Trampov plan je samodovoljna Amerika

Uspeh Trampove ekonomske vizije garantovano bi promenio i dvopartijski konsenzus o Americi kao svetskom policajcu

Svakog proleća, na početku mog kursa o istoriji Hladnog rata na Harvardu (Harvard Extension School), predstavljam pregled marksističke misli – naročito postavku o tome da sistem ekonomskih odnosa pokreće sve druge aspekte društva, uključujući politiku i kulturu.

Slušajući govor o stanju nacije predsednika Donalda Trampa, čuo sam izvestan broj geoekonomskih imperativa koji će, ukoliko budu ispunjeni i implementirani, imati temeljan uticaj na smer i fokus američke nacionalne bezbednosne politike.

Bob Meri, nekadašnji urednik lista The National Interest, okarakterisao je Trampov govor kao ,,neobičnu mešavinu planova, stavova i impulsa“. Imajući u vidu Merijev savet da govor o stanju nacije predstavlja ,,različite stavove i mere“ koji mogu ali i ne moraju da budu pretočeni u set koherentnih politika, pretpostavimo hipotetički da će Trampova administracija, tokom svog mandata, postići primetan napredak u većini stavki koje je Tramp istakao na Kapitol hilu.

KLjUČNE GEOEKONOMSKE TAČKE 
Evo ključnih geoekonomskih tema koje nalazimo u predsednikovom obraćanju:

— Povratak proizvodnje u Sjedinjene države i repatrijacija kapitala i fabrika američkih firmi iz inostranstva u domovinu;

— Stimulisanje neameričkih kompanija da investiraju u proizvodnju svojih dobara i usluga za američko tržište na američkom tlu;

— Kontinuirani razvoj američke domaće energetske industrije (i drugih ključnih roba) ne samo kako bi SAD postale samodovoljne, već i kako bi se transformisale iz uvoznika u izvoznika

— Revitalizacija infrastrukture, ne samo kako bi se unapredila američka povezanost sa ostatkom sveta, već i kako bi se čvršće vezali različiti regioni Sjedinjenih Država.

Povezan sa tim i ugrađen u njegov govor je i Trampov konzistentni skepticizam o vrednosti aktuelnog modela američkog globalnog angažmana. Dok je govorio pre svega o sporazumima o slobodnoj trgovini, optužba da američka uloga u razvoju, podršci i održavanju mreže multilateralnih aranžmana koji podupiru liberalni svetski poredak isisavaju bogatstvo nacije reflektuje, kako sam ranije istakao, ,,gledište da SAD, po njegovom mišljenju, ne dobijaju dovoljno za svoj trud da bi opravdale troškove“.

Njegov poziv Kongresu da razmotri legislativu koja bi čvršće vezala isplatu američke pomoći za spremnost njenih primaoca da podrže američke inicijative takođe reflektuje njegov transakcioni pogled na spoljnu politiku kao niz quid pro quo.

Prema tome, izranjanje Amerike na ovakvim temeljima, kao samodovoljne ekonomske sile koja samu sebe snabdeva energijom i sirovinama, a zauzvrat proizvodi najveći deo sopstvenih roba i usluga, uklonilo bi najveći deo ekonomske argumentacije za trenutnu strategiju američkog prekookeanskog angažmana. Održavanje globalnih puteva snabdevanja otvorenim, a linija komunikacija neometanih, bilo bi manje važno za državu koja se više fokusira na spajanje svog kontinentalnog tržišta nego na povezivanje svojih različitih regiona sa prekomorskim partnerima.

PROMENA GEOEKONOMSKE LOGIKE
Energetski samodovoljna Amerika, koja bi bila i neto izvoznik, ne bi više imala geoekonomskog razloga da nastavi da insistira na tome da je, primera radi, Persijski zaliv region čija bezbednost ima vitalni značaj za SAD. Održavanje linija snabdevanja oko Roga Afrike ili kroz moreuz Malaka postaje manje kritično za zemlju koja ne uvozi sirovine ili gotove proizvode koji prolaze kroz ove vodene puteve.

Mreža američkih savezništava i bezbednosnih obaveza i dalje postoji, ali pretežno transakcioni pristup bi mogao da otpočne eroziju snage tih obećanja, pa samim tim i argumenata za kontinuirano intenzivno američko prisustvo. Držeći američkog predsednika za reč, neka zemlja koja slabije podržava trgovinsku ili bezbednosnu agendu SAD onako kako je definiše administracija ne bi mogla da očekuje neograničenu podršku Sjedinjenih država – a primetan broj bliskih američkih saveznika iz svih krajeva sveta je spreman da kontrira Vašingtonu po čitavom nizu pitanja.

Osim toga, aktuelni predsednik ne deli ideološku posvećenost svojih prethodnika u pogledu širenja zone slobodnog tržišta i demokratije širom sveta. Američko učešće u svetu bi se, prema tome, pomerilo daleko više ka Džeksonijanskoj bazi – u kojoj su SAD manje sklone želji da oblikuju globalne i regionalne bezbednosne slike, a pažnju fokusiraju samo u slučajevima u kojim pojedina situacija predstavlja neposrednu pretnju domovini.

U prošlosti, dvopartijski konsenzus o američkoj spoljnoj politici je delimično serviran američkoj javnosti i pričom da bi bezbednost i prosperitet SAD trpeli negativan uticaj usled eventualnog povlačenja Amerike iz sveta.

Međutim, Trampova ekonomska vizija, onako kako je formulisana u govoru o stanju nacije, promenila bi ovu jednačinu. Amerika se neće povući u potpunu izloaciju, ali ako se ovaj program usvoji možemo očekivati da se buduće debate o američkoj spoljnoj politici neće voditi oko toga da li bi SAD trebalo da se deangažuju u svetu, nego pod kakvim će se uslovima i ograničenjima će se odvijati taj proces.

 

Nikolas Gvozdev je šef katedre „Kapetan Džerom Levi“ za ekonomsku geografiju i nacionalnu bezbednost na Koledžu ratne mornarice i saradnik časopisa National Interest.

 

Preveo ALEKSANDAR VUJOVIĆ

 

The National Interest

Svet
Pratite nas na YouTube-u