešto pre, recimo, 20 godina, dakle u godini koja je prethodila onoj kad su bankrotirali, objavljujući da više ne mogu da servisiraju obaveze prema spolja. Verovatno bismo pomislili da je reč o nekom jeftinom triku, ili, u najboljem slučaju, o metanaučnom ogledu koji nije bio interesantan Amerikancima dok su tih godina besplatno trkeljisali po dostignućima sovjetske vojne nauke. Danas se na celu stvar neizostavno gleda drugačije: dok gledamo kako pas iz cevi napunjenom tečnošću izlazi kao neko koje u toj tečnosti disao, otvaraju nam se dijametralno drugačije asocijacije. Recimo, ako su nam pokazali ovo, šta tek može da bude ono što ne pokazuju nikom. Otud je smisao pokazivanja tog i drugih eksperimenata ruska objava da naše uzdanje u nju neće počivati na zajedničkoj ljubavi za votku i balalajku, već na nečem mnogo postojanijem.
Ta radikalna promena u percepciji iste stvari nekad i sad može da znači samo jedno: danas se sa Putinom i Rusijom više niko na svetu ne zajebava! S tim što u toj tvrdnji ne bih tražio pretnju, utoliko pre što diskurs ruske države svom snagom nastoji da iz međunarodnih odnosa isključi jezik pretnje. Radi se o tome da je nova pozicija Rusije građena, na primer, u Siriji, gde je Putin pokazao da hirurškom preciznošću rešava najteže zadatke, i to upravo onakve na kakve zapadne zemlje nijednom nisu propustile da se nasuču, od agresije iz 1999. do Sirije i Libije.
Istovremeno, iako su joj mnogi, poput Džordža Sorosa, pa i ovdašnjih zamlata, proricali da će do kraja 2017. godine biti bačena na kolena, Rusija je bez većih problema uspela ne samo da preživi nastojanje da bude globalno izolovana već i da danas SAD, zemlja pokretač izolacije Rusije, deluju izolovanije od svog slovenskog neprijatelja.
Ko je zapravo danas Putin, možda je najbolje odgovorila Angela Merkel, za koju se ne može reći da je putinista, a koja ruskog predsednika vidi kao nekog ko stvara nov model međunarodnih odnosa. Nije dakle Rusija ono što je juče bila čak ni utoliko što si do juče morao bar malo da budeš rusofil da bi se našao na ruskom političkom fonu; danas je dovoljno misliti dobro svom narodu i, naravno, sebi, i eto te na Putinovoj strani ulice.
Elem, pred ruskim ponudama više se ne taktizira, što je znak da poziciju „benevolentne imperije“ – što je reč koju su američki ideolozi decenijama držali rezervisanom za svoju zemlju – zapravo preuzima Rusija. A to će reći da je Rusija pobedila u onom što tradicionalno zovemo „medijski rat“, i to protiv najveće medijsko-političke gigamreže na svetu. Dodatni kvalitet tog uspeha je u tome što, da bi pobedio, Putin nije izgradio još veću i moćniju mrežu, već je globalnom monstrumu suprotstavio sebe – prema svim definicijama onog što globalni medij ostvaruje – najmoćnijeg medija na svetu.
4.
Sa druge strane, sve što SAD poslednjih meseci i nedelja rade, na ovaj ili onaj način, u službi je njihove globalne izolacije. Porađajući nezapamćenu „antiameričku“ koaliciju u UN, to je rezultat Trampovog priznanja Jerusalima kao prestonice Izraela; to su tvrdoglave najave raskida nuklearnog ugovora sa Iranom; Ameriku, konačno, od sveta deli i nova strategija bezbednosti. Posle svake od tih najava i događaja proamerički blok u svetu sve više se osipao i – što je još značajnije – kolebao se i brinuo za budućnost.
Iako su u sudaru sa „dubokom državom“ mnogi odavno videli njegov poraz (oni isti koji su govorili da ništa neće moći da promeni), Tramp je nastavio da se tuče, i čak mu bolje ide nego pre pola godine. Njegova strategija, pored ostalog, sastoji se i u tome da na spoljnom planu proizvodi događaje koji će voditi ka većoj izolaciji SAD budući da u stanju veće izolacije njemu protiv globalističkih elita drastično rastu šanse.
Takva Trampova politika ne može biti fokusirana ni na Evroaziju, ni na Pacifik, ni na Bliski istok, već Ameriku velikom brzinom vraća Monroovoj doktrini. Za to vreme, valja znati da je evropski posed ono što razlikuje intervencionističku Ameriku od izolcionističke. Rezultat trenda američkog izolovanja jeste veoma ubrzan politički razlaz ključnih zemalja EU sa SAD. Nema sumnje da će taj razlaz dovesti do približavanja EU Rusiji, još manje da će 2018. godina biti godina početka padanja evropskih sankcija Putinu.
Neka onda niko ne sumnja da Srbija ima snažnu podršku Nemačke za svoju današnju rusku politiku, i to je jedan od odgovora na pitanje zašto baš sad toliko približavanje Rusiji. Uz malo preterivanja, čak bi se moglo reći da je Srbija prethodnica nove evropske politike prema Rusiji. Jasno je jedno: Srbija je konačno blizu prilike da istovremeno bude i proevropska i proruska, a da to nijednoj od te dve velike sile ne bude na štetu. Jedino što tome još stoji na putu jeste Kosovo, za koje Srbi još nisu dobili podršku EU iako iz Brisela sve češće besne na Prištinu, a razlog tome nisu samo gluposti koje prave albanski političari već i promena opštih prilika.
Ruska politika Srbije u svom najširem kontekstu jedno čini sigurnim: na Kosovu se u ovom času ne može dobiti sve, ali se nikako ne sme sve izgubiti. SAD hoće da uđu u briselski dijalog o Kosovu ne samo zbog toga što ne veruju Briselu već i zato što pregovore žele da „izoluju“ od opštih političkih kretanja u svetu. Rečju, SAD i Haradinaj hoće da Kosovo bude završeno bez uticaja približavanja Rusije i EU, što Srbiji ne samo na Kosovu daje krila. Zato je veoma važno da se dijalog vodi oprezno i bez žurbe i da veći uticaj na konačan rezultat dobije budući svet, a ne bivši, kako su Albanci i Amerikanci smislili.