Želidrag Nikčević: O „zapadnjaku“ Turgenjevu – malo drukčije

,,Takav je Turgenjev. Ne bi se reklo – komplikovan. Nego nekako… ambivalentan. Kao život. Kao Rusija“

Ubeđeni liberal Turgenjev stvarao je dela u kojima je liberalna ideja pobeđena počveničkom, zato što mu verodostojnost likova nije diktirala njegova građanska ideologija, nego umetničko gledište i osećaj.

Kao što je poznato, pesnik je u Rusiji uvek nešto više nego pesnik. Ivan Turgenjev, međutim, bio je – više pesnik nego „više nego pesnik“. I baš to ga je dovodilo u neprilike. Čak i kad bi pokušavao da propoveda (a jeste, što mu Dostojevski nikad nije oprostio), njegov iskonski pripovedačko-lirski dar spontano ga je vodio u neke druge sfere, mirnije i duševnije od planiranih. Eto, na primer, slavni roman „Očevi i deca“ zamišljen je da bi dezavuisao „nihilistu“, a desilo se suprotno – izazvao je saosećanje prema njemu. Dobili smo živog, verodostojnog čoveka, i tu više nije bilo važno da li je u pitanju nihilista, socijalista ili konzervativac – čitaoci su pokoreni.

S druge strane, Turgenjev je patio od dobrog ukusa. I upravo taj dobar ukus mu je došaptavao da je nemoguće istovremeno biti i pozitivan junak i autor. Po mišljenju Lava Pirogova, današnji pisci to uglavnom zaboravljaju, plašeći se da će delovati kao mekušci. Mala ilustracija. Eduard Limonov piše otprilike ovako: „Bio sam mišićav, veseo i zao; devojke su padale u nesvest kad bih ja ulazio u pivnicu“, – i pronicljivi čitalac se odmah doseća: „Aha, on je bio mišićav, veseo i zao; devojke su padale u nesvest kad bi on ulazio u pivnicu“. A trebalo bi nekako drukčije, delikatnije.

Pogledajmo šta s junacima i sa samim sobom radi Ivan Sergejevič. Uzmimo baš roman „Dim“, koji se zbog nečega u sovjetskoj kritici smatrao apologijom liberalizma i zlobnom karikaturom nacionalno-patriotske orijentacije ruske društvene misli.

Radnja romana je vrlo jednostavna. Mladi čovek, iz reda veleposednika, odviknut od univerziteta i koji je tokom krimske kampanje bio u rovovima (dakle, sasvim pozitivan lik), sprema se da gazduje svojim imanjem. Zbog toga nekoliko godina u Evropi uči ekonomiju i progresivne metode upravljanja domaćinstvom. Naučio je, vraća se nazad. Usput se zaustavlja u Badenu, gde treba da uzme nevestu. Nevesta, takođe vrlo pozitivna, skromna, ne bogata, ali ipak obezbeđena devojka, putuje po Evropi s tetkom. I tetka je vrlo pozitivna, protivnica raskoši i svega sličnog, ali suprotnosti se privlače, zbog čega ona ima želju da razgleda Baden i tamošnje društvo lakomo na sva moguća iskušenja. Takve su opšte okolnosti romana.

U Badenu taj pozitivni mladi čovek (preziva se Litvinov) iz čiste dosade posećuje patriotski kružok progresivnih Rusa, totalnih tikvana, tu nema spora. Litvinov se tu susreće s još jednim posmatračem koji se strašno dosađuje, ispostavlja se da je zapadnjak, to jest antipatriota, Potugin. Među njima se odvija važan razgovor – o žitnim silosima.

Rusija, govori Potugin, ništa nije dala civilizaciji, ništa nije sama smislila. Sve od drugih mažnjavamo. Ponosimo se literaturom i baletom – a sve su to izmislili Francuzi. Izbaci Rusiju iz istorije, i šta će svet izgubiti, kakav pronalazak koji je svet izmenio nabolje? Nikakav. Šta, da nije Čerenkov bolji fudbaler od Platinija? I klima nam je odvratna, žito odmah propada. Moramo da ga čuvamo u prepotopskim sušarama. I idiotu je jasno – potrebni su nam silosi za žito. A zašto ih nema? Zato što ih Evropa nije izmislila! Uz njihovu klimu nisu im ni potrebni. A mi sami ne možemo! Nama to nije interesantno, jer u takvom poslu nema mesta da se sami sebi divimo. Naš kompozitor smisli par akorda – i već je genije. A Bah se čitavog života drao kao lud, i umro skromno, nepoznat…

– Civilizacija, ci-vi-li-zacija! – sa suzama u očima molitveno uzvikuje Potugin. (Kao da gledamo današnje „zapadnjake-sveznalice“, ruske ili srpske, svejedno.)

Idemo dalje. Tu, u Badenu, Litvinov sreće svoju prvu ljubav, Irinu. Irina je pametnica, lepotica i svetska lavica. Njihova mladalačka ljubav bila je divna, dramatična i tragično se prekinula. Litvinov se najpre zlovoljno mršti, onda se bori sa samim sobom, a onda se s treskom ponovo zaljubljuje u Irinu. Slede grozne moralne patnje, jer on već ima Tanju, nevestu, koja mu veruje… Litvinov pokušava da se odupre razbuktalim osećanjima, ali uzalud. Najsmešnije u romanu je kad on, mahnuvši rukom na sve, predavši se sudbini, ide da se nađe sa Irinom – „ubrzanim koracima, sa šeširom navučenim na oči, sa napregnutim osmehom na usnama“, a budalasti Bambaev, koji je večito oduševljen svim ruskim i svim Rusima, sedeći pred kafeom i izdaleka pokazujući na njega, ushićeno uzvikuje: „Pogledajte tog čoveka?! To vam je stena! Granit!!!“ Po mišljenju Lava Pirogova, to je možda najsmešnije mesto u ruskoj literaturi uopšte.

Taj ukočeni, samopodrugljivi i tobož dostojanstveni osmeh, koji se na usnama Litvinova pojavio kad se on već predao ljubavnoj ludosti i podlosti, ne silazi mu s lica ni kad sreće nevestu (plus njenu tetku) i ne zna šta da im kaže, kako s njima da se ponaša, kakav izraz lica da namesti. Fantastičan je taj osmeh kojim je svog junaka obdario Ivan Sergejevič!

Litvinov sagoreva na žrtvenoj lomači ljubavi. Irina ga raspaljuje, namerno ga provocira i u njemu budi davno ugasla osećanja. Oni planiraju da beže u Evropu (on – od nasleđenog imanja koje čezne za njegovim domaćinskim rukama, i od starog oca; ona – od muža generala) i da tamo vode život pun neizvesnosti. On će rasprodati očevinu, ona ima neke dragocenosti, ali za život na koji je Irina navikla i koji „zaslužuje“, to ipak neće dugo trajati. Ali zato će imati ljubav… Za koju je poznato: sve što je planulo, pre ili kasnije će se ugasiti.

Sam Litvinov je – stihija zemlje, tla. On planira da se sav posveti seoskom životu, domaćinstvu, oranicama. Posao zemlje je da rađa plodove. Zbog toga je treba navodnjavati. Sećamo se da je Litvinov nameravao da se oženi i da ima gomilu dece, a osobine njegove neveste tom zadatku veoma odgovaraju: „Nevesta Litvinova bila je devojka velikoruske krvi, svetlosmeđa, punačka i s pomalo otežalim crtama lica, ali sa izvanrednim izrazom dobrote i krotkosti u pametnim kestenjastim očima“. Znači: Tanja, odbačena nevesta – ona je stihija vode.

Litvinov raskida s Tanjom, ali se Irina ipak nije odlučila da s njim pobegne, i on iz Badena odlazi sam. Pred putovanje, Potugin ga savetuje: „Svaki put kad treba da se prihvatite nekog posla, upitajte sebe: služite li vi civilizaciji – u strogom smislu reči, sprovodite li jednu od njenih ideja, ima li vaš rad taj pedagoški evropski karakter, jer je samo on koristan i plodotvoran u naše vreme, kod nas. Ako je tako – idite smelo napred: vi ste na dobrom putu, i vaše delo je – blagosloveno! Slava Bogu! Vi sad niste sami. Nećete biti sejač u pustinji; i kod nas već ima trudbenika… pionira… Ali vama sad nije do toga. Zbogom, nemojte me zaboraviti!“

Taj govor zvuči prilično budalasto, zato što Litvinovu, najblaže rečeno, „nije do toga“. On je jedva živ – iscrpljen, „otupeo“, to jest otvrdnuo, kao što i priliči zemlji koja je plamtela. Kakav sad tu evropski karakter…

Međutim, zemlja je trpeljiva, šta god s njom da uradiš, ona se preporađa. Pa evo, i Litvinov se preko volje prihvata svog polurazorenog domaćinstva i kroz nekoliko godina oživljava; piše Tanji pokajničko pismo, ona mu oprašta, zove ga da dođe, on joj leti u susret i mi se rastajemo kad on, kao bludni sin na Rembrantovoj slici, pada pred njom na kolena. Sve je pred njima. Slava Bogu.

Ali tu je još i Potugin – „stari brbljivac“, nevešti i neumesni tumač autorskog političkog pogleda na svet. Šta o njemu znamo? I on je bio zaljubljen u Irinu, beznadežno i bez uzvrata. Njegova ljubav bila je primećena i Irina se njome okoristila: nagovorila ga je da se oženi jednom od njenih u nevreme zatrudnelih prijateljica. Potugin besmisleno tumara za Irinom i njenim generalom (kao i sam Turgenjev za Polinom Viardo), s vremena na vreme mrmljajući nešto o „civilizaciji“ i o tome da „treba raditi“.

Kako je okrutan autor sa svojim alter-egom! Pa i samo prezime – Potugin – dovoljno je rečito. U njemu trepere i uzaludnost, i bol, i jalovost… Potugin pomaže Irini da zavede Litvinova (prenosi mu nosi njene poruke), ali baš on u poslednjem trenutku zadržava Irinu kad ona, kao neka vrsta Ane Karenjine, samo što ne uskače u vagon Litvinova (i ona ga pušta da je zadrži); on mu i skreće pažnju na to kakva je divna i retka devojka Tatjana, i govori Litvinovu da ona zaslužuje bolju sudbinu. Pokunjen, smešan i apsurdan, nehotični dirigent svega što se dešava – pomoćnik autora. (U filmu po romanu njega su ispravno maskirali kao samog Turgenjeva – u svemu ostalom film je užasan.)

Potugin obogotvoruje Evropu i Irinu, koja s mužem putuje po Italiji. I tako, Evropa i Irina, Irina i Evropa stapaju se u jedan blistavi, zavodljivi lik. Otmica Evrope nije uspela, a vernost Irini zapadnjaka Potugina potpuno je besplodna.

I to je vama antiruski roman? Pa kod Turgenjeva je sve rusko: ne samo šume, sela i nepregledni horizont, nego i srce i duša. U svakoj rečenici ovog elegantnog „Parižanina“ pulsira fizičko, čulno prisustvo Rusije. Suknena Rusija, Rusija sa njenim beskrajnim stepama, brvnarama i sušarama, bez silosa za žito, močvarna i namučena Rusijica u „zapadnjačkom“ romanu pobeđuje nakinđurenu, strasnu i zavodljivu Evropu, sa svim njenim sablaznima i modernim izumima. Pobeđuje!

A Tanja… Eh, Tanja. Ženidba sa Tanjom nije bila moguća sve do kraha, do konačnog pada u greh, sve dok se iz srca i duše potpuno ne protera samoljublje… Jer: kako ćeš i čime ćeš voleti Tanju, ako si samim sobom toliko zauzet? Ni otadžbini nije potrebno da mi volimo svoju ljubav prema njoj.

Po mišljenju Lava Pirogova, nešto veoma važno u romanu „Dim“ostalo je iza kadra. Onih nekoliko godina, tokom kojih se Litvinov od nokautiranog boksera preobratio u čoveka sposobnog da se vrati Tanji. Šta se dešavalo u tih par godina? Pa, ništa naročito. Sahrana oca, tupi poslovi koje on obavlja preko volje, bez žara, bez smisla, bez svega onoga za šta se Litvinov spremao odlazeći u Evropu. Prosto da bi… nekako postojao.

I baš za to vreme on se „pripremio“. Od zanimljivog mladića pretvorio se u muškarca. Pomalo dosadnog, ali sa divnom dušom. Eto, takvi ljudi su potrebni Rusiji – zaključuje Pirogov. Takvim ljudima je potrebna ona, Rusija. Ne za paradu i treniranje gordosti, ne da bi se ljubav prema njoj utolila (jer utoljena ljubav prolazi), nego zbog… ko zna zbog čega. Zbog zajedničkog vođenja domaćinstva, da bi se voleli, plodili i razmnožavali.

Ali to i jeste baš taj „evropski rad“ – nepretenciozan, strpljiv, monoton, na koji je pozivao zapadnjak-civilizator Potugin!

Pa onda ispada da je on bio u pravu? Još kako! Kako da autor u svom sopstvenom romanu ne bude u pravu?

Eto, takav je Turgenjev. Ne bi se reklo – komplikovan. Nego nekako… ambivalentan. Kao život. Kao Rusija.

 

Izvor Pečat/Iskra/IN4S, 12. april 2018.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u