Klaudio Muti: Amerikanci da odustanu od globalne hegemonije

Italijanski profesor smatra da smo ušli u novu fazu koju karakteriše neka vrsta bipolarizma

Klaudio Muti je izuzetno složena i kontroverzna ličnost: krajem 70–ih i početkom 80–ih bio je politički zatvorenik u Italiji, u nekoliko navrata osuđivan zbog svojih političkih uverenja. Socijalistički poslanik Antonelo Trombadori proglasio ga je u italijanskom parlamentu za „notornog neprijatelja demokratije“. Početkom 80–ih profesor Muti je prešao u islam, sledeći primer francuskog tradicionaliste Renea Genona, i uzimajući ime Omar Amin, piše Pečat.

Za razliku od mnogih posmatrača, 2012. prognozirali ste dugotrajan i žilav otpor Sirijske Arapske Republike agresiji koju su predvodile Sjedinjene Američke Države, i to posredstvom „odreda smrti terorista i plaćenika“, obučavanih uglavnom u Turskoj od strane CIA. Angažovanje ruskih oružanih snaga na strani legitimne vlade u Damasku dovelo je do poraza terorista. Šta se time promenilo na Bliskom istoku?
—  Podržavajući legitimnu sirijsku vladu i spasavajući Bašara el Asada od sudbine Sadama Huseina i Moamera Gadafija, koju mu je pripremio Zapad, Rusija je ostvarila trijumf na Bliskom istoku. Zajedno sa Rusijom, pobednik je i Islamska Republika Iran, koja sada pojačava svoj uticaj u Iraku, Libanu i na Arabijskom poluostrvu, gde podržava Hutije protiv Rijada.

Poraz takozvane Islamske države, čija je osnovna svrha bila borba protiv iranskih saveznika, ostavio je prazan prostor na Bliskom istoku, tako da cionistički entitet sada mora pronaći drugog „igrača“ kako bi zadržao Islamsku Republiku u (Persijskom) zalivu. Plan o nezavisnoj kurdskoj državi mogao je biti dobra zamena za Islamsku državu, ali to nije uspelo, zahvaljujući iranskom i turskom pritisku. Izgleda da će važnu ulogu u cionističkoj strategiji ubuduće igrati Saudijska Arabija, koja se već sukobljava s Iranom u Jemenu.

Da li je, upravo iz tih razloga, u Iranu sada na delu pokušaj obojene revolucije? Šta se, prema vašim saznanjima, danas zaista dešava u Iranu?
—  Prema govoru iranskog vrhovnog vođe, neredi u nekoliko iranskih gradova, u početku pokrenuti ekonomskim razlozima, pretvorili su se u subverzivnu akciju neprijatelja Islamske Republike; Teheran je otvoreno optužio Sjedinjene Države da se mešaju u unutrašnje poslove Irana. Značajno je da su neke grupe demonstranata izvikivale parole protiv podrške iranske vlade oslobodilačkim pokretima u Palestini, Libanu i Jemenu. Ova činjenica može ukazati na aktivno prisustvo subverzivnih grupa usmeravanih od strane glavnih saveznika SAD u regionu: Izraela i Saudijske Arabije. S obzirom na globalnu situaciju na Bliskom istoku, gde su cionistički režim i vehabistička monarhija (Saudijska Arabija) uspostavili strateški savez sa SAD, u nastojanju da onemoguće hegemoniju Teherana, verovatno će se u budućnosti intenzivirati pokušaji destabilizacije Irana putem unutrašnjih subverzivnih akcija.

Islamski svet se danas nalazi u dubokom previranju. Ko se u stvari sukobljava među muslimanima, unutar islamske civilizacije? Da li se glavni sukob vodi između sunita i šiita? Govorili ste o sukobu islama i islamizma. Citirate i Samjuela Hantingtona, koji u svom delu Sukob civilizacija označava islam kao strateškog neprijatelja Zapada, ne samo zbog „teritorijalnih sporenja“ već zbog fundamentalnog antagonizma o pitanju Weltanshauung-a (pogleda na svet). Možete li ovo podrobnije objasniti?
—  „Građanski rat“ je, u doslovnom smislu, oružani sukob između dve frakcije građana koji pripadaju istoj državi. Rat koji sam u širem smislu nazvao „islamskim građanskim ratom“ jeste konflikt u kome se međusobno sukobljavaju oni koji pripadaju islamskoj umi (ummah – uma, termin koji označava zajednicu svih islamskih naroda, takozvanu „islamsku naciju“ – prim B. N.).

Ali uopšte nije tačno da se u tom sukobu sunitski muslimani suprotstavljaju šiitima. Šiiti nisu učestvovali u konfliktima u Čečeniji i Libiji, gde je i započeo „islamski građanski rat“. U Siriji i Iraku mete terorista nisu samo šiiti i hrišćani već i suniti, posebno sufijska bratstva. U Palestini otpor Palestinaca podržava i šiitski pokret, a pre svih Islamska Republika Iran.

Stvarni sukob (među muslimanima) zapravo se vodi između islama i islamizma; s jedne strane, između tradicionalne, pravoverne doktrine, i s druge strane ideologije koja je karikatura pravog islama. Ova parodijska ideologija je fundamentalistička (vehabističko–salafistička) heterodoksija. Ona je proizvela teroristički fenomen, koji koristi američka i cionistička strategija i koji podržavaju proameričke snage. Zato je Hantington tvrdio da „pravi problem za Zapad nije islamski fundamentalizam već islam sam po sebi“. U stvari, dok fundamentalističkim pokretima često manipulišu atlantistički operativni centri i koriste ih u svoje svrhe, islam predstavlja duhovno zasnovanu viziju života i sveta koja nije kompatibilna sa zapadnom. Zaista, modernost nije tradicija, ljudska prava nisu božanska prava, a sekularna država nije vladavina u Božje ime.

Američki predsednik Tramp odlučio je da prizna Jerusalim kao prestonicu Izraela. Kakve će posledice imati ova odluka u muslimanskom svetu i šta čini njenu pravu pozadinu?
—  Ako islamski svet konačno shvati da se više ne može oslanjati na Sjedinjene Države, možemo očekivati da će američki interesi biti izloženi napadima, i to pretežno u regionu Bliskog istoka. Erdoganova pretnja da će zamrznuti odnose sa cionističkim režimom predstavlja znak porasta napetosti između Vašingtona i nekih njegovih saveznika. Ako je do sada cilj arapskih saveznika SAD bio da zaustave iranski uticaj, sada će pažnja ponovo biti usmerena ka palestinskoj tragediji.

Za razliku od reakcija islamskih, ali i mnogih neislamskih zemalja, saudijska vlada predložila je Palestincima bizarnu ideju: da uspostave svoj glavni grad… u Abu Disu, predgrađu Jerusalima! Činjenica da postoji stvarni savez između Saudijaca, SAD i Izraela navodi nas na pretpostavku da će se budući konflikt voditi sa Hezbolahom i najzad sa Iranom.

Šta zaista stoji iza Trampove odluke? Prema napisima turskog lista Jeni Safak, ultracionistički tajkun Šeldon Adelson priložio je 20 miliona dolara za Trampovu izbornu kampanju kako bi američka ambasada iz Tel Aviva bila premeštena u Jerusalim. Takođe, prema rečima Njujork tajmsa, deset dana pre nego što je postao predsednik Tramp se susreo s Adelsonom, koji je potom predsedniku Cionističke organizacije Amerike (Zionist Organization of America – ZOA) Mortonu Klajnu preneo da će američka ambasada biti premeštena u Jerusalim.

Međutim, to je stara inicijativa koju već dugo vremena pripremaju (američki) neokonzervativci. Spoljnim poslovima SAD upravljaju hrišćanski cionisti i jevrejski cionisti. Prvi veruju da „Država Izrael“ mora biti isključivo jevrejska država, kao preliminarni uslov Drugog Dolaska Hristovog; drugi žele da obnove Solomonov hram, što podrazumeva rušenje džamije Al Aksa i džamije Kupola na steni (ili Zlatna kupola s koje se verovesnik Muhamed uzvinuo u nebo – prim. B. N.), a to su najsvetije islamske građevine posle onih u Meki i Medini.

Savezništvo Britanije, potom Amerike (Angloamerikanaca) sa fundamentalističkim, ekstremističkim islamizmom ima dugu istoriju, i datira barem od pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka.
—  Savez između britanskog imperijalizma i heterodoksnih tendencija unutar islama počeo je znatno ranije. U 19. veku istaknuti predstavnici islamskog reformizma, poput Muhameda Abduha i Ahmad Kana, priznati su od strane Evelina Baringa, prvog erla od Kromera i kolonijalnog upravnika u Egiptu, kao „prirodni saveznici zapadnih reformista“. Godine 1915. Velika Britanija je uspostavila zvanične odnose sa Ibn Saudom, koji je od vehabijske heterodoksije napravio zvaničnu ideologiju svog, od Britanije zaštićenog sultanata, i 1927. godine postao „kralj Hedžaza i Nedžda i njenih zavisnih teritorija“, u skladu sa titulom koji mu je Britanija priznala u ugovoru potpisanom u Džedi. Glavni savetnik Ibn Sauda bio je engleski agent Hari Filbi, organizator arapskog antiosmanskog ustanka.

Posle Drugog svetskog rata, tokom koga je Saudijska Arabija poštovala proenglesku neutralnost, britanski patronat postepeno je zamenjen severnoameričkim. Novi savez su 1. marta 1945. zapečatili Ibn Saud i Ruzvelt na palubi teške krstarice „Kvinsi“. U nastojanju da zaustave naserovski panarabizam, novoj dinastiji Saud bila je potrebna međunarodna podrška za njenu hegemoniju u muslimanskom svetu. Stoga su Muslimanska braća stavila na raspolaganje Rijadu svoju militantnu mrežu, koja je ojačana saudijskim fondovima. Posredovanjem Saudijske Arabije uspostavljen je savez između angloameričkog i sektaškog fundamentalizma.

Čitav svet tokom poslednjih godina prolazi kroz dramatične, upravo tektonske promene. SAD pokušavaju da odbrane „liberalni svetski poredak“ (u stvari, unipolarni svet i sopstvenu hegemoniju). Izgleda da im to sve teže polazi za rukom. Rusija, Kina i Iran igraju sve značajniju ulogu na svetskoj geopolitičkoj sceni. U kom smeru će se razvijati događaji tokom narednih godina?
—  Posle pobede u Siriji, Rusija i Iran su primorali Tursku (tako kolebljivu u svojim geopolitičkim perspektivama) na repozicioniranje; Rusija konsoliduje svoje odnose s zemljama koje se suprotstavljaju američkom unilateralizmu; Moskva i Peking deluju kao posrednici u Korejskoj krizi kako bi uklonili pretnju agresije protiv Severne Koreje; Kina potvrđuje svoje pravo na hegemoniju na ovom prostoru. Sve ove činjenice pokazuju da je prelaz od unipolarnog sistema ka multipolarnom već u toku.

Bez obzira na to, američki unipolarizam će se okončati tek kada američki establišment shvati da Amerikanci više nisu sposobni da predvode svet i da moraju da odustanu od svog ambicioznog plana svetske hegemonije. Mislim da smo ušli u novu fazu, koju karakteriše neka vrsta bipolarizma; evroazijski blok, predvođen Rusijom, Kinom i Iranom, sukobljava se s atlantskim blokom, ne samo vojnim i ekonomskim sredstvima već se, takođe, suprotstavlja i zapadnoj ideologiji.

Scenario „balkanizacije“, koji se sada primenjuje i na Bliskom istoku, i u Srednjoj Aziji, na Kavkazu i na severu Afrike, najpre je primenjen u ratu u ruševinama bivše Jugoslavije. Kako danas gledate na taj rat? Razaranje Jugoslavije, očigledno, ima mnogo sličnosti sa uništavanjem Sirije, Libije, Iraka ili Ukrajine.
—  U svojoj čuvenoj knjizi Velika šahovska tabla Zbignjev Bžežinski ukazuje američkom režimu na njegove geostrateške imperative. „Evroazijski Balkan“ je naslov veoma značajnog poglavlja u kojem autor predlaže SAD da dominiraju celim evroazijskim kontinentom promovišući etničku, versku i političku anarhiju: „U Evropi“, piše Bžežinski, „reč Balkan priziva slike etničkih konflikata i regionalnih rivaliteta velikih sila. Evroazija takođe ima svoj Balkan, ali Evroazijski Balkan je mnogo veći, gušće naseljen, i još više religijski i etnički heterogen. Smešten je unutar velikog pravougaonika koji označava središnju zonu nestabilnosti(…) a obuhvata delove jugoistočne Evrope, Centralne Azije i delove Južne Azije, područje Persijskog zaliva i Bliskog istoka“.

Iz ovih reči proizlazi da je Jugoslavija – dopustite da navedem ono što sam napisao 1999. godine, u uvodu obimnog intervjua sa nezaboravnim Dragošem Kalajićem – predstavljala „laboratoriju za testiranje tehnika prikladnih za uništavanje“ drugih zemalja. Koristeći iskustvo stečeno u Jugoslaviji, strategija atlantista manipulisala je i eksploatisala etničke, konfesionalne i političke razlike u Siriji, Libiji, Iraku i Ukrajini kako bi razorila ove države i porobila narode.

Svojevremeno ste objavili studiju Budimpešta, Prag, Bukurešt, o geopolitičkoj pozadini rušenja socijalističkih režima u Istočnoj Evropi i instaliranja takozvanih demokratija. Ukratko, prema vašim rečima, „narodi Istoka Evrope bili su prevareni, instrumentalizovani i iskorišćeni kao topovsko meso zarad američke politike sputavanja (containment) Rusije“.
—  Američka strategija se nije mnogo promenila: majdanski puč je još jedna epizoda u nizu. Ako su tokom Hladnog rata Amerikanci pokušavali da drže SSSR pod pritiskom, posle rušenja socijalističkih režima oni instrumentalizuju takozvanu Novu Evropu kako bi i ubuduće pritiskali Rusiju.

U ovoj novoj fazi „sputavanja“, najnoviji taktički instrument je „Inicijativa tri mora“, koja okuplja dvanaest zemalja, od Baltičkog do Crnog i Jadranskog mora. To je stari antiruski plan Intermarijuma, čiji je autor maršal Pilsudski, a koji je oživela Obamina administracija; Donald Tramp mu je kumovao u Varšavi 6. jula 2017. godine. Ova inicijativa, čija je ambicija da, pre ili kasnije, uključi i Ukrajinu, vezuje istočnu Evropu više za Vašington nego za Brisel i Berlin. Dakle, kordon na zapadnim granicama Rusije se još više steže…

Vaš interes za evropski Istok nije samo politički. Italijansku publiku ste upoznali sa delima čitavog niza istočnoevropskih mislilaca, autora kao što su Emil Sioran, Mirča Elijade, Vasil Lovinesku, Bela Hamvaš… Upravo Mirča Elijade je, kako kažete, potvrdio tezu o jedinstvu evroazijskog kontinenta, odbijajući da definiše Evropu u granicama „zapadne civilizacije“. Rumunska kultura je, prema Elijadeu, most između Zapada i Vizantije, Zapada i slovenskog sveta, Orijenta i Mediterana. Isto važi i za čitavu Istočnu Evropu.
—  Mirča Elijade ponavlja koncepciju koju je često zastupala rumunska inteligencija: da se rumunski narod nalazi na geografskom raskršću, tako da je rumunska kultura, pod uticajem latinskog Zapada i vizantijskog Istoka, jedna vrsta mosta između Zapadne Evrope, Balkana i Bliskog istoka.

I ne samo to već je rekao da se u Indiji osećao „kao kod kuće“, jer je u narodnim tradicijama Indije prepoznao iste strukture kao u ratarskim tradicijama Evrope. Međutim, u svojoj naučnoj aktivnosti, Elijade je istakao nekoliko elemenata rumunskog folklora povezanih s mitskim i obrednim temama koje se mogu naći na mnogim drugim mestima u Evroaziji. Na primer, njegovo istraživanje Balade o majstoru Manolu pokazalo je da je ova tema široko rasprostranjena u celoj Evroaziji, od Engleske do Pendžaba, od Sijama do Japana; to je tema žrtve neophodne za izgradnju trajnog zdanja, koja se javlja i u srpskoj narodnoj poeziji. Isto možemo potvrditi i za Elijadeova istraživanja o nebeskom Bogu evroazijskih naroda, o evrazijskom šamanizmu, o alhemiji itd.

Vaša izdavačka kuća Edizioni All’ Insegna del Veltro objavila je i knjigu Dragoša Kalajića Serbia, trincea d’Europa (1999). Možete li reći nešto više o ovom autoru, koji u Srbiji ni danas nije vrednovan i ocenjen na odgovarajući način?
—  Prvi put sam se susreo s imenom Dragoša Kalajića 1992. godine, u prvom broju časopisa Elementi, čiji je urednik Aleksandar Dugin postavio Kalajića i mene u redakciju. Dragoša sam upoznao lično u Italiji, gde je, po završetku studija na Akademiji lepih umetnosti u Rimu, dobio diplomu iz istorije umetnosti. Vratio se u Italiju kako bi branio svoju zemlju od agresivnog anglosaksonskog imperijalizma, držeći predavanja, pišući članke i učestvujući u javnim debatama.

U proleće 1999. godine moji studenti zatražili su od uprave našeg Liceja u Parmi da pozovu Dragoša Kalajića kako bi se upoznali sa stavom Srbije povodom Kosova. Uprava škole je odbacila njihov zahtev, navodeći nekakve razloge… Cionistički novinar Gad Lerner oštro je negodovao protiv Kalajićevih stavova tokom televizijske debate. Zatim su na skupštini studenti pročitali opširni intervju sa Kalajićem, koji je odmah potom objavljen u knjizi pod nazivom Serbia, trincea d’Europa. U 2005. godini, nekoliko nedelja pre njegove smrti, Dragoš mi je poslao esej o „rusofobnim predrasudama“, koji sam objavio u Euraziji.

Dragoš Kalajić nije bio samo značajan slikar i pisac već, pre svega, čovek visoke etičke strukture, neumorni buntovnik, „dobar Evropljanin“ u ničeanskom značenju tog pojma.

Šeik Imran Nazar Hosein pripada islamskim misliocima koji zagovaraju savez muslimana i pravoslavnih hrišćana. Ova ideja očigledno nailazi na nerazumevanje na obe strane. „Neuralgične tačke“ u odnosima između dve civilizacije (islamske i pravoslavne) i dalje ostaju Bosna i Kosovo i Metohija – teritorija koja je nasilno otcepljena od Srbije. Na koji način treba tražiti rešenje za Bosnu i Kosovo, na čijoj nezavisnosti danas insistira Zapad (SAD)?
—  Vojislav Koštunica je dao tačnu definiciju „nezavisnog“ Kosova: „marionetska država kojom upravlja NATO u službi vojnih interesa SAD“. Ista definicija važi i za Bosnu i Hercegovinu, koja je pre nekoliko dana, za razliku od muslimanskih zemalja i od Srbije, ostala sramotno neutralna kada je Generalna skupština UN glasala o Trampovom priznanju Jerusalima kao prestonice cionističkog režima. Ako postoji rešenje za pitanja kao što su Bosna i Kosovo, njih je moguće naći tek onda kada Evropa postane stvarno nezavisna i ujedinjena, iznad svih podela koje koriste jedino američkom neprijatelju.

Savez muslimana i pravoslavnih hrišćana, koji je predložio šeik Imran Hosein na osnovu Kuranskog pisma, u tome ima fundamentalni značaj.

MISLILAC I GEOPOLITIČAR
Klaudio Muti (rođen u Parmi 1946. godine), italijanski mislilac, naučnik i geopolitičar, po obrazovanju je filolog, specijalista za ugro–finske jezike. Urednik je i direktor časopisa Eurazija (Eurasia) i osnivač izdavačke kuće Edizioni all’Insegna del Veltro (osnovane 1978), koja objavljuje studije o geopolitici, tradicionalizmu i tradicionalnom simbolizmu, studije posvećene drevnoj, srednjovekovnoj i savremenoj istoriji, i uključuje autore kao što su Konstantin Leontjev, Igor Šafarevič, Aleksandar Dugin, Titus Burkhart, Rene Genon, Vasil Lovinesku (Getikus), Žan Roben, Julijus Evola, Bela Hamvaš, Savitri Devi, Dragoš Kalajić, Genadij Zjuganov…

Autor je i niza značajnih članaka i knjiga, među kojima su i Simbolizam svete umetnosti, Jedinstvo Evroazije, Imperija, Epifanije ideje imperije, Demokratija i talasokratija…

Autor Boris Nad

 

Izvor Večernje novosti, 24. januar 2018.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u