Gandijeva „satjagraha“ i obojene revolucije (2)

Nema potreba da se šalje vojska u drugu državu, ako možete da od njenih stanovnika napravite sopstvenu vojsku

Tehniku „obojenih revolucija“ teorijski je uobličio i doktrinarno razradio Džin Šarp (1928-), osnivač „Instituta Albert Ajnštajn“ koji proučava nenasilne akcije, dok su je dodatno raztradili Robert Helvi i Piter Akerman. Komparativno-istorijski proučavajući razvoj nenasilnih vidova građanskog protesta, Šarp je svoj teorijski model usredsredio oko složene prirode političke moći na kojoj počiva svaka vlast. Za njega nijedna politička moć nije monolitna; ona ne proističe iz unutrašnjih, intrističkih osobina onih koji se nalaze na vlasti, već dolazi iz onih nad kojima se vlada, odnosno počiva na njihovoj poslušnosti. Sve istorijski poznate strukture moći razvijaju kompleksne sisteme za poslušnost njenih podanika poput represivnih institucija ali i kulturalnih načina inspirisanja pokornosti među stanovništvom, koji počivaju na oblicima sankcionisanja (kazne, zatvori, globe, ostrakizam) i nagrađivanja (titule, davanje dobara, slava). Šarp smatra da svaki vid nenarodne vlasti pojedinaca i grupe kojoj takva vlast pogoduje zavisi od podrške i pomoći ljudi nad kojima vladaju.

Drugim rečima, bez njih  vladajući slojevi ne bi bili u stanju da sačuvaju izvore svoje političke moći, u koje spadaju: 1) autoritet – uverenje među narodom da je ovakav režim leitiman i da oni imaju moralnu obavezu da mu se pokoravaju; 2) ljudski resursi – broj i ugled pojedinaca i grupa koji se pokoravaju, sarađuju i pružaju pomoć ovakvim vlastima; 3) veštine i znanja neophodna režimu da sprovodi specifične aktivnosti i pribavlja pojedince i grupe koji sa njom sarađuju; 4) neopipljivi faktori – psihološki i ideološki činioci koji podstiču ljude da se pokoravaju i pomažu vladarima; 5) materijalni resursi – stepen u kome vladar kontroliše ili ima pristup vlasništvu, prirodnim dobrima, finansijskim sredstvima, ekonomskom sistemu i sredstvima komunikacije i transporta; 6) sankcije, kazne – zaprećene ili primenjene prema onima koji su neposlušni i nekooperativni kako bi se na taj način obezbedilo potčinjavanje i kooperacija koja je režimu neophodna da bi opstajao i sprovodio svoju politiku. Navedeni izvori moći nisu garantovani, dati unapred i bezuslovno – već zavise od pristanka, spremnosti na potčinjenost i poslušnost  populacije, kao i od saradnje veoma velikog broja žitelja sa istitucijama u društvu nad kojima stoji jedan režim.[1]

U slučaju da podanici odbiju da se pokore vlastima i obustave svoju saradnju i pomaganje režimu, on može lako da ostane bez vlasti i da se uruši.  Ako neko želi da pomogne da se sruši jedan ovakav režim on mora da učini četiri sledeće stvari: da ojača potčinjenu populaciju u njenoj rešenosti da otkaže poslušnost, da pojača njeno samopouzdanje i sposobnost za otpor; da ojača nezavisne društvene grupe i institucije potlačenog naroda; mora stvoriti moćnu unutrašnju silu otpora; mora razviti mudar opšti strateški plan za oslobađanje i vešto ga primeniti. Izrada ovakvog plana i njegova primena zavisi od prethodne identifikacije slabosti svakog režima, uočavanja njegove „Ahilove pete“.

Najčešće, među ove slabosti spadaju: 1) saradnja velikog broja ljudi, grupa i institucija neophodnih da bi sistem radio može da bude smanjena ili obustavljena; 2) zahtevi i uticaji prethodnih politika režima mogu u izvesnoj meri da ograniče njegovu sadašnju spsobnost da usvoji i sprovede sukobljavajuće politike; 3) sistem može da postane rutinsksi u svom fukcionisinju, manje sposoban da se brzo prilagodi novim situacijama; 4) personal i resursi odranije namenjeni za postojeće zadatke mogu da ne budu lako dostupni za nove potrebe; 5) potčinjeni koji su uplašeni da će da oneraspolože svoje nadređene mogu da ne prenesu tačnu i potpunu informaciju koja je neophodna diktatorima kako bi doneli odluke; 6) idelogija može da se istroši, i mitovi i simboli sistema mogu da postanu nestablini; 7) ako je prisutna snažna ideologija koja utiče na pojedinčevo sagledavanje stvarnosti, čvrsto pridržavanje za nju može da izazove nepažnju prema stvarnim situacijama i potrebama; 8) opadanje efikasnosti i kompetencije birokratije ili preterana kontrla i regulacija mogu da učine sistemske politike i delovanja neekfektivnim; 9) interni institucionalni sukobi i lična rivalstva i neprijateljstva mogu da naude, čak i da poremete delovanje diktature; 10) intelektualci i studenti mogu da postanu nemirni u odnosu na uslove, restrikcije, doktrinalizam i represiju; 11) javno mnjenje može u međuveremenu postati apatično, skeptično i čak neprijateljsko prema režimu; 12) regionalne, klasne, kultralne i nacionale razlike mogu da postanu akutne; 13) hijerarhija moći u diktaturama je uvek u izvesnom stepenu nestabilna, ponekad i izuzetno velika; pojedinci ne samo na ostaju na istim pozicijama u rangiranju, već mogu da se uzdignu ili padnu na druge pozicije ili da budu potpuno izbačeni i zamenjeni drugim osobama; 14) delovi policije ili vojnih snaga mogu da deluju kako bi ostvarili svoje ciljeve, čak i nasuprot volji postavljenog diktatora, uključujući i državni udar; 15) ako je diktator nov, potrebno je vreme kako bi se on učvrstio; 16) kako u diktaturi veoma mnogo odluka donosi vrlo malo ljulji, greške u procenama, politici i delovanju su veoma verovatne; 17) ako režim teži da izbegne ove opasnosti i decentralizuje kontrolu i donošenje odluka, njegova kontrola nad centralnim nivoima moći može da se dalje uruši.[2]

Džin Šarp smatra da politika uobličavanja otpora u datim prilikama treba da poseduje sledeće karakteristike: 1) da ne prihvata ishode koji će biti omogućeni sredstvima ili borbom koju je izabrao diktator; 2) da bude nezgodna za režim i da se sa njim bori; 3) da naročito pogorša slabosti diktature te da može da joj  potkopa  izvore moći; 4) da može da bude široko disperzovana ali i da može da se koncentriše na specifičan cilj; 5) da vodi ka greškama u proceni i delovanju diktatora; 6) da može efektivno da iskoristi celu populaciju i društvene grupe i institucije u borbi koja će dokrajčiti grubu dominaciju nekolicine; 7) da pomogne da se izvrši distribucija efektivne moći u društvu, koja će uspostavljanje i očuvanje demokratije učinim verovatnijom.[3] Da bi sve ove karakteristike moge da dođu do izražaja, mora se definisati opšta strategija kao  i strategija posebnih kampanja kojom bi bili postignuti konkretni, uži ciljevi. Tek kada se uobliči opšta strategija koja u obzir uzima sve najvažnije, konkretne društvene specifičnosti i koja uočava sve postojeće slabosti režima, može se pristupiti određivanju pojedinih kampanja i strategija njihovog izvođenja. Kampanje mogu da se koriste raznim metodama, od kojih je Džin Šarp pobrojao čak 198. One se kreću od javih apela i simboličkih akata, preko pritisaka na pojedince i raznih vidova ekonomske, socijalne i političke nekooperacije, sve do brojnih oblika nenasilnih intervencija – od onih psiholoških i socijalnih, do ekonomskih i političkih.

U praktičnoj primeni, međutim, Šarpova pozitivno naslikana doktrina o benevolentoj pomoći potlačenoj većini da svrgne diktatorsko tlačenje dobija znatno drugačije, stvarne obrise. „Najveći deo pripreme prevrata je medijski: upravljanje utiscima, proizvodnja lažirane svesti u javnom mnjenju, oblikovanje i natezanje lažnog društvenog i političkog okvira. Tek kada se tako pripremi teren, na scenu stupaju prevratnici, „krtice „ i mobilisana pešadija. Džonata Movat je tehniku prevrata opisao kao klasično ratovanje drugim sredstvima. Nema potreba da se šalje vojska u drugu državu, ako možete da od njenih stanovnika napravite sopstvenu vojsku, putem medijske i političke manipulacije (..) Na ovim tkz. revolucijama profitaraju samo Imperija i „revolucionari”, dok je narod u ime kojeg se navodno vrši prevrat – ovca za šišanje. Pritom se kao pešadija regrutuje frustrirana omladina koja je poslovično nestrpljiva, neiskusna i lakoverna.»[4]

PRIPREMNE FAZE
Izvođenje „obojenih revolucija“ zbog toga ima više precizno određenih pripremnih faza i faza realizacije. Prva pripremna faza tiče se premrežavanja ciljane države spolja finasiranim nevladnim organizacijama. Pomaže se osnivanje NVO koje se bave društvenim pitanjima sa potencijalom da postanu generatori izražavanja  nezadovoljstva stanjem stvari. Ove organizacije u startu dobijaju veliku medijsku pažnju koja multiplikuje njihovu realnu snagu i značaj. Zbog toga one same sebe proglašavaju za „civilno društvo“ iako niti su spontano ponikle u datom društvu, niti sa njime imaju puno kontakata.

Druga pripremna faza tiče se monopolizacije medijskog prostora i projektovanja iluzija („stvaranje šargarepe“). Da bi ove NVO vršile planiran uticaj, potrebno je da se kroz medijski uticaj na celokupno društvo obezbedi naklonost kritičnog dela javnosti. Takođe, važno je da ovaj deo društva poveruje i ponada se u ostvarenje navodne dobrobiti, „šargarepe“ koja će sama po sebi biti zadobijena nakon obaranja opresivnog režima. „Sprega nevladinih organizacija“ i korumpiranih medija ekspolatiše opčinjavajuće dejstvo iluzije za proizvodnju masovne energije koja se, zatim, fokusira prema potrebi. Monopol nad medijskim prostorom koji se obično postiže strateškim finansijskim investicijama ključan je za kontrolu protoka informacija prema targetiranoj javosti.»[5]

Treća priprema faza usmerena je ka regrutaciji lokalnih izvođača – ljudi spremih da u pogodnim uslovima planski sprovedu izazivanje nereda sa ciljem obaranja vlasti. „Cilj organizatora je da u targetiranom društvu identifikuju žarišta nezadovoljstva i da, zauzvrat za fizičko učešće u uzvođenju prevrata, nezadovoljnim segmentima obećaju rešavanje stvarnih ili percipiranih proglema (… ) Profesionalno usmerena negativna energija osnovna je pokretačka snaga prevartničkog projekta.»[6] Prevratnički kadrovski sastav sastoji se od dva segmenta: političkih marioneta (političara željnih vlasti u formalnoj ili neformalnoj opoziciji režimu, kojima organizatori prevrata obećavaju ostvarenje ličnih ambicija) i ulične pešadije koja „obojenoj revoluciji“ pribavlja spoljašnji utisak spontanog narodnog bunta. Uličnu pešadiju čine tri grupe ljudi: 1) „iskreni vernici“ – pobornici/konzumenti medijski obećane šargarepe u vidu boljeg postrevolucionarnog društva kao njihovog glavnog mobilizacionog sredstva. „Oni su korisne budale režiranih nereda . Njihovo prisustvo je dekorativno i služi proizvodnji utiska da je prevrat odraz raspoloženja većine, ili bar znatnog dela društva.“[7]; 2) „plaćeni statisti“ – koji nadopunjuju gomilu iskrenih vernika ukoliko je njihov broj nedovoljan. „Bivši visoki američki funkcioner Pol Krejg Roberts iznosi podatak da se u Moldaviji za kijevski „Evromajdan“ statisti regrutuju po tarifi od 30 evra dnevno.“[8]; 3) „čelična pesnica udara“ – koju čine obučeni huligani koji u trenutku kulminacije protesta zauzimaju ključne punktove (Šarp ih naziva „stubovima podrške režimu“) kojima se parališe sistem i preuzima vlast. U pitanju su najčešće simbolični objekti poput glavnih institucija, upravnih zgrada, televizije skupštine itd. 

Da bi se medijski posredovano nezadovoljstvo usmerilo ka sprovođenju strategije građanskog prevrata potrebno je sprovesti četvrtu pripremnu fazu – izvršiti personalizaciju i satanizaciju režima, čime se u isto vreme i prikrivaju starni motivi i ciljevi prevrata. Satanizacijom i ideološkom diskvalifikacijom političkog oponenta –vladajućeg sloja koji se teži svrgnuti, praktično se u samom startu onemogućava svaki pomiriteljski, kompromisni pristup i prelazno rešenje, uz stalno isticanje da oko bazičnih vrednosti demokratije nema pregovora. Ovakva dehumanizovana i manihejska projekcija „neprijatelja“ zapravo gura dve politički polarizovane grupacije ka tački sukoba u kome će jedna strana trijmfovati, a druga biti potpuno poražena i odstranjena.

Peta priprema faza usmerena je ka haranigranju i ispiranju mozga masa, čiji je put da se kroz proizvodnju stalne tenzije, neprekidnih „društvenih varnica“ izazove eskalacija. „Da bi se ulična pešadija animirala, tenzije se moraju neprekdino podizati; izazivaju se šokantni događaji, a dominacija informativnim prostorom koristi se za projektovanje gnusnih postupaka na protivničku stranu… Bez brižljive pripreme te vrste, kada kriza dosegne vrhunac, improvizovana „varnica“ bi ostala bez šireg odjeka. Strateškim doziranjem provokacija održavaju se pažnje i koncentracija učesnika. Podjednako važno, time se izaziva eskalacija „pravednog gneva“ i održava ratoborno raspoloženje u redovima okupljene mase.“[9]

Šesta faza predstavlja početak realizacije prevata. Ona se izvodi kroz koncentrisanje nezadovoljnika u što većem broju na medijski pogodnoj lokaciji sa koje oni upućuju svoje javne zahteve režimu.  Ovaj prostor se pretvara u medijski važni toponim na koga je koncentrisana sva pažnja koja će biti uveličana do giganstski razmera. Insceniranje „varnice“ ipak predstavlja prvi početak prave aktivne faze prevrata. Za varnicu se uzima neko stvarno ili podmetnuto, izmišljeno nepočinstvo vlasti, najčešće ono vezano za neregularnosti izbornim i postizbornim procesom. „Okupljena masa se tokom izvesnog vremena drži u stanju rastućeg uzbuđenja koja se proizvodnjom „varnice“ ili katalizatora za konačni obračun pretavara u raspoloženje za ono što Šarp naziva „big push“. To je odlučujući udarac,  juriš na stubove režima“ što bi trebalo da dovede do kolapsa vlasti.“ [10]

Poslednja faza izvođenja prevrata sastoji se iz instrumentalizacije mase za nasilno zauzimanje simboličkih centara vlasti. „Pod opsadom sa svih strana, izložene žestokim političkim ucenama i pritiscima spolja i pod neprekidnim udarcima profesionalno vođene ostrašćene rulje iznutra, demoralisane strukture vlasti se povlače i raspadaju.“[11] Ceo ovaj završni proces je pomno praćen i podržan kako od strane medija, tako i od stranih, nezavisnih posmatrača koji su svi međusobno koordinirani savremenim sredstvnma komunikacije. Biraju se najpogodnije među Šarpovih 198 metoda nenasličnog otpora, kojima se po potrebi pridodaju i nasilna prevratnička sredstva kojima rukovode obučeni demonstranti za kojima se kreće uzbuđena, agresivna rulja.  Sve je, dakle, prema unapred propisanoj tehnologiji prevrata, pripremljeno i samo je potrebno pravilno, prema upustvu realizovati društveni prevat: „Već su, kao zapete puške, spremni „strani posmatrači“ i „ankete na izlazu iz birališta“ koji će potvrdit „izbornu krađu“; spremni su šatori za protestante, plaćena je i poljska kuhinja sa besplatnom hranom za „demonstrante“; omladina je utrenirana i opremljena savremenim komunikacionim tehnologijama koje je platio strani vojno-industrijski kompleks. Sve je tu: mobilni telefoni, SMS poruke, blogovi i sajtovi za komunikaciju uživo i korekciju akcija, operativno pregrupisavanje „roja“, pretvaranje lokalnih događaja u globalne uz pomoć svetskih medija.»[12]

SATJAGRAHA I OBOJENE REVOLUCIJE: KONTRASTNI OBLICI GRAĐANSKOG PROTESTA
Iako je pri teorijskom koncipiranju nenasilnih vidova „obojenih revolucija” Džin Šarp temeljno proučavao i inspirisao se nekim od aspekata Gandijeve satjagrahe, ova dva vida građanskog protesta imaju upadljivo suprotne odlike što se tiče njihovih idejnih polazišta, metoda i ciljeva.

Već smo videli da Gandijeva satjagraha svoju inspiraciju gotovo u potpunosti crpi iz indijske predmoderne tradicije, kao i da je ona bila vođena indijskim religioznim idealima i asketskom praksom. Gandijevo insistiranje na istini ne tiče se samo objektivnog sagledavanja fakata u spoljnašnjoj stvarnosti, već pre svega unutrašnjih dimenzija bića, temelja postojanja. Za njega je tek ovako doživljena instina – dakle esencijalistički shvaćena, natprirodna srži ljudskog bića – osnova ispravnog postojanja i delanja. Za razliku od toga, Džin Šarp i njegovi sledbenici, propagatori i izvođači evropskih „obojenih revolucija“ imaju krajnje negativan, neduhovan odnos prema predmodernim tradicijama. Time što odriču bilo kavkve trajnije, unutrašnje-intristične kvalitete i vlasti i ljudske zajednice i pojedinaca, oni zauzimaju i krajnje antiesencijalistički stav u odnosu na sve vidove postojanja  Za njih konstrukcija društvenog zdanja i pojedinaca je krajnje fluidna: ona pre i iznad svega zavisi od zbira pojedinačno shvaćenog interesa i privremene, veoma nepostojane saglasnosti koja se cilja izmeniti i tako potkopati postojeće, po njima nezadovoljavajuće stanje stvari. Ne samo da ne postoji nikava dublja suština društva i bića, već su i fakti spoljašnje stvarnosti shvaćeni krajnje uslovno i relativno, a njihova istinitost je stvar dogovora i interpretacije iza kojih se kriju promenjivi interesi. Pogled na svet teoretičara i realizatora “obojenih revolucija“ je postmoderan. Njihov odnos prema stvarnosti je vidno skeptičan i ironičan: oni uglavnom odbacuju svaku univerzalnost i sve krupne racionalne narative pod kojim se izvode društvene promene umesto kojih poslovično ističu fraze, nedorečenosti, iracionalne predstave i marketinške slogane; oni se relativistički odnose ka svim vrednosnim sistemima; odbacuju ideju ciljnog razvoja zarad trenutnog dobitka, dok  prema društvu i njegovim paradoksima imaju pluralistički i kontekstualan, krajnje manipulativan, „dekonstruktivistički stav“.

Zbog toga doktrinari „obojenih revolucija“ ne zahtevaju unutrašnje preispitivanje niti moralno usavršavanje putem samoodricanja i žrtvovanja. Naprotiv, oni raspaljuju njihove želje (što predstavlja potpunu suprotnost Gandijevom zagovaranju uzdržanja, bramačarje), dok frustraciju zbog njihovog nezadovoljenja usmeravaju kao negativnu energiju prema vlastima kao stvarno ili navodno odgovornim zbog toga. Negativno predstavljanje vlasti se mitologizuje do razmera manihejskog zla, antipoda takođe mitologizovanog prava naroda koje je zaista ili tobože uskraćeno. Dok Gandi traga za preobražajem političkog protivnika, za približavanjem njemu i dosezanju kompromisa, obojeni revolucionari sa superiornih, interesno-moralističkih pozicija odbijaju svaku saradnju, približavanje i kompromis sa vlastima. Njihovi zahtevi su maksimalistički, a protivnik nije tu da se pridobije, već porazi i uništi kao oblik zla, kao izopačenje sa kojim nema razgovora niti kompromisa. Sve to govori kako, uprkos odbijanju vrednovanja u ključu tradicionalnih binarnih opozicija i shodog morala, postmoderne evropske revolucije ipak kreiraju svoje, nove, instant opozite: demokratsko/autoritarno, tolerantno/diskiriminatorno, slobodno/potčinjavajuće; inkluzivno/eksluzivno kao motivišuće parametre za interesno delovanje svojih sledbenika.

Dok se u Gandijevoj satjagrahi nenasilnim metodama daje apsolutan značaj kao ispravnom sredstvu koje jedino vodi do ispravnog cilja, nenasilni metodi borbe u postmodernim obojenim revolucijama samo su instumentalni, utilitarno shvaćeni za dezavuisanje i dekonstrukciju političkog sistema i svih postojećih vidova legitimiteta vlasti. U  pogodnom trenutku, ironični populizam sa svojim dekonstrucionističkim performansima na trgovima i ulicama zbaciće masku nenasilja a obučeni, profesionalni revolucionari („čelična pesnica udara“) nasilnim putem zauzeće ključne punktove i instutucije postojećeg političkog sistema.

Sajtagrha se inspiriše istinom i ni po koju cenu ne dozvoljava da se bilo kakav dobitak ostvari putem odricanja od nje, dok „obojene revolucije proizvode „svoju“ instinu u skladu sa trenutnim potrebama i zarad ostvarenja svojih ciljeva: za njih je istina samo sredstvo koje se plasira zarad postizanja uspeha, a ne referentno polazište za vredovanje i sebe i političkih ciljeva. Obojene revolucionare, za razliku od Gandijevih saboraca, istina ne obavezuje. Ukoliko je to oportuno – oni će za istinu izabrati ono tumačenje koje im se čini najprikladnije, oni će interpretirati stvarnost onako kako im najviše pogoduje. Dok Gandi propoveda svesno odricanje od posedovanja, strogo izbegavanje krađe, „obojeni revolucionari“ su vođeni žudnjama ka ličnom dobitku iza zagovaranja ukupnog materijalnog poboljšanja života. Dok Gandi propagira fizički rad, uzdržavanje od alkohola i kontrolu sopstvene ishrane kao vid lične discipline, „obojene revolucije“ propagiraju razuzdanost, zabavu i neodmerenost i kao sredstvo i kao ishodište društvenog preobražaja. Satjagraha zagovara neustrašivost, duboku ličnu pobožnost i poštovanje drugih religija; postmoderni revolucionari zagovaraju visokoumlje o sebi a prezir prema oponentima, te agnostiicizam i podsmeh prema svim vidovima tradicionalne pobožnosti kao vidu esencijalističke zablude i zatucanosti. Satjagraha zagovara bojkot strane, uvezene robe i usredsređenje na razvoj domaće proizvodnje, dok pobornici „obojenih revolucija“ predstaljaju dogmatske poborike slobodnog tržišta.

Gandi propagira da se ne gaji nikav gnev već da se trpi gnev protivnika, da se nikada ne sveti za napad ili kaznu i da se ne plaši od kazne u vidu lišavanja slobode ili imovine. „Obojeni revolucionari“ gnev smatraju glavnim pokretačem svojih političkih aktivnosti koga  treba strateški usmeriti i iskoristiti da se svrgne protivnik. Oni su spremni da trpe kazne i napade samo u meri kompromitacije napadača i samo dok su u nepovoljnijoj poziciji, nevoljno se mireći hapšenju ili konfiskovanju dobara: Gandi svoje sledbenike poziva da ne psuju, ne proklinju i ne vređaju vlasti. „Obojeni revolucionari“ sistematski iskazuju podsmeh i prezir kojim žele da delegitimišu i uruše ugled svojih političkih protivnika. Vređanje političkih protivnika oglašenog za autoritarce ne samo da je dopuštena, već i sasvim poželjna: ona služi njegovoj javnoj degradaciji.

Dok su Gandijeve asketske tehnike i metode nenasilnog otpora suštinski povezane sa istinskim duhovnim življenjem i predstavljaju njegove izraze koji svoj cilj imaju samo u odnosu na stepen istinske oduhovljenosti, evropske postmoderne revolucije sve svoje metode nenasilnog otpora vide tek kao puku tehnologiju koja je utilitarno usmerena ka praktičnom cilju: zauzeću vlasti. Predstave obećane buduće sreće i blagostanja nemaju puno veze sa objektivnim faktima i stvarnim namerama: one su deo tehnike neurolingvističkog programiranja: uticaja na društenu svest putem reklamiranja određenih socijalno uspešnih primera kao uzornih. U pitanju su tehnike psihološke manipulacije osmišljene unutar strategija „upravljanja konfliktima“. Zagovornici „obojenih revolucija“ slede Džima Šarpa koji je čvrsto verovao „u svrsishodnost metodologije i nije bio spreman da sasluša argumente protivnika o tome da bez moralne i etičke komponente ideja nenasilnog otpora prerasta u još jednu manipulativnu tehniku.“[13]

Stoga nimalo ne treba da nas začudi što su i ishodi ova dva polarno udaljena oblika građanskog protesta takođe potpuno oprečni. Gandijeva satjagraha je – postupno, ali neumitno – odvela  indijski potkontinent putem dekolonizacije, sticanja pune političke nezavisnosti i slobode. U decenijama nakon sticanja samostalnost Indija se uglavnom uspešno pozabavila svojim društvenim razvojem u kome je venčana njena kulturna tradicija sa korišćenjem savremenih naučnih dostignuća. Indija se tako vinula u pravcu regionalne sile kojoj se u perspektivi smeši da postane jedno od glavnih središta moći nastajućeg multipolarnog sveta. Društva čiji se deo stanovništva poveo za postmodernim „obojenim revolucijama“ i njenim slatkorečivim obećanjima, samo su, kako vreme pokazuje, neumitno potpala u zavisni, neokolonijalni položaj gde se nastavilo i institucionalno i vrednosno urušavanje svih segmenata njihovog društvenog nasleđa. Sva nadanja o boljitku pokazala su se iluzornim, kao i uverenja o vladavini većine ili bar uzimanja u obzir njihovih vitalnih interesa. Jedne vidove oligarhijskog samovlašća samo su zamenili drugi, zaodenuti u diskruzivne prakse postmodernog „vrlog novog sveta“ koje često i ne pokazuju dovoljno truda da sakriju sopstveno licemerje, a sve u službi spoljnih nalogodavaca i od njih dopuštenog zadovoljavanja sopstvenih, sebičnih interesa.

 

KRAJ

 

IZVORI I UPUTNICE
[1]  Detaljnije u: Sharp Gene, The Politics of Nonviolent Action,  Porter Sargent, Boston, Mass ,1973

[2] Sharp Gene, From Dictatorship to Democracy: A Conceptual Framework for Liberation, Albert Einstein Institute, Boston, 2003, str. 25.

[3] Isto, str. 29.

[4]  Ljepojević Siniša, «Skidanje maski«, u Rušenje Repulbike Srpske: teorija i tehnologija prevrata, Besjeda, Banja Luka, 2015,  str. 9.

[5] Karganović Stefan, „Kako se priprema puč?Tehnologija obojenih revolucija“ u u Rušenje Repulbike Srpske: teorija i tehnologija prevrata, Besjeda, Banja Luka, 2015,  str. 17.

[6] Isto, str. 20.

[7] Isto.

[8] Isto.

[9] Isto, str. 25.

[10] Isto

[11] Isto, str. 27.

[12] Lebedeva Irina, «Brokeri džank revolucije», u Rušenje Repulbike Srpske: teorija i tehnologija prevrata, Besjeda, Banja Luka, 2015,  str. 191.

[13] Isto, str. 165.

Svet
Pratite nas na YouTube-u