Iljin i božanski nacionalizam

Život države nije moguć bez vere. To je onda samo odložena smrt nacije

„Ne postoji čovek koji želi tako strasno kao Rus. Kada bismo mogli tu rusku želju staviti u zatvor, pod tvrđavu, ta tvrđava bi eksplodirala.”
Žozef de Mestr      

Ivan Iljin i Žozef de Mestr, ta dva filosofa konzervativne misli o državi i hrišćanstvu, svaki u svome vremenu, pisali su svoja najbolja dela u emigraciji, bežeći od Revolucija koje traju. Francuz u Sankt Peteburgu, Rus na Zapadu. Danas, kao da se više nema gde pobeći od duha Revolucije, što je metastazirao u globalizmu modernog sveta. Pa ipak, oba čoveka nam ukazuju na put svetlosti, na vrata spasa… I zaista, ova de Mestrova misao o ruskom duhu, kao da sažima u sebi pravu prirodu, snagu i uticaj dela Ivana Aleksandroviča Iljina na okovanu, opljačkanu, poniženu i oklevetanu Rusiju, zatvorenu u šuplju tvrđavu modernog doba. Samo što, mesto eksplozije, vidimo i osećamo mistično i strasno zračenje njegove Bele ideje. Živeo je, patio, svojim životom svedočio i predvideo veliki povratak te beline u Rusiju. I dočekao. Čovek je živ dok mu delo živi. Ovo je za Rusiju samo početak…

Kao što svaka politika-ideologija ima svoju religiju, tako i svaki veliki vladalac-državnik ima svoga filosofa koji ga nadahnjuje, usmerava i osmišljava. Iljin dramu savremenog sveta vidi kao duhovni rat, čiji religiozni karakter određuje sve ostale aspekte života. Filosofski pogledi Ivana Iljina, njegove proročke reči, dobijaju svoju potvrdu u današnjem svetu i posebno u životu probuđene Rusije. Ivan Aleksandrovič Iljin je filosof-lekar, sigurni duhovni kormilar današnje Rusije koja lagano izlazi iz stoletne smute i oslobađa se zabluda modernog doba. Ali spasenje je još daleko. Ulog je veliki. Život Rusije i ruskog sveta je na prekretnici. Sve je strahovito ubrzano. Približavamo se tački završetka jednog doba i još neizvesnog početka novog. Sile su na svome vrhuncu. Sve je dovedeno do usijanja. Suviše smrti je iza nas. Svet je postao groblje naših iluzija. Magla haosa prekrila je horizont. Samo retki vide ono što se rađa. Povratak je Velikog Vremena. [1]

„MI RUSI SMO VIDELI SATANU“
Više nego ikad, postalo je jasno da živimo u velikoj laži. Lagani smo sve vreme, sistematski, o progresu, egalitarizmu, demokratiji, autoritarizmu, ljudskim pravima, sopstvenoj istoriji… Nikada jasnije nego danas možemo videti dugo skrivani savez humanih, komunoidnih, liberalnih ideja, sa bezočnim interesima svetske oligarhije, da se stvori jedan svet ljudskih senki, likvidan, sluzav i truležan, u kome će se kretati kapital i krokodili u ljudskom obliku, bez svojih prirodnih neprijatelja. Ni život, ni smrt. Večno truljenje u tami. Samo jedna reč, Močvara, slika je tog sveta. Slika sveta vladajućeg poretka Moderne. Komunizam je brutalno čistio teren za nastupajući liberalizam. Za lakši protok kapitala. Boljševička revolucija je samo faza globalizacije. Revolucijama, plebejski duh materijalizma, pušten je iz boce i civilizacija novca zavladala je svetom. Evropski čovek, njegova kultura i autentična Evropa tradicije i hijerarhije stoje na putu, meta su i razlog svih Revolucija i njihovih pokliča egalitarizma. Razlika između liberalnog kapitalizma i komunizma je razlika između kuge i kolere. Gorka istina je pred nama i čovek ne zna šta bi sa njom. Međutim, paradoksalno, spas je nadohvat ruke. Borba svetova je u našim srcima.

Ivan Iljin, jedan je od retkih, mislilaca i učesnika tih sudbonosnih događaja, u čijem društvu i u čijem delu možemo sagledati bitne momente, uzroke, razloge i posledice Ruske revolucije, a da ne ostanemo uskraćeni za ono „… a šta sad, posle svega”? Njegova misao o božanskoj snazi Rusije je toliko neupitna, jaka i ontološki zasnovana da se doživljava kao neminovnost, kao gravitacija, kao novi izlazak Sunca. Kroz njega smireno govori drevna i večna Rusija severa…

Rođen 1883. godine u Moskvi u plemićkoj porodici visokog carskog činovnika od drevnog roda Rjurika i majke, Nemice, fon Štadion, koja je udajom prešla u pravoslavlje, Iljin je dobio najbolje klasično obrazovanje i doktorirao je na Pravnom fakultetu Moskovskog univerziteta. Hegelove ideje o državi, pravu, naciji, monarhiji i hrišćanstvu (na kojima je i doktorirao – „Filosofija Hegela kao nauka o konkretnosti Boga i čoveka”), postale su filosofska osnova Iljinovog organskog pogleda na svet. Ruski svet, njegova sudbina, bio je za Iljina dah i smisao celokupnog njegovog dela. Ruska Revolucija dala mu je razlog, oštrinu i snagu da postane filosof i ideolog ruskog nacionalizma i njegove Bele ideje. U svojim filosofskim pogledima on je izvanredno spajao najviše vrednosti evropske tradicije sa ruskim duhovnim iskustvom. Iščezavanjem aristokratskog principa iz savremenog života i hrišćanstvo je zadobilo sve više i dominantnije ženskasto-plebejske manifestacije, sve većeg povlačenja i bekstva od života u nedelotvorne oblike ispoljavanja. Tragedija sveopšte sekularizacije je prava tragedija hrišćanstva. Retko imamo priliku da osetimo virilno, celovito, dejstvujuće ispoljavanje borbenog hrišćanstva, kao što je to životom i delom svedočio Ivan Aleksandrovič Iljin. Možda još samo u delima Konstantina Leontjeva i Nikolaja Berđajeva. Snažne ličnosti daju snagu veri i njen pravi rang. O čemu god da piše, Iljin je prožet i nadahnut osećanjem božanskog, koje je arbitar svega, u privatnoj i javnoj sferi života.

Tradicionalna Rusija je tonula pred njegovim očima u vrtlogu građanskog rata. I sam je, za kratko, imao iluziju o Prelaznoj vladi i februarskoj revoluciji. Prava istina o tragediji Rusije je tiha izdaja njene elite. Veliki deo te elite je bio nosilac liberalnih, masonskih i antimonarhijskih ideja, koje su pale na ispitu istorije u tim sudbonosnim danima. Car i kruna ostali su sami. Svetost Rusije je oskrnavljena. Rusija je postala plen tamnih sila i osvetničkih instinkata mržnje… „I eto, tačno shvatiti revoluciju znači shvatiti je ne samo kao kaznu zle volje, već i kao zabludu dobre volje. Zato će ruski narod moći da izbavi iz ralja revolucije samo onaj ko se vrati prvobitnim izvorima pravednosti i obnovi tu staru tradiciju ruske duše i ruske istorije” (Iljin, „U potrazi za pravednošću”). Zgađen dešavanjima i osvetničkim terorom posle boljševičkog Oktobra, biva nekoliko puta hapšen i privođen, da bi 1922. godine, u tzv. „filosofskim brodovima” bio deportovan zauvek iz Rusije (zajedno sa N. Berđajevim, N. Loskim, S. Frankom, S. Bulgakovim i drugima). Otišli su, i u vatri patnje i vere svoj bol pretopili u volju za pobedom i slobodom Rusije… „Patriotizam može da živi i živeće samo u onoj duši za koju na zemlji postoji nešto sveto, koja je živim iskustvom (možda sasvim ,iracionalnim’) doživela objektivno i bezuslovno dostojanstvo tog svetog i prepoznala ga u svetinjama svog naroda” („Sticanje otadžbine”)… Ostavljali su otadžbinu posednutu zlim silama. Nova država suštinski nije imala nikakve veze sa pravim interesima ruskog naroda. U stvarnosti, najmanje je bila za narod i za interese radničke klase u čije ime je revolucija izvedena. Bila je strana i radikalno otuđena od naroda kojim je upravljala. Svi svedoci tog vremena se slažu da su boljševička revolucija i stvaranje SSSR bili jevrejski etnički pokret, sa sopstvenom, Rusiji stranom, agendom uništenja tradicionalne Rusije i njenog pljačkanja i usitnjavanja… Sećajući se živo tih godina terora u demonima posednutoj Rusiji, Iljin piše: „Satanski ljudi se poznaju po svojim očima, osmehu, glasu, rečima i delima. Mi Rusi smo ih videli uživo; mi znamo ko su i odakle dolaze…”

Novostvorena država SSSR, suštinski, ništa zajedničko sa ruskom nacijom nije imala. Čak ni ime… „Tako su, zahvaljujući komunističkoj jednakosti, Rusi gubili sve, a nisu dobijali ništa…” Raspaljena demonima obećane pravednosti, ta država je razgradila božansku strukturu, koja je Rusiju izgradila i održala… „Internacionalizam poriče otadžbinu, nacionalnu kulturu, sam nacionalizam, duhovni akt samobitno-nacionalne strukture. Internacionalist, budući u duhovnom pogledu niko, želi odmah da postane ,svečovek’, a to mu ne polazi za rukom jer je svečovečanstvo duhovno stanje koje može biti dostupno jedino duhovno i nacionalno samopotvrđenom čoveku. Ono što se otkriva bezduhovnom internacionalisti, nije ,svedočanstvo’ već elementarna životna nizina koja ne nudi kulturni uspon i procvat već opštu degradaciju i opšte stapanje… Čovek se rađa u krilu svoje porodice i svog naroda, on je – njihovo čedo, oni mu daju primarno ustrojstvo njegovog tela, duše i duha; njihovo zbacivanje sa sebe nije u njegovoj vlasti, on može jedino da ne kultiviše u sebi duhovnu visinu svog porodičnog i nacionalnog principa i da joj pretpostavi elementarnu, životnu nizinu” („O nacionalnom vaspitanju”). Iljin je emigrirao u Nemačku i tamo se aktivno bavio borbom protiv revolucije, pišući članke i držeći predavanja. Pripadao je desnom krilu bele emigracije. Ubrzo je stupio u vezu sa komandantom Bele armije, legendarnim baronom Petrom Nikolajevičem Vrangelom i stavio se u njegovu službu… U jednom pismu Vrangelu, on kaže: „U armiji koju vodite, najdragocenije mi je njeno nadahnuće, koje se već pretvorilo u voljni karakter. To nadahnuće je u svojoj osnovi religiozno, taj karakter je u svojoj izgradnji viteški. Istorija čovečanstva dobila je novi viteški red. Rusija se srušila zato što takvog reda u njoj nije bilo. Bez takvog reda Rusija se neće preporoditi. Pad boljševika i kraj revolucije ne smeju značiti kraj tog reda, nego ojačanje istog. Ideja tog reda mora biti osvešćena, izgovorena, raskrivena u svoj njenoj državno-patriotskoj snazi.”

Kod Iljina, počinje da se oblikuje integralni pogled na borbu za Rusiju. Od – do tada ideološki nekoherentne – Bele armije on stvara celovitu ideologiju ruskog patriotizma. „Stapajući svoj život sa životom svoje otadžbine, ja doživljavam duh svoga naroda kao bezuslovno dobro i bezuslovnu snagu, kao nekakvo božansko tkivo na zemlji i, u isto vreme, poistovećujem sebe s tom živom silom dobra, osećam da sam nošen njom, da sam snažan njenom snagom, da sam pravičan njenom pravdom i pravičnošću, da pobeđujem njenim pobedama, da postajem živi sasud ili živi organ svoje otadžbine i da u njoj imam svoje duhovno gnezdo…” („Put duhovne obnove”)

Cela Evropa je u tom periodu tražila odgovore na izazov boljševizma i moderne, u raznim vidovima i kombinacijama nacionalnih vrednosti, religije i nove socijalne politike, poznate pod onim što je kasnije nazvano „konzervativna revolucija”. Diskreditovana kasnije u toku Drugog svetskog rata, sa pogrešnom rasnom politikom nemačkog nacizma (antisemitizam i naročito antislovenstvo), „konzervativna revolucija” Evrope ostala je duhovno-politički trezor ideja, neiživljena pojava, mogućnost koja će, ojačana iskustvom poraza, pronaći svoj put u skoroj budućnosti. Ili Evrope više neće biti. Posmatrano iz današnje perspektive, sve govori da je tokom rata zakulisnim radom okultnih snaga i izazvana takva rasna politika Nemačke da bi Evropa bila lišena pažnje vrednih ideja u duhu „konzervativne revolucije” za duži period i da bi se stekla „moralna” snaga pobednika za disciplinovanje i „krivicu” autentične Evrope.

Iljin je u fašizmu međuratnog perioda video reakciju Evrope na preteći boljševizam i odgovor nacionalno-patriotskih osećanja „bez kojih nijedan narod ne može da osigura svoje postojanje ni da stvori svoju kulturu”. Video je pokret koji će stati na put internacionalizmu i svakovrsnom rastakanju državnog tkiva. Pored mnogih pozitivnih strana, fašizam, tj. nacional-socijalizam je napravio i niz kompromitujućih grešaka kao što su izrazito neprijateljstvo prema hrišćanstvu, kult i arbitrarnost partije i tendencije ka cezarizmu njegovih čelnih ljudi. Zbog svojih stavova prema tekućoj nemačkoj politici koja nije dozvoljavala Iljinov autonomni antikomunizam, ne želeći da bude instrumentalizovan, napušta Nemačku i odlazi u Švajcarsku, gde nastavlja svoj filosofsko-religiozni rat sa obezboženim modernim svetom buržoazije i boljševizma. Sve do svoje smrti, 1954. godine.

BOREĆI SE PROTIV DEMONA MODERNE
Sa osobenošću ruskog sveta, Iljin je postavio ideološke temelje nove ruske države i njene nacionalne politike u duhu konzervativne revolucije. Znao je i predvideo kolaps sovjetske države. Sa strpljivošću lekara i očinskom ljubavlju, on pronicljivo i tanano, nikad ne gubeći veliku sliku iz vida, govori o svim važnim stvarima politike i države, kao i o duhovnim i duševnim pitanjima svakodnevnog života. Iljin je i izvanredan psiholog. Znajući da je revolucija uništila u srcima ljudi čvrstinu religioznog ubeđenja, on znalački ide putevima osećanja, duše i nagona, tražeći u srcima iskru vere kroz ljubav prema uzvišenom. Za njega je važan pojam očiglednosti, jer „naše vreme ni u čemu toliko ne oskudeva koliko u duhovnoj očiglednosti… Trag koji vodi duhovnoj obnovi i preporodu treba naći… na jedini način koji je dat čoveku: udubljivanjem u sebe… Ne u svoj lični, čisto subjektivni život… već u svoj nadlični, predmetnosadržajni, duhovni posed…” Celovit čovek, po Iljinu, uvek teži najboljem, jer ga neki tajanstveni glas zove ka savršenstvu. „Čovek je i pozvan da na zemlji bude upravo duh… Čovek ne može da stvara kulturu ako ne doživljava sebe kao onog koji zna šta treba da ostvari u svom kulturnom delanju. ,Stvaralac’ bez višeg načela, bez ideala kome služi, ne stvara već daje slobodu svojoj volji, ,igra se’, ,zabavlja’, ili prosto pravi skandale… (kao Pikaso i drugi modernisti). Nove generacije koje dolaze posle nas moraju da shvate da pijetet prema Bogu ne unižava čoveka već prvi put dovršava njegovo biće i uzdiže ga.” („O osećanju odgovornosti”)

Religiozno pitanje je kod Iljina centralno i zbog njega se vodi rat… Tajna Revolucije je, pored svih materijalnih uništenja, pljački i gladi, da duhovno zavede čoveka i stavi ga pred religiozni ispit. Taj surovi ispit je pred svakom ruskom dušom postavljen na direktan način. Ko si ti? U šta veruješ? Da li voliš to u šta veruješ? Da li si tome lojalan? I nema bežanja od odgovora. Naći će te gde god da se kriješ. Kušači će pitati da li si za Boga ili protiv Njega. I niko u Rusiji nije izbegao ispit. Od Cara do poslednjeg vojnika. U svetu je u toku religijska selekcija i daleko od toga da je završena. Pobedio je onaj ko je izgubio sve da bi u sebi sačuvao Boga. Tako je Iljin govorio vojnicima Ruske dobrovoljačke armije u Berlinu, 1923. godine.

U svom čuvenom i najvažnijem delu „O suprotstavljanju zlu silom”, Iljin polemiše sa religiozno-moralističkim stavovima Lava Nikolajeviča Tolstoja. Njegovo bekstvo u nesuprotstavljanje zlu silom iz moralnih razloga po Iljinu ima korene u racionalizmu i u moralnoj samoizolaciji, koja nije povezana sa zajednicom. Podvojen i plašljiv u sebi nije kadar ni za kakav herojski zanos… „Sentimentalni moralista ne vidi i ne razume da je pravo nužan i sveti atribut čovečjeg duha i da ograđivanje duhovnog procvata čovečanstva na zemlji nije moguće izvan prisile društvene organizacije. Ovde njegovo lično duhovno iskustvo ćuti, a duša koja sažaljeva zapada u ,proročansko’ negodovanje. Kao rezultat ovoga, njegovo učenje predstavlja oblik pravnog, državnog i patriotskog nihilizma.” Iljin za one koji u državi imaju autoritet i moć, koja dolazi od Boga, kaže da nose i težinu odgovornosti pred licem Boga i da delom pripadaju drugom svetu, tj. svetu smrti. Oni stoje kao čuvari blagostanja ostalih i spremni su da, u slučaju opasnosti, u odbrani izgube i život… „Ako grčki pojam aristos – najbolji, treba razumeti u njegovom izvornom značenju, onda prirodno možemo pitati: posle iskustva Ruske revolucije, ko se usuđuje poricati aristokratsku prirodu suverenosti?” Borba do smrti je sadržana u samom principu suverenog autoriteta. Istinski, suvereni autoritet je živa drama u kojoj odluka vođe i delovanje odbrane, odlučuju sudbinu celog naroda. To je drama volje, plemstva, života i smrti.

Sa Iljinom u srcu, ruska država je neuništiva. Kao da užižuje sve duhovne snage Rusije, ka Caru, ka vrlini, ka državi. To je snaga čoveka koji u sebi nosi celokupno evropsko iskustvo. U božanskom, on vidi snagu, lepotu i blizinu smrti. Iljinova misao opstaje i u ovom našem vremenu, kao aktuelna, jer je glas i ovaploćenje božanske tradicije. Tradicije koja je stvorila osobeni ruski svet arijevske kulture. Nadahnjuje novu elitu da se vrati primarnim funkcijama i preuzetim odgovornostima i stvara strukture božanskog postojanja, boreći se protiv demonski zavodljive praznine moderne.

Iljin je dugo pisao svoje delo o monarhiji. Nije ga završio. Govorio je da svaka nacija ima svoj jedinstveni, organski put samoodržanja. Kada je Rusija u pitanju Iljin je monarhista, jer je to u prirodi ruskog čoveka, ali zna da je to danas delikatno pitanje povratka. Do sazrevanja uslova dug je put, a do tada Rusiju može da vodi samo nacionalna, patriotska i autoritativna, vaspitna i preporoditeljska – diktatura. Iljin je vaspitač, pre svih ruske elite kojoj namenjuje preuzimanje odgovornosti za povratak Rusije svojim svetim zadacima otelovljenja božanskog poretka na zemlji. Jednostavno i očigledno, on nas uči da je svaki nacionalizam u tesnoj povezanosti sa religijom. I pitanje monarhije je religiozno pitanje. Samo monarhija daje pravi ambijent pravoslavlju. Život države nije moguć bez vere. To je onda samo odložena smrt nacije. Ruski nacionalizam, božanski nadahnut, tek čeka svoje puno ostvarenje. Duhovni opričnici ljubavi čuvaće srce otadžbine.

Iljin je veliki mislilac primenjenog hrišćanstva. Vitalizam i volja za pobedom daju veri krilatost i kreativnu životnu snagu preobražaja svega u uzvišeno i odgovorno pred Bogom. Patnja i bol ga ne parališu već oplemenjuju za tektonsku promenu čoveka, za skok ka božanskom. A božansko za Iljina je drugo ime za Rusiju, o kojoj sanja, piše i koju leči smelim savetima o povratku izgubljene svetosti. Suviše dugo pravoslavlje živi u unutrašnjem, zatvorenom i privatnom krugu, koji ne prožima javnu sferu života. Iljin daje konkretnu viziju tog poželjnog preobražaja. Iljin je borbeni hrišćanin. Njegovo hrišćanstvo je državotvorno, strahotno i plemenito. To je hrišćanstvo Rusa koji je satani pogledao u oči.

Kao filosof države i prava, Iljin je belom idejom formulisao principe koji obezbeđuju budućnost Rusije. Njegove postavke o državnom ustrojstvu, daju legitimnu i efikasnu životnu snagu ruskom nacionalizmu, da odgovori na sve satanske izazove moderne. Vođen božanskim načelima u javnom i privatnom životu, ruski čovek treba samo da sačuva svoj duhovni univerzum. Tajna leži u srcu svakog čoveka, da sebe shvati kao deo zajednice, nacije – proširene porodice. Nacija se stvara kroz istoriju i kuje se u patnji i volji za opstankom, u jedinstvenu zajedničku sudbinu. Božanska i organska, nacija je jedini mogući otpor protoku novca-demona, te likvidne supstance što u životu održava metastrukture kapital-komunističke globalne močvare.

Sva nesreća savremenog sveta je što se te svete veze svakog pojedinca kidaju od osećanja vezanosti za naciju. Posednuti demonima moderne, ljudi zamenjuju svoju božansku slobodu za slobodu svojih telesnih želja, ne shvatajući da propadaju u živo blato bez povratka. Čovek nacije teži ka sopstvenoj visini, a moderni čovek pada u ambis svojih kratkoročnih zadovoljstava. Močvara postaje sudbina Atlantisa, koja živim blatom kapitalizma proždire civilizacije i nagriza obale kontinenta. Suviše dugo Sveti Đorđe nije jahao Evropom.

Iljin nije „reakcionar”, restaurator onoga što je bilo. On nema porive revanša za oktobarski poraz. Obraća se kao Rus Rusima. Sa sigurnošću i vedrinom svetaca što nas pogledom večnosti gledaju sa zidova naših hramova, kao prorok, govori o Otadžbini budućnosti, gde zajedno borave ljubav i moć, lepota i bol, pesma i mač. I šire gledano, njegova bela ideja je pesma bele rase, oličene u Rusima. Pesma nas Arijevaca, čiju zastavu nose Rusi. Bela ideja je naša volja za pobedom. Naša brutalnost u odbrani svoje lepote. Ona je sami duh naše pobede. Rusija je oduvek imala svoju belu ideju i njene nosioce. Beloj ideji se prinose žrtve. Ona se brani surovošću, čiji legitimitet počiva u božanskom.

Obračun sa močvarom Levijatana biće žestok. I niko neće biti pošteđen pitanja: „Na čijoj si strani? Uz Boga ili protiv Njega?” Simbolički gledano, spajajući u sebi rusko-germansku krv, starih rodova Evrope, Iljin, kroz spas i opstanak Rusije, govori i o opstanku autentične Evrope. I nema iluzija. Sa demonima liberalizma u sebi, nema puta ka zlatnom dobu. Putevi krvi nisu putevi novca. Seme bele ideje odavno je posejano. Ta ideja osvetljava sve do poslednjeg. Prema njoj se sve uspostavlja… naš ideal! Iljin se poduhvatio da opiše naš put ka idealu. Ispunjen i Bogom nadahnut život čoveka je put ka tom idealu.

Bela ideja govori koliko su naši mitovi živi. Koliko upravljaju nama. Bela ideja je naša životna snaga.Bela ideja je naše kolektivno sećanje na sreću i zlatni period, koji, nagonski vođeni, hoćemo da ponovo izgradimo. Po svaku cenu.Bela ideja je ideja oboženja Rusije, čije poreklo zrači severnim sjajem. I ovaj veliki filosof Severa kao da nas podseća na glas što nam dolazi iz dubine vremena: „Mač je naš krst.”

Na groblju Donskog manastira u Moskvi, zatvorio se jedan krug. Tamo su, 2005. godine, preneseni posmrtni ostaci Ivana Aleksandroviča Iljina. Dugo je bio odsutan, a kao da nikada nije ni odlazio. Lutajući duh bele ideje vratio se Rusiji, svome Hramu. Vratio se jedan od moćnih čuvara ruskog Svetog kruga.

 

[1] Asocijacija na naslov romana Le retour des grand temps Žana Parvuleskoa.

 

E-nacija.com

 

      

Istorija, Kultura
Pratite nas na YouTube-u