Zlatko Dizdarević: Putin neće prepustiti Siriju Amerikancima

Posledice najavljene intervencije SAD u Siriji mogu biti katastrofalne jer je izvesno da Putin neće ispustiti iz ruku ono što je već osvojio

Zlatko Dizdarević je novinar i diplomata. Bio je urednik sarajevskog Oslobođenja i dugogodišnji dopisnik s Bliskog istoka, glavni urednik nedeljnika Svijet i Nedjelja. Bio je ambasador BiH u Hrvatskoj, Jordanu, Iraku, Siriji i Libanu. Autor je osam knjiga, objavljenih u više zemalja Evrope, SAD i Latinskoj Americi. Ekskluzivno za portal Logično analizira aktuelnu geopolitičku situaciju u svijetu, protagoniste svih kriza i mejnstrim medije.

Što mislite o mejnstrim medijima po pitanju izvještavanja o sukobu u Siriji i zašto su izgubili objektivnost i transparentnost?
— Jedan od bitnijih razloga što planetarni neoimperijalni koncept ovladavanja svijetom pobjeđuje silom jeste u činjenici da je eksplozija informativnih tehnologija, u svojoj suštini kapitalna, uspješno stavljena pod kontrolu korporativnih centara moći. Mejnstrim mediji su postali udarna pesnica „pranja uma” u skladu s interesima najjačih. Tragom toga zanatski principi na kojima je počivalo nekadašnje novinarstvo ne samo da su poraženi, već su i ismijani, a ono što se nekada zvalo profesionalnim novinarstvom u stanju je kliničke smrti. „Interesna istina” definitivno je i ciljano nametnuta umjesto istine zasnovane na onih čuvenih pet pitanja na koja je morala da odgovori svaka vijest. Posebno pitanje „Zašto?”

Zašto je Sirija toliko važna na geopolitičkoj šahovskoj tabli?
— Iz današnje perspektive promatrano, Sirija u samom početku takozvanog „Arapskog proljeća” možda i nije bila ovoliko bitna koliko je u međuvremenu postala. Naravno, trebalo ju je rušiti podjednako kao Irak, Libiju, „onaj” Egipat…

Tri su se nova razloga u međuvremenu profilisala kao povod za sve što je dovelo do ovoga što danas imamo: Prvi je istina da u Siriji operacija planirane manipulacije mogućim buđenjem, nazvana groteskno „Arapskim proljećem”, nije uspjela onako kako je zamišljeno (kao u Libiji, Iraku, pa i Egiptu), pa su se Zapad i Amerika sa zalivskim vazalima našli pred porazom, a Rusija, Iran, Asad i ostali saveznici pred pobjedom.To se, iz vizure onih što su poraženi, ne može ni zamisliti a kamoli prihvatiti.

Drugo, cijela priča je direktno pokazala da se Rusija ponovo vratila na veliku svjetsku scenu kao relevantan i jak igrač. I tu je Zapad ostao zatečen. Time se okončava period monocentrizma u svijetu, neupitan za SAD od kraja hladnog rata do danas. Treće, eventualna vojna, pa tako i politička pobjeda Sirije kroz opstanak cjelovite države i pravo na vlastito unutrašnje uređenje, veliki je i ohrabrujući signal mnogima još uvijek potlačenima po svijetu da je to – moguće!

Da li je Donald Tramp progutan od strane duboke države?
— Definitivno jeste, uz niz vlastitih „zasluga” što je to tako. Posljednjim promjenama na čelu Stejt departmenta i CIA-e, on je postao i de facto tek pion u tom razornom sistemu. Uz iluziju da on time vlada.

Koliko je realna otvorena američka intervencija u Siriji i kakve bi posljedice mogle biti ako se to dogodi?
— Danas mnogo realnija nego minulog ponedjeljka. Posljedice mogu biti katastrofalne jer je izvjesno da Putin neće ispuštati iz ruku ono što je zapravo već osvojio ne samo u Siriji, već i mnogo šire u regionu. Ne treba zaboraviti da on u svemu tome nije više sam na globalnoj sceni, dok Vašington danas iskrene saveznike broji na prste jedne ruke. Mnogo je onih objektivno moćnih koji znaju da se odnos snaga u svijetu već promijenio.

Kakvu budućnost očekuje pokrajinu Idlib i može li se ona u potpunosti osloboditi od terorističke prisutnosti?
— Zapad, zemlje Zaliva i Turska će sve pokušati da od Idliba stvore enklavu trajno nastanjenu teroristima koji su već unutra i pristižu poraženi iz Istočne Gute. Ukoliko na vrijeme ne shvate da je to apsolutno neprihvatljivo i za Assada, i za Ruse i Iran, cijela storija završit će se kao i sa Gutom – porazom terorista bez obzira na strašnu svjetsku propagandu neviđenih razmjera. Idlib zato, uz nove skandalozne prijetnje Niki Hejli u UN, može da postane upaljač za razorni finale sirijske drame s globalno katastrofalnim posljedicama. Nažalost, nisam siguran da „nova politička pamet” u Vašingtonu dotle dobacuje.

Kakav će biti odgovor na kurdsko pitanje u Siriji i na ilegalne američke vojne baze s druge strane Eufrata?
— Kurdi će, nažalost, kao i uvijek do sada biti tek kolaterala u tuđim igrama. Njihova potreba pretrčavanja na ovu ili onu stranu uz lažna obećanja velikih i u nadi da će se time približiti svom trajnom rješenju može se razumjeti, ali je za to trajno rješenje – ma kako ga oni dimenzionirali – pored emocija potrebno i više mudrosti i realnosti. A priča s ovom i onom stranom Eufrata samo je dio narativa o globalnom finalu sirijske drame, već prelivene izvan granica ove države.

Koliko daleko su Rusija, Iran i Hezbolah spremni ići u obranu cjelovitosti Sirije?
— U odbranu cjelovitosti Sirije nikada ne bi išli ,,do kraja” po svaku cijenu da je samo o tome riječ. Situacija je ovdje sada drugačija: i jedni i drugi i treći u Siriji brane prevashodno svoj interes, kratkoročni i dugoročni u već osvojenim uslovima koji su za njih povoljniji nego ikada prije. Te interese, u koje se uklapaju i oni sirijski, ali ne kao prevashodni, prije svega Rusija i Iran branit će mnogo žešće nego što se i slutilo da je moguće prije pet-šest godina. Njihov interes, zapravo, brani i samu Siriju.

Možemo li očekivati napad Izraela na Liban radi Hezbollaha i kakav bi bio ishod toga rata?
— Nažalost možemo, ali ne isključivo „radi Hezbolaha” kao takvog. Izrael u Libanu ima razloga za osvajanje i pored Hezbollaha samog po sebi. Prvi je njihova vječita doktrina odbrane u kojoj se sigurnost brani na vanjskim granicama, odnosno teritorijama izvan Izraela. Jordan je davno „smiren” Sporazumom iz Kemp Dejvida, a Sirija okupacijom Golana. Ostaju jug Libana s Hezbollahom i Gaza s Hamasom. Hamas je pod njihovom kontrolom i suprotstavljen Abasu i Ramalahu, a „terorističke provokacije” iz Gaze od početka služe Izraelu za vječito blokiranje tzv. mirovnog procesa i stvaranje države Palestine.

Okupacija juga Libana kao stomaka Izraelu i izgradnja ilegalnih naseljima na okupiranim teritorijama propali su 2006. godine i od tada se ponovo pripremaju. Problem je što je Hezbolah sada mnogo jači vojno i osposobljeniji organizaciono. Ujedno je i uspješno politički inkorporiran u libansku državu. Funkcionalan su dio tamošnjeg političkog sistema, u Parlamentu i u koaliciji s kršćanima.

Ipak, novi razlog za podizanje tenzija i kao uvod u moguću eskalaciju odnosa tamo, sve do rata, jesu velika nova nalazišta plina i nafte u moru ispred obala dvije države. Izrael liniju razgraničenja na moru, pa tako i mjesta nalazišta, vidi drugačije od Libana, što je dovoljno za novu i potpunu destabilizaciju Libana. Za radikale u Izraelu to je već dobitak. Napadom na Liban sretni bi bili i novi prijatelji Izraela u Rijadu koji su ogorčeni stabilizovanjem njem unutrašnjih odnosa u Libanu između sunita, šiita i hrišćana.

Do kada će licemjerno nedemokratska Saudijska Arabija biti prijatelj Zapada i zašto Zapad zatvara oči pred tragedijom u Jemenu?
— Prilično logično, sve dotle dok im uzajamni interesi na tržištu nafte, plina i oružja budu komplementarni. Istinska demokratija i ljudska prava tu se nikoga od njih ne tiču. Danas, u svijetu korporacija i brutalnih interesa što se realiziraju silom, to su obične floskule. Temeljni principi međunarodnog prava su mrtvi. Podjednako kao što su eutanazirane i Ujedinjene nacije. Jemen je u svemu tome samo kolaterala kojom se mora zaštiti interes Saudijske Arabije i spriječiti prodor Irana u taj region, a sutra i Rusije, Kine…

Usporedivši Bejrut i Damask danas s vašim prvim posjetama Bliskom istoku, koje su najveće razlike i promjene u ljudima i gradovima dogodile?
— Libanon je zemlja čija se sudbina oduvijek primarno određivala spolja. Bejrut je osamdesetih godina, kada sam tamo otišao prvi put kao novinar, bio mnogo „razoreniji” iznutra nego izvana, usprkos ratu i borbama armija, falangi, stranaka, milicija…

Danas je Libanon iznutra mnogo kompaktniji, s mnogo više osjećanja za jedinstvenu državu nego prije. Koalicije su više razložno-interesne nego vjerske, sektaške i etničke. Pojednostavljeno govoreći, oni kao da izlaze iz faze u koju, recimo, Bosna i Hercegovina ulazi nakon rata, krupnim koracima, sada već i slijepo. Tamo se danas shvaća da je biznis u zajedničkom interesu, a ne vječita uzajamna proizvodnja animoziteta, sukoba i mržnje. To, naravno, mnogima u svijetu ne odgovara.

U Damasku se, nažalost, i pored duge tradicije starih vrijednosti, dobrih i stabilnih unutrašnjih odnosa i mimo autoritarnog režima – mada uočljivo „mekšeg” uoči rata nego prije deset godina – sada naslućuju pojave kojih smo se nagledali i u nas: nova klasa profitera koju rađa rat, lažni heroji i patriote, razorni pritisak sa strane mentaliteta koji uzdrmava tradicije starog Damaska, manje tolerancije i orijentalnog šarma. Sve nam je to poznato. Razlika je u tome što oni ipak, vidljivo i neupitno, baštine pet hiljada godina grada u kontinuitetu i svega onoga što to sa sobom nose i kao gen i životni kod. Damask će opstati.

 

Razgovor vodio Orsat Juraj Spajić

 

Logicno.com

Svet
Pratite nas na YouTube-u