Znamenja ujedinjenja

Ako Jugoslavije više nema, zašto bi Novom Beogradu smetao ustanički duh rasejanih Srba?

Svakom putniku namerniku ovlašni pogled s Avale otkriva čvorište geografije i istorije u kome se minuli događaji i stremljenja sabiraju i preobraćaju u lice prestonice. Na velikom ušću reka, pripajanjem Zemuna Beogradu 1934, pred našim očima pomolio se Novi Beograd, nehotični ujedinitelj Srema i Šumadije. Premda ga je Revolucija oblikovala kao ničiju zemlju, on žudi da se promeni, prilagodi i približi bratu i sestri na drugoj obali Dunava i Save. Na tren pomisli i da se posrbi, ali ga lecne davno poslušanje Revolucije da bude upravljački grad u kom se snuje američki san. Dok gleda agoniju kolonijalne Evrope poželi da postane balkanski Petrograd, čak i kao čuvar korbizijevskog nasleđa. A onda se glasno upita: da li će Despot Stefan, izaslanik srpske vlastele, biti počasni gost svečanog ujedinjenja koje sam nenadano poveo?

Prva lasta iz jata novobeogradskih zdanja bilo je Sajmište u čijem središtu se ističe kula, predsedatelj savskih trstika. Čim je otvoreno, postalo je stecište ljudi obuzetih sladunjavim maštarijama i uživanjem u dokolici i najnovijim potrošačkim artefaktima iz čitavog sveta. Sajmište je privlačilo svakog radoznalog stvora, a onda, nenadano, u vreme Drugog svetskog rata, pretvoreno je u logor, zahvaljujući naumu dela evropske aristokratije da svetu ponudi konačno rešenje. Preko noći na Sajmištu se našla internacionala stradalnika osuđenih na nestanak. Nakon poraza nacionalsocijalista, ustaše i gestapovci su proterani, a sajmište postaje štab omladinaca angažovanih na posleratnoj izgradnji, potom i jugoslovenskih umetnika. U nekoliko navrata Sajmište je dobijalo različite namene: moderena galerija (1948), vojni muzej (1949-50), naposletku i opera (1971). Uprkos mnogim planovima, danas je obraslo rastinjem, mimo pogleda stanovnika Beograda. Tek da bi se osujetila ideja da ono ponovo postane granica, ovde će kad-tad nići muzej posvećen žrtvama ustaškog i nemačkog genocida. Da se stavi krst na mesto zločina.

Sredinom prošlog veka Novi Beograd je imao oko 8.000 stanovnika a kroz šezdesetak godina približio se četvrtini miliona. Blagodareći smelim namerama, prerastao je u internacionalni poduhvat. Savremenicima se predstavio kao kolektivistička varoš, nekršten i bez crkava, da bi u drugoj polovini HH stoleća usavršio formulu zgušnjavanja stanovništva u debeloj hladovini Revolucije. Umesto grada u bašti, kako su ga zamišljali posle Velikog rata, ili administrativnog sedišta SFRJ (Balkana), nastade grad bez građana. Veliko boravište samoupravljača, kadrova bez rešenog stambenog pitanja, oficira Revolucije, socijalnih avanturista i doseljenika privučenih čarima urbanog zbega. Neosetno i polagano, betonski blokovi posađeni na les, udaljiše njegove stanovnike, nestade svojte. Sazda Revolucija u Srpstvu najveći grad u društvenom vlasništvu da bi njegove stanovnike lakonskom tranzicijom, uz saradnju s Geopolitikom, kandidovala za sitne buržuje.

ZDANjA REVOLUCIJE I BELEZI BUDUĆNOSTI
Najvažnije zdanje Revolucije na Novom Beogradu bila je zgrada Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije (CK). Iz novobeogradskog peska motrila je na zatalasanu Šumadiju šaljući joj s vremena na vreme ideološka uputstva. Stražara ideologije, još za blistavih dana Revolucije, preimenovana je u zgradu društvenih organizacija. Njenim savremenicima ova jedva primetna promena tada nije nagoveštavala pluralizam i dirigovanu parlamentarnu demokratiju, a još manje liberalnu ekonomiju. Vreme je učinilo svoje – negdašnja raskalašna lepotica pretvorila se u sbabonjalu rentijerku te je tvrđava ideologije jugoslovenskih komunista, zarad staračke lagodnosti, postala Ušće tower. Pored je izgrađen, umesto davno planirane dvorane za partijske sastanke, tržni centar – Ušće shopping center – mesto gde se konferiše na kapitalistički način – u prodavnici. Napokon, pobednici u građanskom ratu preuzeli su partijsku i državnu imovinu i ostvarili davnašnje snove.

Danas Revolucija s vrha poslovnog centra čežnjivo gleda svog naočitog prvenca i dedinjski ćuvik na kome Beli dvor uživa u nežnom povetarcu. Od kada je rodila svoje čedo Novi Beograd, Revolucija pazi da se Šumadija ne otme, da Košutnjak i Topčiderski park ne postanu gnezdo novoj tici slobode. U košmarnim snovima javljaju joj se Despot Stefan i srpska vlastela, spremna da se zahvali Pobedniku. Ako li odjezde onaj što udovima preti s Kalemegdana i mauzolej ispred Kremlja, a osvetoljubivim osvajačima ustupe mesto plemići osnivači, možda započne razgovor pravoslavne braće. Hoće li?

U parku između motrišta Revolucije (CK) i Palate Srbija (negdašnje zgrade SIV-a) nalaze se temelji Muzeja revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije, institucije novog vremena, novog mišljenja i novog čoveka. Ovaj muzej osnovan je odlukom jugoslovenskih komunista s proleća 1959. da bi bio izlog predmeta i dokumenta iz istorije radničkog pokreta, Drugog svetskog rata, izgradnje samoupravnog socijalističkog društva i svedok borbe za napredak radnog naroda od 1870. do sredine HH stoleća. Ali, pošto muzej nije podignut, dostojno ga je zamenio Muzej poklona, poznat kao Muzej Jugoslavije (Muzej 25. maj), obodren Kućom cveća, poslednjim konačištem Josipa Broza. Uz zgradu CK, Muzej poklona najupečatljivije svedoči o razdoblju revolucionarnog hedonizma i nesvrstavanja. U njemu se i danas vode nostalgični razgovori vremešnih partijskih radnika bivše SFRJ o začaranom svetu Revolucije i jugoslovenstvu. Srcima učesnika razgovora o Jugoslaviji miliji su Neznani junak i Pobednik od Manasije i Despota Stefana.

Neposredno pored CK nikao je Park prijateljstva. Budući da se jugoslovenska Revolucija brinula za telesno i duhovno, fresku je kao odraz božanske lepote zamenjivala biljolikim oblicima kao što su cveće i drveće, zasađenim između 1961. i 1991. Park prijateljstva aludira na Francusku, gde je nakon Revolucije zasađeno više od 60.000 stabala u čast slobode. Manje od jednog po pogubljenom! Zato bi njegovo novo ime – Park pomirenja i prijateljstva – bilo bliže duhu vremena i našim stremljenjima.

MUZEJ SAVREMENE UMETNOSTI
Mada je Muzej savremene umetnosti trebalo da bude blizu CK, malo je koraknuo i osvanuo pored ušća. Elegantan poput kristala iz neorganskog sveta, obložen belim venčačkim mermerom da bi se razlikovao od sojenice, uklopio se u zelenilo obalskog rastinja. Ovo zdanje matematički proračunato, harmonično i pomalo tajnovito, nikoga nije ostavilo ravnodušnim. [1] Jedinstvenim izložbenim prostorom, bez pregrada i koridora, Muzej savremene umetnosti decenijama svedoči o događajima iz najnovije južnoslovenske istorije nanizanim u različitim epohama.

Zaronjen u žubor reka, mislima pokušava da dozove svoje daleke njujorške rođake, Momu i Gugenhajm, uvek spreman da primi putnike i otisne se u svemir. Bedeker njegovog velikog putovanja u kosmos naslikali su Petar Lubarda i Lazar Vujaklija na platnima smeštenim u salu za sednice Palate Srbija.

PALATA SRBIJA
Monumentalna Palata Srbija, podignuta na obali Dunava, štrči među ogrubelim građevinama socrealizma. Građena od 1948. kao čvorište političkih i ekonomskih odluka Revolucije, igrom sudbine zadivila je predstavnike oslobođenih evropskih kolonija na prvoj konferenciji nesvrstanih zemalja u Beogradu 1961. Danas bez jasnog cilja i zamaha, smušena krizom identiteta koji proživljava, lako bi mogla da se okrene budućnosti i slobodarskim idealima i postane Palata predsednika Srbije. Onda bi se i negdašnji Muzej kneza Pavla ponovo vratio tamo gde je negda bio.

Sudbina buduće Palate predsednika Srbije neodvojiva je od reprezentativnog hotela Jugoslavija, izgrađenog po zamisli jugoslovenske komunističke elite. Projektovan kao zdanje koje odiše vedrinom, lakoćom i prozračnošću, i jedna od karika upravljačkog grada, zapusteo je nakon bombardovanja 1999. A posle nekoliko godina postao je mesto lake zabave, prigušene muzike izmešane sa žagorom ljudi koji između zabave i kocke ne prave razliku. Ako bi se krstio mogao bi da postane odmorište gostiju Palate predsednika Srbije i da iznova započne život ispunjen duhovnom vedrinom.

U tom novom pejzažu parkova i zdanja lako bi se rešilo pitanje šta sagraditi na temelju Muzeja Revolucije: filharmoniju ili Muzej Prvog i Drugog srpskog ustanka. I da li staro sajmište urediti kao Muzej genocida i stradanja Srba u 20. stoleću, pre nego što se obnove jasenovačko i druga logorišta širom Slavonije, Srema, Banije, Like, Korduna, Krajine i istočne obale Jadrana. Novi i stari muzeji zajedno sa Parkom pomirenja i prijateljstva i Palatom predsednika Srbije, pomogli bi da Novi Beograd odvaži i stupi u ansambl slobodarske Srbije. Ako Jugoslavije više nema, zašto bi Novom Beogradu smetao ustanički duh rasejanih Srba? Ponosan na nova znamenja, Novi Beograd bi odlučno zakoračio prema istorijskom jezgru srpske prestonice. Zagrljeni Srem i Šumadija mogli bi čvrsto da prigrle i trećeg – uspavani Banat.

__________
Napomena:

[1] Srpski partijski rukovodilac Slobodan Penezić, u vreme gradnje, 1963, opisao ga je kao „očigledno ružan objekat“.

Istorija, Kultura
Pratite nas na YouTube-u