Milorad Vučelić: Slobodan Milošević (11. 3. 2006 – 11. 3. 2018)

Milošević je bio i prvi srpski političar koji je napravio jasan diskontinuitet sa Brozovom nacionalnom politikom pod geslom: slaba Srbija – jaka Jugoslavija

Tokom prethodnih dvanaest godina pojavilo se bezbroj svedočanstava i dokaza o procesima koji su doveli do razbijanja Jugoslavije i koji govore u prilog Miloševićevoj, za srpski narod i državu važnoj i pozitivnoj, ulozi u ovim događanjima. I pored toga, u najvećem delu beogradskih medija nemali broj analitičara i političara se drži oveštalih stereotipa o srpskoj krivici. Do njih kao da ne dopiru nikakvi argumenti i saznanja, jer oni i dalje rade svoj naopaki posao.

U knjizi visokih američkih diplomata Džona Norisa i Strouba Talbota (napisao je predgovor), na veoma otvoren i nedvosmislen način, pojašnjava se u čemu je bila srpska i Miloševićeva krivica za sve što se događalo devedesetih godina prošlog veka:

„Natovski rat najbolje se objašnjava otporom Jugoslavije širim tendencijama političke i ekonomske reforme – a ne patnjama kosovskih Albanaca. Milošević je toliko dugo bio trn u peti transatlantske zajednice da su SAD smatrale da će on reagovati samo na vojni pritisak. Miloševićevi višestruki ispadi bili su u direktnoj suprotnosti s vizijom ‘celovite i slobodne’ Evrope i dovodili su u pitanje samu vrednosnu suštinu daljeg postojanja NATO-a.“

I pored toga našom javnošću se i dalje valjaju i kruže predrasude i laž da Slobodan Milošević nije razumeo značaj i epohalnu važnost pada Berlinskog zida. Sa ove distance, a i znatno ranije, dalo bi se zaključiti da je on, naprotiv, bio jedan od retkih državnika koji su shvatili šta će se stvarno dešavati ne samo kod nas nego i u svetu. I šta će se dešavati sa Jugoslavijom i srpskim narodom. Milošević je veoma dobro shvatio šta za Evropu i svet znači ponovno ujedinjenje Nemačke, i do kakvih će sve teških posledica dovesti njeno evropsko vođstvo, čega smo danas svi mi svedoci i o čemu je više nego jasno i upečatljivo i ovih dana govorio Vladimir Vladimirovič Putin. Da li su pad Berlinskog zida i nesmetano širenje NATO-a na istok pravilno shvatili samo oni koji su poverovali da je kraj istorije koja se okončava liberalnim kapitalizmom?!

RASKID SA BROZOVOM NACIONALNOM POLITIKOM
U cilju sprečavanja kobnih posledica po naš narod, Milošević je bio i prvi srpski političar koji je napravio jasan diskontinuitet sa Brozovom nacionalnom politikom pod geslom: slaba Srbija – jaka Jugoslavija i dosledna borba protiv navodnog velikosrpskog hegemonizma.

Ima danas dosta onih „žutih“, koji pokušavaju da potpuno otklone čak i pitanje o tome da li je Miloševićeva politika bila pogrešna ili neuspešna. I kojima je nepovratno žao što se na veoma bolan način u međunarodnim odnosima – ulogom Rusije i Kine – uspostavlja nova ravnoteža snaga u svetu, i što ta činjenica prirodno nameće pitanje: šta bi se dogodilo da je ova ravnoteža bila prisutnija u jugoslovenskoj krizi?

Sa kratke istorijske distance, sve je jasnije (kako se ona bude uvećavala, biće i sve više neporecive) koje su i kakve tekovine vladavine Slobodana Miloševića.

Na legalan i legitiman način, 1990. je donet Ustav Srbije, čime je izvršen dragocen raskid sa daljim pogubnim posledicama ustavnih rešenja iz 1974. godine. Srbija je ponovo državno i teritorijalno uspostavljena, presečena je etatizacija njenih pokrajina koje su prestale da budu „činilac federalizma“. Ustav je donesen na legalan i legitiman, referendumski način. Uveden je višestranački sistem i održani su parlamentarni izbori.

U Srbiji su osujećeni svi pokušaji i izbegnute mnoge opasnosti građanskog rata. Delovi srpskog naroda koji je živeo van Srbije bili su zaštićeni od direktnog genocida i pokolja nenaoružanih civila. Srbija je neštedimice pomagala Srbe van Srbije i njihovu borbu. Previđa se da je Srpska Krajina bila zaštićena UNP zona, uspostavljena Vensovim planom, na inicijativu srpskog predsednika i uz saglasnost srpskih krajiških vođa. Taj deo srpske politike svakako zaslužuje kritičko preispitivanje i sagledavanje, ali to uglavnom izmiče ozbiljnijoj pažnji. Neophodno je sagledati i sve posledice, stvarne i simboličke, koje je izazvala „blokada na Drini“, kao i čime je, kako i zašto bila obrazložena.

Malo ko u srpskoj istoriji je bio spreman da podnese toliko mirovnih inicijativa i da podrži toliko mirovnih planova međunarodnih posrednika kao što je to činio Milošević, sa jasnom svešću o tome da će velike zapadne sile to već narednog dana pokušati da sruše i dovedu u pitanje. Istovremeno je bio spreman da u tim planovima gotovo nikada ne oslabi srpsku stranu na terenu, ma koliko ga to koštalo i izazivalo međunarodno podozrenje prema njemu. Malo ko je s toliko nadmoći, pa i nemara, podnosio najgore javne uvrede i besomučne javne i medijske napade, kako u stranim, tako i u domaćim medijima.

UDARANjE TRAJNIH TEMELjA REPUBLICI SRPSKOJ
Slobodan Milošević je bio odlučni borac za vojnu neutralnost Srbije i nije prihvatio mnogobrojne ponude da se prikloni NATO-u, tada jedinoj svetski respektabilnoj vojnoj sili, budući da se, zbog katastrofalne politike Mihaila Gorbačova i njegovih saradnika, Varšavski vojni blok zajedno sa SSSR-om raspao.

Dejtonski sporazum je doneo mir u Bosnu i Hercegovinu i udario trajne temelje Republici Srpskoj, čije je postojanje i najveća tekovina njegove nacionalne i državne politike i borbe srpskog naroda uopšte. Posle Dejtonskog sporazuma potpuno se koncentrisao da se u RS što pre održe višestranački izbori i da se tako konačno stavi pečat međunarodne zajednice na taj entitet i tu državu. Bio je to veoma složen manevar, satkan na prvi pogled i od veoma neprijatnih poteza i oštrih napada na vođstvo Republike Srpske.

Milošević je, pored Republike Srpske, u nasleđe ostavio i SR Jugoslaviju, čiji je predsednik bio. Šta je i kako bilo s njom, to znamo.

Milošević je bio odlučan da se suprotstavi albanskom terorizmu, koji je, baš kao ovaj današnji, u vidu islamske države, bio sponzorisan i organizovan od strane zapadnih sila. Sada je više nego jasno da su zametak današnje islamističke terorističke pošasti bili bosanski rat i terorizam OVK na Kosovu. Agresija NATO-a na Srbiju i na SR Jugoslaviju okončana je prekidom rata, a uslovi prekida rata definisani su Rezolucijom 1244 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija. Tom rezolucijom Srbiji je garantovana teritorijalna celovitost, uz vremenski ograničeno delovanje međunarodnih vojnih snaga pod pokroviteljstvom UN.

Nekadašnji predsednik SR Jugoslavije prihvatio je poraz posle izbora, i posle petooktobarskih događaja i oružanog napada najgorih kriminalaca na njegovu rezidenciju završio je u Centralnom zatvoru, pod potpuno besmislenim domaćim optužbama iza kojih je stajala namera da se izruči Haškom tribunalu. Srbiji su obećane čitave milijarde stranog kapitala, koje nikada u zemlju nisu dospele.

Miloševićeva odbrana pred Haškim tribunalom prikovala je naciju za televizijske ekrane. Bio je briljantan i u paramparčad je razbio ovu korumpiranu nakazu od „međunarodnog prava“. Ni kamen na kamenu nije ostao od onoga što je trebalo da predstavlja optužnicu. Njegovom odbranom pred našim očima padala je jedna po jedna laž koju je o srpskom narodu više od decenije proizvodila propagandna mašinerija Zapada i čiji su glavni akteri bili mnogobrojni zapadni i domaći političari. Karakteristično je i to što Milošević, braneći se, nije ni za šta okrivio bilo kog svog sunarodnika, pa makar on bio i njegov najveći oponent dok je bio na vlasti. Poneo se junački i superiorno, ne pokazujući slabost nijednog trenutka, čak ni kada je bivao veoma bolestan.

BEZ PRODAJE JAVNIH I DRŽAVNIH RESURSA
Obišao sam Miloševića u Sheveningenu pet puta i u svakom od tih susreta pokazivao je nadmoć nad svim nedaćama koje su ga snalazile. Vidno poštovanje i uvažavanje ukazivali su mu i zatvorski čuvari. Onemogućeno mu je neophodno lečenje, a mnogo toga govori o tome da je sve bilo usmereno protiv njegovog zdravlja, što je dovelo do njegove smrti, u stvari željene posledice.

Na unutrašnjem planu ostaje nepobitna činjenica da za vreme Miloševićeve vladavine ništa nije prodato stranom kapitalu. Sklopljen je u poslednje tri decenije najveći posao – za više od milijardu i po maraka prodato je 49 odsto svojine srpskog „Telekoma“. Srbija je postala većinski vlasnik tog javnog preduzeća, i to je ostala do danas. Nijedan javni i državni i nacionalni resurs nije prodat.

Srbija je uz velike probleme izdržala i preživela najgore međunarodne sankcije, a efektno je i sa velikim uspehom savladala inflaciju (Avramovićevim programom u čijem je stvaranju Milošević imao ogromnu ulogu), najvećim delom izazvanu ovim sankcijama.

Otkupom stanova koji su tako iz društvene svojine prešli u ruke građana, nosilaca stanarskog prava, izvršena je jedna od najvećih socijalnih reformi u istoriji.

Zakon o svojinskoj transformaciji donet 1997. godine bio je takođe u funkciji socijalne reforme i otvarao je put radničkom akcionarstvu, bio je otvorena prepreka svakom pokušaju pljačkaške privatizacije koja je svoj procvat doživela posle Zakona o privatizaciji 2001. godine, donetog od strane snaga žutog kartela, od kojeg se Srbija još dugo ne može oporaviti.

Miloševiću se prigovaralo zbog nedemokratičnosti i autoritarnosti u vladanju, ali u svetlu dešavanja u vreme vlasti žutog kartela i onoga što se već decenijama odvija u svetu, a posebno danas u zemljama svetionicima i uzorima liberalne demokratije, njegova vladavina ne trpi naročite prigovore. Dodamo li tome rad zapadnih obaveštajnih i tajnih službi koje su umešane u mnogobrojne zločine i atentate, pa i u ubistvo nekadašnjeg premijera Zorana Đinđića, stvari postaju još diskutabilnije i teže. Biće potrebno decenijsko vreme da razni dokumenti izađu na videlo, te i činjenice o operacijama pomenutih službi.

Mnogo šta drugo što se Slobodanu Miloševiću opravdano ili manje opravdano stavlja na teret s vremenom će sve više zasluživati samo mesto fusnote u istorijskom sagledavanju značaja njegove ličnosti i politike.

 

Izvor Večernje novosti, 11. mart 2018.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u